Ne zelim pricati o smislu

 
Jednom su djetetu pokazali sarenilo cirkusa. Odonda mu se cinio svijet tako bogatim. U pregrshti sarenila, kako ne bi uocio placne klaunove, sto su se veselili djeci? Nije dolazio zbog sarenila. Iako je i te klaunove mogao vidjeti tek kad su mu pokazali cirkus.
 
*-*
 
Zapad, sjajni zapad, sunce tako sjajno sja pred zalazak, nije li tako, nekako najtoplije, s pomakom u crveno, zar ne? Ocekivanje noci vec je bilo ugradjeno u ljepotu, mozda ju to i cini najjacom. Znamo za zoru, no tko ce o njoj tada misliti? Kad necemo spavati skupa. (BTW, uvijek sam volio uciti po noci. Doduse, to je znacilo da ce se zoru zasigurno propustiti, ali mozda bar dozivimo jedno lijeno poslijepodne. Ne znam, zapravo, sareno mi  je od duge u ocima.)
 
*zahvale duzan sam isto rec... Sareni Cirkuski Svijete . eh eh -
(malo sam zgubljen. iako se osjecam full pronadjeno.)
 

Kako se cini, policiji su dodijeljene prevelike ovlasti. Da je bar to kako uravnotezit, pobjec na jedan dan. Ili bar na nekoliko sati?

 
Glina mora ostati bezoblicna, kako bi bila dovoljno podatna masti onoga kome se daje na oblikovanje. Bez otpora primati. Samo svoje postojanje ulaze kao osobnost.
Kukac u kukuljici mora biti dok ne dobije dovoljno cvrst oklop, i moze biti spreman podnijeti vanjske utjecaje, a da oni ne ostete njegovu meku nutrinu.
Ako prerano vidis kukca, mozes pomisliti kako uopce nije glinast. Ako gledas glinu, neces znati za postojanje kukca.
---
Pece me tvoj pogled. Pokazem li ti svoje grudi, i ispod ono srce, otvorim li ti put k sebi, sto ce uciniti tvoje grabezljive ruke, poigrat ce se s njim, tvoje pohlepne oci, sirom otvorene progutat ce me cijelog, potonut ce dusa moja u tamni bezdan tebe, a onda, kad me vidis, ostatke mi moje natrag neces vratiti, razbacat ces ih naokolo kao neke nespojive krhotine bez reda i mara! Kraj nje sva je moja samozvana tankocutnost bila tako nezgrapna, i pred tim mojim ocima cijela mi je soba crvenila od srama!
 

 
Umorno je stala sa strane, zadigavsi suknju, pas joj je lizao bosa stopala vjerojatno zbog soli, poznavao sam te plesne korake, nisu bili rijetkost, to je kao kad stojis sa strane i gledas vrtnju vode kako otjece niz slivnik, kasnije uvijek ostaje neki talog prljavstine, ili kao ostavljeni zvrk, umoran od vrtnje, cekajuci nove prste, gledao sam te grube ruke koje vise nikad nisu bile ponovno moje, njene sareno obojane nokte oko njenog vrata kao ogrlica, kao ures sveg sto je naslikala svojim rukama zovuci to sudbinom, dok sam ja, stajao sa strane...
 

 
Divne boje prelijevale su se iskljucivo iznutra, ono sto ste vi vidjeli bile su to tuzne slike, ostavljeni pajaci, lutke i pohabani medvjedici, groteskno izobliceni simboli, izbrazdani puteljci po svijetu kojeg nismo pohodili, osim mozda s vama, jeste li vi onda zaigrali ulogu kulise, dahcuci pali smo na tlo, kao poslije vodjenja ljubavi, prava je vrijednost bila u ovim godinama nanovo moci iscijediti kakvu suzu iz sebe, cijenili smo Vas.
 

 
O, da, zar je gubitak ikako moguc, ukoliko ga se moze opisati? Halapljivo smo se znali hraniti naslanjajuci tornjeve pod kojima vise nitko nije odavao pocast duhovima predaka, a zaborav temelja, gradnja bez sna, bilo je to ili a) gomilanje sebicnih emocija i snova ili b) moglo se to nazvati i strahom od tog puta, prepustenost Levijatanu iz koje uzmaka nije znalo biti, znali bi se skriti katkad u neki zagrljaj u kojem je, u trenucima u kojima smo cutjeli ljubav, tako ih se s pravom moglo nazvati, a u tim trenucima zaborav jurisa u propast nije bio zatvaranje ociju, tada, i samo tada, stvarali smo bezvremene oblake, zatvorene opne bezvremenosti, i zbog tog, zbog njih je vrijedilo.
 

 
Bojao sam se tog kud ides jer nisam znao zoves li to neizvjesnoscu. Vidio sam strah i bojao se da je to vjerojatno zrcalo mojeg. Jesi li to bila zapravo ti, ili su uloge bile obrnute, uistinu nije vazno. Osvjestavanje, taj kristal obecanja ciju smo ostvarivost drzali vazda upitnom osvijetljavao nam je put. Cutio se zadah sumnje. Odlucio sam tada ponovno kao i uvijek dozvati tvoju sliku jos jednom u svoje misli. Bila je prekrivena mnogim i raznim slojevima bez posebnih oznaka. Znao sam da smo ostavili tijela, vec davno. Ova moja eksplozija vise nikog nije mogla uznemiriti, prije vec samo suprotno. Otvorio sam one zelene salaporke i glasno uzvikivao tvoje ime. Ostalo je odzvanjati u dubini, suplje se odbijalo o stijenke lubanje.
 

 
Odlucio sam, dakle, kako rekoh: dozvati tvoju sliku u svoje misli. Zasad sam dozvao samo tu odluku i gledao sam te negdje izvan svojih misli u kojima te nisam razaznavao, tim je dakako sve uvijek bilo teze, ali nedvojbeno se moglo nazvati i zabavnije, vrijeme je neumitno prolazilo, a mi se nismo pomicali. Odlucio sam dakle, dozvati te u svoje misli, no nisam. Umjesto toga vikao bih na tebe. Evo, ovako bas, kako sad sam to cinio, vikao sam ti da:'Zelim ti dati jedan VELIKI "Pa sto onda?!" ', ne shvacajuci da on nije u tvom rijecniku, zamislio bih ti ustasca sto bi ih zelio. vidjeti kako pjevuse taj veliki "Pa sto onda?!" Jedan razgranati, ljupki i sareni pljuc pored cipelice, no znao sam da je to protivno Prirodi samoj i dakako, to bi zasigurno bilo naglavce i naopako, pa ni sam ne bih vise bio siguran da ti ga uistinu i zelim ponuditi, ili, sto je jos gore, pozeljeti da cinis tako nesto, protivno prirodi nje sto sam ju tako volio, tako nemocnoj da prekoraci ono sto je razlucivanje sumnje od straha, iskustva od nepovjerenja.
Ipak, mislio sam kako je taj moj "Pa sto onda?!" nesto sto bih ti usadio poput daha poljupcem u grudi, poljupcem sanjanim toliko puta da se papir vec istrosio, ali ne i usne, barem ne od onih, nasih.
 

 
Nisam ti naposljetku nista od tog dao. Nisam naime znao jesam li i htio, sve i da sam mogao, rekla bi mi tad, vec te vidim: 'Ti si to! Ti si to ucinio! Bez tvog "Pa sto onda?!", bilo bi po mome.' Pa je tako i bilo. Svatko po svome. I dalje sam se trudio vidjeti te u mislima, pobjegla si mi, mogao sam reci po svojoj volji, i sad sam opet znao da je predaleko, za tebe u tvojim mislima, predaleko. Ali, bilo je sareno. I ja nisam nikud isao. I bilo mi je katkad lako. Katkad nije. Ali to je zivot, sto cemo, kad me pitaju, velim: gura se. Kuda? Pa nakraju, nakraju se to ionako zna. Zmirkao sam, pisao sam. Bas tako. (Pozeljeo sam te osloviti s jednim: 'Kukavice!' Ali, to sam mozda bio ja.)
 

 
Ja? Ja sam i dalje zudio za tim sjajnim slomom svekoliko raznolikosti mogucnosti, slinio kao neka zvijer. No, ne brini, ne bih te dovodio u nelagodu prevelikom iskrenoscu, ili bih ti cak bio kadar i sve priznati uz onaj zamagljujuci lak shale preko svega. Lak, premaz lakoce. Ne, nisam lak. Ne bih ni bio. Ali bih se tako ponasao. Jer tezina sveg je, znas to, ionako preteska. Pa bih radije birao biti lak. U razgovoru: 'Kako si, sto ima, a bogme i uz duzni rukoljub, i drago mi je sto te vidim, naposljetku.'
I tako sam ja dakle svjesno ili bar napol tako, poput one zivotinje s pocetka price halapljivo gutao, ona je stajala sa strane i katkad bi zadigla suknjicu.
 

 
I sad, gledajuci ovo sto pisem jasno je, napisano je ionako vec vise puta tako. A naprijed gledajuc i pogledavajuc, nisam ni mislio da cu puno nesto drugo ionako pisati. Gledajuc naprijed opet je bio zid i ti pored njega jadna razbijene glave od udaraca bez ucinka. A dovoljno je bilo zamisliti da ga nema.
Zid je zid straha: Sto je s druge strane? I da, s druge strane je opasno. Tamo je sjajniji zivot. Tamo nestaju mogucnosti. Jer se ostvaruju. Mozda ni taj zid nije zid, vec je provalija. Most je, kao i obicno, razgovor. Kako li samo lako zaboravljamo na provjereno prokusane nacine i jednostavna rjesenja prelaska iz sna u javu. Da, kao i obicno, pitanje je koliko cemo prijeci, iz dosadasnjeg vidis, uvijek se u nekom trenutku okrenemo sigurnosti natrag, pomislimo, nije u redu, ovdje nam je fino, ne pozelimo toliko prijeci da se ne bi mogli vratiti sigurno na svoju obalu. Odstupnicu smo do sad uvijek i redovito ljubomorno cuvali. No to ne znaci da nema nacina. Nacin je tu, poznat. Od papirica k razgovoru. I to je poznat korak.
E, al onda ne gledati natrag, kao povratak u sigurnost onog iza. To bi bio onaj neprijedjeni, kao rusenje mostova, nakon sto krenes.
 

 
Ocuvanje vrijednosti, onih istinskih, vjere u covjeka prije svega, u trenucima kataklizmickih propasti, opasnosti, ratova, nihilizma i gubljenja u ispraznosti. To je ono sto citam. Svaka mudrost novovjeka nekako s tim je povezana.
Ernst Jünger, Na mramornim liticama, prekrasna bajka o tome kako je za prave ljudske vrijednosti nuzno zrtvovati sve, pa i sebe. Time barem ostaje utjeha da umires sa smislom, a ne bez njega. (Od covjeka koji je zivio to o cemu prica.) Povijest je jedina koja tome sudi. Nasa djela, nasi nasljednici, oni ce nam dati zadovoljstinu, spasiti nas od pravog gubitka: to nije gubitak icega sto imamo, to je gubitak vjere u covjeka.
Pisci, umjetnici, pjesnici i ini... oni su kojima je podarena ta duznost sada. Cak i kao neki pozitivizam k znanosti s duhom?
U svim djelima koja citam, to citam. Nije to vjerujem, slucaj. Mozda je jednostavno doslo vrijeme da to vidim. Trenuci rasutosti stoga su dobri jer tek onda covjek nadje sto je u centru, sto je ono bez cega uistinu ne moze...
(Onda je sretnem u trenutku kad recimo useljuju neki klavir u stan u zgradi. I nekako sva ta mudrost bude suvisna. No ipak, ne bas sasvim,...?)
 

U jednom trenutku koji se razdvojio u dva, a zatim se razgranao u sve vise njih, kao u neko drvo izraslo iz korijena, na svojim granama opernatilo i odletjele ptice na jug bas onda kad je lisce popadalo. Na jugu se moglo vidjeti nova zvijezdja, no nova su bila samo covjeku koji ih dotad nije vidio, jer ona su oduvijek bila vidljiva ondje, na jugu. Mozda to dakle izgleda poput putovanja po globusu ljudske svijesti: sve je vec ondje, no katkad otputujemo drugdje, ondje gdje jos nismo bili i vidimo sto to sve vec stoji ondje, za nas, da otkrijemo...?!
Na taj nacin kao da se vanjsko putovanje pretvara u unutrasnje, a ono unutrasnje opravdava vanjsko. Globus ljudske svijesti jednako je cjelovit tek iz ukupnosti pogleda svih ljudi na Zemlji. Pa vjerojatno cak ni tada - ostaje uvijek tih samotnih podrucja, za putnike.
Kao da svatko, po rodjenju istrgnut iz savrsene Jednote, ostatak zivota trazi taj idealni pogled, kojim tek bi se osjetio cjelovit. Svatko _za sebe_ trazi to idealno mjesto, a zbroj, suma tih pogleda zapravo cini to sto svijet tada i jest.
Svijet nije najbolji moguci svijet jer svatko gleda najbolje za sebe, a ne za Svijet (zajednicu).
(I, napokon, zajednicu svijeta ne cine samo ljudi.)
 

Smijem li reci, ja u ovom trenutku nesto propustam?
Uzimam od tebe to, sto mi nesebicno nudis,
Uzimam od tebe te, svoje, rijeci.
I sad,

Od manjka svijeta, Ti i ja nainili smo brod.

Bura je izostrila horizont, zeleno svijetlo znaci da se krece udesno.
To tako ja vidim,
podsjecam se.

Planete se polako kotrljaju takodjer udesno, nebo sve zagasitije plavi.
Isto tako, kako ja to vidim, vidim te kako velis, No
i tebe kako to velis,
vidim te
kako ja te vidim.

Ocekujem mlijecnu stazu, jucer je bila, danas mora biti
u punom sjaju.

(Premda, macka je danas pojela cijela pileca prsa, i sumnjam da ce mi praviti drustvo za vecerom.)

 
Otkud mi pravo vjerovat u uzlete.