Take Me As I Am

Učinilo  se na tren. Vjetar je zastao u krošnji drveta i šapnuo. Tvoje su ruke  pale oko moga vrata. Sve je stalo. Dah, osjet, moć i titraj. Prilazili su ljudi sućutno me gledajući.
Tražio sam more beskraja da se u njemu sakrijem. Nestanem. Nisam ga našao.
Bubnjala je suha zemlja po drvetu preglasnu muziku. Pomislih, da te ne probude.
Samo da te ne probude.
Netko je susprezao jecaj. Korak i bili bi smo s druge strane ogledala. Ali nismo. Tu smo.
Još će potrajati. Plašt bijelog cvijeća i ja.
 
Gledam na sat. Šuti vrijeme, šutim. Prešutno se mrzimo. Čekam tramvaj.
Djeca se igraju kraj fontane. Buka, žamor, smijeh. Dakle, sada znam, kako to izgleda kada kažu : život dalje teče. Istina je, teče kao rijeka. Silovito, nezaustavljivo.
Ne moli i ne pita. Samo ide.
S nama ili bez nas.
Dokle god sam tu, svaka je pogodba neupitna. Vir nailazi i bez sumnje pokupit će me kao i granje što kupi po putu. Suho i zeleno, zajedno teku do spruda. Do iduće prilike i opet svako na svoju stranu. Jednako, kao što tvoja ruka više nije u mojoj ruci.
U našoj sobi slika iznad kreveta. Gradski akvarel kojeg si davno radila.
Nikada njime zadovoljna. Popravljan , prepravljan. Boje razlivene preko okvira , po zidu , podu, zavjesama. Po mojem licu . Žuta, zelena. Sada je sve savršeno.
Jednako dobro, kao i da nije. Priznaj. Sada ga konačno ne bi mijenjala. 
 

 
na dlanu
svi moji poljupci kao pupoljci meki,
kao tvoje ruke nježni,
kao tvoje misli neizbježni.
na dlanu svi moji dodiri kao
tragovi kiše.
Kao kamen što diše
u šapatu ptice
što leti ti u susret.

Ukradem te iz kreveta kad zaspim,
ušunjam se kao lopov
i za ruku te zgrabim.
Tiho.
Tiho da ne zna nitko
spustimo se niza skale i do prve vale,
otrčimo gledat kako mjesec utapa
svjetlo u vodi dubokoj.
Pričaš mi svašta il šutiš,
Svejedno.
Smiješ se  i ja se smijem.
Zašto ne?
Ponekad tako jednostavno,
To je to.

U sumrak
potrčim prema tvojim raširenim rukama
Jutrom se budim s tvojim zaljubljenim očima
Kako god bilo,
Ostavljamo tragove.
Kako god bilo,
Obojat ću jesen tvojim darovima.

 
Besramno
Zarit ću lice među tvoje ruke,
Kao što čine djeca,
Bez stida i buke.
Zaspat ću na tvom dlanu i
nek Me ne bude.
Tolike dane prohladne pamtim
Tolike noći uzaludne.
Besramno.
Zarit ću svoje misli među tvoje i
Nek se kao karike istog lanca spoje
Svi dolasci i odlasci,
Sve boje.

 
Ja tarzan a ti jane
tko čita
čita.
 

 
Sa tvojim srcem ispod ruke
Koračam hrabro i polako,
Kao sa nekim starim znancem,
Kojeg ljubim samo tako.

 
S mojih usana na tvoje
Iz tvojih očiju u moje.
U prste.
U ruke,
Među njedra.
Po pravilima
bespovratnog slijeda.

Ona zbori tiho, kao kad šapuće more i kaže, nemoj više misliti na mene i kaže zaboravi, zaboravi. Njene oči, njene oči govore mi mnogo, da pati, pogledom mi zadire u srce i ruje, zagrli me, zagrli me i nemoj stati nikad.Ne idi, ne idi od mene, nemoj nikad stati, poljubi me, poljubi me. Njene usne, njene usne ukusne i meke i tople, ja ne znam kamo ću sa sobom, od sreće, kad je vidim ne znam kamo ruke da stavim, ne znam reči ni jednu riječ, možda patim. Poljubi me, poljubi me, možda patim, ljubi me poljubi me i nemoj stati....ljubi me poljubi me........poljubi me...
 
daleka obala i marijan ban:)

Ostavit ću ti cjelov u dlanu.
Ti ga ponesi,
Na čelu bezbroj sitnih misli.
Ti ih otresi.
Ostavit ću ti miris ljiljana u
Sobi.
Kad otvoriš prozor
Poletjet ću
I svojim krilom dotaknuti
Tvoj dah.

 
Obična si a ipak poznaješ
Moj dnevni jauk i
Moju noćnu slutnju.
Jutrom se oblačiš u svitanje i
Prahom sunca češljaš neku ljutnju.
Ti si ista za sve druge,
Kao što su druge
sve iste u sjeni.
Mogao bih ti pričati kao ptici
Mogao bih ti šapnuti kao ženi...
Toliko si obična
da si jedina,
Ispod kože
bliska samo meni.

 
Svojojom ljubavi udavit ću te,
Svojom pažnjom smlavit ću te,
Kupit ću ti malog puža
Tucet dugih bijelih ruža,
jednu lavandu iz Provanse
zbog tebe past ću u trans.
Pisat ću ti pisma duga,
Kuhat ću ti strana jela i
prije neg što trepneš okom
Ja ću činit dobra djela.
Bit ću sve što budeš htjela.
Redovno ću sebe brijat,
Neću bludit i  orgijat,
Neću piti preko mjere,
Neću šmrkat,
rovat,
hrkat ,
Bit ću uzor i vrlina,
Bit ću čovik bit ću stina......:-)

Ajme kako je dobro, satrat se tako sam, nitko drugi ne bi to mogo ni da mu šalabahter dam. To je savršeno stanje u kojem onako s boka priznaš svako sranje i  ova suza na kraju oka što se premišlja bil il ne bil pala ima poseban ples na bijenalu gluposti. Moje. Moje male majmunarije, moje kemije, moje sanjarije... sve je uglavnom gore al  ponekad dolje je, a gore htjelo bi bit i onda... kao humoreska ostane ili kao stih. Nemrem belivit kako mogu svirit do besvjesti i lupat svašta. Proradi mi mašta. Pa onda ljubim pa se gubim i nalazim na putevima raznim. I jesam i nisam i više neznam di sam. Ko da nisam svoja i kao da neće svanut....i ko da neću opet pred istim špiglom osvanut i opet bit ja.....zbunjena, ona ista od jučer. A oću,  garant!

 
Gledah te nočas
U snu, snena.
U te zanesena
U se zapletena
I na tren bijah
sjena tvoje želje.
Sva radost tvoja
I tvoje veselje.

 
Ne vidiš me.
Ja sam tako blizu tebe
Al' priznati nećeš,
osjetiti nećeš
Zlatu boju sunca,
sivu sliku sjene.
Ne vidiš me,
Kad vjetar otare prašinu s kamena
Samo praznina ostane.
Plava od noći,
Budna bez mene.