volite li sebe,voljet ćete i druge

NAJLJEPŠE LJUBAVNO PISMO NA SVIJETU

Želio bih ti napisati pismo.

Ljubavno.
Pismo u kojem ću ti reći koliko te volim,
koliko mi je stalo do tebe.

Pismo u u kojem ćeš osjetiti dodir
mojih usana ,
dodir ruke,
zagrljaj.

Htio bih ti napisati pismo, ljubavno naravno
i reći ti kako žudim trenutak
da budemo sami.

Ti i ja.

Želio bih ti napisati najljepše
ljubavno pismo na svijetu
koje ćeš čitati kao molitvu Bogu,
i koje ćeš ljubiti kao što mene ljubiš.

Želio ti bih iskazati u tom pismu svoje čežnje
i svu ljubav i strast,...
ali ne to ne bi bilo dobro pismo.

Ne bi to bilo dobro pismo jer ga možda isprva ne bi razumjela,
možda bi se i prestrašila, ali...

Ne to nikako ne bi bilo dobro pismo jer bi se
mogla u njega zaljubiti i ja bi
možda i ljubomoran bio na to moje pismo
koje bi bilo uvijek voljelo te istim žarom.

Ja želim da život napiše pismo o nama
koje će se jednom čitati pred Svevišnjim
i da taj život ispiše retke o nama
o našoj ljubavi
kako smo se jako voljeli
kako smo se osjećali.... prožimali

Da život priča priču u kojoj ćeš znati
da sam te volio jako i bezuvjetno.

Da život posvjedoči da si mi bila sve.
Da kroz dodir naših usana,
dodir ruku, i zagrljaje
kroz osmjehe,
i sve naše sitne radosti,
napišem

Najljepše ljubavno pismo na svijetu

Ako me zaista volis , cekaj me i ja cu ti sigurno doci.
Mozda se vise necemo sresti u ovom zivotu
ali onda barem u nekom od buducih.
Srest cemo se opet na raskrizju nekih puteva
i gledat cemo jedno u drugo kao da smo stranci.
Tada nam vise nece biti vazno tko smo nekada bili ,
vec tko cemo biti.

Ti ces mi reci da me odnekuda poznajes ,
a ja cu ti reci da smo se nekada sreli u svijetu
koji se sada ne moze vidjeti ocima , dotaknuti rukama ,
okusiti jezikom , cuti usima , omirisati nozdrvama
i zamisliti umom.Ali ipak taj svijet postoji : sada i tu.
Postoji paralelno s raskrizjem puteva
na kojem cemo stajati.

Ako me zaista volis , cekaj me i ja cu ti sigurno doci.
I kada se ponovo sretnemo , nece nam biti jasno
da li je nas susret put u proslost ili
tek povratak u buducnost .
Tada ce biti izbrisana sva svjedocanstva
o nasim ranijim postojanjima i ostat
ce samo blijeda sjecanja.

U kojem god zivotu da se ponovo sretnemo ,
bit ce nam zao sto smo propustili
da nam neumoljivo vrijeme
tako uzaludno protece kroz prste.
Stajat cemo na raskrizju nekih puteva ,
koji ce se na taj nacin krizati
samo tada i nikada vise.

Ako me zaista volis , cekaj me i ja cu ti sigurno doci .
Pa kada se ponovo sretnemo , zbacit cemo sa sebe
plast zaborava o nasim prijasnjim susretima ,
i radovat cemo se sto smo se opet sreli ,
bas u tom zivotu i tom raskrizju .
Da li ce to raskrizje biti samo usputna stanica
na nasem putu do nekog novog susreta.

Ne znam .Mozda .

Ali ako se ipak ponovno sretnemo
u svijetu vjecnog savrsenstva ,
tek tada cemo prepoznati jedno drugo
i sjetiti se svih raskrizja puteva
na kojima smo se nekada sretali .

Vladimir Pavic

> > >
>
> ....malo varijacija na temu........
>
>
> *Verzija I.*
>
> *Voćka poslije kiše*
>
> Gle malu voćku poslije kiše:
> Puna je kapi pa ih njiše.
> I bliješti suncem obasjana,
> Čudesna raskoš njenih grana.
>
> Al nek se sunce malko skrije,
> Nestane sve te čarolije.
> Ona je opet kao prvo,
> Obično, jadno, malo drvo.
>
>
>
>
> *Verzija II.*
>
> *Plaća poslije kiše*
>
> Gle malu plaću poslije kiše,
> Platim račune i nema je više.
> I srami se, recesijom obasjana,
> Jer sva je takva, prepuna mana.
>
> Novac taj brzo nekud' se skrije,
> I nema tu neke mudrolije.
> Od plaće mi opet, kao i od prve,
> Ostale samo, male, jadne mrve.
>
>
>
>
> *Verzija III.*
>
> *Votka poslije kiše*
>
> Gle duplu votku poslije kiše
> Puna je kapi pa se njišem.
> Votka po votka, k tom još i dupla
> I ja sam drven poput trupla.
>
> Kad se probudim pijan ispod stola
> Pitam se da li krv još mnome kola.
> Kroz glavu tada prođe mi prvo
> Jesam li čovjek il' obično drvo!
>
>

žao,žao mi je
gledam oko sebe ljude naših godina...koja ljubav,koji sklad...koliko razmjenjuju svoju ljubav,svoje osjećaje međusobno,obiteljski....ne zaboravljaju nikakva obiteljska događanja....tako ih lijepo obilježavaju zajedničkim druženjima,zajedničkim ručkovima,večerama,sjedeljkama protkanih šalom,pjesmom,smijehom....sva djeca su tako povezana kao da ih je jedna majka rodila....braća,sestre,zetovi i snahe sve funkcionira kao jedna velika sretna obitelj....da čovjek promatrač ne može suze suspregnuti od te ljepote....da li postoji još puno tako sretnih ljudi a da su tako obiteljski vezani...ne znam....znam samo da me užasno boli što se takva sreća i meni ne događa ali me tješi da toga ipak ima....čime sam ja zaslužila takav raskol u obitelji....rođeni smo i odgajani sa obiljem ljubavi,bar majčinske....nikada ne mogu zaboraviti riječi moje pokojne majke kada je rekla"djeco moja ostanite uvijek skupa,uvijek znajte da ste braća i sestre i ne dozvolite da itko stane između vas,ne bi vam to halalila"....moje majke,naše majke više nema i par godina nakon njenog odlaska smo i okupljali se....ali došlo je vrijeme kada je najstariji brat smrtno obolio i gubitkom njega izgubila se sva prisnost u našoj obitelji....moj kontakt je ostao samo sa sestrom i kao da više nikogga na ovom svijetu nemam...a to boli,boli kao da mi je žar u srcu...da li je to možda što su nam se promjenili naši financijski statusi ili što drugo,ne znam a li samo znam da boliiiiiiiiiiiiii....život tako brzo prolazi....od ranog jutra žureći za radnim obavezama proleti dan,ponedjeljak samo što odmakne kad evo opet petka-vikenda i opet iznova i tako godine lete a mi smo ostali željni jedni drugih....bne znam samo kako mislimo pred dragog boga ne održavši zakletvu naše drage majke....sama ne mogu ništa učiniti,ne mogu nikome uliti ljubav u srce iz kojeg je takva ljubav davno iscurila...srce mi plače,plače jer ne može da ispuni majčinu zakletvu koja tako živo čuči u mom srcu....ja neizmjerno volim svoju obitelj...i brata i njegovu obitelj,moju sestru i njenu obitelj...na ovom svijetu još se možemo posjećivati,a što će se dogoditi kada odemo sa ovog svijeta....kasno će biti za kajanje....zar sva materijalna dobra koja smo za života stvorili mogu biti zamjena za ljubav koju smo međusobno izgubili....povratimo to dok možemo ako hoćemo ipitam se HOĆEMO LI....ja sam otvorena srca i primam svaku dobru i iskrenu pruženu ruku i nudim svoju


VOLIM VAS MA KAVI BILI I MA GDJE BILI....BEZUVJETNO

SLIKA
Pričam s tobom,
Ti me blago gledaš,
Zagonetni smiješak,
Nikomu se ne daš.
Ima nešto, u pogledu tvom
Osjećam to,u srcu svom.
Ulaziš u moje misli,
Dodiruješ mi dlan,
Ja ti grickam usnu,
Moj savršen je plan.
Ima nešto, u pogledu tvom,
Osjećam to,u srcu svom.
Ko zrele sočne trešnje,
Ja vidim usne tvoje,
Da ih strasno ljubim,
Na tren da su moje.
Ima nešto,u pogledu tvom,
Osjećam to, u srcu svom.
Polja lavande ,u tvojim očima,
I miris tvoj,sanjam noćima.
I snove,duginih boja,
Dal bit češ,ikad moja.
Ima nešto,u pogledu tvom,
Osjećam to,u srcu svom.
U venama svojim,
Osjećam grijeh,
Dok s lica tvoga,
Pršti vedar smijeh.
Ima nešto,u pogledu tvom,
Osjećam to,u srcu svom.

Vjerujem u ljubav

Sinoć zaustavih misli da se ne utopim u strahovima.
Otvorih knjigu snova i iz nje mi se nasmiješi vila ljubavi, treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih uzbuđenje i šapnuh

Neka ljubav pleše u mojem glasu,
neka se odmara u tvojoj tišini,
neka kroz moje srce stiže
do svih tvojih trenutaka.

Neka poput zvijezda sjaji
u tami mojega sna,
i neka rudi u tvojem buđenju.
Neka ljubav plamti
u vatri mojih želja
i teče tvojim venama
iz mene u tebi ljubavi moja.

Dopusti mi ljubavi
da u svom životu
nosim tvoju ljubav
i neka ljubav pleše
bojama nade i
strunama velike harfe
neka pleše nebom
ovog svitanja
i neka se vrati
u život
životom tvojim.

"Dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede." šapnuh usnulom dječaku. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova.

Probudih se na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas oživjeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu.

Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir.

Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jesenskog jutrenja.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život ?

"Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš"začuh glas istine.

Osjetih mir, trenutak sreće
sudbina mi pokloni cvijet,
cvijet na kojem vrijeme ne teče,
cvijet koji ne vene,
cvijet koji vječno živi,
cvijet na čijim se laticama
rađaju leptiri i ljubav.

Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja.
Stojim na pragu novoga dana, boje nade zasjaše pred mojim očima!

Zagrlih trag sunca, krenuh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom dječaku očiju boje sna:

Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!

HALIL ĐUBRAN
..O DJECI ...

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i on vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti,isto tako ljubi i luk koji miruje.

sjaj u travi

sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..

zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svadali i
da smo bili krivi..

..požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe..

jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš..bit će kasno

..možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...

.zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju..

..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene..

..ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav-a ona traži žrtve

..bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...

..osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..

..nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta
ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo....

William Wordsworth

Cekaj me...Konstantin Simonov

Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
samo me cekaj dugo.
Cekaj me, i kad zute kise
noci ispune tugom.
Cekaj, i kad vrucine zapeku,
I kada mecava brise,
cekaj, i kada druge nitko
ne bude cekao vise.
Cekaj i kada pisma prestanu
stizati iz daleka,
cekaj, i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka.


Cekaj me, i ja cu sigurno doci.
Ne slusaj kad ti kazu
kako je vrijeme da zaboravis
i da te nade lazu.
Nek' povjeruju i sin i mati
da vise ne postojim,
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dusu
nek' piju kod ognjista.
Cekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti nista.


Cekaj me, i ja cu sigurno doci,
sve smrti me ubiti nece.
Nek' rekne tko me cekao nije:
Taj je imao srece!
Tko cekati ne zna, taj nece shvatit,
niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina
cekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat cemo kako
prezivjeh vatru kletu, -
naprosto, ti si cekati znala
kao nitko na svijetu.

Ne, za te nije čovjek kao ja
što ljubav tužnu samo može da ti da
u ovom stanu ne postoji ništa
što bi moglo zadržati tebe
ničeg nemam da dam osim sebe
a dao bih sve

Ne, za te nije čovjek kao ja
što život gorak samo može da ti da
ti ne bi mogla da živiš kao nekad
i ja bih htio da budemo sami
i da nečujno prolaze dani
oko nas

U kući gdje samo rijetko još vergl svira
a buket za te je cvijet od papira
u sobi praznoj bez svijetla, bez mira

Sad mirno idi, ostavi me tu
da kao nekad opet prepustim se snu
ti u mom svijetu ne nalaziš ništa
to je život od sanja i pjene
ne razumijem što tražiš od mene
kad dao sam sve

sergej jesenjin
Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.



Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

mene suljo cijele noći ljuljo
sve do jutra i opet će sutra....hahahaha

Dakle, ti bi zelio razgovarati sa mnom?" zapita Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmijesi."Moje je vrijeme vjecnost" .
"Sto si me htio pitati?"
"Sto te najvise iznenadjuje kod ljudi?"
Bog odgovori:
"Sto im je djetinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeljeli ponovo biti djeca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju usko o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu zivjeli."

Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.

Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?"

Osmjehujuci se, Bog odgovori:

"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauce da nije najvrednije ono sto posjeduju, nego tko su u svom zivotu. Da nauce kako se nije dobro usporedjvati s drugima ... Da nauce kako nije bogat onaj covjek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci. Da nauce oprastati.... tako da sami oprastaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati. Da nauce, da se novcem moze kupiti sve. Osim srece i ljubavi. Da nauce da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je razlicito. Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima ... a ipak ih voli. Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.

U ZIMSKI DAN-DESANKA MAKSIMOVIĆ

cijeloga je dana snijeg lagano pado kao s voćki cvijet,
o kako večeras,o kako bih rado odletjela nekud daleko u svijet

nekud daleko kroz cvjetove snježne kao leptir lak
i nekome htjela reći riječi nježne,tople,lijepe,nove,kakve ne zna svak

iz sutona blijedog snijeg je tiho pado umoran i gust,
večeras bih nekog ugledala rado ali njega nema put je davno pust

samo s blijedog neba bijeloj zemlji slijeće snježni pram po pram
oo kako je bolno pred noć kada cvijeće pahuljica vije a ti sjediš sam

Cuj, recu cu ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se uciniti
duboke i meke
oci neke
savim obicne.
Moze mi se uciniti
da tonem u zvuke,
pa cu ruke
svakom pruziti.
Moze mi se uciniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reci u tome
casu cudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Ucinice mi se negde u sumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke cesme.
Ucinice mi se crn leptir jedan
po teskoj vodi krilom sara
sto nekad neko reci mi ne sme.
Ucinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
Desanka Maksimovic
*********************