Relativnost

osijećam rupu u duši iako znam da sam je noćas uspjela zakrpati....možda ne onom zakrpom kojom sam htjela...al' kad se realno osvrnem u biti radim samo ono što želim...kao i svi ono što ne želim tome se odupirem i elegantno nastavljam dalje....al' odavno mi za nekim nije ostao miris i posjetio me na svu prošlost koja me bezražlozno muči....odavno me netko nije grlio kao nekoć ti,i neznajući za svu čežnju volio....odavno mi duša nije mirno sjedila i uživala u tzv...patnji....odavno nisam osijećala ljubav u svom zagrljaju...a ti si samo nestao pretvarajući se da si još uvijek tu...trudim se ne naći se u novoj žrtvi jer mi donosi mnogo više patnje....al ne ide.....
volim divljinu pogleda i dalje...volim tu neku luđačku senzualnost i prezir života...tu želju za nečim šta uistinu i ne želiš...tu snagu koja se u tren oka pretvara u slabost...tu volju da me zadiviš i kao nestaneš iz mog života nadajući se da ću dolepršati što prije.....joj neznaš ni sam što mi radiš

baš kad pomislim da je sve u najboljem redu i da sam se konačno riješila crnjaka oni ponovno,nepozvani nastupe na scenu i rasture mi um do zadnje misli...ponovno sve okrečem i izvrčem...tražim neki novi smisao svega,al kao prokleta uvijek se vračam na staro....neznam što je to u meni trulo al tjera me na bjeg iz vlastite stvarnosti koja uopče nije surova....al kao da jedan dio mene žudi za patnjom i jednostavno nezna živjeti u sreći.....

Ortodoksni lažov sjedi pored moga tijela i izgovara hrpu riječi tvoreći zidine moga uma baš kao da mi želi konačno dokazati da je sve ovo samo beskorisna upravo izrečena laž koju svi pokušavamo razumjeti al ništa od toga ne ostaje. Kao da se izgubi ta kruta i bestežinska misao u plavetnilu snova.rumbaje utrobu sama sebi i onda konačno kupi stvari i odlazi u novi vrli svijet bez ikakvog uspjeha,bez ikakve nade u bolje sutra,...al tjera ga ona praznina u njemu dopušta mu potpunu slobodu duha i jednostavno korača tim pustim ulicama bez ikakve želje,bez ikakve nade......
toliko toga imam za reći al misli su odustale,zapele su u nekoj moždanoj vijugi i odlutale u krivu sferu mozga......ne volim obaveze,ne volim stvari koje moram raditi iz nekih glupih razloga. Ma nisu ti razlozi glupi niti malo al jednosavno neznam   il da kažem jednostavno lijena sam!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ubijam se polagano i već osijećam raspad sistema al nemam se kome ni pobunit jer su ovi oko mene u gorem sranju nego ja sama.kasnim! kao i uvijek!koja blesa čovječe...................
    Evo čitajuči ovih par strana uviđam da ovdje ima svega, od suza pa do smijeha...
Beztežinskog stanja neizgovorenih misli.......svi smo mi slikari svog života ma kako okrutno to zvučalo..............Živimo u vlastitom kaosu i ubijamo se vručinom tuđih misli...

tako sam ponekad bjesna na muški rod da to nemogu ni sama sebi objasnit...
dođe mi da se zapitam jel imaju oni išta u tim svojim ludarama,osim same površnosti?
ne razumjem,jednostavno ne razumjem...

Smrzajem se u dubini duše,gubim svijest u ovom beztežinskom stanju i rujem si utobu četveronoške kao da sam u pat poziciji.
Uhvačena sam na djelu...

kao da smo noćas htjeli vratiti prošlost...zaboravljeni i tužni nudili smo se jedno drugom znajuči sav scenarij....sve je ostalo isto osim tijela koja su cvilila u noći,dok smo se pretvarali da ovo nije oproštaj...riječi smo ostavili na samom pragu i govorili o svojim životima...kao da su nepovezani...voljeli smo se u tim trenutcima kao nikad do sad i skrivali prezir naspram životu što nam je ovako ukrstio pute...nismo to htjeli tako odigrati....al izabrali smo krive uloge i krivi film....dali smo si što smo imali,a sad nam je ostalo samo inje...bojimo se....

......stihovi moji
noćas nije mi do smijeha
nije meni
do vaselja nije meni ni do čega
dugo sam te pjesmom čekao
tajnu sam ti svoju rekao
a ja i dalje nosim svoje križeve
koda ništa nije bilo
Bogu Božje
Caru Carevo
srce njeno
sad je njegovo
šta je meni
pjesmo moja ostalo.......
stihovi moji
pođite nočas što dalje
što dalje od mene
jer duša je moja
korito suho žedno
ljubavi njene
dugo sam te pjesmom čekao............

oteo si mi dušu,a sad me ponovno ubijaš...tko si ti?
odakle ti pravo da ulaziš u mene poput duha...da se mješaš u moju slobodu..da me progoniš u snovima i onda me uništavaš...strašiš me...bojim te se...al te i mrzim....iskorištavam te....ti vrečo puna buha...otrove....
trebam te!ne bi li konačno otkrila ovog đavla u sebi..ne bi li konačno shvatila otkud mi ta snaga ,ta potreba za krvlju....mirisom zla....okusom požude...
izluđuješ me,prokletniče jedan...a možda te samo još uvijek volim....
izgubljena lutam ulicama praznog grada tražeći tračak svjetla...al gotovo je...odlazim....nije da te više ne želim već nemogu...zbog tebe postajem suicidalna....ubijaš me svojim pogledom punim požude i potrebe za mnom....postao si ovisan a i ja...trebam slobodu,trebam novi udisaj....pluča su mi premala....postao si vampir i umjesto da si me ubio ti si me poštedio i stavio na muke...
sve te više trebam a ti se nedaš...odlaziš s pokvarenim smješkom na licu koji mi uvijek govori koliko me želiš...trgaš me....krvarim dušo...a ti se samo nasmiješ i piješ mi krv,opijaš se iluzijom o novom svijetu,o novoj tami i novom svjetlu...želiš sreću a ne dozvoljavaš joj da ti priđe...
zar je toliko teško mene voljeti...zar se uistinu bojiš da ćeš me izgubiti...
nikad me nisi ni imao...uvijek sam bila tvoja zagonetka koja ti je pružala ono što si u dubini sebe htio..nanosila sam ti bol..al sam si to tražio...i što je sad od nas ostalo...sjena strasti,uzavrela sjećanja i strah od gubitka jer jedino si me ti razumio,jedino si ti shvačao da imam više lica,da sam kontradiktorna sama sebi....da uvijek izazivam sudbinu i smrti se smijem s iščekivanjem...dok u isto vrijeme obožavam život i dijelim radost,širim je kao novi virus....
nemoj me ostaviti...trebaš mi....pa makar kao psihijatar

Otišla sam jutros po priju za na kavicu i našla njenu rodicu umjesto nje...zamolila me je da joj pusti novi cd koji je kupila...i ja joj onako ko pravi mrgud odgovorim da di će ujutro najranije slušat Cecu...pustim joj cd i uzmem okvir u ruke da ga malo prelistam...brate mili svaka slika joj je za past na dupe....žena predobro izgleda...je da je napravila koju operaciju al šta je tu je...nego počnem čitat riječi prve pjesme i ostanem paf...nekako su mi sjele..pa ih odlučih podijelit s vama...
         GORE OD LJUBAVI
Pre nego za milost zamolim
svuci me, po svakoj suzi,
tuci me.
Ko dete kazni me
ko ženu spasi me.
Tako mi malo treba da te
prezirem, još mnogo manje
da ti se ne opirem.
Sav bol u meni ostavi,
odeš li, to mi je gore
od ljubavi.
Hiljadu razloga je
dovoljno dobrih
da bih mrzela te.
U ovim noćima
bez duše koja plače
za nama.
Hiljadu razloga je,
a, ja tražim jedan
da bih volela te,
makar, bila anđeo
sama na stubu srama.
 
 

ponovo sam ljosnila vozački..pa nebi da imam dvi live...šta je najluđe još sam i dobro odvozila al ne bi ja bila ja da u zadnjih 5min nisam napravila 3 sitne greške...i onda na kraju samo čuješ žao mi je niste položili više sreće drugi put...ma šta više sreće drugi put....pi... mu m.... više mi je svih na vrh glave...još kad vidim koji sve idioti imaju dozvolu povrača mi se....ma fuj
aj sad mi je malo lakše...do Božića bi mogla i položit koje sam sriće

...bury me beside the endless sea,
raise my ashes to the wind,
remember me when falls another life,
quench my funeral pyre with wine...

...nešto reči,al pobjegoše mi riječi...
i evo sad zbunjena tu sjedim i u prazninu gledim
ne bi li mi ona rekla gdje je misao moja utekla

hvata me čežnja za nečim nepoznatim,stranim i primamljivim...
imam potrebu da plačem od bola a nije mi ništa...kao da mi duša cvili u ovoj tmini želeči,tražeći novo nebo,novu zoru...i ja je upitah što joj je a ona mi kroz suze odgovori:"tuga me hvata kad pogledam ljudsku rasu,zaboravili su na ljubav,zaključali su srca bježeči od sebe,skrivaju se u izmaglici stahujuči da će ih netko prepoznati,da će netko spoznati kako sjede uplakani u najmračnijem kutu vlastitog srca čekajuči več poznatu ruku da ih podigne i odvede u svijetlije sobe gdje prašina više ne boravi!"
I šta da joj odgovorim na to? ništa,jedino joj mogu poslati snove da se njima tješi...

uzalud vam trud svirači za drugog su dunje žute...
žalosno al istinito,u ovom malom mistu se više ne može naći ni jedna radosna duša spremna da podijeli svoju sreću...svi su se zabili u okove monotonije i prihvatili je kao svetinju,ne bi da će im ona donit neku sriću u ovom bijednom životu...