put i povratak

(ne i : srecom ucjena.)
Budi sretna, kako bih te mogao voljeti. Budi sretna kad te volim. Inace nema smisla.
---
zaista, inace kako ces osjecati da nekom nesto imas dati? puno truda i puno muke? pa i to puno znaci katkad, isto. al opet, ako si zhenu time sto velis da volis pretvorio u nesto sto vise voljeti ne mozes, mozes li misliti da si ju tada i volio?!
---
ili je to sebicno: sreca drugog je potrebna _nama_ kako bi mogli vjerovati da mozemo voljeti, da imamo sto dati? moze li se voljeti drugog kad je nesretan zbog _nas_ ?! mozda, ali se ne moze lako sebi sam povjerovati da ga volis, ako ga cinis nesretnim, a ljubav bi trebalo znaciti zhelju za usreciti drugog. ?
ili je to sve samo previse preuzimanja odgovornosti.? : uzivaj hraneci se ako imas cime, a drugima pusti da se brinu za sebe.? to je katkad najteze, a upravo to omogucava izbjegavanje nesporazuma? nakraju, nemas se cime hraniti, ako si nekog ucinio nesretnim jer ti nesretna osoba nema sto dati.
tko sto daje? tko je nesretan? tko je koga ucinio nesretnim?!
(osjecam se kriv sto vise ne leprshash. //upleli razum, cime smo isprali snove.?)
 

veli neka koju sam jednom citirao da 'rijeci su djela'. tisina mi je ovih dana nekako draza jer mi daje jasnocu, koju ovdje nalazim samo katkad. osim toga, ondje uvijek nekako bolje nalazim i sto za koga i kako osjecam.
e, da, rijeci dakle su djela, i kad imas noz, njim je dobro rezat kruh. al nije dobro samo zato kaj baratas njime rezuckat po kucama... (ona poznata izjava uvijek se ponovno pokaze kao vrijedna: 'izreci samo ako je vrijedno, dobro i potrebno.' tako nekako.)
cime pronalazim i ono svoje ostecenje, zlobu neku svoju: igra. izrices da gledas kako ce drugi reagirati. mogu li i kako to izreceno podnijeti. a zapravo su tu dvije stvari:
1) tada ih ne volis, mada, opet, to je valjda neki poriv za zhivoscu? neprestana premirna naklonost je prilicno umrtvljujuca? no opet, kako sam jednom rekao, igra nije losa _samo_ kad svi u igri imaju povjerenja u tudju naklonost. inace je borba. a borba je odvajanje. igra bi trebala imati _zajednicki_ cilj (neke radosti)?
2) tu testiramo druge na to kako podnose nas. sto je u biti krivo jer jedini koje bismo trebali uistinu trenirati smo mi sami. odnosno, druge u onoj mjeri koliko i sami to zele... i tako.
...
a nesto s tim nevezano - neki drugi logovi jucerasnji su me podsjetili - meni moc zbilja nije privlacna. ne, zapravo osjetljivost neka itekako jest. pa i uz slabosti padova u negaciju i zlocu. jer jedino takve mogu uistinu prepoznati moje slabosti. i jedino s njima mogu podijeliti iskustva vlastite unutarnje borbe. ugradjena duboka dobrota, beskrajna osjetljivost, i premaz katkad bahatog zdravog razuma, i prakticnog zdravlja. i te neke slabosti koje ne zelim sakriti, negirati, ali s kojima se ucim nositi, to da. i iznad svega toga, mogucnost da se pozeli imati oslonac u nekome. mislim, mozemo sami, znam to, ali ono gdje ne mozemo sami jos je vece.!
 
 

 
I hope that you kept the note
That I left for you to read
Or did you throw it away
For passers by to stop and see
And nothing can account for reasons why I`d be so mean
Why did I open my mouth
Where I know silence should have been
 
'noc... :)
 

 
glas mi veli,

<insert voice here>
nesto kao mantra: forget-relax.
 
al opet katkad pogledam van i sve neke munje struje al sutljive, bez zvuka neke. pa me sjeca na prije kishe.
ma kisha je oke. evo sad neka onak fina kapucka...
 
a neznam , cudno mi je.
 
 

;))
/da,da, zasad./

ucrtao sam tocku na mjestu gdje si nekoc sjala. ne, nemoj se pojavljivati u blizini, moras ostati tamo, da imam kamo.
teziti, ostani, tamo, ne, ne dolazi mi na oci. ne trebam
sto imam ponuditi, osim nicega, prazne praznine, trenutaka i daha, nicega nemam, katkad malo smijeha, nekad nesto straha, nemam, osim tebe, nista ti za dati,
ostani mi sjati, tamo.
Bahatost: razvukla se sirom, otvorio sam ruke, isukao mac, u boj s ljudima sasjec sav taj drac sto raste po vrtovima mojih snova, nista.
bahatost, nestaje li kad ju spomenem, kao duh, ili mozda kao ispovijest, ali
tebe i dalje nema.
neka, tocka stremljenja mora biti nedostizna, daleka, savrsenija od covjeka, ili zene, zezam te sad, jasno, ali opet, ne treba mi nemam sto kako zar pozvat cu te neznam na badel, il' shto? trebam, nemoj, sjajna tocka, svejedno mi je, ali samo na tren. da, zelim te, samo na cas, sjaji uvijek.
tak nekak,
..
 

imati onak, neku dovoljnu sigurnost u sebe da krenete nekog zavodit, to znaci imati dovoljno sigurnosti u sebe da mozete - sto?
meni pada na pamet, da recimo se ima dovoljno sigurnosti u sebe da se moze preuzeti rizik da tvoji pokusaji da od nekog dobijes (sto vec trazis, neku vezanost, ljubav, naklonost, seks) mozda nece biti prihvaceni...
hm, meni je ta stvar uvijek bila strana, to zavodjenje i to. nikad se ne bih bio usudio pomisliti - e sad cu ja od 'te i te' pokusati dobiti 'to i to'. ne, nikad nisam radio s nekim ciljem, uvijek mi je bilo nekako kao osjetis neku bliskost, pa se druzis, pa onda nesto bude ili ne bude...
a ima tu i jos nesto - s druge strane pomislio bih kako, pa uopce i nije previse opravdano i logicno (!?!;-) preuzimati taj rizik u necemu sto ovisi o drugome, o onom na sto ne mozes racunati, onom sto nije u nasoj moci da kontroliramo?!
aha, sad se tu nadovezuje pitanje gubljenja sebe i negubljenja sebe, jer 'gubljenje sebe' zapravo je pokusaj da se nauci i kontrolira tudje raspolozenje, neki pokusaj da se preuzme dio odgovornosti za to sto zelimo, od drugog, tu ima i neka razina finoce kojoj na zalost nikad nisam sklon, da se sa stvarima (istinom kakvu ju JA!!!!!! vidim) postupa pazljivo, koliko god se cinila nedvojbenom? ono sto sam uvijek bio neuk - pustiti ono sto se cini istinitim, kako bi se moglo biti skladno s drugim drugacijih pogleda.
odgovornost za ne ozljedjivati trebala bi biti vaznija od one za pobijediti nekog (recimo, argumentima). eh, da. pojma nemam kako se to uci...
:(
i moze li se uopce.
 

 
Zapitas li se nekad, sto cekamo?
 
Fakat.
 

najvise sam volio upravo one u koje sam mogao biti najpotpunije, najdulje, najbolje zaljubljen. sebicno? valjda.? (ma ne znam bash zapravo...)
e, da,
a onda ti netko sapne, (jer sam se toga ne usudish dosjetiti) 'pa mozda bi mogao...' pa ti onda pozelis izreci. (mada je zapravo nepotrebno, sve se uvijek zna, ionako.)
i nije cudo onda da covjek gubi glavu. nije cudo.
/i sad opet vidim vlastitu pretjeranost. balon pregolemih ceznji koje onemogucuju da tkogod to i povjeruje. mhm, je, treba se skulirat malo. onda cemo se moc srest. grmpf. pa onda ih krenesh zagushit pa nitko od tog nije sretniji. kako uravnoteziti, i onak, unijeti zdravu kolicinu ceznje? koja ne preskakuje stvarnost, da bi i sami u nju mogli povjerovat. hm, mir neki. e, da, ustoliciti _Stvarnost_ ceznje. da, to je nuzno i to se osjeti. ima li, ili ga nema.
(ne znam smije li to i koliko je uopce ovisno o trenutku, no danas, sad ga bas itekako ima.)
 

Svasta umjetnici lijepo smisle, evo naprimjer,
umjetnica iglom bushi kukuljicu od leptira u razvoju cime leptir dobiva lijep cipkasti uzorak na krilima... Cijela situacija pracena je na ekranu povezanom kamerom. vele da on to ne osjeca, a kad se izlegne bude ljepsi...
primjer drugi: u zatvorenu exikatorsku kutiju ljudi stave ruku, a unutra se na maramici natopljenoj vodom razmnazaju komarci... ljudi hrane zivotinje. omogucuju im njihov zivot i razmnazanje. No, jedna zena u sloveniji malo je zivahno reagirala kad ju je bocnuo. I kutija pala, a komarci se razletjeli. vlasti su zatvorile cijeli prostor jer je postojala mogucnost da su komarci zarazeni HIVom., pocetna umjetnikova ideja bila je uopce i to - pokazati da se ljudi ne moraju toga bojati, jer, veli znanost, da se HIV ne moze tako prenijeti... pitam se jel bi tko od nas stavio ruku?
ali...
to je sve nista. ZNANSTVENICI su oni koji imaju ideje, umjetnici se samo igraju. nedavno je bio tematski prilog u NGH, o maticnim stanicama. to su nediferencirane stanice koje se mogu razviti u mnoga tkiva. pokazano je da se umetanjem takvih stanica u pojedine ostecene ili bolesne organe pospjesava i ubrzava oporavak tkiva. (prilicno nalik onima BMP Vukicevicevim, poznatim iz price o Beaglovima) Manji je problem to, sto se te maticne stanice dobivaju uglavnom iz oplodjenih jajnih stanica. sto predstavlja mali eticki problem.
Tijelo je hram dushe. ?
Ni dusha ni tijelo, nista nije hram nicega. Hrpa amorfnih pokushaja definiranja. Gvalja kaosa. Protuberance snova tu i tamo.,
Povijest naslagana na pocetnu matricu utisnutu u TRENUTKU. Apokalipticnost ideje o slobodi.
I katkad, protuberance snova.
 

 
eto tako., ako vam nedobog uzmanjkam...
 

Kazu da je jucer bio dan,
dan danas
(nisam siguran)
jel' bila to noc, neprolazne sjene povucene po cestama miljeli su neki peraci, asfalt je bio vruc od podneva, a sismisi padali u narucje, bespomocno, i previse prisno lisce drva koje ne primjecujes dok ne pogledas prema zvoniku, zivjeli
cinici,
zvonilo je glasno ondje, a srecom prelako, i drago
mi je bilo, ostajao sam tako dugo nocas i dugo opet jucer, konac protegnut kroz sva zatvorena vrata proslosti nikako se nije htio otkinuti s ruke, proklete bile moje vlastite kosti, pitam se kad je netko sam sebe proklinjao zadnji put u povijesti ostajemo iz povijesti se grijemo, ako uopce, i cime i kad.
Slatki, netko se nekome obracao, slavili su lazhi, u trenucima istine
drazhi,
njene drazhi?
Ne, ne, o njima sam mislio,
bili su mi drazhi kad bi rekli, premda nisu govorili mnogo, ozlojedjeni crveni ostaci krinke, nakovanj za spolovila, ljepota mesa rasprostrta duz broda crkve, hodocasnici kapajuceg voska, pokore i prostenja, jabuke u medu, oprastanja i oprosti
oprosti?
meni.
tko? sam? (sebi?)
ja?
ovdje cu sagraditi staru kucu, bit ce to hram vremenu, sve dok bude bilo vremena, a i onda kad mene vise nece biti, ostajat ce ovdje tragom svog postojanja, inatom stvoreno zdanje bozici koja ga se odrice, (zajebavam te malo, ha?) iskrenoscu koja svaki tren jedva ceka podrivati samu sebe sastavljeno sjajno zdanje neutazive strasti i nedotaknute ljepote, uzitak patetike, jer kad sam jednom preskocis svoju velicinu, velicinu svoje vjere, onda tko ce ti ponovno ikako vise vjerovati...?!
I kako onda da to vise i trazim?
ravnoteza, velis?
inati, inati se koprcaju medju osjecajima, nepovjerenje jer olakost poezije upravo stvara nedostiznost inace ostvarivog, (brijem, znas.)
mozes li razaznati u meni ono sto jest? mozes li naci mjesto za sjesti?
previse trazim, znam.
znao sam.
(da razlucis igru vjestine, iskrenost skrivenu u velicini, iskrenost koja se boji same sebe, toga koliko zapravo volim)
 

Erotika ili utopija 
U organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, u prostoru Galerije ULUPUH u srijedu, 7. rujna u 19 sati otvara se selektirana, problemska, skupna izložba 27 autora koji će kritički, ironično, satirično i čak provokativno reagirati svojim radovima na tretman erotike kao 'potrošačkog artikla' u današnjem društvu.
’Ptice’ Sanje Stani u zagrebačkoj Gliptoteci
Samostalna izložba zagrebačke umjetnice Sanje Stani moći će se razgledati u Gliptoteci HAZU u Zagrebu od 7. do 25. rujna o.g. Autorica će se predstaviti keramičkim skulpturama iz ciklusa ’Ptice’. Izložba se otvara u srijedu u 18 sati.
sitnice zivot znace, uh uhuh.
?
 
 

 
/koji stres jebote.
 

sad bi se tu svashta moglo rec, kao recimo 'istinu na sunce' ili recimo kao, kad trebas vesh stavit vjesat pa je to bolje na sunce metnut brze se i osushi, a onda i gljive se sushe na suncu isto, a i na suncu je ljepse sjest, jer tamo je trava suhlja pa si ne smokris riticu, 
nego
ja sam samo htio rec dve stvari, zvezda zvezda (ma ne to je sala , nisam to htio rec, iako se uklapa sa suncem) htio sam reci da sam ja alergican na sunce...
jos dok sam bio mali onak, pogledas u sunce, i onda te zasvrbi nos, pa kihnes. svashta. :-%
---
uglavnom, ovako mi se to cini: hladnoca dolazi od osjecaja udaljenosti. udaljenost od straha. katkad i straha od vlastitih ali i tudjih ocekivanja. suociti se sa svojim ocekivanjima, tocnije strahom od toga da drugi/a nije uvijek onakav kakvim ga zelis/m. mora li to uvijek znaciti da ne smijemo nista zeljeti jer te nas zhelje odvuku u bezdan ocekivanja i straha od istog? zhelja jest pukotina u miru, to da. i rizik isto.
i jos nesto o komunikaciji, jer mislim da nije uistinu sasvim moguce ostati skriven, a pritom biti uvjeren da je komunikacija onoliko topla, i s toliko neke radosti, vjere, pozitive ako hoces, koliko bi bila da je drugacija.
svejedno je to nesto sto beskrajno rado radim. s tobom.