Najbolje godine ovog života mog, sjajne i rđave

''Reci mi nešto'', mazila se... Nisam znao da li ću umeti... Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim...
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine... postoje u nama neke stvari neprevodive u reč... ne znam...
''Napiši mi pesmu'', molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem...
 

 
 
 

A onda, odjednom... raspored mladeža
na njenim leđima, kao tajna mapa,
pokazao mi je u koje zvezde treba
da se zagledam...
 
I tako, eto ti pesma, ludo jedna ...

Znam da je tako... da se teško vratiti nazad... ispraviti pogreške koje su učinjene... vratiti one sretne dane... Volio sam te, samo... teško sam to pokazivao... Nisam umio, valjda... Pružala si mi prilike, a ja sam ih sve prokockao... Možda ti dani nisu bili naši... Krivo vrijeme... krivi raspored zvijezda... Možda... Možda smo se bojali... Ali, osjećali smo toplinu koja nas je grijala... dok smo se grlili... ljubili... milovali... dok sam te ljubio po vratu i leđima... Topio sam se u jezeru tvojih nježnih pogleda, koje više ne gledam...
Sad više nismo ni prijatelji... ni znanci... Ako se negdje nekada i sretnemo, da li ćemo se barem pogledati? Da li ćemo si nešto reći? Da li ćemo nešto poželjeti? Ili ćemo samo sklonuti pogled na vrijeme... tražiti kao nešto po džepovima... zagledati se u izlog...
 

 

provozam se nekad pokraj tvoga doma
u suton, kada rijeka ljubi obale...
i tu me, ko po navici neka tuga snađe
dok mi vjetar sjetne misli dogoni...
ja trebam tvoje ruke i usne što se maze
kosu boje jeseni da me miluje

 


 
 
... u tvome sjećanju
 topim se... nestajem...
k'o snijeg u proljeću...

 
Prolazio sam pored tebe... pored tvojeg doma... Na trenutak sam zastao... Bila je noć... Pun mjesec... Prikrao sam se uz tvoj prozor, lagano... Ali, nisam te osjetio... Nisam čuo kako dišeš...
 
Stižu me sjećanja... uspomene... na naše dane... Zar je sve to moralo nestati...? Proći... Tvoji pogledi su bili tako topli... Sjetih se, kako smo se vozili... dugo... Stajali na mjesečini... brojali zvijezde... Grijala su te moja prsa... Topila si se dok sam te ljubio po leđima, i milovao po kosi...
 
A sad... sve je otišlo u nepovrat... Samo su ostale uspomene... i tuga...
 

 

 

... osmjehom me pozdravi ... znat ću da si ti...
Jer na kraju krajeva, još od djetinjstva
kad nisam tu... kad nisam sam... tvoj i tada sam...
Ja ti mogu otići da ne kažem riječ...
Al', opet ću se vratiti, navikla si već...
Moja ljubav za tebe je jača od mene...
Ne može bol ubiti sve uspomene...
 
K'o prvi dan kad te pogledam, 
gubim se i u zemlju propadam...
K'o prvi dan srce moje, 
samo tvoje, draga ostalo je.

 

Godine tuge i dima... gdje su te odn'jele?
U srcu zima je zima... gdje si mi ,kaži mi gdje...?
Noćas mi je srce ranjeno... Nebi bilo da si samnom ti...
Nama ništa nije trebalo... Malo sreće ... malo ljubavi...
Noćas mi muzika svira a žice me ne vole
Sviraju, ne daju mira... utješe pa razbole...

 

 
Zar sve ove godine tebi ništa ne znače...?
Meni su baš preduge... često mi se zaplače... 
Kako mi nedostaješ... samo ruku da mi daš...
Kako mi nedostaješ... Da li znaš?
Ti si meni jedina u životu ostala
Srce bi da sakrije, ali ne zna... ne smije... 
Volio bih da si tu, samo noć da ostaneš... 
Volio bih da si tu, i da više ne ideš...

 
Možda sam ,a da nisam znao,
pred isti izlog s tobom stao...
možda smo zajedno iz voza negde sišli?
Možda si sasvim blizu bila,
ulicom mojom prolazila
i možda smo se na trenutak mimoišli?
 
Drugi bi sve imalo smisao,
ja bih iz te gužve zbrisao
i nikom ne bi bilo jasno što ja to smeram.
Znao bih gdje da sebi nađem mir,
skrio se u tajni manastir
i čekao da te upoznam, moja draga...
 
Sve bi imalo drukčiji smisao... da sam znao da postojiš... Unijela si vedrinu u moj život... Ponijeli su me vjetrovi... zaigralo srce... Tvoji dodiri su mi dali životnu energiju...
 
A sad... životni putovi su različiti... svatko ima svoj put... Svatko ima svoju životnu priču... Znam da si ljuta na mene... Oprosti...
Možda će nam se opet putovi prekrižiti... možda ćemo se negdje sresti... na trenutak mimoići... Možda ćemo jednog dana i skupa biti... šetati niz rijeku i jesti kestenje... lizati sladoled... piti kavu u najpoznatijem restoranu... Jer ipak, «netko to od gore vidi sve... povlači te konce, igra se...» ... povući će i naše konce, poigrati se sa nama... Ja vjerujem u to... Vjerujem, jer želim... Želim letjeti sa tobom... želim trčati sa tobom... želim slobodno plivati sa tobom... baš kao ova dva dupina... Skupa... cijelu vječnost...
 
Ti si moje sunce...nosit ću te u srcu... dok me ima...
 


 
 
Ipak se borim, ipak se nadam,
 
sve manje letim, sve više padam,
 
i sve su jače ruke što me vuku dnu...
 

 

 
 
     Radije bih jedanput udahnuo miris njezine kose...
     osjetio jedan poljubac njezinih usana...
     jedan dodir njezine ruke...
 
          od vječnosti bez toga....

 

 

 
od kada ti ja ne ljubim grudi
niti spavam nit' se sretan budim ...
 
 
od kada ti ja ne ljubim lice
i ne živim zv'jezde mi Danice ...

 

 
Kad bi mogao netko, najdraža ...
One naše divne dane opet vratiti...
Kad bi htjela ti bijelu košulju
Kao onog davnog ljeta za me skinuti...


 
Zar je to još od nas ostalo?
K´o najveći slap u kap da pretvoriš...
Ta je kap ova suza na licu mom,
Jer znam da me više ne želiš...

 

 
                        ... ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove...
tragove malih stopa, broj trideset i ... 'ko zna...
kako polako odlaze...
 
Nisam te nikad čuvao...
nisam te nikada mazio, pazio...

 
... a tako sam to želio ... čuvati te... maziti ... i paziti ...
i zadnji puta kad smo se sreli...
 
Jer, kako vrijeme odmiče... sve si mi bliža...
sve si mi ljepša... i privlačnija...
 
Možda ću jednog dana doživjeti da te čujem kako dišeš ... u snu...
 

 

 
Da, opet sam snio košute...
Sedefne vode ... i jablana red...
 
O da, mjesec u mijeni požude...
... i poljubac njen, k'o bagremov med...
 


 
I snio sam nas ... negdje, pored neke duboke rijeke...
kako se grlimo, i čekamo zoru...
Imala si tako tople oči... topao pogled...
pamtim ga još i sad...
Kao da je bio stvaran....
i tvoj dodir ... osjetim ga još uvijek
tu negdje, u grudima...

 

 Ja imam te, a k'o da nemam te...
Samoća peče k'o buktinja...
Bez tebe dani su, kao pustinja...
 
.Ja imam te, a k'o da nemam te...
Kad tuga me k'o granu savije..
Jedan poziv tvoj nadu podgrije...

 

 

Da l' negdje za mnom uzdišeš?
Gdje si od mene sakrivena?
U kosu stavi ruzmarin ...
i jedan cvijet kraj sadrvana...
Draga, zar bi mogla ti drugog voljeti?

 

 
 
Naša je ljubav došla tiho...
Nezvana... Sama...
Za sva vremena skrila se tu negde...
Duboko u nama...