ma šta ja znam...

Koliko daleko treba ići, koliko stvari treba znati..?
Još jedan od onih dana punih pitanja.. Zašto, kada, te, uopće, kako?

Sanjam puno, ali se snova više ne sječam. Možda jer čim se pobudim moj mozak preplavi svakodnevica.

Tako su vrijedni izboji sreče..

A možda me mući poruka sa nepoznatog broja.. Misteriozna poruka, puna sjete..Ne sječam se teksta, samo osječaja. A nestala je i s njom i svaka mogućnost da odgovorim.
nikad ne ostavljaj za kasnije što možeš obaviti odmah..

Danas čovjek ne može biti ni depresivan bez straha da to netko neće iskoristiti..
ha, depresivne li i bojažljive misli.

No, koliko su naša psihička stanja zapravo prihvatljiva? Zašto smo prihvaćeni samo ako smo dobro raspoloženio? Ne skriva li se iza našeg ponašanja nešto što uzrokuje takvo ponašanje i dali je potrebno osuđivati takvo ponašanje zbog tih uzroka?
Nije li normalno reagirati na podražaje i nije li prirodno imati širok raspon reakcija? Ne sječam se depresije, ako ta svoja down raspoloženja mogu tako zvati, da nakon iste nje došlo bolje raspoloženje. Uostalom, kakve li se samo ideje stvaraju u tim stanjima! A ne nije li naša najjača kvaliteta, kao odlika cijele rase, upravo idejnost, kreativnost?
Dali itko više vjeruje u pojavljivanjne novog Leonarda?
Ne znam za vas, ali ja ne.. Čovjek je bio depresivan, a bio je genije.. Danas ne bi dobio priliku razviti se do te razine. Vrlo brzo bi završio kod psihijatra koji bi se pobrinuo da njegovo "stanje" bude sređeno, da bude izlječen, adaptiran, nadrogiran do besciljne tuposti.. Uspješni pokušaji da se odgoji rasa jednakih, po pravima i razmišljanju..