Take Me As I Am

Koliko bi mi trebalo
za izgubiti se u tvojoj tišini.
Izgubiti tlo u tvojoj blizini...
Koliko bi trebalo,
Kao mjesec na nebu nasmijan,
Da budeš moje jutro,moj dan...
Vidiš li?
Ne tražim ništa, ne obećavam ništa.
Kad udahnem zamolit ću samo,
Dijelom i ti malo mojim budi.

Jednog zimskog subotnjeg prijepodneva na špizi prošetali su kao par i to je bilo to.
Pogledao sam za njima u čuđenju i samo mahnuo rukom. Kao, neće to potrajati. Ali za vraga. Bio sam u krivu.
Ovaj puta, spontano priznah sam sebi. Hvala bogu! Malo sam razmišljao, što mi je tako važno promaklo u te silne dane u kojima smo se sretali.
U plesnoj školi ON je bio smiješan čovjek, da čovjek ! Ljudina, navjek u prekratkim i premalenim hlaćama koje su mu nezgodno žuljale cjelokupan sadržaj  pa su ga iz tog razloga neki zvali i «sex mašina». Radio je negdje neki potpuno nezvučan posao u nekoj posve lijevoj firmi. Neslavno je živio na minimalcu i redovito mi plaćao pola od cjelokupnog iznosa. Toliko je i plesao.
Više je stajao po strani i nagledavao komade koji nisu gledali njega. Komentirao ih je zajedno s ostalim «starim momcima» mrmljajući sebi u bradu. Izgledao je kao da nikada nije  bio iskreno zainteresiran za druženje.
 
ONA, profesorica francuskog koja je odoljevala raznorazinim njoj posve prizemnim uletima i pokušavala cijelokupno svoje postojanje postaviti na neki viši nivo... avec... nešto što nitko nije shvatio Baš nikad,  jer je sa svojih 43 i sasvim pristojim tijelom bila jedinstveno nedostižna. Bacala je duge poglede prema jednom šarmatnom vrckastom vršnjaku koji je bio na sve to apsolutno hladan. Prokleto muško. Nakon nekog vremena, povukla se sa tugom u očima ne spominjući ništa niti dajući do znanja da je patila. Jednako nasmijana u svojoj zum-zum tehnici sasvim se mirno nosila s tim nikad javno označenim odbijancem.
 
I onda pras! Usred ničeg, stvorio se par.
Dane i dane proveli su u istoj prostoriji, ONA se nakon sata obično pridružila društvu koje bi izašlo još nekud van, poplesalo i družilo se, dok je ON u maniri poznatoj svima ostao u lokalnoj birtiji sporstskog centra zagledan u klasično nedostupno poprsje mlade konobarice odsutnog pogleda negdje iznad vrha boce karlovačkog. Svatko u svom svijetu. Na prvi pogled reklo bi se da ih ništa nije moglo spojiti.
ONA je ponekad znala zabrijati na koju predstavu i u kazalište a njega se u gradu naprosto niegdje nije moglo sresti.
Sada, nisam mogao da se ne okrenem i pogledam ih još jednom. Omotala se oko njega kao lijana a on ponosan, ponosniji od tetrijeba pri udvaranju bacao je sasvim drugačije svoje duge noge u prostor. Ne mogah ne postaviti si pitanje, kako su zapravo ovo dvoje sasvim različitih ljudi , srodni jedino po godinama jednog dana, odlučili krenuti zajedno. Šetao sam ulicama i još su mnogi ljudi prošli mimo mene i ja sam prošao mimo njih, ali nitko kao taj par meni zapravo dobro poznatih ljdudi, nije mi privukao pažnju.
U čemu je bila tajna?? Dali su se jednog jednog jutra probudili usamljeniji nego inače ili su se jednog dana nasmijali jače nego obično.
Možda je jedne večeri neka zvijezda snažnije zasjala i pokazala im put? Neopisivo je to. Život je pun iznenađenja, zaključih i pođoh dalje.
Pokušao sam se prisjetiti njihovih lica. Njuškica koje su nespretno zbog razlike u visini pokušavali približiti jednu drugoj.
Bili su sretni. Nekako tada, pade mi na pamet, da bi možda od sveg više, zapravo to trebalo biti važno. Zašto? Ne znam niti sam? Možda nikada neću niti saznati, a možda i nije bit u tome da ja saznam. Možda je dovoljno da oni znaju. Prolazilo je vrijeme. Ja sam još uvijek u skladu sa svojim navikama zanao ponekad prošetati subotnjom špitzom i pronjuškati po gradu sjedeć na nekoj terasi, besciljno ispijajuć kavu. Ljudi su prolazili, moda, lica, noviteti....
Jednog jutra ugledao sam NJEGA. Iznenadio me. Više nije imao prekratke i preuske hlače, nije više bio smiješno ošišan pri čemu bi njegov i tako neobičan profil izgledao još neobičnije. Bio je sasvim lijep. Onaj isti neprivlačni, dapaće odbojini muškarac, kojeg su se žene i djevojke klonile, sada je nosio sasvim komotne hlače u kojima je sve stajalo na svom mjestu,  jaknu , džemper u tonu..
Urednu frizuru i pogled u očima smiren i blag. S njegove desne strane koračala je ONA ponosno ga gledajući. Smijali su se i komentirali. U jednom momentu poskliznula se i izgubila ravnotežu, ON je pridržao i pridignuo zaštitnički. Na njihovim licima vidjela se i bila je samo i jedino SREĆA

Više mi nije važnoKakav će biti krajU meni uvijek Ti siSamo izvana ja sam jaI možda negdje drugdjeVisoko iznad nasČeka nas naše vrijemeSigurno on ima priču za nasDo tada mirno ploviDajem ti najbolje što znamDušu od svojih notaDa u njoj zaspiš sigurna.....
 
.....danas sam upravo ovako...hvala oliveru....

Ti ne voliš kad pišem pjesme
I nerado čitaš moje riječi.
ti bi to sasvim drugačije rekla,
ja ne znam drugačije
ja ću tako reči.
Ti ne voliš kad slikam i miješam boje
nijedna moja slika nije ti draga,
Svakoj nešto fali ili previše je
Tako bez okvira ostade svaka.
Razmišljam što ću, jer sve to ja sam
I gledam da shvatim tvoje teoreme.
U njih  se nikako ne uklapam
I tad mi sine,
Ti ne voliš mene.

Ti nisi nikada pitao za mene.
O Bože moj, mogla sam u čudu satima čekati pored telefona.
Nije zvonio.
Danima slušati kako prolaze ljudi po hodniku,
tražeći neke nove korake koji bi zastali baš pred mojim vratima.
Ali nisu.
Promatrala bih ljude na ulici i zagledala u nekog sličnog tebi.
Ineteresantno koliko malo visokih plavih ljudi ima.
Sjećam se da sam jednom ukrala cvijet iz vrta donijela doma.
Kao, od tebe sam ga dobila.
Sve je bilo tako lako, jer sve je bilo moguće.
A opet,  nemoguće.
Kao što je i danas, uvijek nekako isto između nas.
S vremenom postaje malo dosadno, zar ne?
Nekad bi tako bolno zastalo u grudima,
nešto što nigdje nije moglo izaći.
Nekad, samo bih plakala bez razloga.
Tko to kaže da djeca odrastaju.
Samo ostare. Znam da to i za tebe vrijedi.
Što li radiš sad?
Slikaš li još ili se igraš s djecom.
Nećeš da znam.
 Dobro je.

Ponekad me zgrabi i ne pušta, iznenadni napad smijeha. Često puta izazvan bilo čime. Bilo kada. S bilo kime. Bez ikog. Nije to lako. Kao ni onima koje tako isto zgrabi iznenadni napad depresije. Pa plaću. Mene zgrabi smijeh. Bezobrazno i drsko odvoji me od momenta i prostora i povede u svoj šareni svijet. Svaki je pokušaj da mu se oduprem uzaludan. Samo povećava mogućnost da još dublje propadnem. Zajedno sa svima koji se nađu u bizlini. Znam! To je neka vrsta živog pijeska u mojoj glavi. Tako je bilo i te večeri. Sve me vodilo kroz poznati pejzaž. Dobro društvo, čudna atmosfera, novo mjesto i onaj mali koji kopa po mojoj glavi i začas smisli neki štos. Stand up komedija..To je  komedija u kojoj svi stoje i smiju se.. ne, to je komedija u kojoj komedijaš stoji a ostali se smiju. Svi stoje i svi se smiju...Sam pokušaj da ono što vidim definiram, stvorio je salvu smijeha u mojoj glavi. Još uvijek na sreću, sve je pod kontrolom. Očekujem bogovski provod. Ok, konačno će netko mene nasmijati. On, kreče. Ne ona, svejedno. Jedna ona je izgledala kao on pa nema veze, a jedan on se ponašao kao ona. Ali nisu bili smiješni bili su naporni . Gledam ih i sve mi je to bedasto. Osjećam kako kočnice popuštaju. Zategnem ručnu al, za ludu. Ispade prvo slovo, za njim krene riječ, pa druga. Skupi se u rečenicu. Katastrofa. I tu sam naravno, smijem se. Isprva suzdržano ali, jedno vodi drugome i već se nazire erupcija. Kad krene, neće se lako zaustaviti. Mjera, ponavljam u sebi, mjera je odnos svih stvari... Imaj mjeru. To mi inače upali, ali ne i ovaj puta! Nebuloz, za nebulozom. Ni sam ne vjerujem od kud ispadaju, al perfektno se slažu i sad se već izvrsno zabavljam. Bez obzira na stand up, pin up, pop up, up and down... gotovo je...kolega do mene briše suze rukavom. Gledam ga kako se valja i to me još više utapa. Ne pratimo pozornicu, tko šiša pozornicu....jedan dođe drugi ode. Pričaju nešto, bog zna što. Ne čujem i nije me briga. Lica ljudi okrenuta su u našem  smjeru i sad me već streljaju znatiželjni pogledi onih koji se dosađuju. Nazire im se iz očiju želja da priđu bliže i pridruže nam se.. Razumljivo, strast za smijehom, svi je imamo. Kad li, tup, tup ramenu....iza mene tip. Namrgođen, ko stup gleda me s visoka u Popaj prugastoj majci i smrtno ozbiljnim licem unosi se u moje.Još mu samo fali lula. Onako ispod glasa, šapne mi na uho « Molim vas , možete izaći?». Hvatam dah od smijačine i još ne povezujem šta se zbiva. Molim?? Ne vjerujem svojim ušima, ali tip je ozbiljan i već njušim komplikacije. Naime uklapa se u moju koncepciju.Ustobolčen ko prugasti pjetao, uzdrujan,  tjera me na smijeh i sad više ne znam što ću. On  kao da će me presnut po nosu, a ja kao da ga ne mogu shvatit ozbiljno. I ne mogu. Izabrao je krivi moment. Na poslijetku odlučim se i samo kratko recnem «Ne». Za dužu riječ naime ponestalo bi koncentracije, da ne kažem ozbiljnosti. Tip me odmjeri kao da nisam svjestan situacije. I nisam.! Na to će on, «Ometate predstavu». Ma koju predstavu čovječe, pomislim. Jel ovu našu, ovdje? Nju ometaš ti. A vidi, možeš se besplatno pridružit. Čak ću ti i uvalit koji štos da malo razvučeš ta limun usta. Prođe mi glavom i ne vrati se, jer je on već uletio sa  svojim «Ili se umirite ili napustite prostor.» već je bio na najboljem putu da me zamoli da se prestanem smijati, ali nije znao kako bi to rekao. Sav zelen i bijesan, režao je. Nije shvatio poantu. Naime, došli smo se smijati. Ovo tu i ono tamo, namjenjeno je jednoj od najiskonskijih ljudskih potreba. Smijehu. I mi smo ga prakticirali u svakom pogledu, a  on je kipio od bijesa. Negdje u kinu, na velikom platnu u režiji nekog majstora komedije ovo bi bio kadar filma. A on bi bio glavni negativac. Kimnem glavom u znak razumijevanja i saberem se točno toliko koliko je njemu trebalo da okrene leđa. Da ne vidi kako se smijem. Možda bi mu pozlilo

U mojoj je familiji odavno gehota,
biti neki prosjek
Jer važna je ljepota.
Tako taj ures ako nemaš od rođenja,
Ni ne pitaju za te, mili, doviđenja.
Ljepota je važna u svakom pogledu,
Zato pazi istom kog nalaziš u slijedu.
Jer čak i oni što uz dotu dolaze,
Ako nisu lijepi, bogami ne prolaze.
Ne pita nitko dal si dobar, hrabar,
Ne pitaju niti  dal si pošten, fin,
Zanima ih samo proporcija iz vana,
Sve ostalo za njih je pepeo i dim.
U mojoj su obitelji sve redom ljudi lijepi
Pazili su  valjda tko se na njih lijepi,
Samo ja i stari kvarimo prosjek,
Pa nas odma staviše na sporedni kolosjek.
On je plav (nedopustivo) i ogroman, više kao div,
Ja sam nešto između, al nemam mnogo s tim,
Tako smo ko uhode u svijetu manekena
I tješimo se da to nije najvažnija tema.

Grliš me plavetnilom
utopljena  tonem duboko.
Gubim se i vraćam rastvorena srca.
Poput žive rane primam te sebi.
Ti ćeš svejedno
Kroz moje ruke , niz moja ramena.
I dok pogledam, već te nema,
Pa ipak,Utopljena u tvoj zagrljaj tonem duboko

Dakle, pogled s mog balkona seže na par stabala  iza kuće gdje su davno nekad, neki nama posve nepoznati ljudi jednog dana odlučili, sagraditi atomsko sklonište. U vrtu moje kuće naravno. Tako je moj vrt u kojem je raslo mnogobrojno cvijeće i žbunje, mala oaza u centru grada, zamjenjen i žrtvovan u svrhu spašavanja života mnogobrojnih ljudi koji žive u blizini. Nisam posve siguran da li su samo izvođaći bili pod gasom ili su i projektantni koji su ga projektirali popili nešto... ili su i jedni i drugi zajedno sa inspektorima koji su spomenuto atomsko sklonište pustili u funkciju i dali mu zeleno svijetlo bili potpuno ludi to nitko nezna  do dana današnjeg.....znam samo da je cijela stvar vrlo osebujna a vjerujem ostat će vječna enigma za mnoge. U svakom slučaju, objekt koji se inače ukopava i radi ispod zemlje, u ovom se slučaju diže visoko u nebo na razinu prizemnice i krasi okoliš dajući mu posebnu dimenziju.
Nezgrapan je i siv i svi koji mu priđu gledaju ga s osobitim štovanjem i prikrivenim strahom. Uostalom kao i sve za šzo ne znamo čemu služi, a u isto vrijeme ne veseli.
Bog je dao da smo u međuvremenu imali i rat tako da je poslužio u neku vrhu sklanjanja ljudi i širenja bespoštedne psihoze i panike na relativno uskom prostoru. Ti dani bili su nevjerojatni. Pamtim ih upravo iz razlog što sam se stalno sretao s ljudima s kojima danas ne progovorim niti dobar dan...ali to nema veze. Svrha ima veze. Da je štogod i palo od porjektila, onda bi se vidjelo i pravo veselje. Ali kažu, sreća prati hrabre, lude, ništa nije palo, svi  smo na broju a sklonište se godinama koristilo kao skladište obližnjih kafića. Društvo u općini radosno je trljalo svoje male ručice a život je tekao dalje..... godinama nitko nije pitao za objekt niti se o njemu vodilo računa. Onda je jednog dana netko dreknuo da tamo ne smije biti brdo kokakole, nare i papirnate ambalaže jer to ima drugu namjenu. I tako je i bilo.Vlasnici kafića pogrbili su noseve i okrenuli se susjednim garažama.i opet je sve bilo kao prije. Od tada samo su se još neki narkići  po koji puta spuštali niz pomoćne ljestve i pravili svoje senase u spomenutom prostoru a nakon toga sklonište je ostalo samo sebi prepušteno na milost i nemilost. Vrijeme je prolazilo i kako sve propada tako je i ono počelo propadati... nagnuo se krov i vrata su popustila. Gledam ga neki dan i ne znam šta da mislim. Pola je krova u najmanje 30 cm vode svaki puta kada padne kiša pa ga ptice doživljavaju kao svoje kupalište. Uživaju i brčkaju čisto ne vjerujući da im je čovjek tako nešto priskrbio, poznavajuči čovjeka koji ni sam sebi ne želi ništa dobra.Tu i tamo nađe se neka luda grlica koja umisli da je patka pa jedva gegajući kroz vodu pokušava plivati ili šta? Sirota životinja.
Kad upeće sunce i bude beskrajno mnogo celzijusovaca u plusu, dođu mačke i glume tigrove u shari. Neke su tigrasete, a neke i nisu , tako da više ništa ne razumijem...ali  uživam. Nikad mi nije dosadno. Kad pogledam kroz prozor svoje intimne rezidencije, u ulici do svi vide moje lice a ja isto tako, njihovo, sve što imaju za pokazati. Susjed na broj 4 uvijek gleda vijesti u potkošulji, a susjeda na broj 12 uvjek gleda mene kad sam  ja  u potkošulji. I šta sad. Ništa! Tu i tamo ugrabim koji recept od damice s broja 8 i koju neobičnu pozu od gospodina s broja 2. jer naravno, da nije bilo ulice u kojoj oni danas žive, ne bibilo svega toga.pa čak ni skloništa koje još uvijek stoji u bivšem prekrasnom i cvjetnom vrtu moje kuće.  Povijest je učiteljica života. Ispada da iz svega trebamo nešto naučiti, ponekad nema razloga ili možda? Tko zna? Pada mi na pamet niz fraza koje nemaju neki dublji smisao a opet ne mogu da se ne vratim ravno njima.onda mi je lakše jer mi se čini da sve ima svoj smisao.I ljudi i životinje.

Nisam pogriješila
U tvoje usne zagledana.
Moje su riječi njima već skitale.
Ne griješim često kad i bez obečanja
Sjedim pored tebe
I slušam te pažljivo.
Reči ćeš baš sad, znam,
Nešto tako važno.
Da li samo ovaj put?
Tko zna?
Onaj tko srcem gleda.
Vidjet će isto što i ja.
Suzu u oku umjesto leda.

Pričao si o velikoj Rusiji
Bijelim noćima
o tornju što stoji nakrivo,
uskim ulicama francuskih gradića.
Pričao si o Maorskim vrtovima i
granama naranči što se svijaju
Nad kamenim pločama,
Pričao si
A ja sam bila samo dijete.
Beskrajno
u tebe zaljubljeno.

Bila je lijepa
kao kiša u subotnje jutro.
Bila je lijepa
kao cvijet u sunčan dan
Bila je lijepa
i lijepo je bilo nebo nad nama
Bila je sama i ja sam bio sam.
Gledala me dugo
Nepomično sjedeć u sjeni
Gledala me dugo i ja sam
Gledao nju.
Gledali smo se tako
I nekako je nestala tuga.
Osvojenog srca ja sam opet
Sanjao san.
Rekoh doći ću sutra
taman u isto vrijeme.
Rekla je doći će sutra
točno u isti sat.
Prešutno mi rekli smo svašta
Al sutradan  sreli se nismo.
Postala je moja čežnja i
s tom čežnjom
ja  budim se sam.

Čak i kad te poljubim,
Srce mi bolno ostane samo.
Odavno.
Ne budim se i prazno mi je biće.
Kao da i nije mu stalo.
Čak i kad se začudim,
Dio mene uvijek negdje na dnu spava.
Pa ipak,
radujem se i živim.
Dio je mene zauvijek mrtav,
a dio je trava.

Jel spavaš?
Ne! Ne spavam! dreknem, iznerviran. Moja žena, draga osoba iz porodice sova otprilike svaku treću noć redovito zaspi tek poslije 03. U međuvremenu, između lijeganja i padanja u ambis slatkih snova vrijeme ispuni pričom i doskočicama. Izmorena od smjeha, napokon zaspi a ja ostanem budan. Budniji od najbudnijih, u ravno 5 ujutro. U kratkoj povijesti svoga braka nemalo sam se svitanja dočekao. Već sam ih toliko dobro znao razlikovati da bih se napamet točno kao po prognozi odjenuo za taj dan. Ali jednog jutra koncentracija je popustila i ja sam se nakon toalete, pošešljao, mrtav hladan obuo cipele, uzeo aktovku i krenuo na posao.U pidžami. Onda mi je pukao film! Shvatio sam da je krajnje vrijeme da nešto učinim. Na putu prema kući više se nisam tako nelagodno osjećao. Zatoplilo je pa sam skoknuo do knjižare i kupio nekoliko interesantnih naslova: «Razgovarajte s partnerom» , «Vaš partner i vi, dugo i sretno», «Priče za laku noć». To mi je vratilo samopouzdanje i već sam držeći ih u rukama osjećao kako djeluju. Poslije ručka mirno sam odrijemao a onda se uhvatio knjige. U 04 oči su mi već bile kao krafne ali ostalo je još samo sat vremena do redovitog ustajanja pa nisam obraćao pažnju. Do kraja sam pročitao treću knjigu i polako počeo razvijati strategiju. Nakon kraćeg razmišljanja zakljućio sam, odvest ću je na sladoled u subotu, šetnju po gradu i mali shoping. Bit ću dobar ko kruh, onda ću potkraj popodneva lagano načeti temu. Onako kako piše u literaturi. Pažljivo s puno ljubavi, taktike i razumjevanja. Uostalom, ja volim svoju ženu. I ona mene.Stigla je subota. Dočekao sam je kao i inače, budno. Umivajući se pogledah u ogledalo. Izduženo blijedo lice, upale velike oči. Osmjeh? Ne, prorez između obraza. Obraza? Figurativno. Na vrhu zaliska tri sijede vlasi. Krasno. Nakon doručka krenuli smo u grad. Dan je bio prekrasan. Moja draga stisla se uz mene kao šiparica i sve mi je išlo na ruku. Sjeli smo i zadovoljno mljackali sladoled, kad li se iza leđa začulo: « Mili moji što vi tu radite»??!! Cmok, cmok, liz, liz..... nisam se ni okrenuo a već je bila svud po meni, upaljena na onesvješćujuću ljubaznost do maksimale. Ženina kolegica s posla. Bljak. Naravno, ponudili smo je da sjedne. Bla, bla, bla, bla....nisam slušao, nisam gledao. Disao sam, a i to vrlo tiho. Odjednom, okrene se prema meni i pogleda me svojim nalarfanim metlama «Mačak kak ti doobroo izgledaš»! Kuja, pomislim ali razvućem usta u osmjeh. «Šarmantan, kao i uvijek! To je tvoja zasluga draga, ti oplemeniš svakog muškarca!» Pa rukica ovamo, rukica onamo.Grrrrrrr.....več mi je kipilo, ali sjedio sam poslušno, vau, vau. Tješio sam se da ne može potrajati. Ne smije. Ako planem, uprskat ću razgovor s predumišljajem, a to bi bilo nedopustivo. Nakon sat vremena sladoplazna je odperjašila. Odmah sam krenuo u napad. Pažljivo i taktično s puno ljubavi rekao sam svojoj boljoj polovici što me tišti. Gledala me pobožno i gutala svaku moju riječ. Tu i tamo kimnula bi u znak slaganja i ja sam cvao od miline. Sve je mirisalo na potpuni odaziv. Završio sam i sada sam znatiželjno čekao što će doletjeti sa suprotne strane. Sasvim mirno, rekla mi je da već duže vrijeme primjećuje kako ja imam problema sa spavanjem i da je u tu svrhu bila već na nekoliko razgovora kod psihijatra. Upućen u moj slućaj, on joj je preporučio da svaki mi svake večeri ispriča nekoliko simpatičnih dogodovština koje će mi pomoći da se opustim i lakše padnem u san. Bio sam plav od bjesa. Hladnokrvno me lagala. Mozak mi je munjevito radio. Kao protumjeru, predložio sam odvojene sobe. Pogledala me škiljavo i skupila usta. Čekao sam kao kobac. «Razvod», porsiktala je napokon. Prihvatio sam bez razmišljanja. Od tog dana spavam ko beba. Kupio sam mali stan na periferiji grada i uživam u miru. Legnem oko 23 i ujutro se probudim s mirisom friško pečenog kruha u nosu, nikad prije sedam. Vikendom potegnem do devet. Odmoran sam i čio. Ponovno imam obraze i boju na njima, a na poslu me hvale da sam se pomladio i dobio na kilaži. Počeo sam trčati i sprijateljio sam se s dva mlađa dečka.. Subotom redovito izađem s nekim komadom kojeg uredno potjeram doma na spavanje. Moj život dobiva novu dimenziju. Neki dan sam bio u gradu i sreo bivšu. Izgledala je zanosno. U prekrasnoj haljini cvjetnog uzorka baletnim se korakom kretala kroz gužvu i kimala poznanicima. Veselo me pozdravila i predstavila mi novog tipa. Sasvim simpatičan čovjek. Malo blijed i apatičan doduše, upalih očiju. Na nekog me podsjetio ali tko će ga znati. U svakom slučaju.....da im je

Dok stojim putujem mislima.
Šećem od obale do obale,
Odem na trenutak do tvog prozora
i bacim kamenčić s ruba.
I nisam tu.
Nisam prisutna.
Naslonjena na tvoje rame
gubim se šumskim putem.
Berem ciklame,
Dok stojim.
Skoknem do osmjeha iz drugog dana,
pokupim tvoje prekrižene ruke.
Na stolu utisnut otisak dlana,
Zapamtila sam kako izgleda.
Vratim se,
listam neodređeni dan.
I tražim putokaz da postojim,
dok tako bez tebe stojim.