Take Me As I Am

 
da neke riječi nisu nikada izrečene, jer ne bi došle do mene, jer me ne bi takle, jer ne bi ostavile trag u mom srcu, u tvom bijesu.....htjela bih da nisam nikada rekla sebi, ne ne smijem te dotači sada, iako ti je teško , iako iz ruba oka kreće na put bez povratka jedna suza i još jedna... rijeka .........od straha da ne uništim svaku mogućnost da ponovno postanemo prijatelji, dragi moj ako jesi još, ili samo ostaješ daleki, zamišljeni prijatelju...

 
 
da dijeliš s nekim dio jednog svijeta koji je različit a ipak isti i kada pustiš da te ponesu neka sjećanja od prije prema danima koji su prošli, možda ćeš shvatiti da to u šta gledaš nije lice prijatelja kojega znaš nego lice stranca koje će se prelako okrenuti od tebe bez ikakvog povoda.i postati bezlična masa ljuddi i prolazu.ali i to je život i treba ga takvog primati, čak i kad zaboli, zaboli samo zato jer, nisi ........ pazio:) 

 
da me zagrliš, nestala bih u tvojoj sjeni,
dugo bi se kupala u mirisu tvoga tijela i
bila bih sve
što nisam nikad prije davno smjela.
da me zagrliš,
ništa mi više ne bi bilo strano i
stajala bih samo zapletena u
more osjećaja,poput plijena.
smirena i snena.

vrijeme prolazi ali bol ostaje u nama
dragi naš.
nek te svetlo prati,
nikad ne sustigne tama.
na vratima raja da nas dočekaš.
 

postoje ljudi koje volimo samo zato što jesu, makar i ne bili, ništa do svega što smo uvijek trebali, željeli, znali.
postoje dani koji prođu samo zato što su imali početak pa moraju nekako imati i kraj.
i postojimo mi, u toj maloj harmoniji bezizlaznog kaosa, sa svojim ljubavima, danima i osjećajima da bismo, trebali ne, učiniti ono što ne bismo inače nikako ni u kojoj drugoj sitaciji. ili možda i bismo?? tko zna?

s novom sezonom proljeće ljeto Hrvatska 2005. svima koji dolaze na modorviti jadran opustiti svoje mislili o odpustiti svoje euriće možemo ponuditi: svježe obnovljenu MENINGOKOKNU SEPSU koja ne jenjava i vjeruje se da će biti dostupna i u possezonskim paketima za umirovljenike i osobe slabije platežne moći. dakle narode navali, do menze do hotela svakome bi dobro sjela!

možemo li još prizvati u sjećanje miris prve ljetne kiše, prvu ruku u svojoj ruci.......možemo li vratiti u sjećanje prvi pijesak pod nogama, prvo užareno sunce na potiljku.......možemo li još prošetati istom ulicom kojojom smo tisuću puta prošli i taj tisuću i prvi puta kao prvi puta?
možemo li zaustaviti vrijeme u duši i sačuvati dio sebe da ostane zauvijek zelen kao list na grani.
možemo.

REĆE JEDAN MOJ ZNANAC.......
AKO ŽELIŠ NASMIJATI BOGA, POČNI SAM PLANIRATI SVOJ ŽIVOT:)))))))))
židovska, naravno...................

zvonilo je s vrata... otvorih...i ko prije sreća, sada tuga zagazi preko praga. samo tako, skrivena u tvojim đepovima, u vlaknima kaputa.  prokleto lako. nezvan gost što samnom otvara božićne poklone...... nismo se vidjeli dugo, kažeš. i istina je. predugo. falila si.....pitam se , jel jako. zapravo i ne želim znati. vidim samo, tvoje smeđe oči zelene su.....od plača. bol s lica ne silazi. što li radi ovaj gore, rado bi da znam? kako pomješa boje i ljude i sve ispadne, na kraju..... jedan stvarno, neobičan život. pomalo za svakog od nas.

tražiš me po mjestima na koja ne dolazim,
ne shvaćaš,
 samo prolazim.
nećeš na mene slućajno naletjeti,
život je smiješan,
voli se svetiti.
 svaku školjku koju si ranio,
 puno će puta naplatiti
i kad odavno zaboraviš
i sve se izbriše
on će sve zbrojiti i duplo vratiti.
zašto?'
voljela bih da znam. 

mislimo da osjećamo ili osjećamo da je nešto što mislimo zaista tako kako mislimo ili se ponekad posvađaju osjećaji i misli pa sve izgleda pomalo drugačije??? ili zapravo odrastamo i sazrijevamo cijelo vrijeme pa od samih sebe više i od drugih ponešto učimo i doznajemo?
stvar je mislim individualna ali ipak, sudeći po tome da receptori na tijelu vode osjećaj do centralnog sistema gdje mislimo ili ako tog podražaja nema, ne mislimo o njemu, reklo bi se
OSJEĆAJ JE SJEME IZ KOJEG SE RAZVILO STABLO NAŠIH MISLI O NEKOM ILI NEČEM, :))))

O pravima čovjeka u mojoj dragoj domovini danas sam naučila na vrlo osobit balkanski način. Tko bi rekao da se i Hrvatska često to pripsujući susjedima umije, zapravo sasvim lijepo balkanski ponašati.Dakle, na oglašeno mjesto odnijeh molbu na svoje noge, željna posla i plaće.
Odgovor biješe: znate, mladi ste i vi ćete sigurno rađati, načelnica će sigurno birati nekoga tko je to već "obavio"!
U ovakvim ternucima pitam se zašto je moj Nino (frend iz osnovne koji je sjedio samnom) poginuo u ratu, zašto su mnogi ostali bez ruku, nogu, zašto je na stotine njemu slićnih otišlo iz domovine i zašto sam ja ostala ovdje u svom Zagrebu????
I za koga???
 

Danas sam pisala pismo. Dugo , iskreno, plavo od sjećanja i mirisa. Žuto od sunca našeg djetinjstva, zeleno od livada naših nada. Purpurno od tuge i zanosa prvih ljubavi. Bilo je to pismo tebi, moj dragi udaljeni prijatelju. Boje su se izmješale, neke su postale jače pa nadvladale druge slabije koje su izblijejedjele i nestale s vremenom. Netko je ostao, ja.Netko je otišao , ti. Pa ipak, podjeljeni u dva svijeta različita, svatko u svojem danas i tko zna u kojem sutra.....kad se sretnemo i vidimo ponovo, vjenčanja i sprovodi, rođenja i nesreće ne mogu izbrisat ono što nas i bez krvi braćom čini, boja naših misli............

Jučerašnji prekrasan dan, sunce, mirisi, muvanje u centru i ja , bože moj zašto ne, konačno jednu subotu u gradu! S razlogom naravno! Kupnja knjige! I dok druge dame elegantno nosaju vrećice s krpicama ja coljam medicinski leksikon od 2,5 kg. Ugledah poznatu facu i lice mi se razvuče u širok osmjeh! Gdje si, šta si, kako si??? Sjedimo na kavi i sipamo bujicu događaja, o sebi , tebi, prijateljima, nekim našim , davnim...roditeljima, bolestima......smiješ se i gledam tvoje sretno , zadovoljno lice...posao ide, život lagano, vicevi pljušte.... Zagledan u mene na tren,  kao da tražiš nešto, pogledah bolje, mislim pitat ćeš me, trebaš nešto, ali nisi. Samo je jedna mala suza zasjala u kutu tvog oka i skupilo se neko blago crvenilo u obrazima. Bi mi žao.Pomislih, proči će kao okus lošeg vina. Ostat će samo jedan pogled iza maske. Život ide dalje.

Ponekad se pitam kome uopće možemo vjerovati, ako i vjerujemo, možemo li to uzeti kao takvo i živjeti mirno ne razmišljajući da će sutra biti drugačije?? Možemo li i nakon 10 godina života s nekim zaspati navećer mirni i probuditi se u jutro prvog dana 11-te godine ili bilo koje druge, smireni i sretni. Zaštićeni u "našem" svijetu naših istina?? I takvi krenuti u svijet u uhvatiti se u koštac sa svim što on nosi?? Ili možda i ne možemo taj luksuz uživati do vijeka. Danas je razveden brak dvoje divnih ljudi koje sam poznavala. Ne kažem, ne znam sve, ali vjerujem da su se voljeli. Da li su se zaista poznavali??? Tko zna?? Možda je to samo bilo 10 GODINA SAMOĆE UDVOJE.