Najbolje godine ovog života mog, sjajne i rđave

 

 
 
... k'o kora starog bagrema,
 
al' u tvom oku kao lane zadrema ...

 
To je .... tako....Život je jedna cesta.... nepredvidiva .... maglovita .... tamna.... Dali će se ukrižati put sa nečijom cestom.... Pod kakvom smo zvijezdom rođeni.... Dali je to stvar sreće... Dali to ovisi o zvijezdama.... Zašto baš tako... Kad nešto želiš, pa makar to bila i neka sitnica .... neostvaruje se ..... Možda nisi dovoljno dobar ... nemaš karizmu ... rođen si u krivo vrijeme.... osobine koje posjeduješ, jednostavno .... izgubile su na vrijednosti .... neznam .... jebiga .... Preteška analiza za ovo nedjeljno jutro ....
A tako je malo potrebno.... tako malo.....
 

 

 
... i svaki put kao da je prvi.
Ja stalno mislim prestaće, iz čista mira nestaće
al požuda ne prestaje... ti si mi u krvi...
 
Ako te odvedu, sve će da se sruši ...

 

U tajnoj sam misiji!...
Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pučini
a ja sam na ovoj planeti
da sretnom te učinim, spavaj samo.
Ne znaju oni šta mi znamo...

 

 

Hej, gde su sad oni klikeri, trešnje sa periferije,
sveske iz šestog b?
Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?
 
I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti...
budi vodič moj kroz mutne predele. 
 
Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vjera u HDZ,
sve je to varljiva stvar.
 
I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.
 
I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.
 
I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom, jednom za uvek...

 

 

Rekli su mi da je došla iz provincije,
Strpavši u kofer snove i ambicije...
Drug je studirao sa njom...
Pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih... Bože...
Ovo je sazvežđe za nju provincija...

 
Srce stade kao dete da se otima...
Tražili smo se po prethodnim životima...
Reči bi sve pokvarile...
Samo se ćutke pokraj mene stisla...
Sami... Svoji... Izbeglice iz Besmisla...
 
Bila je noć... Nije mi mogla pokazati svoju zvijezdu jer... nebo je bilo oblačno ... Mogao sam vidjeti samo dvije prekrasne zvjezdice koje su sjale i blistale ... u mraku...
To su bile njene oči...

 

Kad sam već bio siguran u to da sam te zaboravio i da si nestala...pored mene je proletio jedan auto ... identičan kao tvoj... sa tablicama tvoga grada... Vozila ga je žena koja me je neodoljivo podsjetila na tebe... baš je skretao u Gundulićevu... Pokušah te pratiti, ali.... nestala si... lutao sam gradom nebili ponovo naišao na TAJ auto, ali ........
Nemir se ponovo vratio... Baš kad sam ga najmanje očekivao...
Vjerovatno nikada neću saznati dali si to bila ti.... 
Ili je to bila samo moja iluzija....
Kad bih samo znao... 

 


 Prolaze dani, vrijeme leti...

Gdje li si zimi gdje si ljeti...

 

 U kosu me zadeni,
        k'o malenu sedefnu šnalu me skrij
iza temena.
Svi satovi svemira žure,
mi imamo vremena, puna kapa.
Noć i nas dvoje, stara klapa.

 


 Omamio me dim tvoje cigarete...poželjeh ga...
zamirisao mi je kad je ušao u mene... 
Ili su to bile tvoje oči ... više nisam siguran...

 

 

 
 poslije tebe mi ljubav dođe kao milostinja
 
Ima noći kada tugu točim mjesto vina
 
al' nema dana kol'ko je na srcu rana

 

 A nju sam sretao slučajno,
Ušla je nedavno sama u kafe "Petrograd"...

Suviše tajni u očima,
u zlatni okov joj prstić pao.
Molio me dugi pogled da je kradem...
Dovraga, kafa je gorčila,
al' taj sam ukus odnekud znao:
probao sam jednom davno divlji badem...

 

 
 
 
 

Nema me više u tvojim molitvama,
više me putem ne prate...

 

 
Želeo sam život nov, u senci bresta crven krov,
i moju draganu.
Gde god sam bivao,
o njoj sam snivao, još od trena tog,
kad je poželela da joj napišem
jedan fini, lagani  blog...

 

 

Pričat cu ti nešto o životu
reći ću ti zašto teško dišem
pitaj kako pjesme me zabole
pitaj zašto samo tužne pišem...
 
 
Ma ne pitaj me zašto suze teku
dok pjevam o nekom gradu uz rijeku
i nekom parku na kraju tog grada
i njoj što ne znam gdje je sada...

 

 
Lutanje dugo, a nema nade, samo je bol
jer jedan se srušio svijet
ti odlaziš tužan u noć
 
A moralo je tako, vjeruj mi to
samo sudbina zna zakon svoj
i ne pomisli nikad da ćeš izbjeći njoj
 
Snovi su varka, stog uzmi sve što ti donosi dan,
jer vrijeme ne pita za san,ne pita i ne vraća dug
 
Ne sanjaj ljubavi stare i ne daj da suze teku
ne daj da tuge sjećanja bude
vjeruj u ljubav, vjeruj u ljude...