Gioa u zemlji čuda

Kasnije ću im ispričati. A do tada će mi biti dovolno što sam svoju tajnu pohranio na ovim stranicama. Nije li to, uostalom, i svrha mog dnevnika?
Još mi se ponekad dogodi da se zapitam: zašto ga vodim, pišući ovako zamagljeno, kada znam da ga nitko nikada neće čitati? Kada, štoviše, ne želim da ga itko pročita? Zato što mi upravo on pomaže da razjasnim svojke misli i uspomene, a da se ne moram odavati povjeravajući ih svojim saputnicima.
 
Drugi pišu kao što govore, ja pišem kao što šutim.   
 
Amin Maalouf
Le Periple de Baldassare

Eto, taman sam u glavi lijepo složila koncept za novi tekst, u smislu: život je počeo poprimati smisao, donijela sam neke važne odluke, vrijeme se popravilo... Međutim - jebeš ga - u roku od par sati gotovo sve se izvrnulo naglavce!
Život je dobio nekoliko smislova (ako je to moguće) i važne odluke su donesene, ali - u svjetlu novih okolnosti su neprovedive. Bar je vrijeme ostalo manje-više isto: ugodnih 7 u plusu. E pa onda ću lijepo napisati nešto drugo...
Highlight današnjeg dana je članak u novom e-letteru Martha Stuart Living o tome kako se potpaljuje vatra. Jeba te, Martha, a gdje si bila ranije?
Dobro, evo priznajem: čitam Marthu Stuart. To je mi je posljednja nada, inače od mene nikad prave žene i domaćice. Zapravo je to jedan zgodan, koristan, edukativan i politički korektan časopis. Realan. Tu nećete nači članak tipa 'Kako ga natjerati da za sobom pospremi kupaonicu, usjaji pločice na terasi, iznese smeće, prošeta psa i pokosi travu za jedno popodne' A-a. Zna Martha da je lakše konstruirati atomsku bombu u pauzi za ručak nego izvesti gore navedeno. Pa vas lijepo posavjetuje kako da sve to (ne bombu!) napravite same u rekordnom vremenu i pri tome lijepo izgledate. I još doda da ćete tako biti sigurne da je sve vrhunski napravljeno. Nema ni članaka tipa 'Kako mu popušiti tako dobro da vam kupi novi Mercedes', jer valjda svaka prava žena i domaćica (američka) zna kako to napraviti, pa čemu trošiti riječi. Osim toga, to bi se moglo svesti i pod financial consulting, a Martha je zbog toga (ili necega sličnog) završila u buksi, a njihov predsjednik započeo bombardiranje Srbije. Pa bi ih Carla del Ponte sad rado tužila zbog toga (mislim, predsjednika kojem je popušeno i NATO), ali nema dovoljno dokaza... No, nećemo o  poslu, nego...
Eeeee – a sve ovo gore navedeno podsjeti me na moju najsvježiju dilemu i ono o čemu htjedoh danas pisati: naime, tražim odgovor (ili pojašnjenje) na pitanje koje me muči već par dana. Provjeravajući poštu po raznim inbox-ima, danima zatičem više poruka od cura nego od frajera, a te cure pišu u stilu 'vidim da u profilu pise da traziš muskarca (komentar: ne tražim, samo se hvalim), ali mi je tvoj profil zanimljiv', te 'pusti dečke, probaj sa curom'.
Hm, gdje pogriješih? Što ne valja s mojim profilom? (Meni djeluje poprilično jasan!) Ma koji kurac (iako je 'kurac' kao takav možda malo neprimjeren kontekstu) se tu događa?!
Ništa mi više nije jasno. Možda zato što sam 'samo' žena?
 
 
 

A woman without a man is like a fish without a bicycle.

Linda si je nasula čaja i nenadano ga upitala zašto je tako teško živjeti u Švedskoj.
-         Ponekad mislim da je to zato što smo prestali krpati čarape. – rekao je Wallander.
Ona ga zbunjeno pogleda.
-         Doista mislim tako. – nastavio je. – Dok sam odrastao, Švedska je još uvijek bila zemlja gdje su ljudi krpali svoje čarape. Čak sam i sam učio u školi kako se to radi. A onda, jednog dana je to nenadano prestalo. Čarape s rupama bi jednostavno bile odbačene. Nikome nije bilo stalo da ih pokrpa. Cijelo se društvo promijenilo. ''Iznosi i baci'' bilo je jedino pravilo koje se primjenjivalo. Sve dok su u pitanju bile samo čarape, ta promjena nije bila bitna. Ali, onda je počela da se širi, sve dok nije postala nekom vrstom nevidljivog moralnog koda. Mislim da je to promijenilo naše poglede na ispravno i krivo, na ono što nam je bilo dopušteno učiniti drugima i ono što nije bilo dopušteno. Sve više i više ljudi, posebice mladih ljudi poput tebe, se ne osjeća dobrodošlima u svojoj vlastitoj zemlji. Kako reagiraju? Agresijom i prezirom. A najviše me plaši to što mislim da smo tek na početku nečega što će postati još i gore. Upravo odrasta jedna generacija - djeca koja su mlađa od tebe - koja će reagirati čak i s više nasilja. I oni se uopće ne sjećaju vremena kada smo krpali čarape. Vremena kada ništa nismo odbacivali, bilo da su u pitanju bile čarape ili ljudska bića.     
(Femte kvinnan, Henning Mankell)
 
Odlična knjiga i prekrasan pasus zbog kojeg već dva dana razmišljam o odbacivanju.
Ljudi, ne čarapa. Pokušavam se sjetiti koliko sam puta bila odbačena samo zato što više nisam služila svrsi ili su se na meni pojavile rupe. Pokušavam si iskreno priznati koliko sam to puta ja napravila drugima. Ne mislim pri tome na odbacivanje koje uslijedi nakon svađe, prepirke; mislim na odbacivanje koje se javi nenadano, bez povoda. Jednostavno nekome više ne trebaš i taj te odbaci. Zaboravi. Izbriše.
Dok sam bila mlađa, to me je znalo i pogoditi. Ma, osjećaš se pomalo beskorisno i kao da nisi ispunio nekakvu 'funkciju'. Vremenom shvatiš da si ljudsko biće, a ne stroj i da nemaš funkcijske tipke. I da je problem u njima, a ne u tebi. Sada jednostavno odmahnem rukom i kažem sebi: 'Još jedan (ili jedna). Hm, kako nisam odmah vidjela da su od te vrste?'. Ali se ne opterećujem time. I sama ponekad nekog odbacim bez pravog razloga. Jednostavno nastavim svojim putem, a oni zaostanu negdje. I uzalud samu sebe uvjeravam kako ih nisam zapravo odbacila, jer povremeno mislim na njih. Tješim se da bi se i to trebalo računati kao pokazatelj ne-odbacivanja, ali nažalost nije tako. Jer: ne zovem ih, ne pišem im i ne pokušavam ih ponovo sresti. Ostavila sam ih iza sebe. Napustila. Odbacila...
(Gledajući iz te perspektive, problem je u meni, a ne u njima.)
Hm... recikliram stari papir i staklo. Kako reciklirati ljude koji ti više ne trebaju? 

Život mi se sveo na monotone rituale.
Buđenje svaki dan u isto vrijeme.
Cigareta.
Tuš.
Muesli s sojinim mlijekom i kava.
Posao.
Ručak u 12:30. (Pizza)
Posao.
Iskrica.
Teretana.
Tuš.
Čitanje.
Spavanje.
Dan za danom...
Jadno.
 
Samu sebe uvjeravam da mi i ne preostaje prostora i vremena za bilo što uz posao koji radim. I teška srca si priznajem da mi se zapravo ništa i ne da. (Hm, što se dogodilo s mojim avanturističkim duhom?)
 
Winter blues.
 
Čak ni o seksu više ne razmišljam. Pa kome se da bacakati po plahtama po ovoj zimi?
 
Bila sam u shopingu u metropoli prije par dana, sa Divom. Kupila sam DVA termofora. Jebi ga, zima je. Diva me pogleda i kaže:
-         Ne želiš da ti frajer kojeg pokupiš zatekne TO u krevetu.
Samo sam slegnula ramenima. Ma, kakav frajer... tremofor je zakon. 
Aha, apstinencija i dalje traje - ali me više i ne zabrinjava. Cijelu stvar sagledavam realno: ne da mi se upoznavati nove likove, upoznavati s nekim novi tijelom, ne daj Bože objašnjavati što mi je dobro a što ne, smišljati izgovore za neprovođenje ostatka noći u istom krevetu s njim (volim imati cijeli krevet za sebe, pa što?), terorizirati ga svojim jutarnjim (ne)raspoloženjem. Jebi ga, baš mi se ne da.
S druge strane, ne da mi se ševiti ni sa bivšima, iako su voljni i istrenirani. Znaju što volim, znaju da ne mogu ostati spavati i znaju da me ne zovu prije 10 ujutro. Ali meni se ne da...
 
Kad povremeno odem doma na vikend, ekipa me izvjesti o svemu što sam propustila: pijanke, nepodopštine, afere. I obavezno nakon nekog vremena pitaju:
-         I?
To je lokalna, skraćena verzija pitanja: Ima li kakvg seksa i hoćeš li nam ispričati o tome?
A ja kažem: - Ništa.
A oni: - Ništa?! Pa kako ništa? Baš ništa?  
-         Jebi ga, ne da mi se.
-         Svašta!
 
Ne razumiju, gledaju me kao da sam pala s Marsa, ne prepoznaju me. Ne razumijem ni sama. A i ne pokušavam razumjeti, jer mi se ne da. 
Ne da mi se izlaziti, družiti s ljudima, kuhati, brijati noge, čitati ozbiljne knjige.
Jebi ga, ne da mi se više ni pisati.
Winter blues...
 

Sjedim u krevetu, podbočena gomilom jastuka i gledam kroz prozor. Pijuckam čaj i gledam prema neboderu koji se diže nasuprot 'mojoj' kući. Tri sata ujutro. Ima struje i zgrada je osvjetljena kao da je sedam popodne. Maloprije je ulicama prošao bubnjar, probudio narod, te se svekoliko lokalno pučanstvo upravo sprema za prvi obrok. Ramazan je, jede se samo po noći. Gledam i zamišljam što se događa iza tih osvjetljenih prozora, u tim nepoznatim domovima. Znam da je glupo, ali: razmišljam i o tome ima li u toj gomili ljudi netko tko i sam pati od nesanice poput mene i krati si duge noćne sate gledanjem u prozore moje spavaće sobe. (Pa ako postoji, nek' mu je sa srećom. Gledati u moju spavaću sobu jednako je zanimljivo kao gledati u boju dok se suši na zidu.)
Ne mogu spavati. Iza mene je naporan dan u uredu, potom kasni odlazak u Skopje i još kasniji povratak, tijelo je premoreno, ali nešto u mojoj glavi mi ne da spavati. Ne znam što.
Razmišljam o nebitnim stvarima, pa i o svom posljednjem posjetu Skopju, od prije dva tjedna. I zacerekam se. To me je jutro nazvao lik s kojim su me - onako usput - upoznali na jednoj od naših slavonskih terevenki. Frajer vozi kamion za neku tvrtku koja opskrbljuje američku vojsku, tako da se povremeno zatekne i u ovoj vukojebini. Uglavnom, zove i pita bi li htjela da se nađemo u Skopju predvečer i ja pristanem. Pokupih ga navečer na granici, odvezemo se za Skopje. Radujem se prilici da čujem što je novoga doma, da popričam s njim o nekim zajedničkim prijateljima, da osjetim dašak Slavonije. Sjedimo u restoranu, pomalo tračamo neke ljude iz njegovog sela i on mi priča kako me je prvi puta vidjeo na štali, s konjima, prije par godina - prije nego što su nas 'službeno' upoznali. Meni se na spomen štale i konja zamuti pogled i odlutam u mislima natrag u ta vremena kada mi je sve to bilo na dohvat ruke; kad sam mogla jašiti kad god mi se prohtjelo, stopiti se u  jedno s konjem i uživati u potpunoj slobodi galopirajući prostranim poljima...
Bludeći tim prostranstvom uspomena, vjerojatno sam se i blesavo osmjehivala. On je za to vrijeme pričao još nešto, ali sam toga bila potpuno nesvjesna. Tek ću kasnije shvatiti da je on tu nešto pogrešno protumačio...
Nakon što sam se vratila u stvarnost, shvatih da smo iscrpili sve teme i da je vrijeme odlasku. Plaćam račun i odlazimo prema autu, hodajući s noge na nogu uz Vardar. On prekine tišinu pitanjem:
-         Kako to da nisi s nikim u vezi?
Ja ne razmišljam baš najbolje kad mi je želudac pun. – Kako to misliš? – kažem. – Pa čujem se sa ekipom, vidimo se svaki put kad dođem...
-         Ma ne sa ekipom. Mislim, kako nemaš momka?
-         Aaaaa, tooo.... A ne znam, ne da mi se sve to.
Hm, u trenu su mi se povratili svi mentalni kapaciteti. OK, kako on zna da nemam frajera? I kakva su to sad pitanja? Uostalom, zašto bi to njega uopće zanimalo?
U autu smo, vozim prema granici i automatski u sebi analiziram to jedno - možda zapravo potpuno nedužno - pitanje. Uglavnom šutim, zabavljena tom mentalnom 'gimnastikom', a on nakon nekog vremena ponovo prekine tišinu:
-         Dobro hoćemo li se mi večeras kresnuti ili ne?
Srećom, ja imam smisla za humor, te sam se slatko nasmijala. Eto ti odgovora, Gioa.
-         Nećemo. – odgovorim. – Ovo je bilo vrlo suptilno izvedeno.- kažem i urlam od smijeha.
-         A, dobro, što sad... pa ne da mi se folirati u smislu 'baš si mi simpatična i slatka' i to... pa sam odlučio pitati. A zašto nećeš?
(Ma, gdje li je samo naučio dijeliti komplimente?)
-         Mmmm... premlad si za mene.
(Momak je devet godina mlađi. I nizak. I ima klempave uši. I ne zna sastaviti rečenicu dužu od šest riječi. Ali, ja se trudim biti obzirna i spomenuti mu samo jedan detalj – godine.)
-         Pa ja volim starije. – kaže, mrtav ozbiljan.
(Momak, kad iskopaš jamu iz koje ne možeš izići, nije preporučljivo nastaviti kopati.)
-         OK, neko voli plavuše, neko voli starije. Ali ja se - eto - ne furam na mlađe.
-         Pa nije to baš neka velika razlika. – uporan je on.
-         Čuj, kad sam ja krenula u gimnaziju, ti si bio đak-prvak. A da se ostavimo te teme?
-         A što bi ti falilo? – pila on i dalje i baš mi počinje ići na živce. – Eto, imaš fore do granice... ako se predomisliš.
No, baš ti hvala! Srećom je granica već jako blizu. Čak ako ga sad i izbacim iz auta, neće morati dugo hodati. Ipak, čini se da je uspio shvatiti kako DOISTA nisam zainteresirana, te je ušutio.
Nije pokušao ništa blesavoga pri opraštanju (a i otkud bi, kad sam bar glavu višlja od njega?), tek je rekao:
-         Eto... zbogom i nemoj što zamjeriti.
Smijala sam se cijelim putem natrag do 'svoga' grada.
 
Smijem se i sada, dva tjedna kasnije, sa šalicom hladnog čaja u rukama, dok sviće mutna siva zora negdje iza nebodera pred mojim prozorom. Opet ću se za koji sat probuditi sva izborana i s podočnjacima.... i opet će me cure zajebavati kako sigurno imam nekakvog lika kojeg nemilice trošim čitavu noć i zbog toga izgledam kao vampir. Baš!  
 
             
          

Stigoše zimske radosti u ovaj moj kraj. S mog stajališta, 'zimske gadosti' bi bio primjereniji izraz. Mrzim zimu. Mrzim snijeg – ma, čak i na slici... Brrrrr.
Na putu sam prema svojoj provinciji. Bila sam na aerodromu, sačekati Emea. Eme je iz Afrike. Dobar čovjek, plemenit, s vječitim osmjehom na usnama. Vozimo se kroz susnježicu i noć, moj afrički prijatelj i ja. Gledam na taj ledeni, klizavi urnebes oko sebe i čeznem za vrelinom crnog kontinenta. Eme ne živi u svojoj zemlji već dvadesetak godina i nije mu jasan moj stav.
-         Pa što je tako posebnoga u Africi? – pita.
-         Joj, Eme, sjećaš li se kakvog su okusa banane kad ih ubereš u dvorištu, ravno sa stabla?
-         Sjećam se. – kaže on.
-         A jesu li banane iz trgovine istog okusa? - pitam.
-         Nisu.
-         Pa, o tome ti pričam.      
Da - o okusima, mirisima, bojama, zvukovima – svemu onome čega nema nigdje nego pod afričkim nebom. O nepreglednim prostranstvima, gdje satima, danima nećeš naići na čovjeka. O prašini koja je fina poput pudera i koja me nikada ne asocira na prljavštinu, kao ova ovdje; o tamno crvenoj zemlji, tako žarkoj da zasljepljuje i o suncu koje tusto i purpurno tone za obzor. O nepreglednim, gustim šumama, punim života i zvukova... ponekad mi Afrika nedostaje jednako koliko i moja Slavonija. A najčešće zimi...
Vidim da me Eme ne razumije. Njegove uspomene na Afriku uključuju i bol i užas, a moje samo sreću. Njemu je ovaj svijet u kojem sniježi - puno sretniji...
Dolazim kući, nema struje. Palim svijeće i odlučujem se na pothvat zvan 'paljenje vatre'. U kući imam centralno grijanje koje (sasvim normalno) ne radi kad nema struje, te je potpuno beskorisno i kamin koji 'radi' ako naložim vatru. E, sad, nije da ja nikada nisam palila vatru. Ali... postoji određena razlika između paljenja vatre na otvorenom, u ljetnim mjesecima, da bi se ispekao neki roštilj i paljenja vatre u kaminu, kad ti prsti u roku od nekoliko minuta poplave i otkažu poslušnost.
No dobro, idemo... kamin je očišćen. Papir, tanka drvca koja sam iscijepala prije nego što su mi prsti potpuno smrzli, pa malo krupnija drva - da vatra 'uhvati'. Sve složeno. Za svaki slučaj, poprskam s malo nekakve američke tekućine 'Firestarter'. Žigica... Cijeli aranžman se upali uz glasni 'pvuof' - dobro je, ovaj put nisam ostala bez trepavica...
Gori... dimi... gori... dimi... Jebemti, ne gori!
Ajmo ponovo, bez američkog sranja. Pod hrpicu drva uguram novi papir (ovaj put malo više) i ponovo palim. Sasvim sam blizu tom gorećem papiru, pušem ne bih li potakla plamen. Dima ima kao da sam zapalila automobilsku gumu. Kašljem, lijem suze.
Gori... dimi... gori... pušem...dimi... O, mater ti i oca i sve svete! Ne gori! Jebem ti i zimu, i ovu vukojebinu i vatru i sve!
Ja sam poslovično tvrdoglava, te stoga odlučujem pokušati još jednom. Povadim sve vanka, slažem ponovo – papir, sitna drva, 'Firestarter'... Zapalim. Mirišem kao dimljena slanina. Obrazi garavi od pepela. Toliko sam ljuta da mi više i nije hladno. Gori. E, da te vidim! Gori. Čekam. Gori. Jebate, gori! Dodam malo krupnijih cjepanica, a ona još uvijek gori. To, majstorice!
Sjedim pred vatrom s šalicom čaja, okupana, na toplom.  Gledam u vatru. Plamen liže po cjepanicama. Kora plamsa drugačijom bojom od drveta. Cjepanice cvrče, pucketaju. Na dnu se žar prelijeva crvenim i narančastim tonovima. Sjedim i gledam, hipnotizirana. Mogla bih satima tako. Jebate - trideset i nešto mi je, a nikad dosada nisam primjetila koliko je živopisnosti u običnoj vatri. Sad razumijem zašto je pećinske ljude toliko fasciniralo gledanje u vatru. I zašto su muškarci fascinirani buljenjem u TV.
Soba ispunjena svjetlom svijeća i pucketanjem vatre... Čista romantika...
Kurac romantika! Nakon ove avanture u vukojebini, poštedite me i svijeća i vatre u kaminu. Posebno ako je ja moram paliti...      
        

No affairs are more foredoomed then those founded on lust, boredom or craving for excitement.
Ovdje pada snijeg i ne da mi se ništ' nego spavati do proljeća. Bljak! 
 

Ne znam kako je s vama, ali ja na aerodromima uvijek kupim brdo nekakvih časopisa koji me zapravo ne zanimaju. Nekada ih pročitam, nekada ne. Najčešće ih zaboravim u avionu. Ako ih ne zaboravim, vučem te silne kilograme sjajnog papira okolo i u najboljem slučaju ih kasnije bacim ili ostavim u hotelu. Ne sjećam se da sam ikada išta pametnoga naučila iz njih, ali za sve postoji prvi put. Nakon ovog posljednjeg putovanja opterećenog časopisima, moram priznati da sam pogriješila, jer...
... bila sam uvjerena kako je Cosmo najgluplji ženski časopis. E pa - nije! Glamour ga tuče u svim kategorijama. Među pričama tipa 'Gerry H., deblja i sretnija', 'Potresna priča porno zvijezde: trenutak kada sam zaražena HIV-om ostao je zauvijek zabilježen na filmskoj vrpci' i gomilom reklama nalazi se i malecni članak o tome kako bi muškarac vašeg života trebao dati doprinos kvaliteti vašeg života. Točan navod:
 
Natjerajte ga da odustane od jedne svoje navike na godinu dana i bit će u mogućnosti da vam priušti taj GLAMUROZNI predmet.
 
Ovoga mjeseca: CD-i – može downloadati pjesme ili slušati radio.
 
Jedan album mjesečno po cijeni od ₤12.99 x 12 = 155.88₤
 
Baršunaste sandale MiuMiu = ₤140. A preostane mu i ₤ 15.88 za taj specijalni, uvozni CD koji toliko želi.
 
(BTW: Cipele su toliko ružne da bih ja u širokom luku zaobišla i izlog u kojem su izložene!)
 
Pa tko je ovdje lud??????
 
OK, i sama poznajem žene koje će iz frajera iscijediti i posljednju lipu. Pretpostavljam da se poneki od tih muškaraca i odrekne ponečega ne bi li ženi priuštio ovo ili ono. Vjerojatno i samim tim muškarcima imponira potrošiti lovu i udovoljiti ponekom ženskom hiru, no to je njihov problem.
 
Ali NATJERATI muškarca da se odrekne nečega da bi vama kupio dizajnerske cipele (ili bilo što drugo)? Jebate, pa to je apsurdno, nisko, jadno i.... i.... bljak!  
 
 

Eto, moj predani i mukotrpni rad je nagrađen. Bila sam na službenom putu u civilizaciji (obično me šalju u vukojebine manje-više nalik ovoj). Germanija pred Božić... Tri puna dana struje, topline, čistoće, sjaja. Ma, čisti užitak.... I sve mi se to učinilo svjetlosnim godinama daleko čim je zrakoplov dotaknuo pistu ovdje u vukojebini. Dobrodošli natrag u ludilo. Stojim u redu za kontrolu putovnica....
...i prisjećam se kako sam prije dvije i pol godine s svojim sparing partnerom D.  krenula u potragu za upravo ovom zračnom lukom – jedinom u ovoj zemlji. Nekako smo pretpostavili da ćemo prije ili kasnije morati otići do zračne luke, te da bi bilo pametno saznati kako se do iste dolazi. Kako smo oboje stigli u ovaj Eden desetak dana ranije, ali preko susjedne i (gotovo) prijateljske zemlje, pojma nismo imali gdje se nalazi jedina luka ovdje. (Ne, nije zabuna – nema ovdje ni riječnih, ni morskih ni bilo kakvih drugih luka. Ova je jedina.)
Cesta malo bolja od one koja vodi u metropolu, vozači isti. Putokaza nigdje. Krenuli smo u dobrom smjeru, ali nakon preko nekoliko kilometara zajedničkim snagama zaključimo da smo negdje pogriješili i da definitivno ne idemo kamo treba. Božjom providnošću trenutak kasnije naletimo na ophodnju međunarodne policije. Super, još samo da govore engleski, pomislim. Nekako se uspijemo sporazumjeti i oni nam objasne da smo krivo skrenuli. Neka se vratimo natrag i na raskrižju kod velike kuće skrenemo desno. Ma, šališ se – pomislim. Ima li ovdje ikakvih drugačijih kuća nego velikih?
Uglavnom, odvezemo se natrag, pronicavo prepoznamo raskrižje kod velike kuće i skrenemo desno. I vozimo se. I vozimo. I vozimo....
D. već totalno u bedu, pita gdje je taj jebeni aerodrom. Ja odgovaram:
-         Prođemo još dvije krave, pa desno.
On me samo pogleda (nimalo ljupko, moram priznati) i nastavi voziti. Vozimo i vozimo. Nigdje krave na vidiku, a inače ih ima više nego komaraca. Malo kasnije ugledam jednu.
-         Evo! – kažem. - Prva.
D. me sad ni ne pogleda. Pretpostavljam da razmišlja kako će me izbaciti iz auta.
Prođemo još kilometar ili dva i ugledam još jednu kravu. Trebam li reći da je pedeset metara iz nje putokaz na kojem piše AIRPORT?
D. mrtav-hladan skrene i kaže:
-         Eh, žensko! Nije desno, nego je lijevo.
 
 
 

Ponovo sam bila u velikom gradu. Kao i obično, u kombiniranoj misiji – malo posla i malo zadovoljstva.
Zadovoljstvo se sastojalo u lijenom ispijanju čaja s Blondie, uz netipične ženske razgovore. Ugodno i opušteno, nepretenciozno. I sve bi bilo u savršenom redu da se nije pojavila - Barbi. Blondie je trebalo cijelih sedam i pol minuta da smisli nekakav poluprovidan izgovor i napusti nas. Ne krivim je. Barbi je cijelom pojavom odašiljala poruku: frka mi je big time i moram nekoga udaviti tom pričom. Blondie je jednostavno bila brža u pronalaženju izgovora za odlazak, a meni nije preostalo ništa drugo nego se pomiriti sa sudbinom i poslušati tužnu priču o Barbinoj najnovijoj krizi i traumi. 
Barbine  frke se uglavnom vrte oko posla koji radi. Nije pretjerano kompetentna, nije pretjerano pametna, lijena je, ali lijepo izgleda za radnim stolom. Uglavnom uvijek postoji netko tko će njezin posao odraditi umjesto nje, a ona za to vrijeme ne silazi s telefona i turpija nokte. Simultano. Multy-tasking po Barbi.
Tim sretnim parazitskim odnosima – nažalost – prije ili kasnije dođe kraj, jer se drugom dijelu dvojca otvore oči i tada nastaje frka. I onda Barbi krene sa: ’Jadna ja, okružena sam nezahvalnim i sebičnim kretenima…. bla, bla, bla…. Nema tu timskog rada…. Bla, bla, bla…. A i šef je kreten, pa ne mogu ja to sve sama stići…. Bla, bla, bla….’
Spremna i pomirena sa 45 minuta njezinog monologa, izvlačim posljednji (i jedini) adut koji mi je preostao: naručujem hamburger. Budem li jela, neću morati odgovarati na njezine nebuloze. S punim ustima se ne priča…
Žvačem hamburger, slušam je na pola uha i odmjeravam komade naokolo. (Hmmm, situacija u The Golden Boys’ Club se popravlja…). Barbi prica o uobicajenim glupostima – odjeća, kupovina, vrijeme. Ja se polako zabrinjavam – pri kraju sam s hamburgerom, a ona još nije počela s pravom pričom. O, fuck!
Pijuckam čaj, a ona udara po ginu i tonicu. Izbjegavam njezin pogled i nadam se da će ona shvatiti poruku. Nisam progovorila dobrih pola sata i pomislim da je OK reći nešto neutralno:
-         A kako ti je Pile?
-         Ma, ne spominji mi ga, pička mu materina glupa!
Joj! O, kakva sam ja glupača!  Loša procjena. Eto, nogirala ga je…opet…znači, nije frka na poslu.
-         Mhmmm… - kažem, suglasna da zaboravimo pitanje, ali Barbi je već počela s pričom:.
-         Pa znaš li što mi je napravio?
-         Mhmmm.
-         Eto, tjednima je već nervozan jer mu istječe mandat, a ne može naći drugi posao i ne mogu se maknuti od njega (mhmmm…), zalijepio se k’o flaster (a-haa….) i ne mogu disati od njega i guši me….bla, bla, bla
-         Mhmmm (Stvarno se situacija popravlja u ovoj birtiji…zgodna guza….).
-         … i tako ti mi idemo prema uredu i ja očekujem malo razumjevanja, jer stvarno, STVARNO nemam ništa za obući, a ide zima i sve što imam od lani je totalno out i on se iz čista mira izdere na mene kako ja nikada s ničim nisam zadovoljna i okrene se i ode od mene. ODE! Od mene!
-         Aha…(još jedna zgodna guza....)
E, da pogled može ubiti….ja bih pala mrtva, zbog nedostatka razumijevanja.
-         Znaš, ja sam s njim provela osam mjeseci i tog trenutka sam se pitala da li ja njega uopće poznajem, tako se ponašao. A ti mene uopće ne slušaš!
-         Ma slušam te, ali… sjećaš se kako si rekla da ti on baš i nije nešto; nije čak bio ni zgodan, sve dok nisi vidjela njegov Mercedes.  I kako ti je dosadan  i glup i napor….
-         Pa kad jeste! – prasne Barbi, ne dopuštajući da dovršim rečenicu. (Ma, zašto se uopće trudim?)
-         I onda, nije se uopće javio četiri dana nakon što se izderao na mene. Ja sam cijeli vikend provela sama i pukla sam na živce od dosade. Upropastio mi je vikend, jer smo trebali ići u K. i onda se on, majmun, nije uopće javio.
-         A što nisi otišla sama?
-         Pa nemam auto, šta se praviš blesava! Osim toga, on je rezervirao hotel, ne znam ni gdje smo trebali noćiti!
-         Mhmmm.  
-         I onda… i onda on konačno dođe u nedjelju navečer i ispadne da me je vidio s Kalvinom vani…. A Kalvin je došao samo da me oraspoloži…  i onda Pile počne izvlačiti neke stare gluposti. Kao, on stalno kuha i sprema i sve radi, a ja to – kao -  uopće ne cijenim i samo ga pljujem i omalovažavam i to… Pa što mi nije rekao da mu to smeta onda kad se sve to događalo, a ne sada. Pa ne može netko samo tako izvlačiti iz naftalina nešto što je bilo prije dva ili tri mjeseca i SAD mi predbacivati zbog toga….
-         A koliko si ga puta nogirala do sada u tih osam mjeseci_
-         A ne znam, desetak puta…. Pa ne može mi i to sada spominjati. To je bilo pa prošlo... Kakvo je to ponašanje, šuti, šuti i ništa mi ne kaže i onda samo prasne i izviče se i ode. Na mene!
-         No, vratio se u nedjelju. I sve u redu. – kažem, s željom da konačno završim s cijelom pričom i vratim se u svoju provinciju.
-         Ma nije se vratio.
-         A sad si rekla da se vratio.
-         Vratio se po stvari. NOGIRAO ME JE!!!!!!!
-         Ok, nema frke. Pa naći ćeš novog frajera i gotovo. Imaš na klupi bar trojicu koji su u rezervi.
-         Joj, pa ti nisi normalna! Svi znaju da sam bila s Piletom. Pe neće me nitko pozvati van bar tjedan dana!
No comment.
 
Epilog:
Jutros sam dala prilog u Fond za zaštitu i rehabilitaciju zlostavljanih pilića.  
                

Konačno, petak!
Naravno, radim i u subotu i u nedjelju, ali petak ipak ima neki poseban feeling...
Odlazim iz ureda negdje oko sedam. Vani mrak, drndaju agregati. Nema struje, kao i obično. 
Na putu kući, zastajem u pekarnici. Hmmm, burek. (Zapravo to nije burek kao kod kuće, nego nešto slično, ali se svodi na isto) Primjerena večera za petak.
Opremljena džepnom svjetiljkom i beskrajnim strpljenjem, otključavam sve brave na  Fort Knoxu, isključujem alarm. U kući je – naravno – mrkli mrak i ledeno.
Jedini način da ugrijem my sorry ass je kada puna tople vode. Zahvaljujem Bogu (Ok, i Alahu) na ovim njihovim bojlerima – satima nema struje, ali voda ostane vrela. Čudo. Punim kadu, palim svijeće. Kupaonica se u trenu ispunila parom. Pravi hamam! Još da svira kakva glazba i da je tu neki polugoli frajer... e, jebi ga....
I sjedim tako u kadi, razmišljajući. Zapravo mi je ovo namakanje beskrajno dosadno, ali nemam pametnijeg posla. Što da radi jedna 30-i-nešto-godišnjakinja u ovoj zabiti gdje uglavnom nema struje i ništa za poševiti? E, jebi ga...
Maska na kosu. Cigareta. Brijanje nogu. Cigareta. Piling. Tuširanje ostacima vruće vode (brrrr.... ne vruća....)
Ulje na tijelo.
Ovako u izmaglici pare, pod svjetlom svijeća i sjajna od ulja, sama sebi izgledam sasvim dobro. Naravno, ogledam se u zamagljenom zrcalu... he,he,he...
Umotana u ogrtač za kupanje, s ručnikom na glavi i debelim soknama cupkam i cvokoćem pored kamping-kuhala, čekajući da provrije voda za čaj. Žvaćem burek koji se u međuvremenu ohladio do stupnja 'mrtav-hladan i gumenast' i pitam se zašto moja ekipa doma misli da je moj posao cool i glamurozan?
Malo kasnije sjedim u krevetu, umotana u pokrivače i pijuckam čaj koji se ubrzano pretvara u ice-tea. Struje i dalje nema. Svijetlo svijeća bacaja nemirne sjene po zidovima, a ja pizdim jer mi postaje jasno da struja neće doći tako skoro.
Pa jebem mu... petak je. Idem van!
Kafić poluprazan. Idućih par dana se očekuju nevolje, gotovost je na najvišoj razini i u birtiji je nas nekoliko neodgovornih, dok svi ostali savjesno spavaju.
Sastav je sljedeći: Roy i J.T. iz USA, Tandy iz Zambije, Uli i Georg iz Germanije, Lil’H iz Albanije, Sergej iz Rusije i ja. U nekoliko navrata telefoniramo nekim ljudima, pokušavajući ih nagovoriti na izvlačenje iz kreveta i pijančevanje s nama, ali bez uspjeha.
Petak navečer u vukojebini....
Glazba se ne čuje od tutnjave agregata, pivo je toplo jer hladnjak ne radi. Ogovaramo one koji nisu prisutni: dva američka tjelohranitelja koji u kupaonici drže zavidnu kolekciju kozmetičkih proizvoda i briju prsa (pa da, njima je petak navečer rezerviran za manikuru, depilaciju i tretman lica....ha, ha, ha) rumunjski policajac kojem su fetiš stopala, ekipa koja je sada u Iraku (ma nama bolje, ovdje bar ima alkohola.... ha, ha, ha). Razgovaramo o sljedećem vikendu – party za Noć vještica.
-         Što ćeš ti obući? – pita me Uli.
-         Dolazim kao myself. To je dovoljno zastrašujuće. Ti?
-         Hmmm.... ja ću biti šibica.
-         ????? Gol i crven u licu?
-         Aha.
-         E, a zašto se ne bi maskirao u Tjelohranitelja A (opis: nizak, nabildan, ćelav, izbrijan po cijelome tijelu i zastrašujuće glup)
-         Pa morao bih se izbrijati....
-         Pa evo, mogu te ja vezati lisicama i obrijati.... svuda.... – zločesto predlažem. Ipak sam do sada 'ubila' par piva i tekila....
-         Uh.... može. – Njega uopće nije teško nagovoriti na bilo što.
-         Dame i gospodo, želim najaviti da Uli neće biti ovdje sljedeći petak – imamo mali projekt za odraditi....
Nakon toga, Uli ostatak večeri provede gledajući me s nekim čudnim sjajem u očima. Nastavljamo ekipno rušiti tekile i pivo - i dok si dlanom o dlan - već je tri ujutro. Konobar spava za stolom, na drugom kraju birtije (što je ovo, mene progone ti spavajući konobari ili što?). Lil'H je 'vidno oštećena' i iskušava nove korake na plesnom podiju (čitaj: prolazu između stolova). Tandi se nabacuje na Sergeja, koji je pravi Rus i samim time tek malo podnapit. J.T. je otišao prije dva sata, vjerojatno napaljen našim budalastim pričama o lisicama, znojnim tijelima i dvosmislenim izjavama o mudima, grudima, raznim životinjama i sličnim glupostima. Georg je nestao a da nitko nije primjetio, Roy glumi D.J.-a i maltretira nekakvim odurnim kantrijem. Uli se prevalio preko stola. Ustajem, malo nesigurna na nogama, ali nakon trenutak-dva duboke koncentracije prostor oko mene prestane poskakivati. Budim konobara, plaćam i odlazim.
Shvatim da je struja došla u međuvremenu i bude mi drago – moći ću zaspati uz glazbu. Pomalo krivudam svojom uličicom, uspješno savladavam sve brave i za par minuta sam u krevetu.
Hmmm... Biram CD. 'Tambura u svijetu klasike'. Da, Hrvoje za laku noć....
Zaspala sam prije nego što je počela treća skladba.
04:22, zvoni mobitel. O, jebo te, evo je počela frka....
Na displayu piše ULI . Ma, jebi se.....
07:15, probudi me radio. Security na vezi. Prometna. Slušam. Ništa za mene....Izvlačim se iz kreveta, kuham kavu. Ima struje, za promjenu.
Novi radni dan u vukojebini....    
 
         

Ok, uspjela sam se u jučerašnjem logu predstaviti u (djelomično) krivome svjetlu i pobrati nepovoljne kritike (koje sam i zaslužila, ako ćemo biti iskreni). U svoju odbranu,  osjećam potrebu reći ovo: JA NE MRZIM MUŠKARCE.
Dapače.
Ja muškarce samo (pre)dobro poznajem.
Među desetak pravih prijatelja koje imam, jedna je žena. Ostalo su muškarci. Oni  spadaju u kategoriju dragih ljudi, koji nazovu u tri ujutro i kažu da su sletjeli s ceste ili su previše pijani da bi vozili i mogu li ja, eto, doći po njih. I onda ja odem po njih, u pol' noći, bez šminke i bez primjedbe. Isto to bi i oni napravili za mene.
Sljedeća kategorija bi bili oni koji su mi skroz eventualni. Mogu biti muškarci, žene, amebe, slonovi... Suprotno budističkom učenju, kroz kontakt s njima se ne može apsolutno ništa naučiti niti iskusiti, i ja ih jednostavno ne obadajem.... Zvuči grubo, ali je istina. Ne izazivaju u meni apsolutno nikakvu reakciju i ja tu ništa ne mogu.
Zatim su tu i puzavci, oni koje povremeno pogazim, bez pravog razloga ili htijenja, jednostavno e tako dogodi – kao kad nagaziš na bršljan koji puzi po šumskome tlu. Vidim ih, ali u žurbi ih ponekad jednostavno zamijetim tek kad je prekasno.      
Negdje između tih krajnjih kategorija su radne kolege, prodavači po dućanima, Jehovini svjedoci i svi oni koji me svakodnevno podsjete da i male stvari u životu ponekad predstavljaju nešto veliko: osmjeh koji mi daruju u oblačno i tmurno jutro, šalica kave nakon dugog radnog dana popijena s ljudima koji vjeruju da su nešto uspješno priveli kraju i time napravili malen pomak prema boljem, riječi 'Bog je s tobom' kada mislim da su mi sve barke potonule...
A tu su i muškarci koje na neki svoj, poseban način, volim. Svi oni koji povremeno napišu riječ ili dvije, podsjete me na sve one prekrasne trenutke koje smo dijelili, bez obzira na to o čemu pišu. Oni čija davna ljubavna pisma čitam kada po deseti put naiđem na nekakvog kretena koji me razočara, rabijesni ili povrijedi, pa mislim: OVO tražim u životu, a ne nekakvog (iz)rabljenog kompleksaša. Pa mi  bude lakše. I onaj koji telefonira u trenutku kad izlazi sunce u Slavoniji, samo da mi kaže koje je boje nebo nad crkvenim zvonikom.
I da mi život ovisi o tome, jednostavno ne mogu imenovati ili navesti jednog jedinog muškarca kojeg mrzim ili kojeg bih mogla mrziti u bilo kojem trenutku.
Ne zavaravam se da sam posebna i drugačija. I mene razni ljudi trpaju u razne kategorije: nekima sam jedinstvena, neki me smatraju razmaženom glupačom, neki tek pičkom koja je dobra za jednom-ili-dva-put-pa-zbogom, a neke ostavljam potpuno ravnodušnima - kao da ne postojim.
Usprkos dobrim i lošim iskustvima, trudim se biti pametna, dotjerana, zabavna, optimistična, puna razumjevanja, dobro kuhati, pomoći gdje mogu, plaćati sama svoje kave i ne zanovijetati previše.
Nastojim na dobro odgovoriti dobrim.
Ali ne uspijem baš uvijek.
Toliko.
 
 

Što se dogodilo s pravim muškarcima? U posljednje vrijeme nailazim isključivo na jednu jedinu vrstu muškaraca – one prestrašene. I čim osjetim njihov strah, ja se pretvaram u agresivnu rospiju.
Evo, za primjer: dobila sam novog kolegu u uredu. Frajer koji je deset godina stariji od mene, a crveni se dok razgovara sa mnom, drhte mu ruke, podrhtava glasić. Kao srednjoškolac. Prestrašen do srži. Dok ja pišem Blog, on usisava ured.
OK, ja sam mu na neki način nadređena, ali ipak...
(Nije moja krivica! Pa tek je došao... A možda su mu rekli kakva sam?)
Primjer br. dva: nedavno sam pila kavu s mojim curama. Takozvano Kokošije veče, što znači da momcima pristup nije dopušten (njihovim, jer ja momka ionako nemam).
Uglavnom, Divin momak je naišao, pozdravio i otišao svojim putem. Nas dvije čavrljamo, čekajući Barbi, treću članicu našeg kružoka. (Barbi uvijek - ali baš uvijek – kasni. Uvijek ima nešto važnije ili zanimljivije za napraviti i to nešto je prioritet.
Barbi je prezgodna, no ne naročito pametna. Čita Cosmo, ali polako. Sva sreća pa je u pitanju mjesečnik, inače ona nikad ne bi stigla apsorbirati sve te informacije.
Frajeri su ludi za njom i ona to zna iskoristiti. Beskrajno je egocentrična, uglavnom se prema muškarcima odnosi kao prema neizbježnoj gnjavaži i ponekad se ponaša potpuno suludo. Ako u svemu tome i pretjera, dovoljno je da zaklepeće trepavicama i sve joj je oprošteno. Prvakinja svijeta u klepetanju trepavicama, što da vam kažem.... Nikada nije bez frajera. Oni joj kuhaju, organiziraju, prevoze, odvoze, dovoze a ona - kao razmažena princeza - ovisno o raspoloženju odlučuje hoće li se umilostiviti i prihvatiti darove koje nose, ili će frknuti nosom na njihov trud i odjedriti nekamo gdje je zanimljivije.) 
Zove sat vremena nakon dogovorenog 'termina' da najavi svoj dolazak. Kaže da dolazi s momkom.
-         Riješi ga se, ovo je veselo veče za cure. – kažem.
-         Joj, pa kako ću.... – počne ona.
-         Lijepo. Nije ti prvi put. Neka ide kuhati večeru ili nešto.
-         Dobro, vidjet ću.,
Da se razumijemo: taj njezin frajer je sasvim OK i nemam ništa protiv njega. Ako se nalazimo u mješovitim kombinacijama, nema frke. Ali ovo nije mješovita kombinacija. Osim toga, Divin momak nije mogao ostati s nama, pa zašto bi onda ostao ovaj?
Naravno, nedugo potom, pojavljuje se Barbie sa Piletom. (Kad sam je jednom prilikom upitala zašto ga zove Pile, odgovorila je: zato što je žut i nikakav.)
Priznajem, malo sam popizdila. Pa koji je njoj kurac? Frajer uljudno pozdravi, a ja bez pardona upitam:
-         A tko je tebe pozvao?
-         Paaa, nitko... – odgovara Pile vrlo iskreno i pomalo zbunjeno.
-         E, pa onda idi doma kuhati večeru! – nastavljam ja u istom revijalnom tonu.
Vidim da Barbika nije jako sretna razvojem situacije, odvlači ga u stranu, priča mu nešto dobrih dvadeset minuta, te se naposlijetku vraćaju i on se pristojno oprašta. Vjerojatno mu je rekla da sam frustrirana kučka koja pati od kronične nejebice i da je ovaj ispad rezultat moje
A – netrpeljivosti prema muškarcima koju sam razvila zato što me nijedan neće;
B – zavisti jer ona ima tako krasnog frajera, a ja sebi ne mogu naći ništa ni nalik muškarcu.
Štogod!
Ja se prisjećam njezinih priča o tome što mu inače radi i na koje ga sve načine maltretira, ponižava, kinji, omalovažava i što već ne.
I pitam se što je to u meni da bez imalo grižnje savjesti udarim po frajeru za kojeg znam da ga ona nemilice gazi. I zašto nisam bila zločesta prema njoj, jer ona je u biti kriva za cijelu frku, a ne on.
Nisam ponosna na ono što sam napravila, niti zadovoljna kako sam reagirala u tome trenutku. Nisam sigurna da je ona shvatila poruku, ali sam sigurna da on nema pojma niti što ga je snašlo, ni zašto.
A možda je problem ipak u meni, a ne u muškarcima?  
               

Bila sam doma za vikend. 13 sati putovanja. 40 sati u Hrvatskoj. 6 sati spavanja. Ponovo se bolno prisjetila da je ‘život negdje drugdje’, a ne ovdje gdje sam… 
Volim osjećaj koji me obuzme kada krenem kući. Isčekivanje, euforija - kao pred prvi sastanak.
A ovaj put sam zaista i imala isplaniran ‘prvi sastanak’. Real-life iskušenje za virtualno poznanstvo. Uglavnom: dopisujemo se mjesec dana, razmjenili smo sličice, pretpostavljam da nam se svidjelo što smo vidjeli na istima, te smo se odlučili naći. Moram li vam posebno napomenuti da mi je to prvi put?
Dolazim na mjesto sastanka.
(Slomljena sam cjelonoćnim izlaskom nakon kojeg je uslijedilo dvosatno spavanje, te višesatna jurnjava po gradu u nastojanju da obavim par stvari, vidim par ljudi, odem na neka mjesta… sve ono što normalni ljudi naprave u tri dana, ja pokušavam uraditi za nekoliko sati. Uspjela sam čak i jahati, tako da općem umoru mogu pribrojiti i početak gadne upale mišića. Tako se ja uvijek pripremam za first date, ‘ubije’ tremu…:-D) 
Prilazeći lokalu, uočim poznati auto. Uh-huh!
(Ne da mi se vidjeti ljude do kojih mi baš i nije stalo, ne da mi se odgovarati na pitanja o frajeru koji je sa mnom, a o kojem gotovo ništa ne znam, ne da mi seeeeeee…. )
Vraćam se u auto, vadim mobitel, zovem, ukratko objašnjavam. Predlažem da iziđe van, pa da se odvezemo na neko drugo mjesto. Pristaje, izlazi. ‘Pr(a)vo’ upoznavanje prolazi bezbolno, ja vozim, dogovaramo kamo ćemo – sve najnormalnije, kao da se poznajemo godinama. Idemo igrati bilijar, na moj prijedlog.
Lokal je tih i prazan. Savršeno.
(Dojam je malo pokvarila konobarica koju smo morali probuditi da bi nas poslužila, ali to je dio šarma birtije na kraju grada.)
Pijemo kavu, igramo bilijar. Uglavnom on priča.
(Bez obzira na umor, moj analitički dio mozga radi punom parom. To je nešto što ne mogu isključiti – profesionalna deformacija s kojom se moram pomiriti.)
Promatram ga.
(Dobro igra bilijar. Ja igram katastrofalno, ali to i nije važno. Igra olakšava komunikaciju, jer smo usredotočeni na nju više nego na razgovor, te je situacija ležernija nego što bi bila u drugačijim okolnostima. Ne osjeća se pritisak i obaveza da se ‘pametno’ razgovara. Cijelo se vrijeme može pričati samo o igri, tako da nam ne može ponestati tema za razgovor. Mene malo pila to što mi je izrez na topu predubok i imam osjećaj da igrajući pokazujem više sisa nego što bih zapravo htjela, ali tu nema pomoći. On igru shvata možda previše ozbiljno i mislim je malo nervozan.)
Nakon što smo nešto vremena utukli bilijarom, ponovo pijemo kavu i razgovaramo.
(Ja i dalje analiziram, pa pričam manje nego obično. Slušam što govori, ali više pozornosti obraćam na ono što radi. Ne gleda u mene dok govori. Ruke su mu uglavnom prekrižene na prsima. Noge prekrižene, tijelom se okreće od mene. Možda samo odgovara na moj body language?)
Razgovor teče glatko, nema neugodnih stanki. Zahvaljujući prohibiciji, pijemo bezalkoholno pivo (Njegov prijedlog. Potreba za stimulansom?). Ja povremeno promijenim nešto u svom stavu, a on – nesvjesno – pozitivno odgovara. Nisam sigurna kako se dalje postaviti i što bi trebalo dalje napraviti. (Postoji li kodeks ponašanja za ovakva upoznavanja?) Moje je pravilo: ako nešto ne znaš, pitaj. Pa pitam o njegovim dosadašnjim iskustvima sa kontaktima ove vrste. Malo je iskusniji od mene, ali mi njegov odgovor nije od velike pomoći.
Mijenjamo lokaciju, lokal se zatvara.
Raspravljamo o tome kamo dalje, on predlaže jedno, ja predlažem drugo. Nijedno nam ne odgovara.
(Razmišljam o tome da ga pozovem doma, ali sam neodlučna. Ne želim se poševiti s njim u ovome trenutku. On - u biti - nije napravio nijedan potez koji bi se dao svesti pod upucavanje. Nije predložio ništa. Možda njemu to nije ni na pameti. Ali, poziv doma uvijek ima taj određeni prizvuk….).
Odlazimo do drugog lokala, ali ne ostajemo dugo.
Vozimo se bez cilja, razgovaramo. On želi vidjeti rijeku. Tamo smo, parkirani uz obalu. I dalje ne znam što da očekujem. Sjedimo u autu i pušimo. Razgovaramo. Kasno je.
(Pitam se… Očekujem…  
Ništa.)
Bacam opušak kroz prozor, odlazimo s rijeke. Vozim prema njegovom autu. Razmišljam.
(Zapravo mi je bilo lijepo ovu noć. Vjerojatno postoji razlog zbog kojeg smo bili zajedno do tri ujutro. Zbog toga što nam je oboma bilo dobro tako kako je bilo ili zbog očekivanja da će se još nešto dogoditi? Ne znam. Znam da nitko nije napravio prvi potez.)
Parkiram blizu njegovog auta, dogovaramo neki budući susret za mjesec ili dva. Opraštamo se – neusiljeno - i on se nagne da me poljubi, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Poljubac koji tek okrzne usnice, neobavezan.
Poljubac na koji ja odgovaram i koji nenadano postaje jedan ozbiljan poljubac. Pravi. Poljubac od kojeg ti zatrepere leptirići u trbuhu. Uh!
Kad sam došla do daha, kažem kako mislim da ću ga poševiti idući put kada se vidimo.
-         Ozbiljna prijetnja – kaže on. I ode.
Sljedeći odlazak kući bi mogao biti malo drugačiji…