Gioa u zemlji čuda

Imam curu. (Znam)
I dobro mi je s njom. (Aha)
Zadovoljan sam svojim seksualnim životom. (Ma, naravno. Zato i ne možeš proći pokraj mene a da me ne dotakneš. Zato mi sklanjaš pramen kose s lica.)
****
Deset minuta kasnije si me prislonio uz auto i ljubio kao da ti život o tome ovisi. Nisam se pobunila, a možda sam trebala. Pola sata kasnije smo se valjali po tvom krevetu, istraživali očima, prstima, usnama. O curi nisi razmišljao. Ja jesam, malo. Ali onda sam zaključila da ona nije moj problem.
Godio si mi. Tvoji dlanovi su bili kao stvoreni za moje grudi, moj trbuh, moj bok.  Točno si znao kako po mojoj koži čarati tim dugim prstima.
Ljubila sam te i iz pogleda ti čitala molbu da ne stanem, da zaustavim ovaj trenutak...
****
Savršena si. (Znam)
Upravo sam to ovako zamišljao. (Aha)
Sad me se više nećeš riješiti. (Ma, naravno)

Ako tijekom dana niste naišli ni na što neobično, dan baš i nije bio osobit.
E, pa... današnji mi je dan bio baš takav.

...znači 'dijete'. Na svahilskom.
 
M. Kao 'mmmm' koje ti se otme kad prisloniš nos uz dječju glavicu i osjetiš najljepši miris svemira.
 
Toto – zvuči kao nešto zaokruženo, toplo, nešto što imaš potrebu uzeti na ruke i nježno stisnuti uz sebe.
Priziva sliku dva savršeno okrugla, iskričava, radoznala oka, boje tople čokolade.
 
Mtoto. Takvim ritmom ti zakuca srce kad ti pogled padne na taj smotak tople, nježne kože koji obuhvaća savršenstvo – esenciju ljubavi. Ljubavi koju daje bez zadrške i izaziva je poput tople plime.
 
Nema na svijetu ljepše riječi koja bi opisala sve to u jednom. 

.... za nekim drugim ulicama, za nekim drugim mirisima.
čeznem za proljećem.
ohrabri me tek tvoj osmjeh, na trenutak.
(jer znam da će uskoro biti samo draga uspomena).

Lako!
Santanin 'Smooth' u player, na repeat.
Muško mišićavo tijelo uz sebe.
Terapiju ponavljati po potrebi :o)

treba mi promjena. pod hitno.
i nema to veze ni sa izborima, niti pobjednicima.
ima veze sa mnom.
nekako mi je tijesan život koji živim. a još prije 6 mjeseci maštala sam samo o tom i takvom životu.
približno 65 puta na dan prisiljena sam savladavati dva poriva: zavlačenja u krevet, pokrivanja preko glave i spavanja do proljeća (pod jedan), te neopisive želje da odmah ovog trenutka zbrišem što dalje odavdje, samo sa putovnicom, kreditnom karticom i par kutija cigareta, bez plana i fiksnog odredišta (pod dva).
imam problem neodrastanja, čini mi se...
 
 

....kaplje i sipi i curka i dosadna je i šljapka mi pod nogama i nos mi curi i svega mi je dosta......
......gledam u Bogovićevoj po izlozima badiće i suknjice na volane i balerinke i majice na tanke bretele i mislim........ 
..... tu neko nekog zajebava.

 
...modro poput bakinog lonca. Gledam u magličasti trak novoga dana. Kiša je stala, vlada mir. Tek ponegdje kapne kap s lista i rasprši se, nestane.
Nisam ti čula korake. Obgrliš me s leđa ... kao violončelo, reče Balašević.
Ne okrećem se, lijepo mi je ovako. Dišemo i šutimo, griju me tvoje ruke.
 
(Volim tvoje ruke – snažne, pouzdane. Volim ih gledati dok sviraš.)
 
Puhne vjetrić i tvoja me kosa okrzne po licu. Ne možeš više mirovati, gricneš me za uho. Naježim se.
 
Hajdemo. – čujem kako kažeš.
 
Čekaj. Još malo. Lijepo je ovako...
 
Dođi. Idemo. Cijelu te noć gledam i sad se želim utopiti u tvom zagrljaju. – šapućeš.
 
Sviće. Hvataš me za ruku i prinosiš dlan svojim usnama. Ljubiš. Polako.
Okrenem se. Oči ti plamte pod svjetlom sunca koje se rađa.
 
(Jesam li spomenula da volim te tvoje ciganske oči? Meke, poput crnog baršuna kad te preplavi želja. Takve su sada... )
 
Otrgnem se od tebe i potrčim, smijući se poput djeteta. Smijem se, sretna zbog boja svitanja, sretna zbog drveća koje je oživjelo pod povjetarcem, sretna jer sam tako puna života pored tebe, sretna jer si tu...
Čujem te kako trčiš za mnom, bježim, želim još malo odgoditi taj trenutak u kojem ćeš me ponovo dodirnuti.... da malaksam od želje za tobom... i onda se prepustim. Okrenem  se i već sam u tvojim rukama. Padamo u mokru travu, smiješ se i ljubiš me.
... divljakuša... – mrmljaš između poljubaca.
Prsti su mi u tvojoj kosi, odmičem ti glavu i gledam te u oči. Nemam potrebe ništa reći – sve je u tom pogledu. Carpe diem... ili bar trenutak....
  

 

Kad te vidim kako ulaziš, zastane mi srce. – kažeš.
Da, dušo, i meni je tako, ali te ne davim s time. Ne šaljem ti 132 SMS-a na dan. Mogu normalno disati iako nisi pored mene. Funkcioniram kao manje-više suvislo ljudsko biće. Stoga – ne zovi me i ne šalji SMS-ove bar dva dana. Dopusti da te se zaželim. Dopusti da isčekivanje postane gotovo neizdrživo i onda ću biti ona stara.
 
I ne, nemoj misliti da mi nisi drag. Zar ne vidiš kako te gledam? Ne osjetiš li kako umirem od tvog dodira?
Daj mi samo malo prostora, malo zraka....
 
Da, i njemu ću reći da prestane zvati. Ne zato što tebi smeta, već zato jer mene pila što me zove u tri ujutro i priča o tome kako mu nedostajem. Naravno da znam da je u pitanju gluma! Pa nisam maloumna! Nakon svih godina koje sam provela s njim, znam boju glasa kojim me laže...
 
Ne, ne osjećam nostalgiju, niti bih htjela vratiti ono što je bilo. Nastavljam dalje, svojim putem.
 
Bojiš se vezivanja! – kažeš.
Ne, dušo, uživam u trenutku. Dopusti da budem neopterećena banalnostima uhodane veze, dopusti da guštam u svakom leptiriću koji pokreneš u mome stomaku kad pružiš ruku prema meni.
 
Ja neću vječno čekati.... – kažeš.
Znam. Ne želim zvučati bahato, ali... čak i ako odustaneš i odeš, neće to biti najgore što mi se dogodilo.
 
Šutiš.
Konačno.
Ljubim te.   

Evo me opet. Bože sačuvaj....

... nekog pored sebe, da ga stisnem. I ne pustim, bar neko vrijeme.
Maznog sam raspoloženja...
A on?
I on bi se - navodno - stiskao. Sklon je tome. Ali nije eksplicitno izjavio da bi stisnuo bas MENE.      

...me dočekala jutros u inboxu. Za dobro jutro.
Jednom kad otvoriš svoj album sjećanja,
tiho otploviš rijekom vremena,
kroz godine, do nas...
budi iskrena...
i priznaj da je grijeh bio i moj i tvoj...
...slika požutjela na zadnjoj stranici,
jednom će pitati gdje smo pogriješili
što ćeš joj reći tad?
budi iskrena...
Hm, usprkos svojim i njegovim nesavršenostima, čini se da ga još uvijek ljubim.
Ili to početak proljeća budi vatru u meni?
Dobar osjećaj.... 
 
 
 
 

My dear girl, you allready have an asshole. You don't need another one....

Zavila je sve u mliječno bijelo. Sakrila ružno, blatnjavo lice ovoga grada. Sakrila i zvijezde, negdje gore na nebu. Magla sakrije što mrak ne uspije.
Skrila je od mog pogleda tuđe prozore.
(Ulicom promiču sjene –  ne djeluju ljudski.)
Uljuljkuje me u osjećaj da na ovome svijetu nema nikog drugog. Nitko, samo ja. Kraljica kraljevstva od magle.
Obojila je noć u prihvatljivu nijansu sivog.
Ništa se ne vidi, ništa osim bjeline. Ništa se ne čuje.
Prepuštam se. Istražujem moć drugih osjetila...   
Ćutim nešto što dugo ne osjetih.
Spokoj.
 

...a meni prolazi još jedna besana noć. Sjedim ušuškana u pernate oblake, zurim kroz prozor. S druge strane mog prozora – mrak. Kasna je noć. Trenutak ranije odložila sam knjigu o muškarcu koji luta po srednjevijekovnom Orijentu u potrazi za jednom knjigom i ljubavlju,. Knjigu je našao, ljubav izgubio. Život...
Nbrik Aicha ou nmout allik [Je te veux Aicha et je meurs pour toi] 'Hhadi kisat hayaty oua habbi [Ceci de ma vie et de mon amour est l'histoireInti omri oua inti hayati [Tu es ma respiration et ma vie] Tmanit niich maake ghir inti [J'ai envie de vivre avec toi et rien qu'avec toi]… …tiho se talasa Khaledov glas kroz sobu obasjanu zlatastim svjetlom svijeća. Ima struje, ali ovoga trenutka mi ne treba više svjetla. Soba miriše na jasmin. Tako bih rado vodila ljubav s nekim, baš uz ovu pjesmu…
U ruci mi čaša crnog vina, uz uzglavlje čaj od lavande. Pijuckam naizmjenice vino i čaj. Nešto od toga me možda i uspije uspavati.
Nakrenem li malo glavu, vidim poster s dva bucmasta anđela. Rafaelovi anđeli. Tamo su na zidu, imaju savršen pogled na moj krevet. Izgledaju kao da se beskrajno dosađuju, pogleda uprtog u strop. Toliko su dugo tu i toliko se dosađuju da imam osjećaj da će  prvom prilikom kada se dogodi nekakva akcija u mome krevetu uzviknuti:
-         Yeah! Gi’me five!
Sjetna sam. Ne tužna, samo sjetna. Dolazi Božić. Ne znam zašto, ali sjećam se jednog davnog Božića…ja i moj djed, u stakleniku moje tete. Napustili smo božićnu trpezu, odvojili se od ostalih. On puši lulu, ja cigaretu. Staklenik je ispunjen mirisom procvjetalog limuna. S druge strane stakla sija sunce, plavi se nebo, blješti debeli pokrivač snijega. Sjedimo među tetinim lončanicama, pijuckamo kavu iz krhkih šalica, pušimo i šutimo. Ja mu ne pričam o tjednima koje sam provela u Firenci, o prohladnoj spavaćoj sobi palazza u kojoj sam otkrila sve tajne ljubavi, o tirkiznoj kašmirskoj pidžami koju mi je poklonio moj talijanski ljubavnik jer mi je bilo tako hladno i o tome kako ju je s užitkom skidao sa mene… Ne, ovoga trenutka dok sjedim i šutim s djedom, taj dio mene ne postoji, ne ovdje gdje je zrak opojan od mirisa limunova cvijeta.
Djed šuti jer… ne znam.
Da je progovorio, možda bih znala da nam je to posljednji zajednički Božić. Da sam znala da nam ne preostaje puno vremena, možda bih mu ispričala i o Firenci i o mnogim drugim stvarima. O tome kako volim sjediti i šutjeti s njim. O tome kako sam odrasla diveći se njegovom beskrajnom znanju, učeći od njega kako se traže blaga skrivena u starim prašnjavim knjigama, kako se voli svaki list i cvijet bilja koje smo brali po livadama moga djetinjstva.
Nakon tog Božića, puno sam Božića provela daleko od obitelji, daleko od doma, u zemljama gdje Božić nitko ne slavi, u krajevima u kojima je Božić u sred ljeta. Lutam svijetom, u potrazi za nečim. Znanjem, uspjehom, ljubavlju? Ne znam… Nečim. Nekim.
Nekim tko će znati lijepo šutjeti sa mnom.