Nedođija.com

Mali dućan u mojoj ulici. Dućan za “kruh i mlijeko”. I pivu, kad je vruće a gosti se zasjeli na terasu i nikome se ne da doma. Prepun drangulija, raj za djecu, i dva lokalna polupijanca – dragi čovci, već su dio inventara na ulazu.” ‘dan gospodićnica! Kak smo kaj? Kaj bumo finoga danas kuhali?” U dućanu – Melita. Prava gazdarica, prekrasna mlada žena. Uvijek nasmijana, uvijek ima sve pod kontrolom. Dućan blista, ima svačega, ali rijetko kada baš ono što meni treba. Ako trebam sviježi šlag, ima samo šlag u vrečici. Ako trebam Kraš čokoladu, ima samo Milku. Ako trebam mineralnu bez mjehurića....
Ali to je jedini dućan u kojem mi ne trebaju novci. Zaboravila novčanik? Ma nema veze, donesi novce kada ti bude zgodno. I jedini u kojem mi znaju ime. Jedini u kojem mogu uz smrznute njoke dobiti i vrlo jednostavan recept, baš je jučer probala na brzinu napraviti, i supeeer je ispalo... Mali dućan u kojem me klinci pozdravljaju, a susjedi zastaju da komentiraju moju košaricu i usput kažu kako život. Ma zapravo, u mom malom dućanu uvijek nađem baš ono što mi treba :)).

Težak neki dan. Čovjek bi pomislio da će onaj jučerašnji pljusak donijeti olakšanje, ali nije. U zadnje vrijeme je puno logova posvećeno onom velikom zašto. Ne zašto postojimo, nego zašto smo tu. Mislim, zašto smo tu na Iskrici. I zašto ima toliko nesreće, tuge, jadanja, nesretnih ljubavi, očaja, u riječima onih koji obitavaju na ovim prostorima. E pa, kao što bi reko onaj curičak sa Labelo reklame: “pojma nemam”. Može biti zato jer ne možemo hodati naokolo sa uplakanim licem i jadati se na sav glas. Pa onda ovdje nađemo oduška. Ziher je ziher. Nitko ne vidi suzice, a ipak smo nekome rekli. A je li lakše kad nekome kažemo? Pa valjda je.
A tu su i aktualna dogadjanja. Pitanje posjeta Pape. Pa onda raznorazne crtice i slikice iz života (to su mi najbolji, ako nisu bas predugački). I onda, naravno, pitanje gazdinog raspoloženja. (Taj me čovjek drži u stalnoj napetosti, kako je danas, jel’ vuk, jel’ vukodlak, il’ samo ratoborni ovan). I pitanja Lastanu: dragi Lastane, jel’ smijem varati svoju ženu, i ako da, kolko puta na dan? Ma postavljala sam i ja glupa pitanja pa mi ne pada na pamet da ih obrišem.
Zašto?
Zato jer je sve to za ljude.
(I za kraj, malo privatizacije medija: laku noć mili, želim ti najljepše snove, i da promijeniš providera telekom usluga)

Moje crno zlato spava. U travi, u hladu, ko na kič razglednici, između cvijeća. Nekada gusto sjajno crno krzno sada je ofucano i sivo. Prošlo je više od trinaest godina od kada sam je donjela kući. Koliko je to bilo šetnja, godišnjih odmora, cijepljenja, bacanja loptice, valjanja po travi. Koliko lajanja, skakanja, mahanja repom i smrdljivih pusa. Koliko češljanja, brisanja šapa i češkanja po najomiljenijem mjestu, tik iznad repa. Koliko žicanja, strpljivog slušanja mojih žalopojki, pametnih pogleda. Sada sve više spava, brzo se umara i pomalo gubi vid. Zglobovi otečeni i bolni. Ali kada se god vratim kući, pa makar otišla samo na pet minuta, ona je tu. Ustane, maše repom, nasloni mi glavu na nogu, i čeka da ju počešem iznad repa. Neka spava, moje crno zlato.

Prehlađena, neodgovorna u granicama zakona, formalno i neformalno neobrazovana, nemoguća u gotovo svim pogledima poslovna žena a ponekad balavica, traži neobičan posao koji bi ju odveo na putovanje oko svijeta. U obzir dolaze samo neozbiljne ponude

Ima ovdje na Iskri jedna žena koja putuje bez suvišne prtljage. Nisam sa njom puno pričala, poruka dvije, vrlo kratko, ali slatko. Pogledam oko sebe, stol i komoda zatrpani papirima, disketama, cdima. Na podu tri torbe i ruksak koje sutra nosim sa sobom. Sjetim se tavana koji je postao potpuno neprohodan, i koji se spremam vec mjesecima pospremiti. Iako znam kako ce pospremanje izgledati, kod svake stvari ću malo zapeti, razmisliti da li je bas neophodno da je bacim, i zapravo ću sve samo presloziti. Kutije i kutije knjiga, starih cipela, bilježnice od osnovnjaka do faksa, igračke, stari reketi, skije ali ne i štapovi, fotografije, češeri, školjke, kamenje, stripovi (koje sam morala skrivečki unositi u kuću), karte zemljopisne i igrače, neke medalje i plakete (bila sam prva u slalomu srednje napredne grupe – Janica sakrij se!), gomila longplejki i singlica, kazeta, 2000, beta, magnetofonske i 16mm trake, od portabl 128ice preko laptopova koji teze 10kg, do nekakve odrane živine koja vec 30 godina sluzi samo kao uzgajalište moljaca. Pa se onda sjetim kako izgledaju moji odlasci na putove što business što pleasure. Za slučaj da bude vrijeme ovakvo i onakvo, za slučaj da se izlazi ovamo ili onamo, za slučaj da ostanem pet tjedana duže od planiranog... Sa prtljagom za godišnji odmor mogla bi opskrbiti manje zahtjevnu ekspediciju na Mont Everest, a redovito izvućem iz kofera badić, tri majice, kratke hlaće, i ako mi se posreći, haljinicu sa bretelama.
A sve to nije ništa u usporedbi sa pravom prtljagom što je nosim u glavi, a moguće i u srcu.
Kako se riješiti svih tih kutija, torbi i kofera?

“Što želiš?” pitala sam. “Ne znam.. Ništa ne želim.. Pa dobro, da ne postavljaš toliko pitanja.. Želim slobodu.” rekao je. I ja sam otišla.
I ovdje, na iskrici srećem ljude koji ništa ne žele. Žive život, i baš im je dobro. Ako i nije dobro, opet je dobro jer ništa ne žele. Nesreća većinom nastaje onda kada nemamo ono što želimo.
I pitam se da li ću ikada biti sretna.
Zato jer bih željela:
Da imam više hrabrosti za “živjeti život”.
Da se otvori jedan mali restoran u centru, vrlo svjetli sa čistim stolnjacima, gdje ću moći dobiti za ručak juhu, kuhano meso i povrće sa maslinovim uljem, fino pecivo i čašu mineralne za 35 Kn.
Da moja hrana, cipele i torbe nisu živjeli u patnji i prije smrti prolazili kroz teške muke.
Da budem plavuša.
Da zaronim u kristalno čisto more, prihvatim se za stijenu, gledam plavetnilo oko sebe, slušam tišinu, i pomislim: ”Bože, ovo je tako prekrasno, ne želim više nikada izroniti.”
Da mogu vratititi vrijeme unazad i još jednom ga zagrliti.
Da počne padati kiša.
Da naučim hodati u visokim petama.
Da imam mobitel koji se sam ode napuniti.
Da čokolada ima negativne kalorije.
Da susjeda koji je zatukao svog psa motkom netko malo propusti kroz šake.
Da znam pričati viceve.
Da me nitko ne vidi kada zatvorim oči.
Da me nazove prije spavanja i kaže: “Laku noć najdraža. Želim ti najljepše snove..”
Da mogu kupiti zubnu pastu sa okusom borovnice.
Da postoji delete opcija koja ima pristup mom folderu sjećanja.
Da u svim uredima imaju strunjače, i da u dva sata svi dobijemo čašu mlijeka i keks i onda moramo ići pola sata spavati. Kome se ne spava može samo mirno ležati i šutiti. Ili čitati strip ispod deke da ga nitko ne vidi.
Da živim u savršenom svijetu gdje zvijezde padalice mogu ispunjavati želje čak i sebi..
Nježni pozdrav svima vama sa željama.
And may your wishes come true...