Take Me As I Am

 
Gledam sad,
Crna je ploča što te pokiva i šutnja je između nas.
Sjećam se još mutno lika tvog i nekih sitnica
Iz djetinjstva,
pa se tješim da i nije tako davno bilo,
Kada smo zajedno bili ti i ja.
Dida moj.
U sjećanje ( 08.08.1975- 08.08.2005.)

 
Primi me u svoje srce,
prihvati me u svoj dom.
Napušten sam,
svima stranac,
Kralj bez krune koji nema kom.
Ja ne želim biti crv,
Ja ne želim biti Bog.
Ja bih samo komad neba htio
Ponad  leša svog.

 
Moja je zemlja na jugu, uz more,
Gdje valovi šume i rastu stjenovite gore.
Moja je zemlja u šapatu školjke
u kriku galeba
Što se pod nebeskim svodom svija.
To je zemlja moja, 
pod borom i smokovom
Pod narom,
što svoje sokove čuva.
Ona je lijepa i ponosna
U kapi krvi i u mrvi kruha.
 

 
Kad  oslijepim
i zaboravim kako izgledaš
Pođi u polje široko i trči po njemu.
Ponesi na košulji sve mirise
da te po njima prepoznam.
 

 
letin straga letin sprida,
letin spretno ,
od zida do zida.....
za sve one koji su mislili da neću poletit:))
 

 
Poželim ponekad da te sakrijem u đepić i prošećem s tobom nekuda, nekako, nije važno. Da te zagrlim snažno i da samo šutim u mraku. Al onda iznenada kao da me nešto pomakne i ja ispadnem iz šina iznenada i zavrtim se kao ringišpil i odem daleko. Prvo pogledom, onda mišlju i na kraju se izgubim iz vida. Tvog, svog. Možda je tako najbolje. Šta znači biti dovoljno hrabar? Ako to nije ono što nas potiće na hrabrost da pregrizemo pupćanu vrpcu vlastite neodlućnosti i odlućimo se za rulet. Ali ja ne volim rulet. Mogućnost ponekad nije dovoljno jaka karika za hvatanje i ja ću je sa sigurnošću propustiti ionda ću se sasvim kao sjenka zaljepiti za zid i nestati u njemu jer znam. Nisam pogriješila. To jednostavno mora biti tako. Jednako kao što jednom neće biti. I dočekat ću taj dan. Zajedno sa svom njegovom jednostavnošću. Jer mi se ne možemo promašiti. To je negdje tako, zapisano.

 
Kao dukat u marami sakrit ću se
Svileno
kroz tvoje prste ću proći.
Kad se spusti noć,
Kad zaspiš
Na jastuk pored tvoga dlana,
Ja ću doći..

 
Ne znam kako ljubiš jer me nikada nisi poljubio. Ne znam kako se budiš. Nisi se nikada pored mene probudio. Ne znam kako se ljutiš jer se nikada nisi na mene naljutio.Ali to nije ni važno.. Ti imaš onaj topao sjaj u očima. Kad te pogledam imam osjećaj kao da sam došla kući kojoj dugo putujem. U tvome srcu nalazim svoj dom. U tvojoj istini ja i svoju vidim. Po mngočemu smo nalik, a ipak toliko različiti. U tome jest najveća ljepota.
Nisam došla da te nešto tražim.Došla sam da uživam u tome jer postojiš. Došla sam zato jer vidim da  ideš stazama od kojih drugi zaziru , iako se kao i oni bojiš. Cijenim tvoj trud. Tvoje nastojanje. Ne, nisam zato došla jer nešto trebam. Bit će mi čast i ponos gledati te na tronu. Gledati te kako druguješ sa zvijezdama , kako se raduješ svojem uspjehu. Znam da si ga zaslužio. Mnogo si radio i mnoga je tvoja noć prošla u grču i nespavanju. Ti si zaslužio sve ove pohvale. Ne, nisam došla zato da ti nešto ponudim. Ja i ne znam što ti treba. Kada bih krenula, napravila bih  veliku grešku. Jednom, ako ti bude trebalo ti ćeš reči. Onda ću pokušati napraviti najbolje što znam.Najbolje što mogu. Gledam te i divim se što je tako slatko poznavati nekog kao ti. Nekog tko nastoji živjeti jednostavno, a opet biti sve ono što jest. Jedno kompleksno biće. Zato, tvoja radost neka je i moja, a  tvoja tuga nek se i na moja leđa nasloni. Do pobjede u tisuću boja, kad se razviju jedra od radosti

 
Večeras, gospon Ilija, ni dal mira. Valjda se z ženom posvadil... celu božju noć je po nebu vukel svoja kolica i selil nameštaj..... kak da joj se ne bu vratil, nazaj. A znamo da bude.uvek je tak. Sam se malo penil, malo je bil nafuren, naduren, malo je seval dok je zeval i sad je bogu fala mir. Već punih 20 minuta. Na zadnje , mi se čini, kak da mu je vešmašina opala sa zadnjeg dela kol pa ju je dugo nekak po neravnom vukel...i vu zadnju felgu tukel. Nadam se da bu još delala kad je opet zmontira. Ah Ilija, Ilija , ni vreme v subotu z noća s ženom se svaditi i onda po nebu huncutarije napelavati. Negdo bi morti i spal v to doba.. Jesus i Marija kak ti sveci ponekad preteraju!

 
Pođi samnom!
Šta?  Strah te?
I mene je, jel ti sad lakše?
 
Pođi samnom!
Kako će ti bit?
Neznam!
 
Od nevolje me brani
Od oluje ću te skrit.
 
Do kad?
Do tad!
Dok ima bola,
dok ima svijetla.
Dok bude nas
Dok opstane svijeta.

 
U sve boje koje nosiš
Ja ću se kao lopov
noćas uvući
Tiho na prstima
Naljepše od njih
Ponijet ću kući.

 
Kao potez kista preko bila kucaš samnom
Naslanjam glavu na prozorsko okno
Tužno, duboko
Umire dan.
Zamišljam,
Odmičeš oblak,
Puštaš sunce u sobu
Umorna i tiha
Tonem u san.
Zamišljam,
Pokrivaš me i više se ne budim
ne ćudim se,
Ne bunim.
Ti znaš.

 
 
Pitam se ponekad, obratimo li dovoljno pažnje na neke sasvim obične,male stvari. Trivijalne svađe, obećanja, zaborave. Jesmo li svjesni toga da sve grubo što smo izrekli, sve što smo mogli drugačije, a nismo, može ostati zadnje po čemu će nas pamtiti. Zadnje što ćemo sami sa sobom ponijeti. Ima stvari za koje će uvijek biti vremena. Ima ljudi kojima nećemo nedostajati.Ali sve drugo, ako ne učinimo, a zapravo smo trebali, možda više nikada nećemo moći. «Drugi puta» ne postoji za sve što bi smo toliko voljeli...taj drugi put, baš za taj put kada smo trebali....nazvati prijatelja kojeg dugo nismo čuli, napisati pismo, otići negdje. Biti. Reči. Dalje od zemlje i tako se ne može. Svi to znamo, ali rijetko činimo. Veliko je bogatstvo kad ti usud donese u život neku dragu osobu, neku lijepu priliku.Grijeh je reći, drugi puta. Od mojih «drugi put ćemo» dao bi se napraviti širok lanac okolo svijeta. Rijetko kojega se sjećam ali ću se jednog zauvijek. Taj me naučio kako olako zaboravljam, krivo gledam. Kako sam u zabludi. Naučio me kako smo prolazni i krhki i ja sam to zapamtila. Znala sam u tebe gledati s čuđenjem malog djeteta, kada bi me darivala svojom toplinom, kada bi ustrajala na nekim svojim idejama. Svejedno s jednakom sam gladi uvijek dolazila i ti bi me hranila, ne razmišljajući. Uzate pamtim mnoge sretne trenutke, mnogo smijeha i radosti. Najljepše darove koje si mi mogla ostaviti. Zahvaljujući tebi hrabrija sam i više ne gledam s čuđenjem na uporne i zanesene koji streme svom snu jedna sam od njih. Pamtim tvoja hrabrenja i tvoju juhu u osam sati navečer. Pamtim i ne zaboravljam tvoju dobrotu koja me je zauvijek oplemenila. Poučila. Pamtim  kada sam te večeri rekla, sutra ću, a tebi sutra nikad nije svanulo. I nije bilo drugog puta. Stajala sam nad tvojim lijesom u nemoćnom tupilu, neutješna, sama. Usjeklo se u meni, kao potez mača, što nisam prošlu večer.
Što sam mislila sutra. Nazvati.

 
 
Upoznati druge je pametno,
Upoznati sebe je mudrost.
Upravljati drugima zahtjeva silu,
Upravljati sobom zahtjeva
Prosvjetljenje.
 
 
Lao Ce tao te Ching, 33
 

 
Šutim, šutiš, slutim, slutiš. Priznajem, ponekad fali  riječ i to što osjećam, ne znam izreć.
S mnogih strana gledano, malo što je idealno.Ipak nastavljam, kao da se ne umaram,
Kao da zaboravljam kako to izgleda, uvijek isponova.Požive nas i ubiju one najjednostavnije stvari. Pogled, pokret, obećanje.Po tome pamtimo da smo bili. Više manje, sve ostalo, ukrasi sliku i nestane.Samo srebrn prah iznad tvoje kose i prva zaljepljena bora smjehuljica pletu mi se pod nogama. Nije to za mene znam, ja sam iz jednog drugog filma. U mojoj slikovnici svako malo proleti vilenjak i prospe bokal fosfora u mrkli mrak. Zanjiše se bezobrazno i s najviše kule zaviri u sve prozore. On je čudne sorte.Ne priznaje nemoguće i kao da je od jučer, vjeruje u neke stare, davno preživljene bajke.U mojoj slikovnici, ko u nekoj slici tisuće je boja na koje se možeš posklizuti. Možeš vrisnuti  s duboke plave u bezdan moje glave i tresnuti sa zelene čvrste, ravno među moje prste. Možeš se njihati sa naranđaste tople i vrtjeti velike crvene lopte.Možeš patiti na lila čežnjivoj i stidjeti se na rozoj sramežljivoj, možeš ležati danima na jastucima purpura. Ali ne možeš jarko žutom, tako lako. Tuda ću te ja provesti. Moja priča, priča se polako. Jučer kod mene ne stanuje.. Zanima me kako ćeš se sutra probuditi. Ako zapnem hoćeš li mi suditi. Ili ćeš biti blag.
Moj je svijet  plavo nebo čisto. Poslije tebe, da li bi išta  više bilo isto. Ti bi šarao bi nešto svoje, ne bi pazio na moje. I za tren od svega bili bi prošli dani.
Moj sloniću u staklarni, reci mi da se varam.