DVIJE, TRI RIJEČI..

eto,opet mi se dogodila ista stvar.taman počnem neku normalnu spiku na chatu i onda počne ona gomila ikapčanja ukapčanja vi ste več spojeni ne možete ponovo....
a da je bio neki sex maniac trajalo bi bez problema.
da li vam se to ikad desilo?

ne znam kako vi ljudi,ali meni je jedna od najluđih stvari u profilu kad napišu da im je jedna od najboljih zabava na otvorenom ...SEX.
ja znam da sam vrlo,vrlo ugrožena,tj,jedna od onih koja broji u godinama od kad nije,ali na otvorenom u slobodno vrijeme?!?
a di to?
u doba kad smo se moj bivši muž i ja svaki dan i svugdje,na otvorenom je bilo najveći problem.ili se tu motala gomila dječice(ako smo se maknuli u prirodu).ili su to bili neki planinari(ako smo krenuli s vrećama u prirodu).ili su to bili neki ribolovci,ronioci,ili stranci sa golemim trotrupcima jedrilicama(ako smo to htjeli napraviti negdje na ljetovanju,ili običnom kupanju u divljini).a htjeli smo to obaviti na otvorenom.jedini put kad nam je to uspjelo na otvorenom neometeno je bilo u italiji na jednoj livadi pokraj autoputa,kad smo stali jer smo bili umorni i žedni.ispod nadvožnjaka,u sfumatu toskane,dogodilo se jedno od mojih najljepših sexualnih iskustava na otvorenom.a drugo se zbilo na otvorenom,dvadesetak metara od one ograde sa bijelim okruglim kuglicama koja štiti od glisera i jet skiinga,u moru,u moru.to je bilo nešto.na očigled stotina ljudi vodili smo ljubav i bilo je,kako bi na filmu rekli SMASHING.
ali to je  bilo tako teško,teško izvesti,tako da jako,jako zavidim onima koji to rade često kao provođenje slobodnog remena u prirodi.

NA

ovih sam dana jako puno razmišljala o jednom razgovoru koji sam vodila prije nekoliko godina s jednom divnom poznanicom.mnogo toga imamo sličnog u životu.bile smo jaaako zaljubljene u čovjeka svojih snova,mislile da se dogodio svemirski sudar svjetova i srodnih duša,izdržavale svoju ljubav nekoliko godina i za to vrijeme krvavo gradile teški posao,i na kraju ostale same,jedna zbog ljubavnice,a i druga zbog ljubavnice samo ne od krvi i mesa nego finog bijelog,ili smeđeg praha.
dugo,dugo nam je trebalo objema da shvatimo da možemo s djetetom same,da vrijedimo NEŠTO ....uspjele smo izgraditi kakav,takav život.
ono o čemu razmišljam intenzivno je jedan razgovor koji smo vodile na jednom profesionalnom seminaru,kada smo bile smještene u istoj sobi.dogodilo se da smo otvorile jedna drugoj dušu i pričale o intimi koja inače ostaje zatvorena samo za pijanke s najboljim prijateljicama.ja sam baš bila definitivno odlučila da nema smisla dalje gajiti nadu i takmičiti se sa ljepotom i doživljajem vrhunskog shuta,te je potekla priča o tome šta se događa poslije.tada su mi zvučale pomalo smiješno njene riječi kako je žalosno da rastavljena žena s djetetom dobiva uglavnom ponude od oženjenih muškaraca.iako sam tada još uvijek patila za onim što mi je predstavljao moj bivši muž,sada kada sam spremna za druge veze i željna kontakta sa suprotnim spolom,fascinira me istinitost njenih priča.u zadnju godinu dana imala sam tri ponude od oženjenih muškaraca.neke su fino upakirane u divljenje i brigu(ali kako protumačiti poruku -bilo mi je izuzetno zadovoljstvo vidjeti te i popiti kavu s tobom-jako lijepo mirišeš,koji je to fini miris?),a neki otvoreno napadački(sav sam tvrd čim čujem tvoj glas-tako bih želio da te cijelu noć ližem i grickam te tvoje male sisice).što je to s nama?zar izgledamo tako jadno da moramo osjetiti ushit čim se osoba drugog spola zainteresira za nas?zar smo toliko pogriješile da nemamo pravo na drugo nego mrvice tuđih propalih brakova?a oni i dalje sretno plove u istima i igraju se gradića paytona sa svojim ženicama(koje su vjerojatno sasvim obične žene kao i mi ,uljuljane u sigurnost institucije zvane brak).
možda sam malo pretjerala,ali jako sam razočarana.ali ne pristajem na ulogu ponizne ljubavnice,želim Muškarca-zar su oni stvarno samo mit?holivudska priča?sapunica?pa sex se može lako naći,ali nismo zato izašle iz brakova.
a možda je ona stara o muškarcima i zahodima stvarno istinita:ili su zauzeti ili su zasrani?
 

opet mi se to dogodilo. nostalgična, dođi u vinkovce.
neopisiva navala emocija koju ne mogu kontrolirati.i onda se oči napune suzama,nezaustavljivo,odjednom.a nema nekog posebnog razloga,nema nekog događaja na koji me te pjesme podsjećaju.možda je to samo jedan feeling općeniti.kako je nakad bilo veselije i bezbrižnije.malo manje okrutnosti u svijetu u kojem živimo.malo manje ove trke za lovom,uspjehom.malo više suosjećanja za tuđu nesreću,malo više...ne znam čega.a rat je iza nas,a ova pjesma dođi u vinkovce tako bolno na njega podsjeća.koliko je ostalo u nama ljudskosti,spremnosti za pravi život,za prave vrijednosti?što te moje suze znače?što sam ja izgubila?hvala bogu svi su izašli neozlijeđeni,najbliži makar.da li smo zbilja svi izgubljeni na vjetrometini sticanja i neprestanog dokazivanja?
i tako se neki dan rasplakah u kući punoj prijatelja koji su me gledali s blagom nevjericom,a kako smo taman dovršavali ručak kapula je bila dobar izgovor.srećom ipak su PRIJATELJI,pa je sve završilo dobrom zezancijom, zagrljajem i budućim grafitom za zajednička druženja,ne,ne plačem to je samo od kapule.
a što kad ne bude prijatelja i kapule za vađenje?