Ne zelim pricati o smislu

 
Jednom prigodom sam obecao napisati pricu, sad evo koristim tren. Tocnije, nisam siguran kako se to obecanje tocno zbilo i kad je do njega bas i doslo, ali nekako sam uvjeren da sam tako sto u jednom trenutku osjetio kao obecano. I tako, da ne duljim, tu sam pricu mislim bio zapoceo pisati i prije nego li sam obecao da cu to uciniti, ali nisam sad posve siguran u detalje, no da...
 
Obecanje je to koje me drzalo cijelo to vrijeme, obecanje koje zadas sebi ne mozes samo tako zaboraviti, a ono sto zelis vjerovati cvrsto stoji usadjeno u srcu i ne nestaje kao da nikad nije bilo, premda, premda, zapisi su bili dvojbeni a upitnici sareni, igra vrckava a snovi jos sareniji, ipak nisam ni trena pozelio posumnjati, kako samo naivno, nisam zelio. Mislim da sam htio dokazati Svemiru da je moguce odrzati obecanje. Pisem stoga evo sad, ono sto nisam napisao tad, kad sam bio obecao. Pa neka stoji ovako kao neki zalog trajanja bez kraja, beskrajnog tog obecanja koje je ostalo nesavrseno izvrseno u trenutku odluke da se krene. Pisati dakle,
 
Kad bih zapoceo pisati romane rijetko kad bih imao plan, no ovaj put bila je iznimka, nisam ga imao niti sada, kada ga je trebalo privoditi kraju, tako su rekli, iako im nisam ni za tren povjerovao, i ne bih, niti savjetujem i vama da to pokusate uciniti, mislim. Kakogod, red bi bio da se predstavim na pocetku, jer ocito, ovo ce biti jedna prica koja ima stogod osobnog u njoj, ako nista ono bar stil ce biti osoban, osebujan usudio bih se reci i pozelio da tako i bude. Vec vam najavih da sam tvorac rijeci, no one mozda kao da imaju koju kap i zrno neceg sto izvan mene dolazi i kad vam tako tvrdim ja mislim da je tomu tako no misao moja i jedno i drugo je pa vama stoga ostavljam da procijenite kako vam se vec cini da jest i pravo kako bi bilo.
 
Kad se predstavih vec u redu je predstava nek pocne i nek udju likovi, a likovi moji plosni su i jednostavni, ja sam zapravo jedini jednostavni lik i onaj koji je ukupni zaplet i rasplet svega, ali i ne posve jer ostaju pukotine zelje i razmirice, ostaci, nadopune i stoga ostaju i drugi da udju. Likovi moji vise su krokiji, manje trodimenzinalna bica ali ostavljaju prostor prazan o cemu onda slijedi ta moja prica.... Vrijeme nije lik, ali isto igra u prici, ono kao da stoji a godine kazaljke broji i bezvremeno leprsa u svestojecem idealu svijesti, krajnje nevjerojatno, no vidjet cete, kako se nadam, vjerujte mi zasad.
 
Uglavnom, neznam sto jos reci, ovo je otprilike to o cemu sam zelio nesto pricati prije nego li pocnem s romanom, kako rekoh ovaj pocetak davno se krenuo pisati no zapisao sam ga tek sad kad bi roman, po svim pravilima ocekivali da zavrsi, no, ne znam, stvari se ne odvijaju po nasoj dobroj, ili zloj, ako takva uopce postoji ili je ona nedostatak samo te dobre, dakle, volji, stvari se odvijaju po volji cudnih spletova i raspleta, tek koje krecem istraziti kako bih vam ih ovdje ili gdjegod drugdje mozda da, a mozda i kasnije, no svakako znat cete, bit cete obavijesteni, vjerujem upoznati s retcima sto cu vam ih biljeziti i prije pisca samog, ili je sve to vec zapisano ionako, u sto onda ostaje da se pitam ta gdje je ta moja umjetnicka sloboda, no to je pitanje poetike, a ne romana, i o tome vam necu pisati niti vas tim dvojbama teretiti kako vec sebe ionako teretim kojecim, a katkad i vas, molim ne uzmite stogod mi za zlo.
 
Detalje o cemu je rijec, tesko da cu vam moci reci, no kad su svi elementi na pozornicu sisli, slijedio bi prirodno sujet neki, pokusaj koji mi ovdje manjka jer, kako i sami vec vidjeste, okolisam da vam dadnem hvatiste, ali nije to namjera moja, vec ga i sam hvatam i trazim po pustim poljanama ispraznjenim od ceznji punih od njedara i vjetrovitim brdima, oblacima sto putuju ali ne onako nestvarno brzo, no brzo ipak da, i planinama koje su ostale zanemarene, ranjenim, obespravljenim livadama, prekooceanskim letovima, slijetanjima, svrsavanjima skrivenim tek granom ili sutnjom od pogleda, ili kao da hodas po britkom klinu, kad se bojis visine, stijene u oblicima orla i kornjace, cudni ideali, tudji ljubavnici, samoca koja se otvara pred nogama, samoca, samoca, koje se nepotrebno bojimo. Ne cutim ja to razumijevanje, ostalo je nekako skriveno izmedju ocekivanja, padnuto katkad u pukotine, a katkad ostavljeno da se trazi, zasto i zasto se pitam, i pisem ovo trazeci tebe i osjecajuci kako me testiras i osjecajuci sav taj svoj strah od pada, kojim bih samo opravdao isto ono sto trazish, jer od mene uvijek ces dobiti sve sto trazish, kao i ja od tebe, odgovornost koju nitko od nas ne zna sa ponosom ponijeti.
 
No, kanda sam zastranio malo, ali! ne cudite se, tako cu i nastaviti, pa rekavsi to isto i slijedi, potakla me misao nova o ljubavi ljudi zbore o vjekovitoj temi no kako je moguce o ljubavi zborit, kako je moguce o njoj nesto izreci, kad rijeci, tek misli su sto se pletu o ljudske ideje i svakome njegovo kao da zbore, a ljubav ima te univerzalne vrijednosti svoje, i svatko ce znat kad je voljen a kad nije, treba li tu vise nekih rijeci, a granicu davanja kako li je lako mogu li prijeci i ostati zelis na udaljenosti ovoj o kako samo moze to boljeti, oskvrnuce zelje tako pompozno zvuci i svakim trenom cini se kao da cinimo sve da tako i nikako drugacije se zbije, mozda je tako uvijek a mozda ce biti i prije, mozda nikad nista bilo i nije do li ovo sto sad pisem, sve tlapnja do tlapnje, i igra do igre, ?
 
Nevazno, nevazno ostajte bez straha, ovo su samo nevazne price jednog dokolicara koji nema sto mudro reci u ove nocne ure, predugo ostajem slusajuci tisinu, prividjaju mi se vec i neki zvuci koje bi tijelo da moze cuti, a koje srce ne prepoznaje daleko samo sluti, tisinu, more, mir, tisinu, samo sluti tu tvoju blizinu ne znajuc vise jel' to on samo vjeruje u to sto sam pise, ili mozda u to sto vjerovat zeli, da su daleki ti andjeli culi naznake i da su najavili dolaske, ah zeli, svi odjeci su pomijesani, a zvukovi, rijeci, ne dolaze iz tisine, (Echoes, floydi, ...)
 
Jutro je doslo kao po navici, a jos neutisane zvukove kraja opere ispirao bih iz usta kao neki gorkast okus i los zadah. Kraj kao da je ostao neispunjen, a obecanje neostvareno, i ocekivalo bi se sad nadopisati jos tih nekoliko rijeci, i odraditi to, kao i kraj. Gledao sam u prazan prostor ispred, no romana nije niti bilo, a ti moji likovi su cekali tek njegov pocetak. Pocetak romana cekao ih je.
 
(Na putu do posla poklopljene kazaljke. Misli li netko na mene, ili je to samo podsjetnik da te se sjetim?)
 

 
Stajali su ukrug oko nje, ti njeni prosci, ona je stajala u sredini i slusala sto ce joj reci.
Kad god bih cuo tvoj glas, drhtao bih od zadovoljstva i pjevao od radosti, glasno je uskliknuo prvi.
Ipak, uvijek bih se pitao sa strepnjom i nevjericom, koliko li ce to potrajati, rece drugi.
Katkad su, i ne tako rijetko, tvoje rijeci odzvanjale kao cavli kojima me pribijaju na krizh, nadoda treci.
A onda, opet, sjetno ce sljedeci, slatke su to muke, visjeti tako objesen na te tvoje rijeci po cijeli dan.
Peti onda prizna skruseno: Da, vec mi opet nedostaju.
Sesti ce bez sumnje: nisam siguran hocu li zapravo ikad imati taj osjecaj, da sam siguran da upravo ove, ili sljedece nisu i posljednje koje od tebe cujem.
Sedmi ce kratko: zapravo ju svi volite. To je bit, ali jedini ja to mogu i priznati, za sve vas sad to i cinim.
Pitam se, treba li vas smatrati ovisnima, upita se osmi putnik.
Deveti je samo shutio. Crckao je nesto po papiru, iz cega se moglo razaznati da misli: rijeci, rijeci, rijeci, sve je to krivo, zelite ju sresti, lasci jedni, stvarnu, a strah vas je to priznati pa se zadovoljavate rijecima. No, to mozete spoznati tek kad graja u vasoj glavi utihne.
Deseti klimne kao da ga razumije, i rece tiho, da, ali, ovo je nacin ucenja kako zdravo komunicirati, stoga, idemo dalje.
Dok je jedanaesti polako vracao krug, rekavsi s nesto strepnje: ako je bude, ako nadjete sugovornicu, treba sve to i podnositi.
Dvanaesti je gledao zaigrano: ma da, ali... ja vjerujem u nju,
Trinaesti ga prekine, je fino, da da, no vjerujes li u nas, to je pravo pitanje, jer lako je od drugih traziti da se oblikuju, koliko cete vi biti meki sami?
Cetrnaesti je prevodio knjige, nakratko digao pogled i rekao: vjerojatno samo ucite tudji jezik, jedno i drugo?
Petnaesti je bio skeptican: OK, ali... hm, da, zapravo je to jedan pothvat, nauciti citati tudje znakove... I uvijek je upornost nasuprot postignucu, a povjerenje nasuprot strahu.
Imate pravo, kolega, doda sesnaesti, ali to nudi onda i neku radost i odredjuje neki cilj kojem se moze teziti, nije li tako?
Sedamnaesti se slozi: ta jest, tako, to jedino snazhi... i pogleda zvijezde na nebu.
Osamnaesti prepusti rijec sljedecem, gledao je pun mjesec. Malo sanjivo, svjestan snova.
Devetnaesti je gledao sunce i nije mu bilo do rijeci, uzivao je u osjecaju ispunjenosti.
Dvadeseti se tiho prekrizi, vjerujem u nas, promrmlja sebi.
Dvadesetiprvi je bio posljednji u ovom krugu, nije znao sto vise reci, i to ga razalosti. Onda odnekud izvuce pero, pogladi je medju noznim prstima, kako je stajala bosa, klekne i poljubi u desno koljeno. Ovije joj tanku svilenkastu prozirnoljubicastu maramu oko lica rekavsi: to je da nas ne otapas pogledom, zatakne pero, ispreplete svoje i njene prste, rasiri ruke, nacine sedam okreta u smjeru obratnom od sata, i dok je razmisljao sto sljedece da cini, spuste se oboje na koljena, makne joj veo s lica, i klececi ispred nje zagrabi u pijesak, trazeci nesto, a kad je nesto i nasao, rece: evo ti, od mene, samo nesto. Ostatak pijeska sasipio joj u prorez medju grudi, nagnu se i sapne, dok osjecas ovo grepkanje morsko po tijelu, o meni misli, a kad ga pozelis sprati, tad moja budi.
 

 
pricam ja tako u ranojutarnjim satima s jednom dragom djevojkom o toj nasoj tegobi, onoj o dati i nedati, tocnije o tome kako ne zgubit kad dobijes, ako znate o cem ja to pricam.... o zelji, jel, kako zelju ne zgubit, kad dobijes ono kaj zelis, tocnije, sto ako je zelja sama ono sto zelis, kako s tim...?!
a pametan curetak, mudro zbori, vidi se da ju takva bol ne mori, kaze ona meni, to ti je tako, da se zove masohizam, uskratit si i uzivat onda. a ja cu njoj zlato, znas, al nije tako sasvim i bash, jer gubech to njeno drago tijelo, pa cak i duh pomalo nek iscezava, ostaje ceznja, ona ljubavnicka, bolna, sasvim prava, koja na poeziju mirise, iako poezije, da ne lazem sasvim i nje sve ima tise i tise...
pa ce draga nato meni, gle, maleni, to ti je onda kad ciljeve velike drzis od sebe vecim, zrtvovat se idealu radi, to nije novost velika, to rade i jedni i drugi, sto ratovat vole, cijene vizije nad sobom, svoje, to je ono kad za ideale umires ne osjecajuc se sam, i zove se terorizam....
;)))))
 
a ja se nasmijao.
a opet, nije da nisam imao o cem mislit: i da dobro si to jednom prigodom i lijepo opisala, to je kao ono kad zivimo skupa, pa kad jedno drugom prolazec pored, prodje rukom preko struka, a ti ne znas jel' to zaista bilo samo u prolazu, ili je mozda poziv na ljubav...
no, da. zgodno neosvijesteni. al smo ipak sasvim, sasvim i predobro odigrali ono sto smo jedno od drugog htjeli, poticali se, o da jesmo, i bez ikakve dvojbe.... i osjecali, zeljeli.
al rekla bi, osvijestenost mijenja stvari, i sadasnja osvijestenost te nase uloge poticanja, mijenja pogled a time i svijet. opasno? depresivno, mozda ako pozelimo tako misliti. a opet, pravi put pronalazi se pravim pogledom, pravom mislju o svijetu oko nas. pa ja tako trazim sto i kako, da bude pravo, dobro i lako, i oni ce meni, da ako smo stogod pomakli, nek ne mislimo o tome kako smo i zasto ucinili  tako, stvari same se nece nastaviti, nakon sto je promjena tu, nema natrag, samo naprijed. to je valjda bio i jedini nacin - poticanje se mora iscrpst, njime ovamo smo dosli, i sada ostaje da nastavimo, ako zelimo biti dosljedni recenom, a znam ih koji zele, onda nakon promjene ne mozemo stati i razmisljati jesmo li trebali tako. nego smo vec odluke donijeli. sada uistinu izbor se vise ne cini moguc, ima samo naprijed, zelimo li biti dosljedni, spominje se i nesto kao 63-37.
odgovornost leprsha olovnim krilima, a takvima zaleprsat moze se shvatit i kao neki novi izazov, pozeli li se .
 

 
ovak:
kisa je smocila pod pod prozorom, i sad se tamo vlazi parket, ali je zato zrak pun ozona, no to je prije zbog gromova, tocnije munja, ako se dobro sjecam bijase to izrijekom receno u jednoj staroj ali dragoj djecoj pricalici, kao nesto orlovi koji lete rano, iako sad nikako nije rano, lose bi ipak bilo misliti da je kasno.
i onda:
...

(take2)
 
gledao sam vodio sam mali rat, zvali smo ga ratic,
u rovovima, ispod zvijezda lezala je sama,
prekrila tama cemprese i shash,
o suzama danas sutim, sve ih moje znas,
no ne vjerujes im
samosazalijevanje razgrnuto kao dim,
nudim, ne samo svoje, tvoje drmam, grizem,
budim.
 
mali je ratic lezao u bari, cudno su se ljeskale te
zvijezde su padale, neobicno slagale su se stvari
oko njeg,
napuknut stjeg, ne na pola koplja,
nozicama toplim otapali su snijeg,
i tapkali put za poslije, a poslije
je onda jednom pao grom,
u jezercetu tom nacinio nemir,
poremetio odraz, uznemirio svemir,
bar se govornik tako ufa,
molekule su se onda svile jedna s drugom,
rastale s jednotom, veselo i nikako s tugom,
uvile se u omotac, kao detergent sto ih cisti,
a zapravo ovija ih 
i stiti,
uparile se u strukturu po dvije,
i tako je stanica
pocela biti.
 

 
Stajao beton, uz obalu vali
ga stali oplakivat, galebovi
posjecivat, a on sveudilj stajase
sam, umoran, od mora i izjeden
od soli.
Ispran cement, zaboravlja da boli,
uz bok mu se digla mala alga, zelena
se cijedi, i zivi na dah, izmedju vala i vala,
kaplja joj sjala u mokroj kao kosi,
rasprsivat svjetlost suncevu je krala,
djeca ju doticala nogom, bosi,
a jela je kamen taj, mol, betonske minerale,
il' je to more bilo, sto je ispiralo
slanim kao suze, sve dok jednog dana
more ga ne uze, i on
beton taj
ne dozivi svoj kraj i u to more padne
bas kao kraj te alge jadne,
a mislila ona, ta to nam je kraj,
i zapoce neki jao boze joj i pomagaj,
dok nije u vodi dosla sebi,
pa u svom si elementu, cemu ces plakat, tugu zajebi,
rece ona sebi,
i napravi pokrov, preko kamenja i betona,
nastavi rasti, preko njega cijelog, svog da ga skrije,
i nikom, nikom vise da ga ne da, nikad,
i nikad ga nitko
osim nje
vise vidio nije.
 
 

 
meni to nije vazno. a opet, polozaji su nam razliciti. ti znas, ja ne znam. pa je onda i logicno da su zakljucci, i pogledi razliciti. ja sam zivio zatvorenih okaca, ti si razmisljala. nakraju, mozes me uvjeravat, i to je sve kaj mozemo jedno drugom radit. nije bas bog-zna-kaj?!
ja velim, osjecam to i to, a ti ces, ali ne za mene. i tako dalje. kao da je ikad ista bilo uistinu razlicito, _meni_ .
 

 
pa nema i nema. pa i jasno da nema ta tko bi fakin i nest mogo rec na ove prekokrasne i nadasve potrebite prolijeve mudrosti o kojima je ovdije rijec. nego ovak sad. pazite mudro i pazljivo: mrmlj, ovak, nego kaj nije blesavo da se ljudi zablesavo osjecaju tak a ono malo mi je sve to opet priglupo kad svedem stvari u svoj svjetonazor, mislim ajme, ma da fino je to mislit kako ces znat tko je i kako je i ovak i onak, a zast je to zapravo vazno znat? jer kako ces znat i tako sve te iste price, a mozda i je vazno al opet, uh kako li samo gusi a bilo bi i vrijeme ajme bilo bi.
aha, a mozda se more nekad izmislit nesta kao - kaj znas do sad znas. uhm.. jel je znanje vise drzi negoli strah. pitam se, a katkad je strah i ono od ceg se odricem vaznije od ostalog, i principe je lijepo moci ugibnot a mozda i nije al bi mozda ja bar volioi to nagovorit, ma bas me briga kaj mozda i vjerujem mislim da da al ne dira me to u ovom veri trenutku me fakin ne dira i iskreno i pri punoj svijesti priznajem da je ovo tak sve pretesko. mislim mogu ja, znam da ja mogu. kolko god hoces mogu. bojim se zapravo toga kako ce to tesko biti, znas i nema pomoca, i to ja znam ako ti i ne. jer ne zelim da bude. hoces li moc rec, pa nek ti je onda, ako ces bit tvrdoglav jer jesam o kako ne bismo samo znali jesam. edah. e i onda sad pri punoj svijesti i jasno moram izjavit nezadovoljstvo svoje unatoc svoj krasoti koje cu se prekomjerno drzat, jer jednostavno tako je to samnom, i onda ce to tako trajat i trajat i trajat i nisam s tim hepi ja bi jednostavno sad. i dosta. a ti ne bi jer ne znam nest, ma znam tocno filing, koji je uvijek isti i mozda nikad zapravo i nece bit drukciji, pa cemo naposljetku se valda i umirit budes li smogla volje, i uvjerila se, jer je meni tesko se uvjerit sasvim. no kaj sam ono htio rec, da tesko mi se uvjerit, aha, znam koji filing: jedan je kao ja bi i tako, al ne mogu ti bit prisna jer nisam jer imam tolko nerasciscenog, a drugi je kao nerascisceno koje se gomila, i koje stoji i kad ga pogledamo tako kako stoji i paralelni svjetovi o jebolite gluposti, daklem nerascisceno se nagomilalo, i onda kad ga sretnes negdje u svijesti svojoj, onda se to cini stvarno a ovo nestvarno, o ajme da, znam, cini se nestvarno sasvim, i koliko otvorenosti, zapravo nikoliko, jer smo stalno skriveni i na sigurnom, distanca, i kako lose podnosimo kritike, naravno, a nekako se mozda katkad i osjetis da imam volje za tim, kritizirat. nemam al ce doc, mislis, a i ja se dosad mogu toga strasiti, i onda jos ta cinjenica ti veli da nek nemoj odi proc idi dalje jer znas svoju reakciju na to koja nikako nije ona koju smo htjeli i statuskvo je bolji, ubicesmemajketi. hehe vec vidim vrli altruizam koji ja ne mogu dat da bude, i ne mogu nek mi sude vjesala i vesla da sam siso ne mogu: kao uvjeri me da ti je dosta sveg pa nek idemo u tisine svako svoje jer je to jedino moguce vidim jebeni i vrli altruizam takve vrste tvoj, a jel bi ti to htjela da ti tkogod cini. ja ne bih, to je ono kad osjetis gvalju zbog tudje gvalje, i kako onda mislim, te zasto onda zelja za kritiziranjem, ta moja i koje je sasvim razvidna, na cem kritizirat, odrezat cu si jebeni jezik idem popit nesto, htio bi te cut.
nego, gdje smo ono stali, okej, bas me briga sve o tvojem statusu, i sve me bas sve me bas briga, ovaj tu stvar me tako gusi to da nemremo pricat sve ostalo je podlozno upitnicima, zapravo i nije al onda se opet vratimmo na ono, i ovo, i sve to tu: nisi odgovoran za drugog, drugi je sam ucinio to sebi, svojim izborima. eto to je mozda vrhunski altruizam koji si idem usadit u glavu, da evo nisi pobogu i zasto kriviti tebe, kad sam ja to cinio svojim cinima. eto tako sad. dobro je ipak pricat, makar mozda i nasamo. evo, da, meni je valjda tako dobro doslo, pa se malo zelio dokazivat, malo igrat, i valjda mi je fakat trebalo. sve to. valjda je. al opet, treba mi i ta prica, znas da mi treba. hm. hm. hm. ujmeeeeee.... raspekmezio sam se sad. de mi ta usta, idemo disat malo skup.
 

(to izgovorim kad neznam kaj rec, al sad fakat neznam kaj rec, i kako li samo to priglupavo sve zvuci o ajme i tako dalje, bash. i neznam kaj sad cu tu sve premudro pametovat. jebiga neznam. kad mi je tako preljigavo vidit tu moju premudru prekrasnu i sve tako i tome nalik pre-pre ljepotu neku i sve, P R E LJ I G A V O. samog sebe vidit . fui. preterit od ir i ser u spanjolskom za one koji ne znaju., i kaj jos aha, mogu se ic igrat asocijacija ionako dugo nisam. hm, al to cu u sljedecem logu, cist da vam najavim u ovom, pa da znate kaj imate za cekat... nist, a kaj bi i mislili i mogli. mislim, tu. ehda.)

 
okej, sad sam to skuzio. nemrem se tak ispraznit.
blah.
:(
 

ovomeee......
(u a jah dobro je prducat, ispuses se. lakse ovak ,nego po doma. manje ti ostane za konzumirat sam)
 

 
ovoooo.....

(sam da ga napisem, evo sa'cu)

odze ce se zasigurno stvorit uskoro neki prekrastan uradakkk fakfakfak, hja.
 

 
(pa da si podebljas...)
ja vjerujem, samoca je jedino u sto mi ostaje vjerovat trelala idem sad bit malko kao lotar. ehehe zifila spontaniciteeet.... +fak.