MORE LJUBAVI

 
nikad nisam s nikim bila više MI, a da sam ipak u potpunosti ostala JA i ti si ostao TI :)
nikad nisam ovoliko bila nečija, a da sam skroz ostala svoja,
i nikad mi se nitko nije toliko potpuno dao, a da je ostao skroz svoj.
i zato znam - ti si sebi i meni, ja sam tebi i sebi i mi smo si za sva vremena :)))
 

krenem na posao, zagrađena ne s jednim, nego s tri auta...naravno, ni na jednom nema ostavljenog broja moba...na jednom piše u kojoj je firmi...odem do firme, a kvočka je otišla u grad na sat vremena i ne mogu do nje...sjednem na trubu - ništa...zovem policiju, odgovor je "ne možemo ništa učiniti"...tražim pauka, navodno ga nemaju (jebo mjesta bez pauka!), opet sjednem na trubu-i dalje ništa (osim začuđenih pogleda prolaznika)...pokušam provaliti i ljuljati aute kretena i/ili kretenkuša u nadi da ću im aktivirati alarm i imati makar malu satisfakciju, ali auti nemaju alarma...na kraju im na vjetrobranu ostavim poruku tipa "samo notorna budala može zagraditi ovoliko auta bez da ostavi br.moba i bez mogućnosti da makne auto u roku od dvije minute i da se nada da neće naći probušenu gumu ili razbijen auto..." i s mišlju o dragoj nedostupnoj metalnoj šipki, "veselo" odpješaćim na posao sa zakašnenjem od 40 minuta...
onda dođem na posao i doživim jedan od težih radnih dana...ja dežurna, moji delikventi ludi, verbalna i fizička agresija eskalirala do viiiiisokih granica...kolege nervozne i grizu...(a nit ne pada kiša, nit je pun mjesec!)
dođem kući i imam samo takvu potrebu za lomljavom i opuštanjem negdje vani, a dragom se spava točno onoliko koliko se meni izlazi, i još k tome radi ujutro...a ja zaboravljam da nisam u rijeci, da ovdje nemam razvijenu mrežu ekipe s kojom mogu zalomiti bilo kad i bilo gdje...i još bolje - da čak ne mogu izaći ni sama, jer u ovom gradu nemam pojma gdje bi uopće mogla izaći!!!
fali mi rijeka!!! fale mi moji ljudi!!! MARIŠĆINO GDJE SI?!!!
a u pizdu materinu...evo me sjedim doma i pokušavam smirit hormone!

 
poljubac
stvara treptaj,
slučajni dodir
...slatki naježžžž,
pogled pun ljubavi
nosi me kroz dan,
a svaka misao o tebi 
čini osmijeh na licu mom stalnim i neprekinutim,
šireći ga u nutrinu bića moga,
raznoseći sreću u, na i oko mene :)
 

 gledati te
osjećati te
biti obavijen i ispunjen tobom
biti prožet...

misliti na tebe
voljeti te
osjećati
ljubiti
dodirivati...

gledati te dok spavaš
dok se krećeš
uživati u tvom mirisu
slušati te dok pričaš...

osjećati tvoju ljubav
podršku
potrebu zamnom
imati tvoju nježnost
požudu
i strast...

tako je lijepo!

 
zašto je tako teško pronaći ljubav???
zašto mi srce poleti ka krivim ljudima???
ljudima koji ne zaslužuju ni jedno perce toga krila...zašto srca koja ne želim polete k meni, iako im kažem da ih ne želim imati u duši???
a ona srca koja želim rade sve da moja krila odrežu???
vjerovanje da ću pronaći srce koje istovremeno želi moje sve je manje...optimizam polako gubi snagu...nazire se samo u tragovima...zamjenjuje ga tuga, bol, želja za predajom i dizanjem ruku od vjere u ljubav...
druga polovica...postoji li to uopće?
kada odrasli ljudi prestaju vjerovati u bajke?
kada se odriću onoga za što žive?
koliko je udaraca potrebno da se netko preda, da se prestane boriti, da se prestane nadati, da prestane vjerovati u ljubav???
tako rado bih se zavukla pod neki kamenčić...i plakala, i plakala...i spavala, i spavala...i probudila se u neko drugo vrijeme...onda kada ljudi počmu poštivati ljude i onda kada ljudi počmu poštivati ljubav...i svoju i tuđu...kad se prestanu bojati prepustiti joj se, kada se prestanu igrati i komplicirati ovaj ionako prekomplicirani život...
boli...ali proći će...
jedino čega se bojim je da od straha od novog udarca prestanem otvorenog srca ulaziti u odnose, da postanem jedna od velike večine onih koji su srce okovali lancima...
boli...ali proći će...
 

Tu si...

Blizu,
a daleko.
 
Pošalješ mi koji valić s vremena na vrijeme,
Ali prije nego ga uspijem dodirnuti
Povučeš ga i vratiš u dubine...
U svoja prostranstva
Daleko od mene...

Trebaš me
I trebam te
 
Ali ti to ne želiš znati,
Ne želiš pustiti na površinu

Bježiš...

Boriš se...

Pjeniš...

Uzdižeš,
Pa povučeš

U naletima me osvajaš
Polako...

Dolaziš
I odlaziš

Val, po val...

Kako uhvatiti more???
Kako zadržati val???

Pogledom?
Ustima?
Rukama?
Sjećanjem?

...SRCEM!!!

 
Hmmm...uživam li u njima? Ponekad DA. Uglavnom NE.
Puno puta sam si postavljala pitanja:
Jesu li muškarci mazohisti?
Ili im je lov u krvi? Zablinka li im u svijesti „ozbiljna veza“  sekundu prerano, osjećaju se kao lovine i bježe glavom bez obzira...
Ili ne cijene iskrenost? Više vole laž?
Zašto im je nedostupnost toliko interesantna?
Zašto vole tajanstvene i/ili zločeste žene?
U čemu je čar M/Ž igrica?
 
Ako sam zaljubljena, ako mi je stalo - tako se i ponašam. Ne znam i ne želim to sakriti. U takvom stanju svijesti srca i uma ne znam igrati igre. Postanem glavni akter one famozne rečenice koja se sastoji od žene, kuhinje, ulice i kreveta. Dajem i očekujem puno (odnosno, dajem i očekujem SVE). I vjernost je jedna od stvari koja se podrazumijeva za obe strane. Nisam baš previše strpljivi tip i ako u nekom određenom periodu ne dobijem ono što očekujem, jednostavno odem dalje. Crno – bijeli svijet je moj svijet. Ne znam živjeti u sivilu.
Znam da je to teži način, ali volim jasne stvari. I volim da brzo postanu jasne. Ili – ili. Mrzim komplikatorstvo.
Ako nisam zaljubljena i s nekim imam dogovorno čisti serviserski odnos, emocije su izuzete iz njega i tada su igrice prihvatljiv način zabave dok ne naiđe netko s kime bih poželjela nešto više. U takvom odnosu se znam i previše zaigrati, čak biti i zločesta kuja koju previše ne interesira što misli, osjeća i ima za reći druga strana...
Pojava koja je gotovo postala pravilo je ta da ljudi s kojima imam fer odnos i prema kojima sam „dobar, iskren, vjeran drug koji prati put najboljih pionira“ uglavnom žele uteći iz veze jer im nije dovoljno interesantno, jer im je samnom cijela situacija vrlo jasna, jer su presigurni u mene i moje emocije...
Pojava br.2 je ta da ljudi s kojima imam “serviserski ugovor“ – načisto polude zamnom i to toliko da ih se kasnije mjesecima ne mogu riješiti. I što sam prema njima gora i odvratnija – to su oni zapaljeniji i uporniji.
Nevjerovatno!
U razgovoru s muškim prijateljima sve se svodi na to da mi oni sami savjetuju da pokušam okrenuti ponašanje (kao da je to lako) i da u ukoliko želim ostati u dugoj i sretnoj vezi -  postanem antačibl grl, a kad se nekoga budem htjela riješiti – postanem mila, dobra, predvidljiva i topla ženica...
Grooooznoooo!
Kako da postanem licimjerna?
Kako da postanem glumica koja će ostatak svog života s nekim, provesti u taktiziranju, manipuliranju i laži, skrivajući paletu duginih boja predivnih osjećaja koje za tu istu osobu osjećam?
Postoji li kakva škola gdje se to uči? Ja bih je rado upisala, jer ovakva kakva sam, očito se nikad neću uspjeti zadržati u jednoj vezi „do kraja života“.
A onda razmišljajući o svemu tome, shvatila sam da smo i mi žene iste...
Velika večina nas također od sebe odbija dobrice jer to nakon nekog vremena postaje monotono...
I nama više odgovaraju i više nas za sebe zagrijavaju mangupi koji život čine zanimljivim i s kojim uglavnom ne znamo na čemu smo...
 
Trebamo biti dovoljno osviješteni da znamo što i  kako želimo, i pokušati  se svi zajedno naći negdje u sredini, biti anđeo i vrag u jednome i tražiti anđele i vragove u jednome.
Ipak sam ja za onu tvrdnju -  kada se dvoje ljudi doista prepoznaju i nađu – onda ni nema potrebe za igricama, oni se jednostavno odmah uklope i profunkcioniraju kao da se znaju sto godina...
PREMA TOME, KOLIKO GOD BOLNO BILO, IPAK JE ISTINITO I VRIJEDI JEDNAKO I ZA MUŠKARCE I ZA ŽENE – ako skužite da se netko s vama igra toplo-hladnih igrica, ako bi recitaciju il' monolog, pa malo bi,  malo nebi, pa vi malo predugo čekate poziv, pa stalno nešto čekate, a nikako da dočekate – shvatite na vrijeme da to nije TO i prestanite tražiti opravdanja za tu osobu, prestanite toj osobi i dalje davati kredit...jer ta osoba zna vrlo dobro, makar i podsvjesno da vi niste ona/onaj za koju bi on/ona sve na svijetu dao i zato se i igra s vama.
Gibajte dalje...dajte svoje emocije nekome tko ih zaslužuje više od igrača i igračica...
 
...i ne treba se pitati "gdje sam pogriješila/o, jer je stvar jednostavna -to nije bila osoba za vas, za vas će biti netko s kime se odmah uspijete prepoznati...pa bio taj netko dobrica ili zloćo :)

okico moje zlatno
dušo duše moje
prijatelju najveći
sudruže u radosti i u tuzi
radosti moja malena, a velika
srećico draga
pratioče moj maleni
dosadico slatka...
hvala ti za svaku minutu, dan, godinu tvoga predivnog, toplog društva
hvala ti na nesebičnoj ljubavi, povjerenju najvećem na svijetu
na igri
na razumijevanju
na plemenitosti
na radosti
na svakom pogledu i suosjećanju
hvala ti na tome što si me znao razvedriti i dignuti kada je bilo najteže i najcrnije...
ne znam kada ću prihvatiti da te više nema, kada ću prestati očekivati da te vidim tu negdje blizu mene i da te čujem u svakom šumu...
i zadnji svoj dah si mi poklonio
boli me, užasno me boli tvoj odlazak i muke kroz koje si prošao, boli me i kida,
razdire,
rastače...
svisnut ću od tuge i žalosti...
dio moje duše odnio si zauvijek sa sobom...
nadam se da tebe više ne boli!
 
...i znam da sam noćas zauvijek dobila vlastitog anđela čuvara...
medo moj medeni...anđele moj najslađi
oko moje zlatno...

Da se poslužim tvojim riječima...
Da, "bilo bi lijepo osjetiti tvoje poljupce (svakodnevno)...linijom uha, brade, KUTOVA USANA (jer ti su mi bili najslađi i najdraži)...silovito, pa nježno...nježnije...usnama, jezikom dotaknuti vrat, grudi...ispreplesti tijela i čekati dolazak plime..."
Svako jutro bi učinili rascvjetanim, svaki dan sunčanim i nasmijanim, a nemirne noći bi pretvorili u rasplesane snove jave, u grmljavinu i spokoj, u snagu i mir...
Nadala sam se, mislila, htjela...da mi budeš radost u životu, bajka u tisuću nastavaka...moj najdraži osmijeh...željela da mi život miriše na tebe, da mi slatki nemir s tobom, unese mir u svim lutanjima mojim...
Ali...kao što netko reče...koraci u glavi su predugi za ono što se vidi s mjesta na kojem stojim...
 
Ni barka bez vode ne može da plovi...

vidljiv samo oku koje ga traži...
 dalek...a uvijek u blizini
osamljen...a okružen mnogima
udaran od vjetra i valova...a čvrst i ponosan
ne pomiće se s mjesta...a usmjerava i vodi izgubljene
odiše razumom i mirom koje širi na sve oko sebe i u najvećoj oluji
svojim dijelima nesvjesno razvija ljubav u onima koje je pustio blizu (a to doista ne želi)...
budi moja svjetlost u noći...ja cu biti tvoja...ona svjetlost radi koje ćeš odlučiti da se pokreneš s mjesta na kojem stojiš...ali učini to brzo...jer inaće, osvojit će me druga mora i neki drugi svjetionici...

 
kažu da je ljubav plave boje...poput mora...
ponekad uzburkano i olujno valovito, uzdiže se i nadimlje, nosi te u svojoj pjeni i nikad ne znaš gdje će te njegovi valovi odnijeti, niti na koju će te visinu dignuti, hoće li te baciti o stijenje ili polagano i nježno spustiti na morski madrac...hladnoću ne osjećaš, jer sam sebe griješ borbom da ostaneš na površini, bojiš se otplivati dalje od plićaka, jer te može povući u svoju dubinu, a more teško pušta van onoga koga povuće u sebe...divno je i zabavno biti u takvom moru...jer...sva čula su ti napeta u toj njegovoj nepredvidljivosti, konstantno se miješa uživanje sa strahom, želja sa ljutnjom, prepuštanje i sreća sa tugom i boli, i koliko god ti je lijepo, iz takvog mora ipak poželiš izaći, ali ono te zna odnijeti na drugu stranu i prilično se umoriš bježeći od valova...kad napokon izađeš, slomljen si od pokušaja da se zadržiš na površini...
a ponekad je glatko i uljasto, nježno se ljeska na suncu, i svjetli, i iskri, zove te...kad mu napokon dodirneš površinu, kad uđeš u njega, lagano te ljuljuška milujući te sa svih strana, zabavlja te laganim škakljanjem, nosi te s lakoćom, dodiruje te s nježnošću, kao da si neki dragocjeni predmet koji bi i najmanji valić mogao razbiti, čuva te u svome plavetnilu kao u mekanoj, pahuljastoj vati, a ipak te održava u vječnom gibanju i pokretu...nema nepredvidljivosti, ni straha i s lakoćom se održavaš na površini, želiš otplivati što dalje, dosegnuti u dubinu morske duše, zaroniti, vjerujući mu u potpunosti i u potpunosti mu se prepuštaš. nema potrebe za borbom, jer u takvom moru istinski uživaš i što si duže u njemu, toplije ti je i poželiš u njemu ostati sve dok ti se koža ne nabora...i sretan si i ponosan što si naišao na more koje te voli, čuva i pazi koliko i ti njega...
nekada sam voljela uzburkano i valovito more...sada mi je ipak draže i uzbudljivije mirno...
 
...ipak, s morem je lako...

 
Majka i djecak hodaju plažom. U jednom trenutku djecak upita: - Mama, kako se cuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori: - Zgrabi malo pijeska i stisni šaku... Djecak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje.
- Ali mama, pijesak mi bježi!!!
- Znam, a sada otvori potpuno šaku... Djecak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana.
- Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak!
Nato majka, sa smješkom na licu, rece: - Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sacuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan...
Djecak ucini kako mu je receno i pijesak mu ostane na dlanu, zašticen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste.
 
- Eto tako se zadržava ljubav...

     
- Zašto moramo osluškivati srce? Jer je tvoje blago ondje gdje je i ono samo...
- Moje je srce uznemireno. To je dobro.Srce ti živi.Nastavi slušati što ti ima za reći.
- Moje je srce izdajica.Neće da idem dalje. To je dobro.To je dokaz da ti je srce živo.Prirodno je bojati se da sve ono što već imaš zamijeniš za san.
- Pa zašto onda moram osluškivati svoje srce? Jer ga nikad nećeš uspjeti ušutkati. Čak i ako se praviš da ne slušaš što ti govori, ono će i dalje biti u tvojim grudima i neprestano će ponavljati što misli o životu i svijetu.
- Čak ako je i izdajica? Izdaja je udarac što ga ne očekuješ.Ako dobro poznaješ svoje srce, nikada mu to neće uspjeti.Jer ćeš poznavati njegove snove i želje, i znat ćeš se nositi s njima.
 
NITKO NEMOŽE POBJEĆI OD SVOG SRCA.ZATO JE BOLJE SLUŠATI ŠTO GOVORI.DA NIKAD NE NAIĐE UDARAC ŠTO GA NE OČEKUJEŠ.
SRCE: - ČAK AKO SE I S VREMENA NA VRIJEME POŽALIM, TO ĆE BITI STOGA ŠTO SAM ČOVJEČJE SRCE, A ČOVJEČJA SU SRCA TAKVA. BOJE SE OSTVARITI SVOJE NAJVEĆE SNOVE, JER MISLE DA IH NE ZASLUŽUJU ILI SE BOJE DA IM TO NEĆE USPJETI. I zato nikada niti ne pokušavaju, puste da im snovi zauvijek ostanu samo snovi...
- Moje srce se boji patnje. Reci mu da je strah od patnje, gori od same patnje. I da nijedno srce nikada nije patilo kad je otišlo u potragu za svojim snovima, jer SVAKI TRENUTAK TRAŽENJA, TRENUTAK JE NALAŽENJA!!!
DOK SAM TRAŽIO SVOJE BLAGO, SVI SU MI DANI BILI SVIJETLI, jer svaki sat, svaka minuta približavala me je tom mom snu.USPUT SAM OTKRIO STVARI ZA KOJE NIKADA NEBIH NI SANJAO DA POSTOJE i te stvari su obogatile moj život, donijele mi nova iskustva, promijenila me i učinila boljom osobom koja sada više zna i više poznaje i ljude oko sebe i samoga sebe...A DA NISAM IMAO HRABROSTI DA POKUŠAM PRONAĆI SVOJ SAN, SVE ŠTO SAM NAUČIO JOŠ UVIJEK BI BILO ZAKOPANO NEGDJE U PIJESKU...
Mi srca, navikli smo malo govoriti o tom blagu, jer se ljudi previše boje tražiti ga.Govorimo o njemu samo djeci, a potom puštamo neka život svakoga usmjeri njegovom sudbinom.Na nesreću samo malobrojni slijede put svojih snova i pronalaze sreću.Ostali misle da je svijet prijetnja - i zbog toga svijet zaista i postane prijetnja...
Mi srca s vremenom govorimo sve tiše, ali nikad ne umuknemo i navijamo da se naše riječi čuju - ne želimo da ljudi pate jer nisu slijedili svoja srca i svoje snove - jer to je JEDINI PUT KA SREĆI!!!
 
NAUČIMO OSLUŠKIVATI I SLUŠATI SVOJE SRCE I KRENIMO PUTEM KOJIM NAS ONO VODI!!!
 
remix Coelhovog Alkemičara i mojih misli i razmišljanja...već dugo me neka knjiga nije nije trgnula i «ubacila» u život na mlazni pogon, ali ova je definitivno to uspjela... (o:   

               O DAJ OKRENI
               TAJ RINGIŠPIL U MOJOJ GLAVI
               TO NEZNA NITKO, SAMO TI...
               BEZ TEBE
               DRVENI KONJIĆI TUŽNO STOJE
               DOĐI...
               IZ PLAVE BOCE SE POJAVI,
               BAR JEDNU ŽELJU ISPUNI
               I DODAJ OVOM SVETU MALO BOJE
                   .......O ČUDO MOJE
sustajem, odustajem...
pritiska me kao pegla...
javi se, pojavi se...
i dodaj svetu malo reda...
javi se, pojavi se...
i dodaj svetu malo boje, malo vetra...malo ludila!