sentimet i trenutak

možda sam u vozilu za diznilend
ispod tamne sjenke putujem
gledam kako vulkan se budi
u istom ritmu trese se zemlja
pravo u rijeku zlatne lave
iskočit ću iz vozila kao iz svoje glave
ja_ nisam zbunjen
to je zgodna šala
u liftu ili u parku
u autobusu ili prolazu
možda zelim da sretnem nekoga
to je susret ili zasjeda
ili laž ili obmana
samo igra ili ljubav prava
ja_ nisam zbunjen
to je zgodna šala
to je zgodna šala
zavtorit ću oči zatvorit ću usta
pustit ću srce da me vodi do početka
možda mogu da izgubim sve
možda sam strpljiv, a možda i ne
poslije dvjestopedeset kilometara
savit ću se kao žica
razbit ću se kao tišina
poslije dvjestopedeset kilometara
ja _nisam zbunjen
ne!
 
 
 
 

NAJLJEPŠI DAN MOJE LJUBAVI
Danas je bio najljepši dan moje ljubavi.
Šetali smo zagrljeni, a ona nije bila uz mene.
Ljubio sam joj usnice, a nisam je ni dotakao.
Ostaje mi da ovu beskrajnu sreću zasladim s
malo samoće.
( da je sutra nazovem? hm,)
 

 
Razmišljao sam o tebi, da jesam, isto kao i ovih dana, dok si bila dio mene tek porukama. Ne volim aorist. Jutra su hladna, ruke promrzle. Govorim ti kao da si sada, tu i ovdje pokraj mene. Možda da ti i napišem koje slovo pa iskopriraj, isprintaj, ukrasi bojama i slikama koje ti se sviđaju. Uvijek sam se pitao što si to vidjela u meni. Mogućnost postoji, ali nismo je iskoristili. Tebi je bilo sve jedno. Premlada da shvatiš moje godine. Ne želim voljeti, ali da, znam ljubiti i ljubio bih te, sad i ovdje, kao da nije važno što su jutra hladna. Lažno je sve to, malena. Lažno, jer te nema.
Razmišljao sam o tebi i lagao bih da ti kažem da je drugačije. Još uvijek ti se radujem. Zaboravit ću prvi put. Tako da svaki budući bude poslijednji. Obečajem. To što ti trebaš:  ja_nisam.
 

 
Ti si bila moj opijum.Da, priznajem da jesi. Bio sam sam u to vrijeme i znala si to.Nikad dovoljno sam za tebe.Kad sam te prvi put vidjeo bila si kao odraz u mom ogledalu, ono nešto crno, slatko, varljivo i u bojama, prikrivena istina, izrečena u mlazu konotacija i metafora poredanih tako da smo i prvu i zadnju rečenicu spajali u jedno. Između ne postoji ništa osim nas. Svakim danom postajala si veči dio mene i nisam te zato ljubio, jer sebe u im trenucima i nisam prepoznavao, tek kad bih dobio tvoj odgovor mogao sam udahnuti ili izdahnuti, zavisi od položaja tijela kojeg sam ti slao. Htjeo sam da te ljubim, da priznajem, želio sam da budeš tu večer moja, onako kako sam ti govorio danima, mjesecima i ne znam gdje si izgubila tu nit. Sada kada bih se mogao vratiti u to vrijeme gledao bih u pod za našim koracima, nebi li je na vrijeme uhvatio i vjeruj mi, moji zubi bili bi jači od vremena, no biti muško i bez dvojbi, dopustio sam da me vodiš. Prvi put kad sam te vidio. Nisam znao da će ujedno biti i zadnji i oprosti mi što krivim tebe, jer kada bih sad u ovo što osjećam ugurao i drob krivnje, slomio bih se. Lakše mi je zamišljati tebe da si kriva za to, jer te toliko volim da i to volim na tebi. Kurvinski osmjeh kojim mi dobacuješ uzdignutim palcem. Malena, kako sada da vratim to vrijeme? Izigran sam, zapravo dodje mi da udarim glavom u onaj stol, još prije no što smo sjeli, tako da me raspuklina na njemu podsjeti da se ne izgubim, jer bila si jača i koliko sam se god puta te večeri pitao, jesi li to stvarno ti, bila si, tek sada znam, al dok sam pratio tvoje lice izgubio sam svoje. Izjeda me ponos. Izjedaš me ti, trgaš u komadiće, krvarim iz svih pora na tijelu, kapi bi me mogle ubiti. Trebam te, već u prvoj rečenici, postao sam ovisan.
 
 

 
ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života, od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.
 
ponekad mi se čini da je tamno i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto nalik toplini.
toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, i smijem se kad ne treba.
 
čudnovato je kako čovjek može biti bespomoćan,
ako je ostavljen.



 
neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao,
pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.
 
ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio sve što je bilo važno,
mislim za mene.
to su obične stvari, ali one, te obične stvari,
ja živim sa njima svakoga dana i one me nalaze.
 
mogu biti neobrijan i bez kravate, i da šutim satima kao drvo.
o čemu? ne znam. djetinjaste misli o ljubavi,
i o tome da me ti voliš.
 
to će proći, znam, uvijek prolazi!
rekao je prijatelj, i zaplakao.
i on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje više šećer od soli.



 
u suton gledan...
 
 

 
kad nemaš vremena
ja umirem
i svo vrijeme ko da stane
u pukotinama moje duše.
sanjam te.
imaginarna slika nečeg lijepog
i u bojama.
kad nemaš vremena
ja umirem
polako nestajuć
u crno bijelim
asimetrijama.
 
 

 
tamo gdje sve nestaje
 sve novo nastaje
 i širokom paletom boja
 pokazuje nam put.
 
 tamo gdje sve nestaje
 bude se sni
 davno zaboravljeni
 željom vođeni
mi  mijenjamo  dan za noć.
 
 tamo gdje sve nestaje
 mi živi smo i tražimo tragove
 nebi li pronašli
preživjele..
 
 tamo gdje sve nestaje
ti sanjaš
 svoj san i široku paletu
 pastelnih boja.
 
obuci nešto lijepo i ne pitaj
iz kojeg svijeta dolazim.