slomljena

...pozdrav svima...i kriticarima i onima kji su me pokusali izvuci sa dna svojim savjetima...ostajte dobro i nadasve sretni...

...stvarno dgo nisam nista pisala...nista citala od ovih webowa...ne...necu se jadati mada se stanje nije promijenilo...mozda je cak i gore nego sto je bilo...
...eto samo jedna poruka za dianu_edis-neznas me...nikad me nisi upoznala a sudis i omalovazavas moje postove...
...nikad...ali bas nikad nemoj zaboraviti da sve to sto se desava meni moze se tebi desiti sutra...

...ne volim jesen...ni kišu...kao ni neiskrene ljude...u stvari pitam se ponekad volim li uopće išta,jesam li sposobna više za to nakon svega...tako sam malo tražila od života,a nisam dobila ništa i nemam ništa...jedino suze...a ni njih ne volim...
...pa onda ima li smisla dalje se boriti za to ništavilo kojim sam okružena....

...kockam se životom...život se kocka samnom...i tako ruku pod ruku s tugom idemo u nepoznatom smjeru...
...a nigdje nema cvijeća,nigdje sunca...samo neki čudan mrak...
...ma znam,potonut ću...

...da si suvišan...da nikom ne trebaš...da te niko ne traži...da si nepoželjan u vlasttoj kući koju bi trebalo zvati dom...
kuda onda...na koju stranu...kojim putem...
u stvari...ima li tada smisla postojati i dalje...

....nema ružičastih naočala...vratila one crne,pa gledam u svijet i pitam se zašto baš ja,zašto baš meni...
...pun svijet prijatelja koji to nisu...pun svijet laži i prevara...
...postoji li nešto ljepše,postoji li u budućnosti neko bolje i ljepše iskustvo...
nema ništa gore od razočaranja

...počinjem sa skidanjem crnih naočala...nije još ružičasto,još je uvijek sve prekriveno nekim sivilom...ali...počinjem se nadati životu,idem ispočetka...pokušavam zaboraviti sve ružno i počinjem se družiti sama sa sobom...nadam se da se neću više nikad odreći same sebe...kažu...svaki početak je težak,ali neka...došlo je vrijeme za još jedan početak

slušajući neke dobronamjerne savjete,shvatila sam da  se ne isplati izgubiti vezu s ljudima koji su mi dragi...a svi oni lažni prijatelji sad popunjavaju moju ignore listu...(gazda hvala na savjetu)
a život je takav kakav je...možda ipak jednom zasvjetli sunce...možda jednom shvatim da se isplati živjeti...ako zbog ničeg drugog,a ono zbog života samog...

....možda još noćas obrišem svoj profil,jer sve mi se učinilo tako lažno ovdje....dosta mi je lažnih prijatelja,napaljenih tipova...dosta mi je čak i života,ponekad se pitam u čemu je smisao svega
a tako sam u početku bila oduševljena ovom stranicom,tako sam naivno vjerovala da ću naći ljude koji znaju biti prijatelji...ali virtualni svijet...real life...ma sve je to isto sranje...

...koračamo zajedno ruku pod ruku već mjesecima...ona zamnom,ja za njom...i nikako da se rastanemo...nikako da se odvojimo...a prijatelji su otišli svak svojim putem...upoznali me,ipak je sve drugačije u virtualnom svijetu,real life je nešto sasvim drugo...nešto što me svakog trena i svakog dana vuče i gura na dno...
a ja se prepuštam...zašto ne...pa i onako je svejedno...kad dotaknem dno konačno će i tuge nestati...nećemo onda više koračati jedna s drugom ruku pod ruku...

jesam li zaista dotakla dno pa se tek na tren uzdigla iz pepela...jesam li stvarno tako sama kao što mi se čini ovih dana...a nekako osjećam da neću izdržati,da me vuče dolje,nikako da dignem glavu i nasmješim se...
ma sve je varka...i iskrica...i poruke...i clubovi...ničeg nema...samo praznina,duboka,beskrajna...ona što vuče dnu...

...noć...sve prazno...bez prijatelja,bez razgovora...samo tišina...svi se posakrivali,svima je svejedno...
uostalom i meni je svejedno...ne trebam nikog za ništa,čak ni za priču...izvikli su me iz dna,ali samo na tren,jer osjećam da ponovo polako tonem...uostalom i vrijeme je...
najjadniji osjećaj je kad znaš da si beskoristan,da više nisi kao prije,da su te uništile neke riječi,neka obećanja...
a svi su obećavali "ma pomoči ćemo ti" hm...smiješno,jer kad stvarno dođe do toga onda nestanu i oni kojima si poklonio najviše povjerenja...no nema veze,vjerojatno će ponovo naići još takvih...i sve će se ponavljati iz dana u dan...dok konačno ne ostanem na dnu...

...nema više nikog i ničeg...sve polako nestalo s vremenom...prijatelji se razišli...a ja polako tonem sve dublje prema dnu...ma uostalom kome i treba netko ovako lako salomljiv...ne,nikome
...jedino mogu reći,nisam uspjela pobijediti one jače od sebe...svako od njih malo po malo gurao me prema dnu...nadam se potonut ću ovog puta zauvijek