ISTINA

Pitoreskno selo. Krajolik toliko srcu drag ....... a opet uspomene mučne. Zima, snijeg dokle pogled seže. Bjelilo oku neugodno. Smijeh djece pomiješan prepirkom odraslih. Zvuci tako jaki a daleki. Odrastanje i sazrijevanje. Njegova obitelj bila je siromašna. Otac, taj prvi idol svakog dječaka, šiban vjetrovima pakosti, opirući se sivilu svakodnevice  zadržao je blagost razumnog čovjeka. Mati .... sve je razumjela i ostala slomljena. Ponos, prkos, tvrdoglavost, sve su to bili pojmovi nerazumljivi malom D. a ipak kao da su upravljali njime i činili ga drugačijim. Tražio je odgovore na sebi svojstven način, neke je i pronalazio, razumio i primjenjivao, neki su ostali neodgovoreni.
Nije bio dio tog svijeta. Stršao je, ulijevao nepovjerenje svojom neprilagođenošću. Vjerujući u moć razuma trpio je svakakve gadarije, nosio se s neznanjem i glupošću očekujući dan spoznaje. Vrijeme oko njega kao da je stajalo, samo je on razumio. Maltretiranja su postajala sve gora, batine sve učestalije, rane sve dublje. Nije bol zadavao udarac, bol je rođena iz podsmijeha. Pogled na njezine plave oči, zvuk zvončića u njezinom smijehu i ta prekrasna svilenkasta kosa prepuna uvojaka činili su ga još žalosnijim. Zašto Irena? Zašto si ga primala za ruku kad nitko nije gledao, zašto si govorila da ga ti razumiješ, zašto si mu ulijevala lažnu nadu nevinim dječjim poljupcima? Put od škole do kuće, ponekad je izgledao kao put bez povratka, kao put kroz tunel u kojem se svjetlo ne nazire, tama ... gusta, crna, nožem reziva, strah.... i onda opet nada ... razumjeti će?! Taj dan, vračajući se kući znao je da ga opet čekaju, no taj prokleti ponos vodio ga je ravno ...... ususret bezdanu gluposti. Dočekali su ga, sin lokalnog trgovca bio je vođa, .... pretučen..., snijeg krvlju poprskan mamio mu je osmjeh, zar baš sada na Snjeguljicu misliti,  pomisao da gubi razum razarala mu je mozak. Ugledavši ju skrivenu iza stabla zaboravio je na fizičku bol, ono što ga je stvarno uništilo bio je njen podsmjeh. Bila je njegova ljepotica, nije želio biti njezina zvijer. Tada se slomio ....... i pristao..... biti ću dio društva, otišao je kući po lovački nož, vratio se u selo i ubio trgovčevog sina.....

Tvoje mrtvo tijelo i plač djeteta u sobi izazivali su me. Da li bi bilo drugačije da je obratno? Nazivajući tebe kurvom umanjivao sam svoje nedjelo. S gnušanjem sam odbijao svoju krivnju. Sve moje misli bile su usmjerene ka tvom preobražaju. Znao sam da ćeš se obratiti iz kurve u sveticu. Hrabrost koja ti je nedostajala darujem ti. Uvijek sam bio tvoj oslonac. I novac na ormaru možeš zadržati. Dijete ionako nije moje. Ovaj put ne moram izaći na prstima, da li da se okrenem?

BOK! Zaustavio me tvoj pozdrav. Irena! Bio sam zatečen i iznenađen. Slutim da mi se nelagoda očitavala u očima? I strah. Pogled na djevojku kraj tebe pokrenuo je flash-back u meni. Iste oči, kosa, nos i usta. Jednako zanosno tijelo koje smo tako bezobzirno i divljački iskoristili te davne 19.. . Mogao sam na tvom licu istovremeno prepoznati beskrajnu mržnju i neizmjernu hrabrost, ali ono što me najviše plašilo bile su crte odlučnosti koje su jasno pokazivale da stvar za tebe nikada neće biti završena iako je prošlo toliko godina. Razumljivo, to što smo ti učinili nema opravdanja. Osjećao sam hladnoću te sobe, memljivost u zraku, čak i miris tvoje krvi. Hrabra petorka u divljačkom pogonu. Ti, onako nježna, bespomoćna i izazovna. Nedostižna mislio sam tada. Ni sada ne znam tko je prvi predložio da te učinimo dostupnom. Zvuči smiješno, ali upravo smo te riječi upotrijebili kao naziv našoj nakani. "Učiniti dostupnom". Nije nam bilo dovoljno uprljati tvoje tijelo prodirući u tebe trojica istovremeno, izmjenjujući se neprestano i znalački, kao da nam nije prvi put. I. je bio najsmjeliji, ni ja nisam zaostajao u gadostima. Spaljena koža, razderotine, i krv uokolo, samo su nas još više izazivale i raspaljivale. Ali ti, sva uplakana i ranjena, a opet nekako dostojanstvena .... 
Tvoja kći i ......? Nisam mogao pitati!

Nisi vjerovala da mrzim te sretne završetke. Filmovi puni "happyendova", šalju poruke o sretnijoj i boljoj svakodnevici, puni razumijevanja, olako prihvaćanje tragedije kao da se zna da slijedi taj famozni sretni svršetak. E, jebi ga, trebao nam se dogoditi užas da spoznamo jedno drugog, da potvrdi ili opovrgne naše misli. Govoreći, da ne mogu vjerovati u jačinu ljudi nakon pretrpljene tragedije, nakon loma cjelovitost je prividna, mislio sam upravo ono što sada proživljavamo. Za tebe je to bilo obično preseravanje. Sada naravno plačeš,  meni je to normalno, a ti kao da žališ što ne osjećaš onako kako si mislila. Iskreno ne želim biti na tvom mjestu, iako ispraznim riječima pokušavam prilagoditi ponašanje. U stvari mislim da glumiš hrabrost zbog nemoći. Sakriti se od mene ne možeš. Mnogi će kazati da sam besćutan, a ja sam samo prokleto iskren. Zar nisam govorio da je to nemoguće? Glumio nisam nikada, ne mogu ni sada, nije li i to bio jedan od razloga što si imala beskrajno povjerenje u mene? Pokazuješ slabost, suprotno svemu onome što si govorila, to je razumljivo, isto kao što je i moj postupak razumljiv, međutim sve govori da sam ja mislio iskreno. Ja ću sada otići, ne želim svojom patetikom pojačati tvoju bol. Gledam te u kolicima .... zar se to nama moralo dogoditi ....

Te tvoje oči ... kao da su još žive, iako je sve drugo govorilo suprotno. Rane na tvom tijelu, krv svuda uokolo, i ruke.... te njegovane, nježne ruke koje su stajale kao i trenutak prije kada si štitila grudi od nadiruće blještave oštrice, izgledale su .... baš tako, kao da zoveš, mamiš milujući ih. Nisam osjećao ništa. Ni tugu, ni bol, čak ni zadovoljštinu, samo sam gledao u tebe, nekako neprirodnu, a opet ... zavodljivu. Razgovarali smo. Smijala si se mojoj ludosti. "Zar bi ti stvarno mogao ubiti?" Pokušavao sam, hineći ozbiljnost, uvjeriti te da je to moguće. Tada ni sam nisam vjerovao. Sve je to bio produkt adolescentskog leta oblacima. Mladalačka zaljubljenost, ne poznavanje oluja života. Bili smo zaljubljeni i pričali besmislice, ne sluteći težinu izgovorenih riječi i opasnost misli koje su tada izgledale nestvarno. Tako si se slatko smijala. Zagrljeni, pomalo još znojni od vreline ljubavnog čina, iscrpljeni, nastavljali smo razgovor povremeno ga prekidajući dugim vlažnim poljupcima. Kao da su ti poljupci pečatili našu ljubav, ili pak naglašavali rečeno, dajući tome neki viši smisao,... ili potvrdu rečenog. " Da ljubavi, zbog tebe bi mogao ubiti." Riječi jednog tinejdžera odzvanjale su sada u mojim ušima i vraćale me u realnost. Prizor tvog golog krvavog tijela .....

Strašno! Isčitavao sam užas i nevjericu u tvojim očima. Tvoje su misli bile toliko jake da nisam mogao ne osjetiti ih. Zašto?, što je razlog?, ja sam kriva?, imaš drugu? bila su samo neka od pitanja koja sam razaznao. Ma koliko  željela, nisi mogla da kradomice ne gledaš u moj mlohavi penis, a misli su se i dalje rojile. Tražila si odgovore, no tvoja nevjerica bila je rezultat nerazumijevanja. Ja sam pak ne trepčući, ne želeći tako izgubiti ni djelić tvoga nagog tijela smišljao razumljive ti odgovore. Da ljubavi, želim te samo promatrati, ucrtati svaku tvoju poru u cjelokupnu sliku nezaborava. Pogled je drugačiji od dodira. Dodir izaziva uzbuđenje. Pogled budi ljubav. Dodirujući te, osjećam samo dio, gledajući te, osjećam sve. I moja ljubav, i moja požuda, i moje poštovanje, i moja sreća, i moja tuga, i moj život kao da se zrcale na tvojoj nagosti. San?
Trebalo je vremena.

ova država me muze, znači postojim!!
Stalno me, neprekidno, kontinuirano i sistematski vuku za nos.!
kako im jebote ne dosadi??

VLADA : Neće doći do novih povišenja cijena.!
NAROD : U trgovinama zaračunavaju na svaku cijenu još desetak vrsti poreza.
VLADA : Narode, to vam nije povišenje cijena, nego porezići. To vam je oooogromna razlika.!
ZAKLJUČAK : Naš narod ne shvaća razliku između poreza i povišenja cijena. To mu je greška.!

citat
U jednom društvu čisto razumnih bića, vjerojatno da više ne bi bilo plača, ali smijeha bi možda ipak bilo
H.B.