Take Me As I Am

između ostalog, u skoro otkrivenim ljubavnim pismima jednog poznatog književnika jednoj poznatoj filmskoj divi stoji..."uvijek kad te zagrlima,kao da sam došao kući"...ne znam tko je posudio od koga ili tko se toga sjetio prvi jer njega već odavno nema a ja sam još uvijek tu...kako god, lijepo je znati da smo mislili isto kada smo voljeli i osjećali to na isti način... da smo se imali prilike sresti,mogli smo dugo u noć pričati uz neko dobro vino i sir....ili otiči u ribolov....recimo..

Uvijek se spomenem prvog puta kad sam se uhvatila na taj štos...brijalo me danima zašto je ta žena koja je nakon par minuta ugodnog razgovora obećala provjeriti nešto za moj račun, ostala mutava ...ČUJEMO SE...i naravno, nikad se više nismo čule...nakon toga ponovilo se još par puta ali sam ja nekak čvrsto u sebi obečala da to ja onak kao ja osobno nikad nebum drugima napravila.....ali....viš vraga...
Dogodilo se....isprva slučajno u naletu tisuću i jedne misli u glavi, a onda je sasvim spontano počelo samo od sebe ispadati kao kovanice iz automata...
Danas sam pobrojala sve svoje razgovore, a bilo ih je...pola od njih završilo je sasvim nesvjesnim ČUJEMO SE...sad na kraju dana znam da se sa tom polovicom vrlo vjerojatno više nikad neću čuti, barem ne na svoj račun.... i nekak bez obzira na sve, ne grize me savjest...

Znaš li kako poletjeti?
Kad ti krilo dotakne oblak
I zaiskre varnice sunca,
Pričaj mi tiho.
Kao more kad dodiruje kamen
Ljulja ga u zanosu i mazi.
Pokaži mi kako sletjeti
U ovu bajku od pruća
Da se ne polomim,
Da se ne slomim
I pazi
Molim te, pazi na mene.

Noćas kiša pada tiho baš po mojim snovima....opet me prevarila sreća postadoh samo laka lovina svojih slatkih priča...reci kako to izgleda kad te pogladi Bog po glavi i spusti na dlan neki dobar osjećaj...da ti nisi slična ili ista kao one sve.. ranije...a ista si. Patetične pjesme davnih dana prate me i liju slap ljubomore koja me pojela....nisam isti više. To neki meni poznati dječak diše u dubini. Vrijeme ga ukaljalo. Htio sam u nekim trenutcima samo...da te ljubim kao da se odavno znamo da ti držim ruku u ruci kao da je moja. Htio sam malo nježnosti i topline i da se razlije tempera u tisuću boja...samo si se nasmješila. Sasvim prozirno. Ne žalim za ničim i ne pitam mnogo što će donijeti oni koji dolaze..uglavnom prolaze i u tome nema grijeha. Zalijepit ću rep od  zvjezde padalice na svoje nasmješeno lice i krenuti dalje. Još ima vremena....još ima vremena za sve.. vjeruj mi.. ne vjeruješ? Nisi ti kriva što posustaješ. Ima svemira koje ne poznajemo. Ima dana s kojima se nismo poigrali. Koji je pravi način? Onaj koji dodaje najbolji začin u srž svakog bivanja. Gdje možeš postojati bez imalo skrivanja od sveg. Da li bi to znala? Da li bi se usudila? Ostaje otvoreno pitanje o kojem možemo razglabati.. možemo se do besvjesti lagati i tražiti kamečiće po plaži...odvaži što je jasnije. Povuci skakača.

svira bend pored mojom zgradom...pjevaju ljudi i svijetle bengalke...ne zbog piva i rakije.. niti zbog uzavrelih težnji...več zbog jednog novog života koji je ugledao svjetlo dana...bravo maleni... nek te sreća prati...

Vrabac sjedi na prozoru,
Sunce blista na obzoru,
Mislim nate sele moja...
Ubi me ova sparina...

Okreni se...
To što očima gledaš nije istina...
Prejaka su svjetla i mnogi je leptir na njima dušu ostavio.
Okreni se...
Nema suza kao što ni smijeha nema.
Samo maštamo o onom što bi smo željeli
Da bude naša zbilja.

Mogla bi sličiti na mene,
Mogla bi biti o čemu sam sanjao.
Mogla bi biti samo iluzija..
Ako si iluzija da li bih uz tebe trajao.
Mogla bi mi spavati na dlanu,
Mogla bi biti promjena,
Ili samo  kiša u danu,
Ja ću te jednako slijediti.
Ti koja donosiš izazov.
Ti koja obećavaš jutro.
Otvori oči i pogledaj me.
Ja govorim tvojim jezikom.

Što ti znači kiša na prozoru? Obećanje...
Što ti znači sunce na obzoru? Osjećanje..
Na što pomisliš kad se nebo popali u tisuću boja? Na sreću..
Dobro...Onda ću tiho izaći iz tvog svijeta i zapaliti još jednu svijeću.

Ne znam.. kako sam iznenada završila u polusvijetu i sve je nekako čudno u određeno vrijeme stvar došla na na svoje mjesto.. ne jedna zapravo.. više njih..Željela sam mnogo toga.. život je donio ono što je donio.. svaka greška skupo se plaća.. i neznanje koje več odavna znam također.. skupo se plaća.. Ipak sadznam da sam bila hrabra i bila sam spremna platiti cijenu koju nosi..Bože.. da li je to bilo drsko od mene? Sad više ne znam.. znam samo da idem dalje.. svako jutro budim se i trajem..i veseli me to.. na neki pomalo čudan način.. voljela bih da.. sve sve što porušimo ostane ugrađeno u neke temelje za sutra.. to ne bi onda bila tako loša pogodba .. Da li s tobom Bože..? Da li sa sudbinom? Sad je mnogo toga sasvim bespredmetno.. kako i svjetla koja se pale..gase... pale..sve je to dio priče.. Koju poznajemo? Da.. djelomićno.. Kao što i sebe poznajemo djelomično...I danas još pamtim...mnogo toga iz djetinjsta.. voljela sam.. ljetnu kišu na svom licu.. voljela sam sunce na tijelu i ispunjenost dana.. Volim i danas.. jednako..i negdje duboko u sebi..

Moj susjed.....gledala sam ga danima kako vodi pse u šetnju, kako s obitelji ide na izlete...vozio je svoje do zla boga staro biciklo i često pozdravljao sve u ulici. Nisam znala gdje radi. Jednog dana uganula sam nogu i otišla je slikati u dežurnu kliniku. Za pravo čudo čovjek koji je s puno pažnje primio uputnicu i uputio me u kabinu bio je upravo on.. moj susjed. Bilo mi je drago, vidjeti poznato lice, pa i na takvom mjestu.... često sam ga viđala kako nosi s placa subotnji fasung i pomaže ženi, jačoj gospođi u godinama..... odricali su se...nisu nosili skupu odjeću niti se vozili u mondernim automobilima...imali su troje djece, već odrasle na studiju....jedno je čini se studiralo izvan zemlje...
Sjećam se njegovog osmjeha....širokog i plamenog preko cijelog lica...život ga možda nije mazio jer mu nije pružao maksimum...nije ga ni gazio jer je očigledno svim životnim nedaćama svakodnevice djelovao sretno...
Cijela je obitelj djelovala sretno... i ja sam, priznajem, gledavši ih tako sa strane uvijek bila pomalo sretna  kao da su na mene prenijeli dio svoje magije.
Jednog dana ugledala sam ga tužnog.... bauljao je po uličici izgubljen u mislilima. Djelovao je zapušteno i nevoljno. Nisam znala što je ali bilo je evidentno da nije nešto u redu... sjetila sam se da suprugu nisam vidjela odavna pa sam mislila kako je možda otišla negdje u posjetu.... ali ona se nije pojavljivala. Nakon nekog vremena i do mene je stigao glas o smrti koja je zadesila obitelj... gospođa je umrla od raka.
Susjed je skoro posve nestao iz vidokruga... ponekad bi slučajno naletjela na njega u prolazu i tada.... nisam znala što bih mu rekla.. bio previše tužan da bih smogla snage priči mu i izraziti sućut koju sam iskreno osjećala...mislila sam kako će ipak s vremenom možda... sve nakako sjesti na svoje mjesto.. koje mjesto? Ne znam.. glupo je to, ali ništa mi pametnije nije padalo na um. Od onda su prošle godine.. dvije tri.. četri..ne znam više..uglavnom prošle su. Neka proljeća i neke zime izmjenile su se u tom našem malom kvartu i stigli su neki novi klinci.. neke nove klinke..s njegovom djecom i sada se pozdravim veselo kad šećemo svoje ljubimce...njega nisam viđala. Do neki dan.
Noga na koju je šepao, sad još više šepa... stara izlizana jakna visi s ramena koja su je nekad stameno podržavala..a pored njega.. ženica, tiha mala.. drži ga za ruku... stala sam na sred ceste i pogledala za njima..primila ga je nježno...valjda najnježnije koliko je mogla i povela ga u šetnju.. polagano. Bilo mi je drago. Slušala ga je dok priča i tako su jednostavno malo po malo pošli na vrh ulice a od tuda.....nadam se.. zajedno svojim putem.

Zlatni šal ponijet ću danas
Iznad mene nebo mirisat će na kišu i zumbule.
Zbog tebe.
Mjesec ostavlja srebrnkast prah u mojoj kosi.
Rekoh da te volim,
Nisi slušala.
Povaljane vlati trave
ostale su na mjestu gdje smo ležali.
Rekla si mi
Bježi.
I ja sam krenuo.
Nisam se okrenuo.
Zlatni šal,
Jedan konac ispreplićem na prstenjaku
Dok stojim u mraku pred tvojom kućom.
Navukla si firange.
Samo sjene šeću.
Praznina u srcu ostala je
na mjestu gdje si bila u meni.
Rekla si mi bježi
I ja sam krenuo.
Nisam se okrenuo.
 

dakle, danas sam kao savjesna i svjesna građanka krenula u grad...u najboljoj namjeri da obavim javnim prevozom sve što se obaviti dade... i da pritom ne zlorabim svoje motorno vozilo mučeći njega, sebe i druge sudionike u prometu.. dakle.. krenem ja tako, nadobudno kroz bijeli svijet, uđem u tramvaj kad li...... o predragi bože, smrada stoljetnoga..
to se ne dešava slučajno, to je namjerno uzgojeno danima ne pranja,ne tuširanja, sveopćim gađenjem prema dezičima i vodi... trpila sam... cijelu jednu stanicu...koliko sam mogla, ali.. bilo je previše.. previše za mene, i previše za osjećaj pripadnosti narodu uz koji me veže jedna grana roditelja i odgoj u datoj sredini... koji nalaže, pranje...ne svaki tjedan, ne jednom mjesećno.....nego koliko je potrebno, neophodno da bi se moglo kretati po bijelom svijetu...bez muke po ikoga od prisutnih..
shvaćam da je toplo, shvaćam da se ljudi znoje, sve je to normalno i nije ljudskom biću strano...ali.... budimo razumni...stoga, ukoliko je škola g. primorca zakazala i učitelji više nemaju higijeničare u razredu, a voda je postala luksuz, onda barem nek kolege liječnici upute svoje male i velike pacijente o vrijednosti higijene koja je neophodna u civiliziranom svijetu....inače ćemo koliko god željeli žarko put europe, ostati uvijek negdje na balkanu gdje je možda još uvijek in, divlji miris ispod ruke ili sa drugih dijelova tijela...APELIRAM.... nacijo, želiš li živjeti, počni se prati !!

Kad odu svi i vjetar vrata zatvori,
Ako  šutiš, ako i plačeš,
Bit ću tu negdje.
Kako?
Znat ćeš.
Možda istom biti ću danas,
Možda sasvim drugačijom sutra,
A možda pijesak i jutra donesu
Neki sasvim novi smijeh.
I tuga i grijeh,
Nekad se posvade,
Ali ostane bar tračak  sna.
I na tom kraju, na samom završetku,
Tamo gdje nitko više ne pazi,
Ne sluša, nogom ne gazi.
Tamo gdje sunce više ne sja.
Bez imalo straha, muke
bez imalo buke, ostajem ti ja.
 
mojoj majci...za rođendan..

Gledam tvoje sunce,
Ono mi govori o tvojoj sreći.
Gledam tvoju kišu,
Ona mi govori o tvojoj tuzi...
Slušam tvoje riječi,
One me upoznaju s tvojim željama.
Gledam djela tvoja,
Ogledalo tvoje duše.