THERE IS NO SPOON

Vjerojatno ste već više puta čuli pitanje, zašto je pile prešlo cestu? Odnosno, njezin engleski analogon iz naslova. Evo što neke poznate osobe kažu o tome:
KINDERGARTEN TEACHER: To get to the other side
PLATO: For the greater good.
ARISTOTLE: It is the nature of chickens to cross roads.
KARL MARX: It was a historical inevitability.
TIMOTHY LEARY: Because that's the only trip the establishment could let it take.
SADDAM HUSSEIN: This was an unprovoked act of rebellion and we were quite justified in dropping 50 tons of nerve gas on it.
RONALD REAGAN: I forget.
CAPTAIN JAMES T. KIRK: To boldly go where no chicken has gone before.
HIPPOCRATES: Because of an excess of phlegm in its pancreas.
LOUIS FARRAKHAN: The road, you see, represents the black man. The chicken 'crossed' the black man in order to trample him and keep him down.
MARTIN LUTHER KING, JR.: I envision a world where all chickens will be free to cross roads without having their motives called into question.
MOSES: And God came down from the Heavens, and He said unto the chicken, "Thou shalt cross the road." And the chicken crossed the road, and there was much rejoicing.
FOX MULDER: You saw it cross the road with your own eyes. How many more chickens have to cross the road before you believe it?
RICHARD M. NIXON: The chicken did not cross the road. I repeat, the chicken did NOT cross the road.
MACHIAVELLI: The point is that the chicken crossed the road. Who cares why? The end of crossing the road justifies whatever motive there was.
FREUD: The fact that you are at all concerned that the chicken crossed the road reveals your underlying sexual insecurity.
BILL GATES: I have just released the new Chicken Office 2000, which will not only cross roads, but will lay eggs, file your important documents, and balance your chequebook. Unfortunately, when it divides 3 by 2 it gets 1.4999999999.
OLIVER STONE: The question is not "Why did the chicken cross the road?" But is rather "Who was crossing the road at the same time, whom we overlooked in our haste to observe the chicken crossing?"
DARWIN: Chickens, over great periods of time, have been naturally selected in such a way that they are now genetically dispositioned to cross roads.
GRANDPA: In my day, we didn't ask why the chicken crossed the road. Someone told us that the chicken had crossed the road, and that was good enough for us.
EINSTEIN: Whether the chicken crossed the road or the road moved beneath the chicken depends upon your frame of reference.
BUDDHA: Asking this question denies your own chicken nature.
ERNEST HEMINGWAY: To die. In the rain.
MICHAEL SCHUMACHER: It was an instinctive manouvre, the chicken obviously didn't see the road until he had already started to cross.
ANDERSEN CONSULTING: Deregulation of the chicken's side of the road was threatening its dominant market position. The chicken was faced with significant challenges to create and develop the competencies required for the newly competitive market. Andersen Consulting, in a partnering relationship with the client, helped the chicken by rethinking its physical distribution strategy and implementation processes. Using the Poultry Integration Model (PIM), Andersen helped the chicken use its skills, methodologies, knowledge, capital and experiences to align the chicken's people, processes and technology in support of its overall strategy within a Program Management framework. Andersen Consulting convened a diverse cross-spectrum of road analysts and best chickens along with Anderson consultants with deep skills in the transportation industry to engage in a two-day itinerary of meetings in order to leverage their personal knowledge capital, both tacit and explicit, and to enable them to synergize with each other in order to achieve the implicit goals of delivering and successfully architecting and implementing an enterprise-wide value framework across the continuum of poultry cross-median processes. The meeting was held in a park-like setting, enabling and creating an impactful environment which was strategically based, industry- focused, and built upon a consistent, clear, and unified market message and aligned with the chicken's mission, vision, and core values. This was conducive towards the creation of a total business integration solution. Andersen Consulting helped the chicken change to become more successful.
JERRY SEINFELD: Why does anyone cross a road? I mean, why doesn't anyone ever think to ask, "What the heck was this *chicken* doing walking around all over the place anyway?"
BILL CLINTON: Let me repeat myself, I did not have sexual relations with that Chicken, Miss Chickpensky.
COLONEL SANDERS: I missed one?

Sveucilisni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: «Je li Bog stvorio sve sto postoji?». Jedan student mu je smjelo odgovorio: «Da, Bog je stvorio sve sto postoji!». «Bog je sve stvorio?» upita profesor jos jednom. «Da, profesore» odgovori student. Profesor ce potom: «Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Buduci da zlo postoji a uzevsi u obzir princip da nas odreduje ono sto radimo, onda je i Bog zao!». Student je ostao sutjeti, a profesor je pun sebe konstatirao kako je jos jednom dokazao da je ono sto krscani vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. «Naravno» odgovori profesor. Student ustane i rece: «Profesore, postoji li hladnoca?». «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?». Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje. Mladic je odgovorio: «Zapravo profesore, hladnoca ne postoji. Prema zakonima fizike, ono sto mi smatramo hladnocom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proucavanju ima ili prijenosi energiju, a toplina je ono cto cini da tijelo ima ili prijenosi energiju. Apsolutna nula znaci potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoca ne postoji. Mi smo stvorili tu rijec da opisemo kako se osjecamo ako nemamo toplinu.». Student nastavi s pitanjem: «Profesore, postoji li tama?». Profesor odgovori: «Naravno da postoji.». Student ce na to: «Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo mozemo proucavati, ali tamu ne. Zapravo, mozemo se posluziti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proucavati razlicite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne mozemo mjeriti tamu. Najobicnija zraka svjetla moze prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je odredeni prostor mracan? Mjerite kolicinu prisutnog svjetla. Nije li ovo tocno? Tama je pojam koji  ljudi koriste da opicu cto se dogada kada nema svjetla.». Na kraju, mladic upita: « Profesore, postoji li zlo?». Sad vec pomalo nesiguran, profesor odgovori: «Naravno, kao sto sam vec rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najcesce u svakodnevnim primjerima covjekove necovjecnosti prema drugim ljudima... u zlocinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu nista drugo nego zlo.».  Na to ce student: «Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoca, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opisu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje bas kao sto postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog sto se dogodi kada u covjekovom srcu nije nazocna Bozja ljubav. Bas poput hladnoce koju dozivljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se dogada kada nema svjetla.». Profesor je sjeo.
Mladic se zvao Albert Einstein
 

Ne postoji 'KOLEKTIVNA SVIJEST'.Mi smo svi 'KOLEKTIVNO NESVJESNI'.

Pleasure shared
Is pleasure doubled

Danas kada sam isao na posao u tramvaju mi se dogodilo nesto neuobicajeno. Pogotovo ujutro me inace zivcira dok u onako velikoj guzvi ude u tramvaj neka zenska tolko naparfumirana i nasprejana neznam cime sve ne da 10 ljudi oko nje jedva dise. To je vrlo cesti slucaj. No ovaj puta nije bilo tako. Kako sam stajao uz prozor igrom slucaja su tocno oko mene stale tri cure, onako pravilno rasporedene. Svaka od njih je imala parfem. No niti jedan nije bio spomena vrijedan. Ali kada su se ta tri parfema u zraku spojila to je postao tako fini miris da se na nisam mogao dovoljno namirisati u tih nekoliko stanica. Miris je bio toliko privlacan i elegantan i sexy i smirujuci i uzbudujuci. Nevjerovatno! Jedino mi je bilo zao sto sam znao da takav miris necu nikada naci da ga mogu nekome kupiti. Kada bi moja cura imala taj parfem na se pojeo bi ju zivu, poludio bi, ne znam sta bi joj radio. Ta mala stvar - miris - u meni je izazvala toliko osjetilnih reakcija da kada su se one sve pomijesale, samo sto nisam eksplodirao. No, sve je to trajalo jako kratko, kao sto i vecina dobrih stvari traje kratko. Naime, jedna od mirisljave trojke je na stanici izasla i sa njom je zauvijek nestao nenadmasivi miris. No zauvijek ce mi ostati zacrtan u pamcenje.

I stand amid the roar
Of a surf-tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand -
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep,
While I weep - while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wawe?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?

Kako prolazimo kroz zivot nailazimo na trenutke u kojima moramo donositi bitne odluke koje nam mogu promijeniti sve. Svaki puta kada naidemo na takvo raskrsce pitamo se koji je pravi put, koji je ispravni postupak, ispravna odluka. Ne preostaje nam nista drugo nego jednostavno odluciti i nesto napraviti. Oni koji uvijek naprave dobru odluku nikada nisu zadovoljni. Uvijek se pitaju jesam li donio ispravnu odluku, jesam li odabrao pravi put. Uvijek zive u dvoumici i strahu od neuspjeha, neizvjesnosti i nesigurnosti. Nikada nisu sigurni koji je pravi put. Uvijek su u istom stanju i nemaju nista za usporedbu sa srecom i zapravo srecu niti ne prepoznaju i ne zamjecuju je. Oni koji stalno rade ispravnu stvar niti ne znaju da rade ispravnu stvar.No oni koji grijese mogu upoznati pravu srecu u zivotu. Oni koji odaberu krivi put na raskrizju jednom saznaju da su pogrijesili i imaju priliku da ju isprave, da donesu pravu odluku i ucine ispravnu stvar. Mogu se vratiti na raskrizje i krenuti onim drugim putem. I tada ce biti sigurni da su odabrali dobar put i ucinili dobru stvar. Biti ce ispunjeni srecom i zadovoljstvom zbog tog saznanja. Onaj koj ponekada grijesi, onda kada napravi ispravnu stvar, zna da je napravio ispravnu stvar. I nema dvoumice ili neizvjesnosti, nesigurnosti. U tom trenutku kada znas da si napravio dobru stvar apsolutno si sretan i zadovoljan. Takvi ljudi istinski mogu upoznati srecu. Jer ne mozes prepoznati pravu srecu ako nisi upoznao i nesrecu.The sweet is not as sweet without the sour...poslovica kaze.

U zadnje vrijeme sam turobnog raspolozonja. Kada sam tako raspolozen onda zelim da i svijet reflektira moje osjecaje. A kada se to slucajno i dogodi onda mi to odgovara. Odgovara mi kisa, crni oblaci, magla, polumracne ulice i zvuk koznih potplata na plocniku dok nepoznata osoba hoda sporim koracima u nepoznatom smijeru, crni kisobran u ruci i dignuta kragna oko vrata. Cak mi niti ne treba kisobran, nego samo stojim na kisi i ne smeta mi sto sam mokar do koze. Ne osjecam nista osim boli i tuge. Stojim i gledam u neku nevidljivu tocku deset centimetara ispred svoga lica i lutam mislima. Uopce ne registriram svijet oko sebe jer mi je onaj svijet iz misli, sjecanja, koj me i doveo ovamo, mnogo stvarniji od stvarnosti. Zbog njega mnogo snaznije osjecam bol i tugu. I zbog intenziteta tih osjecaja ne osjecam nista drugo. Samo sam tuzan i posvuda me prati jedan crni oblak iz kojega stalno pada kisa i oko nogu mi se stalno mota magla a svaki dah ispusta paru u hladni zrak. Prava noir atmosfera. Imam osjecaj kao da me je cijeli svijet napustio i da sam sam. Sam jer nitko drugi ne osjeca bol i tugu kao sto ih ja osjecam. Htio bi da kisa jos jace pljusti i da magla izblijedi citav svijet jos jace. Dosta mi je svijeta ovakvog kakav je - nepravedan, monoton, dosadan. Da barem sve nestane u magli i da samo ostane zvuk kise. Da bar kisa odnese svu zmazanocu. Ma! Nemam volje niti razmisljati, jer pomisao na sve u meni izaziva bol i tugu. Da bar sve prestane. Treba mi jedna pauza od svega. Jedan trenutak potpune tisine. Da se oslobodim svega sto me sputava i ocistim iz sebe sve sto me zagaduje. Idem napraviti nekoliko koraka. Mozda ako se maknem iz ovog trenutka prestane ovaj mrak. Jedna setnja gradom - to je ono sto mi treba. Da. Idem se malo prosetati. Uvijek me setnja gradom oraspolozi. Laganim korakom sa rukam u dzepovima idem kroz stare gradske ulice visoko na gornjem gradu. Tu se vidi iznad magle i tu se vidi sunce. Napokon sam izasao iz sjene. Korak po korak usao sam u zrake svjetla i ponovno sam osjecao toplinu. Sa pogledom na cijeli grad duboko sam udahnuo i sa izdahom mi se vratio smjesak na lice. Mozda ce ipak sve biti OK.

Cesto u trenucima kada nista ne radim misli mi zaokupe sjecanja na prosle trenutke. Sjedim na klupi cekajuci tramvaj ili hodam ne razmisljajuci uopce o smjeru u kojme se krecem, lezim u krevetu zureci u strop....tada mi se vrate slike iz proslih trenutaka. Nesto u adasnjosti me podsjetilo na proslost i zapalilo fitilj koj je kao okidac pokrenulo lancanu reakciju eksplozija slika, zvukova, osjecaja iz trenutaka koji su bili neshvatljivo i bezrazlozno dovoljno znacajni da se zauvijek zacrtaju u niti sjecanja u mojoj glavi. Ne moraju to biti znameniti trenuci, veliki dogadaji koji su promijenili moj zivot. Mogu to biti i sitne stvari, kratki trenuci koji su meni znacili puno iz nekog nepoznatog razloga. Neki pogled, odredena situacija, skup okolnosti koj sam zamijetio i koj se istaknuo iznad svih ostalih gotovo istih trenutaka. Zapamtim ih zato jer sam se u tom trenutku osjecao posebno. Taj je trenutak u meni izazvao emociju, da mi brze zakuca srce, da se nasmijesim u danu u kojem inace nisam imao razloga nasmijati se. Takav trenutak zapamtim i onda se ponekada u njega vracam jednako bezrazlozno i neshvatljivo kao sto sam ga i zapamtio. Vratim se u njega i ponovno osjecam osjecaje koje sam osjecao u tom trenutku. Vidim iste slike, cujem iste zvukove. Ponovno sam sretan. Zazmirim...i kao da sam prosao kroz vrijeme...kao da je vrijem stalo u tom jednom trenutku koj zauvijek traje u mojim mislima. Mogu se uvijek u njega vratiti i iznova iskusiti zadovoljstvo koje mi je taj trenutak pruzio. U mojoj glavi za svaki podrazaj iskusim toliko emocija da mi taj jedan trenutak moze trajati citavu vjecnost. I onda kada sam u vrhuncu zadovoljstva, kao u snu, kada je najbolje, probudim se i vratim se u stvarnost. Vratim se u rutinu svakodnevnog zivota. Ali potpuno osvjezen hladnim tusem sretnih sjecanja. Jednom je jedan pametan covjek rekao:        "We all have our time machines:         Our memories take us to the past.         Our dreams take us to the future."Uvijek se mozete vratiti u proslost i iskusiti trenutke za koje ste zauvijek mislili da su izgubljeni. Samo upotrijebite mastu i otvorite zatvorena vrata sjecanja u vasim mislima.

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18godina). Ipak, kako Djed Bozicnjak ne posjecuje Muslimane, Hinduse, Zidove i Budiste, kolicina posla na Bozic se smanjuje na 15%, odnosno sveukupnih 378 milijuna djece (prema Uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3.5 djece po kuci, Djed Bozicnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, akopretpostavimo da u svakoj danoj kuci postoji barem jedno dobro dijete. 
Djed Bozicnjak ima oko 31 sat Bozica za rad, zahvaljujuci razlicitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji, te ako pretpostavimo da putuje sa istoka na zapad (sto se cini logicnim). Tako dobivamo da Djed Bozicnjak posjeti 967,7 kuca u sekundi. Prema tome, za svaki dobar krscanski domsa dobrim djetetom, Djed Bozicnjak ima oko tisucinu (1/1000)sekunde da zaustavi sanjke, iskoci, uzme darove, uskoci u dimnjak, napuni carape, nade bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoci u sanjke i dode do slijedece kuce. Pretpostavljajuci da je svih 108 milijuna stajalista jednako rasporedeno po Zemlji (samo u svrhe naseg proracuna), govorimo o 1,24 kilometra razmaka od jedne do druge kuce; iz cega proizlazi ukupan put od 120,8 milijunakilometara, ne ukljucujuci Bozicnjakove odlaske na WC ilistanke za jelo / pice. Iz navedenoga proizlazi da je brzina Bozicnjakovih sanjki oko 1080 kilometara u sekundi (3200 puta veca od brzine zvuka!). Za usporedbu, najbrze ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide "svega" 45 kilometara u sekundi (162000 km/h), a normalan jelen najvise 24 km nasat odnosno 0,0066 kilometara u sekundi.
Teret saonica je takoder jedan vrlo interesantan element.Pretpostavimo da svako dijete ne dobije nista  vise nego jedne kutija Lego kockica srednje velicine (oko 860 grama). Tada je ukupna masa tereta na Bozicnjakovim saonicama nesto veca od 500 tisuca tona. Na tlu, normalan jelen ne moze vuci vise od oko 138 kg. Ako uzmemo da Bozicnjakov leteci jelen moze vuci 10 puta vise, Djed Bozicnjak bi trebao oko 360 tisuca letecih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povecava sveukupnu masu saonica za oko 54 tisuca tona, odnosno za oko 7 puta mase Kraljice Elizabete (broda, ne vladarice).
Oko 600 tisuca tona putujuci brzinom od 1080 km/s stvaranezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovno ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena apsorbirao bi oko 14,3 kvintilijarde dzula energije u sekundi. Ukratko, taj par bi se, cim krene, pretvorio u nimalo lijep prizor zivih baklji, izlazuci jelene iza njih, te dovodeci do lancane reakcije u kojoj bi svih 360-aktisuca jelena izgorilo za oko 4,26 tisucina sekunde, odnosnotocno na vrijeme da Djed Bozicnjak dode do pete kuce na svom putu.
Djed Bozicnjak bi, kao rezultat akceleracije sa 0 km/s na 1080km/s u tisucini sekunde, bio izlozen  akceleracijskoj sili 17,5 tisuca puta vecoj od one maloga g, tj. 175000 m/s^2. Djed Bozicnjak mase 115 kg (sto je vrlo malo za Djeda Bozicnjaka) bio bi prikovan za kraj svojih saonica sa 1984906,9 kilograma sile,  sto bi mu trenutacno smrvilo kosti i organe pretvarajuci ga u kasastu ljubicasto-crvenkastu tekucinu.
Prema tome, ako je Djed Bozicnjak ikada i postojao, sada je sigurno mrtav. 
Sretan Bozic.

U srednjoj skoli. Tesla. Sve opiceni decki. Niti jedne cure. Ali imali smo jednu opicenu mladu profesoricu koja se ful zajebavala. Jedan sat zamoli tisinu radi vlo bitne napomene: "U ponedjeljak imam jako jako bitan ispit i nitko, ali nitko, ne smije izostati sa njega. Niti zbog ijednog razloga osim mozda prirodne katastrofe, srusene skole, gubitka jednog ili vise udova ili tako necega"! Na to ce jedan frend (neka se zove Merko):"Ali profesorice! Sta ako necemo moci pisati ispit od prevelike sexualne iznemoglosti"? Na sto ce njemu profesorica sa podsmjehom:"E Marko, onda ces jednostavno morati pisati drugom rukom". E mi smo se strgali u razredu, a morko se digo, otiso do profesorice, pruzio joj ruku i reko:"Svaka cast".