Take Me As I Am

 
Ovo nije pjesma,
Ovo je nešto sasvim osobno,
kao kad sam kišobran,
širom otvoren samo za tvoje suze.
Drugi što me  uzme njime se neće znati pokriti.
Ovo nije pjesma,
To je nešto što sobom nosimo,
Kao vjetar u rano jutro što se zapliće o mokre dokove.
Ti nosiš moju radost,
Ti čuvaš moje okove.
Ovo nije pjesma,
Ovo je nešto sasvim osobno.
Rasute latice cvijeća na kraju dana koji se predao.
Drugi koji ih skupi, nikada neće pogoditi raspored.
I znam da znaš jer ćutiš,
da ovo nije pjesma.

 
Ljubav prema tebi,
Velika je poput svijeta,
Poput  svitanja u mom oku
Koje ne mogu doseći.
Ljubav prema tebi
Veća je od svjetla,
od vremena
Tamnija od svake noći.
Ali ipak,
Ne obećavam da ću te sanjati svake noći,
Da ću te zauvijek slijediti u duši,
Obećavam
da ću uvijek biti tu
S toliko krvi
I tako malo rana

 
Mojim jarbolom
i mojim jedrom ti budi,
na pućinu kad krenem u mračnu oluju.
I zastavu moju ponesi
od ljudi što samo o dobrome snuju.

 
Mi smo se prvi sreli,
od tad uvijek pijemo skupa,
Ista nas duša dijeli.
Rastemo i padamo uzajamno
i nikada se ne razdvajamo.
Što starijim ja bivam, to ona mlađom se čini,
Što više ja se skrivam to nju više čujem u tmini.
Moja si patnja i utjeha.
Ja sam tvoj čuvar do kraja
Samotni zvončić sutona.

 
Danas,
Ne mogu pobječi od tvojih ruku koje me grle,
Od tvog pogleda koji me prati,
Od tvojih usana koje me ljube.
Danas,
Ne mogu ostati bez tvojih riječi,
Samo šutim i promatram s mukom,
kazaljku sata koja me približava tebi.
Mojim rukama u tvojoj kosi,
tvojem uzdahu na mojem tijelu.
Nama, spletenima u travi pod kapima jutarnje rose.

 
Ponekad prođu dani i dani da se ne sjetim,
a onda odjednom iznenada,
uhvatim se jutrom
kako ti ljubim rastvorene dlanove.
Dok budi se dan,
zajašem na šareni oblak iznad grada
i povedem te sa sobom na
okupljanje zvijezda pred samo svitanje.
Ponekad udahnem miris kiše
ispod starog kestena,
dodirnem njegove šestoprste listove.
Bez riječi se pozdravimo i krenem dalje.
Ne nestaje, samo drugačijom biva....
tvoja ljubav za mene.
Bilo bi sebično oteti baš sve dane u godini,
sve božiće, rođendane.
Bilo bi bogohulno naspram drugih zarobiti takvu sreću.
Treba je pustiti među ljude.
Zvone arkadama moji koraci,
neka specifična muzika
Vraća me među moje male ludosti,
moje tajne,
neprospavane budnosti.
Krpam.
Krpež kuću drži, Ljubavi moja.
 
...svi mojim dragima koji danas i u sve dane mog života, nisu samnom...ali ja ih nosim u srcu jednako kako i oni mene negdje, nekako .... noš uvijek... nose.....ćutim...to.

Kad te svi omanu, navrati, da srcu razbiješ dosadu. Razvij jedra bez ustručavanja i postavi posadu. Zaplovi. Dat ću ti kartu starog kapetana što je umro prepun rana i crvenu maramu da mi mahneš s boka. Znaš ti mene, ja te znam, sve je isto odavno samo sada više klinci nismo i jesmo još uvijek. Čuvaj se gusara i prebrzih brodova što ko sumanuti pucaju na sve što se miče. Oni čekaju u zasjedi i ubit će mi drago biće. Pozdravi Posjedona, al nemoj mnogo ludat s čudim ženama što će ti oko kormila skakutat...mogo bi zalutat. Nije strašno al nisam vješta u pletenju čarapa. Učili me nekad kao malu na igle, ručni rad i mnogo svašta ali od svega ostade samo urođeni smiso za šalu i beskrajna mašta. Genstska greška, al kažu da nije teška. Da nije smrtonosna ako se ne načme neka politička tema. A uvijek se načme, bože moj. I tako, daklem di sam stala. A da, ono kad sam bila mala, al to nema veze.
Ponesi mi vjetar u kosi i smijeh vrletne planine. Kapu ledenjaka nekog što je prehlađen zbog zime. Mogo bi mi koju pliskavicu skupit i galeba toga nikad dosta, uvijek mi zatreba. Da mi budu malo mojeg mora, da mi budu komad moga neba. I malo topline kad zazimi.jer i topline uvijek treba. Ako ne stigneš na vrijeme, ako budu teške teme. Nemoj piti puno ruma da mi ne skreneš s uma jer jedan blesav je dovoljno, što će oba. Bit blesavi, mislim. Dakle to je to. Putuj sretno i veselo. Dobro more i puna jedra a sve će ostalo nekako na svoje mjesto. Uostalom, tako i biva zar ne.. uglavnom.

I'm gone fishing
I got me a line
Nothing I do is gonna make the difference
So I'm taking the time
And you ain't never gonna be happy
Anyhow, anyway
So I'm gone fishing
And I'm going today 
I'm gone fishing
Sounds crazy I know
I know nothing about fishing
But just watch me go 
And when the time has come
I will look back and see
Peace on the shoreline
That could have been me
You can waste a whole lifetimeTrying to beWhat you think is expected of you
But you'll never be free
May as well go fishing

 
Poljubio si me prije sviju,
U snu, stvarno, kao na javi
I mojim licem, prešao rukom
Kao kistom umjetnika
Što neke svoje pejzaže pravi.

 
O tijelo obično što služi svoga gospodara
Što u njemu kuca i ničem se ne čudi
I to što kuca i
što u tijelu želju budi,
dar je od boga kojem raduju se ljudi.

 
Kako me vidiš kad sakrijem lice,
dal kao sjenku il kao pticu?
Kako me vidiš kada se smijem,
Dal kao sretnu il kao drugu?
Da li me poznaješ
il samo prepoznaješ,
Moju radost i svoju tugu.

 
O ljepoto,
o savršenosti,
dal uvrijedi te postojanje moje?
To tijelo nevješto,
te misli što se boje?
Al' unatoč strahu nespretno ubiru
prekrasne darove tvoje.

 
Kada se smiješ, kada se ljutiš,
Jednako te primam,
jednako te ljubim.
Jer ti nešto moje imaš,
Da se slično moliš,
da se isto čudiš.
I kada zboriš
I kada šutiš,
Poznajem taj glas.
Čutim tu tišinu,
Tihi zov za dvije duše
Da se kao jedna među zvijezde vinu.

Tako je ušla u moj život prosuđujući o ljubavi. Gledala sam je kako svojim bistrim očima pravi brze pokrete u prostoru. Znala je. Znala je sve. Nije to bila slučajnost. To je bilo nešto neopisivo. Nešto što ispusti dušu i uhvati vjetar. Nešto što se prođe i nadiđe. Divljnje. Priprosta riječ koju ljudi koriste da bi opisali veličanstveno. A ona je to bila. Naslonjena stup svjetla što se povija pred smijehom i strahotom nije mnogo marila ni za što, a opet brinula je o svemu. Iz daleka blizu. Često sam mislila o njoj. Od dana kad sam je srela prvi puta nije se mnogo promjenila..Opet, između tisuće i tisuće ljudi ja bih je uvijek znala prepoznati. Jednom mi je rekla... «Voliš li zaista to je tako nevažno, da li tebe vole zauzvrat. Ljubav će te ispuniti. Uživaj u njoj.» i jesam. Ineteresantno koliko je bila u pravu, koliko je znala pronači onaj pravi način, a opet nije nikome smetala. Šalili smo se uvijek i mnogo smijali. Neozbiljne stvari postajale bi ozbiljne i kroz prizmu sutrašnjosti, ništa više nije izgledalo tako sudbonosno. Ništa nije niti bilo, a opet jest. Kao isprepleteni lanci nevidljivog.
 

 
Život donosi, život odnosi. Daje odgovore, nikada ne postavlja pitanja. Pitanja postavljamo sami a odgovore koje nalazimo  često nisu ono što želimo čuti.
Nije stvar razumjevanja. Stvar je sklonosti. Često volimo ono što i ne poznajemo, ono što smo u prolazu samo rubom rukava dotakli. To je dobro jer nam pokazuje sposobnost da se širimo. Da budemo veći od trenutne spoznaje.
Ljubeći stvaramo slike o ljubavi, spoznajemo ljubav.
Gledajući, spoznajemo svijet i ono što nas okružuje.
Gledanjem ne možemo ljubiti ali smijemo se diviti onome što volimo.
Bezrazložno vjerovanje da možemo pomiriti nepomirljivo, kao i razdvojiti ono što se uvijek i isponova nalazi i biva jednim, posao je kojim se mudar čovjek ne bavi,  a mudar čovjek misli srcem. I gleda srcem na svijet u kojem živi.
To je jedan od puteva koji vode prema kući.
Ponekad se probudim i pitam se...»Gdje je moj dom»? jer u magli svitanja ne vidim obrise krova i ne ćutim miris kruha koji dopire iz daljine. Ali to je samo naizgled tako, to nije lutanje sve dok moje noge idu, sve dok ima snage.
Pobjediti i biti pobjeđen svaki puta je novo rađanje i moj dom što se sada ne nazire od magle već s novim jutrom para bjelinu i crvenim krovom smije se na mene.
Moj put do moje kuće.
Moj put do tvoje duše.