Relativnost

Koračala sam nepoznatim stazama u potrazi za srećom....noge su me zaboljele od uzaludne potrage pa sam sjela na stijenu i promatrala uzavrelo more....jako malo vemena mi je trebalo da shvatim da sve što sam tražila čući negdje duboko u meni i željno išćekuje da mu/joj posvetim onu mrvu pažnje....ponio me je let galeba i vinuo u nebesa...prvi put me nje bilo strah života,ljubavi i tako željene sreće koja je u tom trenutku bila na vrhuncu....čak mi ni ti nisi nedostajao-imala sam sve-konačno sam zavoljela sebe

ukrali smo tuđa sjećanja i prevrtali ih po glavi ne bi li konačno spoznali prošlost i što smo to postali..možda smo samo htjeli prikriti sumorne snove i odlutati nekom novom ulicom,glumiti neke nove uloge ili pak jednostavno nestati s lica zemlje...
prošetala bi do obližnje ulice ali koče me sjene i uzaludne težnje...koči me strah od demona koji vreba za uglom i očekuje da mu se obratim...ma stani gade,nisi me vrijedan,pljunit ću ti u lice i spržit ti to uvelo srce,možda onda ugledaš svijetlo života i prihvatiš svoju kletu sudbinu..
 

eto preživjeh i ovu noć i kao da je to uopče bitno....željela sam čuti samu istinu al prštala je tišina unoseći neki čudni mir u mene...kao da me je jednostavno htjela zaustavit i ostavit mi poljubac na usnama kao da nije poslan od tako drage osobe....
drago mi je što si priznao istinu i konačno pokazao svoje pravo lice puno bola i tuge,čežnje i požude....sačuvaj taj osmijeh za nju,meni jutros nije potreban...

uistinu neznam što sam htjela od ovog života,niti koji je moj put...koračam pustim stazama i neosvrćem se više....tražim nešto al' više ni sama neznam što....požudu sam kušala i vrlo kratko me je privukla,boli mi je navrh glave a o ljubavi više ne želim razmišljat....srce sam ostavila na dnu nekog hodnika i okrenula mu leđa....ne želim ništa osijećati noćas...konačno mi je potreban mir i onaj poznati miris noći dok duša ostavlja umorno tijelo i odlazi svojim putem...ponekad bi voljela i da se ne mora vračat u ovu surovost,voljela bi da zauvijek odlebdi u neku drugu dimenziju i zaboravi....
al zaboravljamo li ikad uistinu ili samo otvorimo škafet i spremimo sve što nas ometa u daljnjem življenju....
živimo li mi uopče ili samo izvršavamo klete navike,uvijek po istom ritualu zaboravljajući po šta smo došli...klečimo li ikad pred samim sobom pitajući se gdje smo to nestali i tko smo to postali...
da li vas ikad izjeda sumnja,a da ni sami neznate što je to uopče upitno u vašem životu?
 

I thought you'd be out of my mind And I'd finally found a way to Learn to live without you I thought it was just a matter of time Till I had a hundred reasons Not to think about you But it's just not so And after all this time I still can't let goI've still got your face Painted on my heart Scrawled upon my soul Etched upon my memory baby I've got your kiss Still burning on my lips The touch of your fingertips This love so deep inside of me I was trying everything that I can To get my heart to forget you But it just can't seem to I guess it's just no useI n every part of me Is still a part of you I've still got your face Painted on my heart Scrawled upon my soul Etched upon my memory baby I've got your kiss  Still burning on my lips The touch of your fingertips This love so deep inside of me I've still got your face Painted on my heart Something in your eyes keeps haunting me I'm trying to escape you And I know there ain't no way to To chase you from my mind I've still got your face Painted on my heart Scrawled upon my soul Etched upon my memory baby I've got your kiss Still burning on my lips The touch of your fingertips This love so deep inside of me I've still got your face I've still got your face Painted on my heart Painted on my heart Painted on my heart

I've tried to love.But it ends up breaking.I've given my heart.It's gotten stomped upon.Crucify my emotions Doing it in front of everyone.Tears may shed,But inside I'm forever dead.Cold, Dark, EmptyYou wonder why I am the way I am.Maybe you are the one to make me this way.You've tried to seep into me.Wondering if there's still love inside?The day is done.And darkness FallsAs I walk into the night.I know that I lost youI know that it is over.I know it's true,we're through.Thinking I'm depressed.I once was but no more!No one to give me the attention I needed.I gained a giant hole.Sadness for months painted on my face.I stay within complete silence.Sharing nothing with no one.Who wants to hear what I have to say?Cold, Dark, Empty

kako se riješit straha koji je u potpunosti nepotrebaan i preuranjen....previše me koči a nikako da se opustim

Zbog tebe ja plačem u snu.....što nas je to dovelo tu gdje jesmo?
zašto smo zapeli u ovoj sumornoj kolotečini?

Neznam jeste li ikada osjetili bol,doslovno je progutalai i promatrali je kako se guši duboko u vama,neznam jeste li ikad gledali svoj pad,jeste li ikada preživljeli....
Al' znam da su povrijeđeni ljudi opasni- takvi su postali preživjevši!
I ja se ponekad zapitam zašto. Pa vjerojatno zato što nemaju samilosti,znaju da i drugi mogu preživjeti,kao što su i oni.
Ponekad djeluje okrutno al' svi mi liječimo svoje boli preko drugih umjesto da pogledamo u dubinu svoje duše i srušimo sve barikade,možda da priznamo sebi tko smo uistinu i što želimo. Svi želimo isto.sreću,ljubav....
Samo neznam zašto se kočimo,zašto lažemo sami sebe.... Možda smatramo da ćemo tako ostati lišeni i prohujati kroz život neznatno zaboravljajući tko smo. Možda smatramo da će nas laž umiriti i pružiti nam utjehu,možda i ne....
Neznam kako vi al ja je ne podnosim,mrzim krinke,a svaki dan se uhvatim u vlastitoj laži... Vjerojatno sam samo još jedan bezlični karakter u ovom svijetu,možda sam samo promatrač,možda je to lakši put.....
A možda on uopče i ne postoji. Sumnjam da itko od nas može biti samo jedno,da može igrati samo jednu ulogu u ovoj čudnoj zavrzlami.....
Čini mi se da gubim nit misli,stoga odustajem ovaj put...
Ipak kao i svi znam tko sam;znamo li uistinu,zapitate li se to s vremena na vrijeme?!
 

jesi li ikada uistinu volio,a izgubio? Jesi li ikad izgubio srce i gledao ga kako se pretvara u prašinu?
Danas me praznina mjesto srca boli i najrađe bi odustala od ovog kletog života al nemam snage ni za to...suze sam odavno potrošila al' bol ne odustaje....

Ponovno sam tražila utjehu sanjajući te,voleći te i mrzeći u isto vrijeme....htjela sam da me zagrliš,da svaki moj atom postane svjestan,da oživim i prestanem živjeti u prošlosti,da me sjene mraka ostave na miru....
al nešto je puklo u meni i jedva sam zaustavila suze....
želim da bol nestane,da me tuga napusti,da se ponovno smijem kapima kiše,da zaboravim na tebe,tvoje vrele poljubce i strastvene dodire....ponekad poželim i da sam mrtva,da me nema,u nadi da će sve nestati,da će me vjetar odnjeti na neku novu obalu u neke nove snove....

željela sam prespavati ovaj dan i zaboraviti da sam sama,ali čemu,zbog koga....
je da me ova kiša tjera u depresiju al' što me ne ubije to me ojača...ionako sam navikla biti sama.možda bih trebala otvoriti bocu crnog vina ,ugodno se smjestiti na kauč i nazdraviti u ima ljubavi. Zaslužila je to zbog svoje veličine i dubine,zaslužila je da ju se slavi.....jesam sama,priznajem to al u meni još uvijek ima dovoljno ljubavi da budem jaka i uživam u kišnim kapima,mirisu prirode koji me danas luđački mami,ljepoti života...
Ljudi moji volimo,koliko god bilo teško biti sam na Valentinovo toliko i dobro dođe da ugodimo sebi i zagrlimo se najslađim zagrljajem i sa sjajom u oku punom ljubavi prema životu krenemo dalje,jer tko zna možda nas ljubav čeka iza prvog ugla....a možda i ne....

Pokušala sam se ne smijati tvojim riječima i konačno ti reči istinu ne bi li zaboravio na našu iluziju i pustio me da odletim.....
nisam znala kako početi jer su me tvoje riječi zaboljele....gledao si me u nekom drugom svijetlu baš kao da sam te prevarila,izigrala ili takvo nešto...Kriva sam,al samo u tvojim očima....premda kao što si i sam rekao ne postoji razlog za to jer ti nemaš prava na mene....odustao si odavno od mog srca i sad ti služim kao izvor energije,ljubavi,seksa....
dušo ti si rupa bez dna a moj izvor je presušio,ostalo je samo blato iz kojeg na slamku izvlačim sve ono što se spasit da.....jel to još hočeš i da ti  ga preradim i poslužim u obliku sreće?!
bojim se da ovaj put i nisi te sreće....jer znaš zapela sam u tom blatu al čini mi se da sam konačno pronašla naćin kako da ustanem i krenem dalje....

there is a road to hell....trudim se naći je i svaki put kad pomislim to je to nešto me vrati nazat i jednostavno se izgubim u svoj toj kolotečini nesporazuma.....

Ljudi moji dragi sve u životu dođe na svoje pa čemo tako i mi,koliko god to zvučalo suludo u razno-raznim situacijama.....al'sami kreiramo svoju sreću i svoju stvarnost ionako svak živi svoj film,zar ne?!
ma kakav god on bio,al naš je i držimo ga se ko pijan plota dok nam ne sine neka nova luda ideja i okrenemo ploču u glavi....
zato vam svima šaljem puno ljubavi da smognete snage i pogledate objektivno na svoj život i okrenete ono što vam nedozvoljava da budete to što jeste.....
puno pusaaaaaaaaaaaaaaaaa