MORE LJUBAVI

Sada sam sat vremana provela ležeći na podu i umirući od smijeha u igri sa mojim majim Medom.Valjali smo se, lovili oko stola, "tukli" i ljubili i evo me sva sam dlakava i izlizana, sjedim za kompom, još malo pa tuš, tevejka i pavanje...(((o:
Nevjerovatno je koliko nam sreće i radosti pružaju ta naša mala dlakava stvorenjca, naši mali najbolji prijatelji koji skupa s nama osjećaju i radost i tugu, koji nas podižu iz učmalosti i samoće i slave s nama radost života.Tu su kad nam trebaju, miću nam se s puta kada smetaju, osjećaju svaku našu emociju kao da su dio nas...a za uzvrat traže samo mrvu ljubavi i pažnje (o:
Prijatelju maleni - ti si najslađa obaveza koju imam i zahvalna sam ti za svaki trenutak koji samnom dijeliš.Beskrajno te volim!!!

 
Seneca je životne događaje promatrao kroz prizmu božice Fortune koja po njegovom mišljenju nije pravedna i ne nagrađuje prema zasluzi...
Ohrabrivanje zabrinute osobe je za njega - najgora moguća pomoć jer upravo time toj osobi sugeriraš da bi najgori ishod doista bio katastrofalan...
Seneca je smatrao da ljudi moraju biti svjesni da se loše stvari mogu dogoditi,ali da vjerovatno neće biti tako strašne kako strahujemo...znaći,smatrao je da netreba ohrabrivati i podržavati ljude da vjeruju u potpuno pozitivan ishod problema - nego da treba spuštati te ljude na zemlju realnim (ili čak težim) ishodima tog istog problema...
A ja kažem - hebi ti to... Ipak volim čuti riječi ohrabrenja i podrške od dragog prijatelja,pa ako se i dese najgora predviđanja - barem znam da uz sebe imam nekog kome je do mene stalo...

 
na trenutak pomislih,ponadah se da mi se život nasmiješio,a samo mi se nacerio... povjerovah da me tračak sunca po licu pomilovao,ali oblaci su ga brzo prekrili... poletjela sam u sreći i prenaglo raširila krila i za kaznu mi bijahu odrezana... učinilo mi se da opet vidim šarenilo duginih boja,ali sjena sivila je prešla preko svega...
i zato...ovo su zadnje riječi upučene tebi,oproštaj od onoga što je moglo biti...
 
          danas volim tišinu,
          zvuk oblaka
          i po njima trag
          tvojih koraka...
                  prepoznat ćeš me u čekanju,
                  u bojama jeseni,
                  u mirisu želja,
                  u nikad ostvarenoj potrebi
                  susreta i nježnosti,
                  i u glasu u noći, 
                   u kratkoći trajanja,
                   ...u sebi...u meni...
                   a više nas nema nigdje...
          svi koji kažu
          da negdje ima svjetlosti
         - lažu! -nema!
          ima samo još jedan kraj,
          poneki novi početak,
          i to je sve...
                     PREKRATKO JE ŽIVJETI
                     DA TE NAĐEM U PJESMI
                     I U MUZICI...
 
a sada idem dalje,u nadi da će mi se život jednom ipak trajno i iskreno nasmijati,
da će me sunce češće po licu milovati,
da ću krila raširiti i letjeti u ljubavi
i da će boje ponovo život obojati...