* * * * * * * * * * * * * * ...

sjajna ostrica reze vene.

toplo i ljepljivo cijedi se kroz prste.

kraj se blizi.

a bol ne prestaje.

sreca mi uvijek dolazi s tugom

 






s r c e
što si mi ga davno ukrala


 



c m o k :-)
 
 

što te volim ;-)

k o n a c n o

i ja sam f r a j e r i c a !

:-)))

pusa (zna se ;-) )

bijela svijetlosti
daj mi snage
daj mi hrabrosti

ritam zemlje
tijelom nek mi prostruji

hladni dah jutra
u čelo nek me poljubi

zraka sunca
nek ojača mi snagu srca

Bože daj
nek bude početak i kraj
sve dobro postane moje
sve loše u zaborav
da otišlo je

Majko čuvaj dijete svoje
sve pobijede moje
medalje su tvoje
nek me tvoja ljubav vodi
pobijedi, sreći i slobodi

jastuk ... mekano ... poljubac

krevet ... toplo ... zagrljaj

deka ... sklupčano ... sigurnost

san ... boje ... sreća

plahta ... mirisno ... ti :-)

otkucaj srca ... dah ... uz mene ...


toplo ... nježno ... sigurno ... ugodno ... lijepo ...

A – abeceda, anđeo, avion … letim od ljubavi
B – baka, bijelo, brod … plovim morem ljubavi
C – cipela, carina, caklina… cakle mi se oči
Č – čekić, čavao, čekanje … čekam te
Ć – koje čudno slovo …
D – duga, dar, djeca, daljina … nema te daljine koja nas može rastaviti
Đ – đurđice … miris prirode
E – Eva, eno, evo … srce na dlanu
F – faraon, farma, familija …toplina ljubavi
G – grad, glad, gužva, gledam …tvoje oči
H – hoću, hodam, haljina … plešem s tobom
I – idem, ikad, imam … srce
J – jako, jurim, mjesec … volim te
K – karneval, kava, kada … kad si uz mene
L – L :-), lupam, lijepim, lijeva … kiša suza radosnica
LJ – ljepota, ljubav … volim ljubav
M – mama, M :-), mašta … sreća
N – nova, nada, noć … suze sv. Lovre
NJ – nježno … djeca, sreća, ljubav
O – opet, odmah, oduvijek … volim te
P – pada, pauk, palma …izlazak sunca
R – rano, rosno, radosno … zagrljaj
S – sreća, svijeća, svuda … ti si u mojim mislima
Š – šetnja, šutnja, šapat … budi kraj mene
T – tebe tako tražim … našla sam
U – uvijek, udišem, upijam …tvoje riječi
V – volim … zaljubljena u ljubav
Z – zašto, zauvijek, zamisli … svijet u boji
Ž – želim, žurim, žito …život je lijep

 Jutro ko i svako drugo. Tmurno, prohladno, miris kiše u zraku. Oči polusnene lutaju zidovima i bježe od odsjaja svjetlosti. Treba im nekoliko trenutaka da se priviknu na buđenje. Noge same koračaju naučenom dionicom. Vrhovi prstiju lagano u prolazu dodiruju zidove, dijelove namještaja, za slučaj da se nešto neočekivano ne nađe na putu. U glavi lagani košmar. Misli traže jedna drugu. Uh, opet sam kasno legla a da ni sama ne znam zašto. Uvijek neka sitnica, besmislena, beznačajna zaokupi mi pažnju, golica znatiželju, pali maštu. Poput krtice skupljam slova, slažem misli, dojmove, reakcije, bojim slike nekim svojim bojama u potrazi za nečim. Kad završim znat ću što sam zapravo tražila. Pa mi sve dosadi ili dojadi i uvjerim samu sebe da samo pokušavam uhvatiti vlastiti rep. A kakva korist od toga? Nisam čak ni u cirkusu da budem nekome zanimljiva zbog toga. Nikoga to neće ni nasmijati ni rastužiti. Nikoga to neće navesti na razmišljanje, o bilo čemu. Svaki dan kažem ovaj je zadnji. Neću više gubiti noći. Neću više gubiti dane. Neću više gubiti vrijeme. I svaki je sljedeći zadnji. A kraj se ne vidi.
Prsti automatski pritišću i pale malu crvenkastožutu vatricu. Voda kipi. Žličica grabi mala smeđa zrnca. I već se sljedećeg trenutka zadovoljno kupaju u vrućoj vodi. I tope se od zadovoljstva. Prošle su godine od kad pijem kavu bez šećera. Volim taj gorki okus kad mi klizi niz grlo. Miješam žličicom smeđu tekućinu i lagano lupkam u stjenke šalice. Opojni miris mi se uvlači u nosnice poput lopova koji se šulja prema plijenu. Poput tebe u moje srce. Putuje mi direktno prema mozgu i šalje signale buđenja. Prinosim omiljenu šalicu sa pticama usnama. Srčem polako i željno iščekujem prvi dodir nepca sa toplim užitkom.
Neopisivo je a i nezamislivo kako toliko gorčine može probuditi toliko zadovoljstva u mojem biću. Vjerojatno ima istine u tome da jedino mogu biti sretna kad sam nesretna. Luda logika upravlja mojim mozgom. Tuga je poželjna. Poslije tuge uvijek dolazi radost. I kad ona dođe nemam previše vremena za veselje. Veselje je dovoljno osjetiti na tren. Da ne zaboravim kakav je to osjećaj. Da i dalje znam da postoji. Da se događa. Sreća nije samo epitet iz snova i maštanja. Tu je, sad, doživjela sam je, osjetila, spremila u srce, u ladice uspomena. I vrijeme je. Vrijeme da se krene. Dalje. Ne mogu se i ne smijem opustiti. Prepustiti zadovoljstvu. Uživati bez razmišljanja. Pustiti da krila uhvate najjači vjetar. Nemam vremena. Jer moram opet pronaći tugu. Da li je moje razmišljanje skrenulo u neku čudnu ulicu ili opet samo ganjam svoj rep? Tuga, bol, gorčina jedina su mi asocijacija svjetlosti. Gorčina budi u meni želju za borbom, želju za buđenjem. Ali i želju za novim početkom. A sve novo i nepoznato me oduševljava, umjesto da me kao sve normalne ljude plaši. Znatiželja za upoznavanjem nepoznatog diže mi adrenalin u nebeske visine. A rekli su mi već, ubit će te tolika znatiželja. Jer blago onima koji vjeruju bez pitanja . Blago onima kojima trenutak sreće traje beskrajno dugo. I svaki sljedeći koji im se dogodi normalan je slijed događaja, a ne dugo iščekivan trenutak. A ja želim da mi se događaju neprestano ispočetka i opet ispočetka. Želim ih slagati kao lego kocke i graditi od njih kule nebu pod oblake. Želim da je crta koja ih razdvaja ali i veže, toliko tanka da je gotovo neprimjetna. Jer slabi su temelji koji su dugo vremena bez zidova. Vanjski ih utjecaju previše oštete ili ih prekrije prašina životne oluje, pa ostanu zatrpani i izgubljeni.
Slijeva mi se slatka gorčina grlom. Pogled mi se bistri. Odjednom se prisjećam nekih događaja od prije godinu dana. Da, točno taj okus u ustima, ali i iste misli, isti osjećaj u srcu. Kao da sam se na trenutak vratila u prošlost. Ili se prošlost u nekoj neobičnoj ravnoteži u svemiru klonirala u ovaj trenutak. Sve je tako isto, a opet sve je tako drugačije. Iste želje, nova nadanja. Isti snovi, novi putovi. A godina dana je čak i za mene dugo vremena na istome mjestu. Nekad se ne mogu načuditi svojoj tvrdoglavosti i upornosti u stvarima gdje to uopće nije potrebno. Zašto su za mene sve nebitne stvari toliko bitne? Zašto mi je prašina na policama prijateljica? Što su deblji slojevi uspomene su slađe. A sve bitne stvari izgledaju mi tako prolazne i male. Možda su mi bitne stvari zapravo prevelike. Ne može ih moj pogled obuhvatiti. A nepotpuna slika je loša. Ja volim detalje. Ne moraju biti očiti. Ja volim tražiti, nalaziti detalje. Zrnca prašine. Slojeve prašine. Sjaj u tami. Gorčina u ustima, slast niz grlo, svjetlo u srcu.
Još jedan gutljaj. Da to je to, ista stvar. Kao da se zatvara jedan krug. Gorko, slatko, svjetlost. Vrijeme je da počnem crtati novi.
Klik, klik.
U trenu je nestao svaki moj trag. Misli, osjećaji, pitanja, odgovori, akcije i reakcije. Nestale su boje. Obrisala sam aure snovima. Vjetar je puhnuo u krila. Odnio prašinu. Odnio prijateljstvo u neki daleki svijet. Možda negdje postoji i groblje prašine. Ali ne može se letjeti bez vjetra. Prekrasno je opet biti gospodar nebeskih prostranstava, nebrojenih mogućnosti, neispisane budućnosti. Sama sa sobom, željama, snovima. Ponovno slobodna. Ali bez konkurencije nema ni izazova. Zato ne dam krilima da previše narastu. Ne dam im da uhvate najjači vjetar. Više volim ko maslačak procvasti u rosi, udahnuti sunčev sjaj, poletjeti daškom povjetarca i uhvatiti se u neku paukovu mrežu. Sve dok je ne raskidam. Pa se opet rodim nekom svježom kapljom rose.
I opet će me jednog dana neki miris i neki okus podsjetiti da je vrijeme za krenuti dalje. Preklopiti prošlost i sadašnjost. Zatvoriti krug. Spremiti u njega sve dobro i lijepo. I pokazati mi sat koji neumorno kuca. I zove na put u nepoznato.
Put koji počinje rosom a završava paukovom mrežom. Sve ono između je nepoznato, neizvjesno, nenapisano, neispričano. Slatko i gorko miješaju se prelijevajući boje za neke nove aure. Još ljepše i sjajnije. Još radosnije. Sa toliko zrnaca prašine. Trebat će jak vjetar da je otpuhne. Da je podigne u zrak u tami. Njezin će sjaj poput tisuća zvijezda rasuti nebom uspomene. I dobro je da ne dam krilima da narastu i da ne uhvate najjači vjetar. Dotaknuti zvijezde bilo bi prekrasno. Poslije njih ne može se tražiti tuga. A tuga je poželjna. Poslije tuge uvijek dolazi radost.
Posljednje gorke kapi cijedim iz šalice. Uz taj okus u ustima uvijek mi dan počinje ljepše. Gotovo savršeno. Dok uživam u njima moje se tijelo budi. Miris i okus je uvijek poznato dobar. Buđenja su ta koja se nekad razlikuju.
 

razmisljala sam cesto sto je to sto me drzi na tom mjestu...mogu otici tisucu puta i tisucu dva puta cu se vratiti...jer na tom mjestu i matematika ima neku ludu logiku

nakon mora pokusaja i odustajanja nestala sam na neko vrijeme...u pocetku je bilo cudno, nakon toga neobicno...ma ne nije to isti pojam, isti osjecaj :-)
nakon toga budila sam se, hodala i radila, jela i pjevala, pisala, trcala, i plakala, gledala u nebo i spavala, molila i razmisljala...

jednog sam dana shvatila, vec dugo me nema tamo a jos uvijek osjecam vezu sa istim osobama...

ali njoj mogu napisati pismo, nju mogu nazvat telefonom, s njim mogu otic na kavu, njoj mogu poslat pismo i paketic...a tebi?...mogu ti napisati sve i svasta...ali necu...nekako to nije nas stil...nase je "ganjanje" misli u gomili...nesto kao skriveno namigivanje u drustvu ili skriveni dodir vrskovima prstiju u prolazu...

nedostajes mi, ti i ono nase, bez obzira sto to bilo...jednostavno voljela bi da si dio mog zivota...bez skrivenih namjera ili ocekivanja...samo da si tu negdje i da te mogu osjetiti u svakom trenutku...ali toga nema, nikad to nismo izgradili...ostaje mi samo snaga misli...

sjetim te se svaki dan...bez povoda tvoje mi ime projuri mislima...gdje si sad, sto radis, kakve si volje, jesi li sretan, tuzan, trebas li pomoc, s kim se smijes, koga volis, o kome brines, sto si procitao jucer, kamo ces u setnju sutra??

a onda opet ponekad, ali samo ponekad, u hrpi tih pitanja bez odgovora, zapitam se da li i ti tako ponekad sjetis se mene?... nije mi to vazno pitanje ni odgovor, jer ionako ne moze promijeniti tu moju vezanost sa tobom...ali znatizelja zna biti hmmm zarazna napast...

tko zna mozda ces ovo procitati i neces se prepoznati...mozda sam se i ja prepoznala tamo gdje mi nije bilo mjesto i u onome sto nije bilo za mene...a mozda jednostavno nitko od nas nema hrabrosti reci da postoji ljudi koji su nam jednostavno blize srcu od drugih...a to bi trebalo biti sreca a ne opterecenje...

mislim da sad znam...nedostajes mi

 
da si kruha gladna
nahranila bi te pogačom
da si vode žedna
svježeg voća ocijedila bi ti sokove
da si bez krova nad glavom
podijelila bi s tobom moj skromni dom
 
osim toga nemam što da ti dam
 
samo riječ
samo ljubav
samo srce moje . . .