Dnevnik jedne kućanice

Jednom smo bili na nekom sastanku di smo s još nekoliko obitelji izbuljenih očiju i isplaženih jezika s nevjericom slušali tipa u odijelu s kravatom kako su njegov prašak za veš i pasta za zube najbolji i najjeftiniji na svijetu, a traju vječno. Mi smo imali tu čast da budemo odabrani, da i mi prodajemo gore navedene proizvode.
Bili smo toliko ganuti da su nam se suze u potocima slijevale niz obraze. Ili je to bila preosjetljivost očiju na toliku bjelinu zubi i košulje? Suvišno je, naime, napominjati da dotični gospodin o čudotvornostima tih proizvoda zbori iz vlastitog iskustva.
Uglavnom, nitko nije ostao ravnodušan. Ipak je to nekoliko sati nepomičnog sjedenja uz ispijanje soka, a ljudi moji, ima nas dosta sa slabijim mjehurom.

Suočavam se sa surovom istinom da je moj suprug ovisnik. Višestruki. Ovisan je o raznim daljinskim upravljačima:
1. TV daljinski. To je ona sprava na botune. Koji god botun stisneš, na ekranu se prikaže puno ljudi sa čarapicama do koljena koji naganjaju jednu te istu loptu. Od masne love koju zarađuju mogli bi kupiti još barem jednu.
2. Daljinski za video. Pomoću te naprave moguće je snimiti gore navedene i gledati ih opet i opet i opet...
3. Daljinski za satelitski program. Još mi nije jasno kako taj ogromni pijat koji zauzme čitavi balkon prikazuje samo nogomet, rukomet i video spotove. Napomena: samo video spotove di su lopte u prvom planu.
4. Joystick. Tu nisu samo lopte u prvom planu, već ima i igrica u kojima moraš poubijati čitavo stanovništvo jednog ovećeg grada e da bi spasio neku ljupku djevu.
...A ovisan je i o bračnim dužnostima iliti obvezama koje se moraju izvršavati, da ne bi slučajno morao posegnuti za
5. joystickom kojeg ima od rođenja.

Jučer je bio lijep i sunčan dan. Prvi put u životu sam bila na roditeljskom sastanku. Mi mame i tate se smjestili u klupe i ponosno slušali kako su nam djeca lijepa, pametna, krasna, kreativna, razigrana... okej, mi smo to oduvijek znali, ali lipo je čuti kad to kaže učiteljica. I tako ona kao usput spomenula nekakvo Vijeće roditelja i da ko želi biti glavna faca toga. Muk. Tišina. Ni muha da proleti. Čini mi se da sam krajičkom oka opazila nekog brkatog dvometraškog tatu kako se pravio da mu je ispala olovka ispod klupe. I onda slijedi ono na što se i sad (evo, pogledajte) naježim kad se sjetim... učiteljica uzima imenik! I s onim groznim "hehe, da vidimo 'ko nije naučio gradivo" smješkom krene otvarati. Ček, di su mi oni mali zeleni bombončići da se smirim malo... aha... samo trenutak dok počnu djelovati... wow, baš sam kul... nego, di sam ono stala? Aha, jedan tata rekao da će on. Pih, ne'š ti meni. To sam mogla i ja.