Putevima čudnosti moje...

... prstima od zlata zakucala je
na moja vrata...sreća
tihim glasom uzburkala san,
plavom izmaglicom ispunila kutiće
malenog stana...
...i ne moram je moliti da ne
bude samo gost
mogu je dotaći i spremiti na topli
dlan i ne bojati se da će, poput
pijeska iskliznuti kroz prste...
mogu je gledati, bez straha, u oči...
mogu joj podariti osmijeh...
...jer mi ona osmijeh vraća

Danas...jedan od onih dana kad mi se moje, dobro čuvano nebo, srušilo na glavu...jednostavno...onako samo od sebe...I ne znam zašto....
I već sam zaboravila kako to izgleda...ili sam željela zaboraviti... Pitam se, gdje je popustilo? Je li zbog prognoze il' samo zato jer je ponedjeljak? Ali volim ponedjeljke...i nisam nesretna, nemam zašto biti. Il' me je samo dotakla nečija tuga, onako u prolazu...možda sam joj dopustila da mi se približi, previše? Ili premalo? Ne znam...
Možda, umjesto što mozak zamaram ovom nepotrebnom i niškoristi gimnastikom, možda je bolje da pogodim boju konca kojom ću zakrpati ovo svoje nebo...

Rekli su: Čudna, ne hodaj dalje, ovaj put nije za tebe...            
...a ja sam spremno pozdravila brda i strmine, škrape i vrtače, magle i žege...ogrnula se ljubavlju, u dušu spremila zalogaje nade i gutljaje vjere, pod lijevom rukom osmijeh, pod desnom mašta...pogledala najvišlji vrh na kojem je sjala istina i krenula...
Rekli su: Ne gledaj Čudna, pogled tvoj nije vrijedan toga...
... prestala sam gledati i postala pogled...razlila se u nedogled, granice su izgubile smisao...upio si me u sebe, žedno...pustio da putujem po tebi i zarobio me u treptaju oka...
Rekli su: Ne plivaj, utopit ćeš se, ova rijeka je za tebe prejaka...
... a ja se primaknuh izvoru, uronih u dubine, prepuštena svjetlosti što se lomila i potekoh s njom, do ušća i zagrljaja što si ga raskrilio na kraju puta...
Rekli su: Čudna, ne slikaj, ne vajaj, ne piši, jer slike i riječi tvoje nitko neće razumjeti, između onih prije tebe i onih što će biti, za tebe mjesta nema...
... a ja sam bila kist duše i boja, razlivena u nijansama na tvome platnu, kip izvajan maštom, zbirka srca šarenih korica, posvećena tebi, što leži ti na koljenima i čeka naslov...
Rekli su da ne mogu voljeti, da neću znati, neću se usuditi...
... a ja sam znala...već u svjetlosti rođenja, prvom vrisku i okusu majčinog mlijeka, u prvoj i zadnjoj suzi, u kapljici krvi i obrazu što se žari, u hladnoći tame i mirisu toplog kruha, u sljepoći tuge i blještavilu osmijeha...nisam "morala", nisam trebala "znati", nisam se trebala "usuditi"... jer znala sam da već jesam, ljubav, ona koja je beskonačni svemir, početak i kraj... ona koja pripada tebi...

...probudi pospana pusa tvog drugog "ja"...
...jutro prigrli mirisima proljeća što se sramežljivo skriva u krošnjama drveća...
...dočeka najljepša buhtla sa sirom u lokalnoj pekarni...
...nepoznato dijete na tramvajskoj stanici pozdravi osmijehom...
...dočeka poruka od drage nikice na Iskrici...
...počaste kavom ljudi koje ne znaš a osjetiš ih...
Znaš da si najsretniji na svijetu...
 Ovo ide mojoj dragoj nikici :))))

.....svima :))))
Svratih samo da vas pozdravim i zaželim vam lijep odmor, finu papicu, ugodne trenutke s obiteljima i dragim osobama.
Voli vas i šalje vam pusu
JakoČudna :))

... ona daleka mjesta kojima smo se obećali i staze što do njih vode, popločane maštom...
... škoje i obale u narančastoj izmaglici, gdje tvoje stope, oštro utisnute u pijesku beskonačnosti, prkose tuđim valima...
... mirise u zoru, prije nego dan pukne razbludno i široko i oznoji nam tijela bojama...
... beskraje naše kojima plovimo, puneći jedra svjetlošću, jedan drugome...
... Sanjam... a ni oči ne moram sklopiti...

...Osmijeh...
za buđenje
umjesto jutarnje kave,
pusa u obraz
za početak dana...
Sunce miluje vrat i šapuće: Kasniš...
Leptirići u trbuhu dok
lebdim u mnoštvu,
osmijehom najvoljenije
započinjem dan...
Ma nije to zbog proljeća...
...zbog tebe je...

E pa drage moje iskrice,prođe i ta ludnica od 8.-og marta.Bilo je i cvijeća i pusica i obećanja o ludom noćnom provodu itd.A kad ste došle doma,šta je bilo?
Ajmo,koliko su se naši muški pokazali,šta ste u stvari dobile... :)))
Pusa svima od JakoČudne...

... da me zagrliš svojim nježnim
plišanim šapama i
sakriješ u zagrljaju što miriše
na zaborav...
... da si nebo iznad mene i da
pahulje tvojih poljubaca
pokriju kožu moju...
... da me baršunom pogleda svog
obaviješ i osmijehom
zaustaviš vrijeme...
... da sam mrva zraka u tvom džepu
što nježno ti sada miluje dlan...
Ja bih...samo...
da si sada
tu...

Dragi moji,pozdrav svima i osmijeh da vas grije :))))
Nego,šta se desilo....Jutros,u autu,na putu do firme,na Vukovarskoj,gledam škvadru kako izlazi na tramvajskoj stanici. Među njima,mlada cura,nespretno je stala na rinzol i pala.Bolni grč,zbunjenost i nelagoda su bili očiti na njenom licu. Tko joj je pružio ruku,pomogao da se digne,otresao prljavštinu s kaputa,pitao je da li je dobro? NITKO!!!
Pitam se...gdje je nestala ljudskost,ona najjednostavnija i najobičnija briga za druge...
 

...vam želim, dragi moji. Eto, samo da podijelim s vama radost ovog jutra. Meni je, zbilja, prekrasno :)))

"Kakva ti je to sjebana romantika?" - veli mi tip,čiji nick neću objaviti pa bit' ista ko' oni iz POA-e a i stavio me na "ignore" da mu ne odgovorim. Ali evo, očito krstari po blogovima pa će se pronaći ovdje. Kaže, daj malo strasti i žestine u tim svojim jutarnjim pjesmicama, nije valjda uspavana ljepotica iz zadnjeg teksta tako nježna pa da ga ne smiješ zbuditi. Trebala si,veli lektor meni, složiti konciznije (pitanje je da li on zbilja zna pravo značenje te riječi) taj svoj pjesmuljak, da mi, koji to čitamo, osjetimo šta je pisac htio reći.
Dragi moj lektore, ne pišem glavom nego srcem i nije pisano da se shvati nego osjeti. I sve mi se čini i da ti je sam Freud na svoj "koncizni" način pokušao to objasniti, ne bi shvatio. A i nije mi bila namjera pisati erotsku priču što si ti očito pokušao pročitati između redova.

Izvlačim se iz toplog nereda plahti i
tvog tijela,
sa velom sna, još uvijek prebačenog
preko očiju.
Snena i putena oblačim
prve znakove jutra na sebe,
i promatram te.
Spavaš snom nevinih, miran i spokojan
u labirintu svojih boja,
dječije razbarušene kose i usnice donje
što me mami.
Puštam svoje male rituale na čekanje i
lovim misli koje putuju k tebi.
Zovu me tvoji dlanovi i mišice ruku,
u zagrljaj,
zove me tvoja koža,
i lagani drhtaj trepavica
obojanih snom
zove me...
Na obraz ti spuštam cjelov,
znajući da će te pronaći negdje u snu,
ostavljam ti osmijeh na jastuku
i odlazim u mirisno jutro.
 

Ne moramo ništa reći,
nijemi od siline čuvstva,
čvrsto isprepletenih pora kože
uranjamo u ljubav...
Obala il'  more, što li smo?
Uloge nisu bitne,
radosno ih dijelimo
a ova bura je ionako
naša...
Cvjetam na tvojim valovima, nježna,
poput morske alge,
dok ispireš moje škoje
i dajem dubine svoje
mrežama tvojim...
Poklanjamo tijelo tijelu u
beskrajnoj igri davanja...
Odijeljeni od neba i mora,
svemira i postojanja,
mi počinjemo
i trajemo...

...duše što nam Bog dade,ne znamo pustiti na slobodu.Ni osmijeh ljudi ne daju a da ne pitaju: Koliko košta? Nitko više ništa ne poklanja,samo tako,od srca...
A nas, koji tako bezuvjetno dajemo i ništa ne tražimo zauzvrat...nas, koji poklanjamo osmijeh i ne čekamo kamate...nas, koji svoje snove darujemo drugima...nas će, ti isti bez duše, prikucati na stupu svog idućeg neuspjeha i uvjereni u svoju "pobjedu" pustiti da odemo...