Putevima čudnosti moje...

...neka vam svima bude baš onakva kakvu je zaslužujete...neka  uzme ono što vam smeta i da vam sve ono u šta vjerujete...
-         osmijeh na licu i kad vam nije do toga
-         sunce u prozoru i kad pada kiša
-         topli zagrljaj kad ga najviše trebate
-         barem jedan dan bez suza
-         prijatelja kojem ćete biti sve ono što ste sami sebi
-         razlog za nasmijati se svom odrazu u ogledalu, u jutro
-         razlog za zahvaliti se samom sebi, na večer
-         snove kojih ćete se sjećati
-         onima koji su „odustali“ od ljubavi, neka je i dalje nastave tražiti, bliža im je nego što misle
-         onima što su okrenuli glavu od života, neka je okrenu prema njemu, barem još jednom…vrijedi
-         svima koji misle da je drugima bolje nego njima, neka još jednom razmisle o tome
 
Drage moje Iskrice, želim vam zdravu, sretnu i punu ljubavi, Novu 2007.
 

Šutim ... jer riječi nisu dostojne tišine koja nas grli, rasute su k'o perle iz puknute ogrlice ... Znam da me čuješ, otkucaji moga srca tutnje kao ljetni pljusak na vrelom asvaltu ... I šapućem ti tijelom dok mi pore upijaju tvoj miris, zahvalna što ne moram ništa reći ... jer čarolija je u tišini.
Dušom ti zborim ... moja ljubavi ...

iskru zapaliti ...
... treba znati vatru održati ...

 
koliko puta padneš u životu nego kako brzo ćeš se dignuti...

 
... strpljen - spašen ...
... Da se spasim? .....

... je isto što i naučiti slagati origami. Bezbroj pokušaja, hrpe zgužvanog papira, zapinjanje na prvom slijedećem presavijanju... Sofisticiranost u prstima se stječe s vremenom i nije bitan broj pokušaja niti količina utrošenog... Bit je u prvom listu papira za kojim smo posegnuli...
Hvala arhitekti kojeg u Japanu čeka 1. nagrada na natjecanju u projektiranju aerodinamičnih krovova. Bez njega bi jedna priča dugo čekala svoj naslov :)))

... tvoju majicu nosim na sebi,
iz tvoje čaše pijem sok,
spavam na tvojoj strani kreveta,
jastuk je prepun tvojih snova
a stan miriše na tebe ...
Tišina odzvanja tvojim glasom ...
 

Zvijezde mogu sjati i s naličja,
Mliječni put nek' promijeni smijer,
Sjeverni pol nek' bude Južni,
Zemlja nek' okrene kontru...
Ma može nestati sve, i opet početi iz početka, jer....sad si tu. Netragom nestaju čangrizavi ponedjeljci, usamljene subote i prazna ljetovanja. E da, i more je drugačije plavo... i tišina stana se više ne čuje... plišani medo već odavno spava na polici a neke nove boje se smiješe iz mog ormara. Ni slike moje više ne plaču, glina se tako besramno daje prstima mojim a olovka mazno grli kilometre papira. I nema više neobjašnjivih suza, dugih lutanja bez cillja, traženja stanica kojih već drugi dan više neće biti. Ne postoje više ljetne noći ispunjene očekivanjem, unaprijed osuđene na propast, nema skrivanja od tuđih očiju, nema jecaja ugušenih jastukom. Nema očajničkih poteza za ubijanje samoće, nema buđenja u sobi ispunjenoj dimom zaborava...nema više ničega....
osim Tebe

...Kad netko sluša kao Ti, kad se raduje kao Ti, plače kao Ti, smije se kao Ti... kad vjeruje kao Ti... kad prima želje koje joj šaljem, brišem suze kad je tužna, smijem se kad je sretna... kad šutimo zajedno a rekle smo sve...
Kad je netko kao Ti, netko kao ja Tebi može reći samo...
...baš te jako, jako volim :))))

...odlebdim u neka svoja sjećanja, u neke ćoškove, gdje sam se skrivala očekujući čudo. A čuda ne postoje, tako su mi rekli. E da, i rekli su da život uvijek donese suprotno od onog što želiš. A ja nisam željela ništa...samo sam vjerovala. Nije bilo bitno hoćeš li biti plav ili crn, visok ili nizak, plavook ili crnook, bogat ili siromašan, skućen ili beskućnik...nije ništa bilo bitno...samo da to budeš Ti. Voljela sam Te tako bez slike i tona, zvala Te nijemo jer...toliko toga sam čuvala za Tebe. I pisala Ti... I kad je bilo najteže, kad si bio najdalje, slala sam Ti glasnike svoje duše...i nisam se nadala...znala sam da ćeš me čuti...Hodala sam uspravno svojom stazom, visoko uzdignute glave, širom otvorenih očiju grlila sam lijevo i desno očekujući Tvoj pogled. I nikada nisam gledala iza sebe jer znala sam da me čekaš naprijed. Samo tamo si i mogao biti, na tronu moje vjere, ogrnut ljubavlju...   
Sad si tu...baš takvog Te moja ljubav dozvala...
Hvala Ti što si me slušao...

...tiho, bez najave i
pompe,
na prstima,
kao lopov se prikrale,
zavjesu od kiše razmaknule,
sunce mi donijele,
krv uzburkale,
osmijeh izmamile,
dušu prigrlile,
kožu zažarile,
uzdah s usana
otele...
...oči Tvoje
čarobne...

Zastala sam negdje...između neba i zemlje, sna i jave, bajke i života. Lagana kao zrak, bešumna kao krila kolibrija, naslonila sam obraz na tvoj dlan i pustila te da pleteš svoju paučinu oko mene. Dotičeš me čarolijom svojih prstiju, oblačiš u sunčanu koprenu, prosipaš bisere po očima mojim. Kliziš po meni nestvarno nježan, koža mi bridi u rapsodiji požude...otvaram svoje latice i grlim te osmijehom. Gubim se u baršunu tvog pogleda, u beskonačnoj igri tvojih usana svjesno unaprijed gubim. Tijelo te nijemo zove dok me vodiš ka zaboravu...

Ostala sam nijema pred
pogledom tvojim,
ogoljena do kostiju.
U žamoru glasova što
su nas nosili poput valova
na krijestama svojim.
Hranio si me sobom i
hranio si se mnome,
u beskonačnim zalogajima
si uživao.
I dočekah desert s osmijehom,
kad si mi sit
poljubio...
dlan.

Gledaš me očima dječaka
što je otkrio tajni prolaz u dnu planine i
prosipaš riječi pred mene k'o listiće
od zlata.
Miluju mi obraze i padaju na dlanove,
cvjetaju i bujaju k'o žedna zemlja pod
ljetnim pljuskom.
Pletem nit od ljubavi, nižem tvoje bisere
jedan
do drugog,
nepregledan niz,
puštam ih niz njedra k'o slap,
umatam se u njih pokretom
kraljice.
U našem svemiru,
riječ je pogled a
otkucaj srca jedini odgovor.
Slušam te...srcem...

...ali taman kad pomislim da
ću moći mirno gledati
obris tvojih leđa dok ulaziš
u trbuh metalne ptice, sa
obećanjem u očima da neću plakati
i mantrati  ti sve ono što u
rastancima ide...ne mogu
biti ono što nisam, jednostavan
kod pod univerzalnim čitačem,
nagrađeni glumac pred
životnim djelom nekog
drugog...
Ne mogu ispuniti obećanje,
nisam stijena ni
suhoparni dijalog iz filma...
Imam ti toliko toga za reći,
čak i ono kad se vratiš već
znam,
ali ne mogu...
Oprosti al'
samo sam
žena,
pa ću zaustaviti sat i
zaplakati...