APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

pao je.

bilo je oko dva popodne. gadna omara. kako je taj balkon u blizini tvornice, smjena prve i druge smjene oko Baje je stvorila gužvu.

Neki su to vidjeli, neki drugi su čuli od ovih što su baš vidjeli, neki su samo vidjeli Baju, neki su samo vidjeli gužvu. a i Baju su brzo pokrili.
dekom
posramio sam se kad sam pomislio kako mu sad više nije vruće. kasnije još i više, kad sam shvatio koliko je deka praktična za kasniji transport tijela

poslije dugo godina stvari su se skoro sasvim promijenile.

nema više tvornice

nema više gužve

nema više Baje. jedino to je ostalo isto

danas, ljudi kad se bace s balkona

ne padaju

biljeze negativan rast

zadnjih godina nekako sve je vise sela bez crkve. u to sam sto posto siguran. s druge strane opet, sve je vise i zena bez guzice. i to je isto fakat. a zena bez guzice ko selo bez crkve je onda narodna izreka. Valjda. il je muška predodžba ruralne Hrvatske il je očekivani statistički odmak u proporcijama guzica u žena u negativnom smislu. E to me sad jebe, što je ot ta dva.

...edaje vranjo živ, opizdia bi praznik...
(kae drugi):
e..i viiagru bez recepata

...kad me miris vlastitog urina podsjetio na autobusni kolodvor...shvatio sam da sam prosječan Hrvat

nikad ne reci nikad

Pogledao sam „drugi format“ jučer navečer. Naoko sto puta prežvakanu temu, o tome kak su žene zapostavljene, pratio sam sa zanimanjem. Naime, gosti su ju učinili zanimljivom. Zapravo platforma razgovora je bila žene u kinematografiji. Ne kao glumice, nego u smislu režija, kamera, montaža, produkcija i sve to skupa.
 
Centralna figura emisije je bila Dana Budisavljević. Neka mlada cura. Završila režiju ak se ne varam (nisam uhvatio početak emisije kad su ih predstavljali). Dakle, ta je ženska toliko pametno i suvislo zborila o položaju žena na današnjoj hrvatskoj filmskoj sceni,da ostatku gostiju u studiju, skupa samnom ispred ekrana jednostavno nije preostalo ništa drugo nego da njeno izlaganje odobrava začuđeno treptajući i kimajući glavama nam.
 
Što je to Dana rekla, možda se pitate. Zapravo ništa posebno. Odnosno, potvrdila je da žena na filmu ima vrlo vrlo malo iako ih je gotovo pola-pola na samoj akademiji. Kako profesora tako i studenata. Međutim, nakon završenog studija počinje problem. No problem ima dva lica. I nije u pitanju samo muški šovinizam nego i ženska autocenzura. Reče Dana da je ona sama sebi najbolji primjer u tome. Da je često na početku svoje karijere smatrala da nema dovoljno dobru temu, dovoljno jaku priču da bi se upuštala u borbu s „velikim dečkima“ i da se jednostavno uplašila neuspjeha. Istini za volju, primijetila je i kako veliki dečki uopće nemaju  strah od  neuspjeha nego vrlo nonšalantno drobe grde proračunske pare.
 
Drugi gost, filmski kritičar Polimac se nadovezao na to i dodao da zapravo niti nema bitnih, snažnih, antologijskih priča. One ne postoje. Ili ih ima vrlo malo. I da se događa i paradoks kako muški autori danas posežu za ženskim temama.
Još su pustili i prilog Tribusonke koja je isto imala dala svoj obol…u smislu da je boli ona stvar kojeg je spola autor.
 
I tak je emisija išla i sve je bilo med i mlijeko da se nije i treća osoba našla tamo gdje ne pripada. Nataš Petrinjak ili tako nekako mislim da se zove. Gospođa je naime kulturologinja po zanimanju. Kulturologinja ponavljam. Čime se ti ljudi bave i tko ih plaća ostaje zagonetka. Uglavnom Naca je držala stari dobri gard gdje se muški bore svim sredstvima protiv ženskih prava i: „…da je ženama neusporedivo teže napisati roman. Da žene uglavnom pišu kratke priče ili eseje…“
 
To me je oborilo s nogu. Ne zato što je to točno. To je isto kao da ja kažem muškarcima je neusporedivo teže letjeti. Pa zbog toga uglavnom skakuću. Srećom, antipatičnoj su lezilebovićki diskretno oduzeli riječ i priveli emisiju kraju.

dugo, a možda ni nikad
nisam sanjo nikog s loga
sve do sinoć ko u inat
lopova iz rita kopačkoga
dok sam ondje maštom manevriro
snom, te veslom razmakivo šaš
namah spazih junakinju pjesme ove
prerušenu u betonske tornjeve
šuljala se graciozno disajuć na slamku
u ljevici držeć megafon, u desnici ne
prišuljavšse tustoj patki, zagalami:BRE!
od megofonskog šoka otkazavše patki
pretklijetke i klijetke obje
potom baci bijedno truplo
odstrani od gnijezda mamin leš
zgrozih se na tu scenu (a kako i neš)
očekivah pravi horor a ne ovaj treš
suprotno sam očekivo, kajagani se nado
no ni pojma nisam imo, što je njojzi rado
namjesto da mrkne jaja, na placu ih proda
kao pravi krivolovac, ponosno da hoda
ona hitro masku skide
ko da nekud žuri
pa gnijezdašce vrlo pomno
pod guzicu svoju turi
srećom tad se ja probudih
olakšanje bijaše plaća,
prvom zgodom otići ću
kod snova tumača
 
 
 
 
 

Zabrinut sam.
Ne znam gdje mi je prijatelj. Pogodili ste već, kad god sam zabrinut ili nešto ne znam, to je povezano s alkoholom. No pustimo sad to. Nego ako vidite Hogara, hitno mi javite. Jer bih mu trebao vratit auto. Ukoliko je živ naravno. Ma, trebao bih mu ga vratit i ukoliko nije živ, iako ne znam je li to uopće izvedivo.
Toga kasnijećeseispostavit sudbonosnog popodneva otišao sam s nećacima u kino. Gledat asterixa i vikinge. Ja volim ić s njima po gradu. Jer onda mogu glumit da sam tata od dva sina, da sam dobar, da sam brižan, da sam štajaznam, uglavnom da volim sve što vole sredovječni. Pa i crtiće.
Uglavnom asterix nije sinhroniziran, što je prilično umanjilo nećačji interes. Zapravo sve je cool dok debeli Obelix dijeli šamare lijevo i desno i tako to, al kad se puno priča, to im brzo dopizdi. A i francuski im nekako čudno zvuči. Tko ih šljivi, pomislih ja, što ne znaju čitat. Ja znam i meni je baš super.
Poslije kina, odveo sam ih na kolače, da bi oni pojeli sladoled, a i da bi ja još malo tijekom šetnje glumio roditelja. U to me nazvao Hogar. I rekao da ima neizdrživu želju družiti se s mua. Jer da mi mora neš jako važno pričat, a mogli bi i utakmicu gledat zajedno, a i ja sam se kladio na Glasgow, a on na Lyon, što je obećavajuće u pravcu psovanja majke jedan drugome.
Riješio sam se klinaca i došao do gostione u kojoj me Hogar čekao. Bio se već ozbiljno posvetio piću. I sukladno tome stanju razvezanom jezičinom počeo mene pilat o ljepotama Istre iz koje se netom vratio. Bit ću sasvim iskren, zaboli me uvo što je u Vodnjanu zvonik najviši u cijeloj Istri. Taj me podatak ostavlja mrtvim hladnim. Što se mene tiče, možete Vodnjanski zvonik odnijeti i negdje drugdje, pa nek tamo bude najviši.
A i teško mi je slušat pijane ljude, ukoliko i sam nisam pijan. Kako stizati Hogara nema smisla, odlučio sam uopće ne pit. Preselili smo se kod Hogara te sasvim razgaćeni, polijegali po kutnoj garnituri. On je i dalje drvio o Istri, a ja sam gledao nogomet i povremeno retortirao: mhm.
Seminar o Istri završio je otprilike kad i utakmica, te smo s olakšanjem prešli na druge teme. O ljubavi počesmo. Da kak treba volit tatu, i mamu i curu ak je imaš i prijatelje i neprijatelje i životinje i prirodu i crnce i židove. Na poslijetku, a pro po ljubavi, reče Hogar da mu hitno nabavim onu drogu za jebanje od koje je kurac tvrd ko staklo i možeš jebat do naksutra. Dodao je i da mu još priskrbim i neku žensku, kad mu je već kurac takav. Složio sam se da je to logično.
I tako. Vozio sam se Hogarovim autom kući. U autu se nalazio i Hogar kojeg ću ja odbacit do SkrovištaVelikeMoći jer će on tamo još popit piće, dva. Stao sam pred ulaz, a on je izašao. Nakon što se uvjerio da je SkrovišteVelikeMoći otvoreno, te da poslužuje  alkohol, okrenuo se i mahnuo mi da mogu ić.
I tako mi svega, tad sam ga zadnji put vidio. to je bilo prije dva dana. Telefon mu je isključen. Nemam pojma kakva ga je sudba zadesila i to me doista brine. Manje me brine jutrima, kad na posao ne idem tramvajem neg njegovim autom ali me ipak brine.
Hogare gdje si?

aman taman sam se razgaćio,i sasvim trijezan, skočio u krevet. zgrabio knjigu da ću čitat. špijunski triler. knjiga je dobra, štajaznam kak dobra. dobra za vatru s njom upalit recimo. od špijunaže ni šp. a o thrillu da ne govorim... takve trilere ja pišem dok kakam. Uto će telefon...
-dobar dan. Ovde đalamanga.
Po tonu kojim je to izgovorio, posumnjao sam da se njemu ide van, pit.
-faljenisus.ovde mošusno govedo. reci...
-šta radiš?
-jebem.
-aha. pa niš...mislio sam, ak nemaš niš pametnije za radit, a i budući da je upravo počeo pljusak, eto ono, da na primjer idemo mijenjat autima kotače nasred ulice i...
-ko je vidio jebat kad se ukaže takva prilika, uostalom ti znaš da ja oboožavam mijenjat kotače po kiši. po mogućnosti bez originalnog, već s priručnim, neadekvatnim alatom. 
-to sam pribavio. aj siđi.
-ok. ček sam da obučem čiste hlače i operem ruke.
..i stvarno. Đalamangina žena ne jebe živu silu. Kad skuži da je probila gumu, ona jednostavno ostavi auto na sred ceste i sjedne na tramvaj. A voli i zaboravit u kojoj ulici ga ostavi. Nebilo nam teško, umastismo se do sljepoočnica, te iskisnusmo svom snagom.
Taman smo htio predložit da izmijenimo još koji kotač, čisto iz zabave, a i zato što to dobro radimo, kad Đalamanga prekine šutnju te obistini moju prvotnu sumnju u svrhu poziva, te reče:
-e sad idemo na pivo.
Nakon što smo vratili Đalamanginu ženu u posjed prometala, odasmo se piću. Uskoro smo popili sve, pa se preselismo kod Hogara s istom nakanom. Kad smo i kod Hogara popili sve, namerismo se na obližnju benzinsku. Ta je pak bila odlično opskrbljena i tu smo bitku glatko izgubili rano jutros.
ma. zapravo sam počeo pisat log u nameri usporedbe brkova Errola Flynna i stanovitog gospodina Domazeta, al sam sam se sjebo negdje usput, a imoram ić sad, jer me zovu ovi koji bez mene ne mogu samo onda kad ja nemam za njih vremena...

odlučio sam ne gledat utakmicu u gostioni. jer to obično znači da propadaju svi daljni palnovi. i tako. razgolitio sam se i legao pred tv, umačući povremeno bobi flips u ekstra vrdžin maslinovo ulje. to je prilično ukusna kombinacija moram vam reć. pogotovo je odlična kad nemate niš drugo.
no, kak je utakmica odmicala, postajala je sve bezveznija. A i detektirao sam brojne eruptivne procese u probavnom traktu. Stoga sam odlučio hodočastit sinoćnji koncert gore navedenog benda. To se činilo kao dobra ideja. Jer sam znao da ću na koncert doći potpuno praznog stomaka, a osjećaj koji se dogodi kad na to sašijete nekoliko piva je odličan.
Elem, nakon pomnog pranja guzice, uputio sam se u klub teatar mladih. Na drvenom mostiću povrh željezničkog kolodvora skupila se grupa mlađahnih alkosa. Kako sam bio potpuno sam, a oni potpuno pijani, namjestio sam nehajnu facu, u nadi da mi neće naplatit mostarinu, odnosno da me neće bacit s mosta. I nisu. Nudili su me pićem čak. Jer da slave nečiji roćkas i tako to.
Provukoh se neokrznut između njih, i da ću dolje, kad jedna od njih kaže: U kak je dobar ovaj panj! Ne znam zašto ali pretpostavljam zbog mog samoljublja, pomislio sam da ta rečenica ide meni. kao klinka mi daje kompliment...nekoliko metara kasnije spustio sam se na zemlju u svakom pogledu. Kako s mosta tako i spoznajom da panj nije sinonim za ja neg za joint.
I tak. Isprva mi se koncert činio kao rupa u zakonu, po kojem se u toj ustanovi ne smiju puštati cajke. jer zvučalo je vrlo slično. No kad sam uhvatio bit, potalo je vrlo zabavno. Zapravo oddlično.
Analizirajući sastav benda (2 bosanca, bugar, amer i japanac) pomislio sam: mora da su se ovi našli preko neta. Jebemu fakat nisu iz iste ulice. Svirka je trajala sat možda sat i pol, i bilo bi to stvarno izvrsno veče, da mi troje različitih ljudi u prolazu nije dobacilo da je ovo klub za mlade. kao da ja ne znam čitat. A kalafi, koji je doveo cijelu obitelj, naravno nitko ništa nije prigovorio.
A osim zanovijetanja zbog godina, drugi su me sugovornici uglavnom pitali da zaš sam sam. Imam tu neku teoriju da je na koncerte i u kino zapravo poželjno ić sam. Jer ak si s nekim na koncertu sve što razgovarate svodi se na: štaš pit...ili...idem ja na wc. U kinu čak ni to.
E da. i moram si kupit dreadlocks periku. Da imam, tak kad negdje idem.
 

je emisija koju odgledam kad god je zateknem na telki
iz više razloga. Jedan od kojih je i taj što vrlo često tamo bude zanimljivih priloga. I sazna čovjek ponešto. Nadalje, voditeljica je vrlo prijazna žena. Priča standardnim književnim hrvatskim bez trunke bilo kakvog dijalekta, a to je stvar koju posebno cijenim (po ure kulture je, osim dnevnika, jedina preostala TV emisija gdje to čine).
S druge strane, ja nisam čovjek od umjetnosti. Pa se kao pokondirena tikva, na taj način pokušavam informirati o stvarima i događajima, za ak me netko nekad nedajbože, bude nešto pitao.
I nisam u tome osobito uspješan. Jednostavno, vrlo brzo zaboravim, mjesto i vrijeme izložbe ili koncerta, te ime umjetnika. A napose smisao projekta. Pogotovo kad je riječ o modernoj umjetnosti.
Slikarstvo recimo. Tu sam totalna seljačina. Mogu recimo pola sata gledat Rembrandtovu "Noćnu stražu". To je za mene slika brate mili. 6x4 metra. Sve u prirodnoj veličini, milijun detalja. Ima se što gledat. čovjek se naradio.
A moderno slikarstvo uopće ne razumijem. I ne sramim se toga. Pokušavao sam, doista jesam, vidjeti u tome srž. Nit.Nažalost uvijek vidim samo komad platna gadno nagrđen bojom. Nikad ništa.
Suvremeni ples mi je drugi favorit. E to tek ne kužim. Koncept plesa, meni ortodoksnoj seljačini, podrazumijeva radost i veselje ukomponirane u ritmičko poskakivanje s partnerom il bez, oko vatre il oko glazbenika. Jednostavno ne shvaćam kako neko može plesati od tuge. Ili srdžbe.
Onda recimo instalacije. Zašto se uopće zovu instalacije? Ja znam definiciju instalacije i to uopće nema veze s onim što oni zovu instalacijom. Uzme tamo neka konceptualistica žarulju...spoji je na 220V...i postavi je u sredinu nekakve žičane lopte. Tu loptu obloži wc papirom....uključi struju i to nazove "globalizacija". Meni je to izgledalo kao prilično bezvezan luster.
Palo mi je napamet kad smo kao djeca uzimali kamen i obložili ga snijegom. To smo zvali "ratna gruda". U odnosu na običnu grudu. Nismo taj opasan projektil zvali "ledeno doba" ili "zemlja je zvijezda" ili štajaznam kako već...
Uglavnom osjećam se prilično beznadno u mom pohodu na kulturu. Ne bi bilo zgorega, da mi netko pomogne oko toga. Budite blagi, strpljivi, te ako je ikako moguće, koncizni. I ne šaljite mi kopije svojih diploma.

U sumrak, sjedio sam na terasi gostione, halapljivo pijući četvrto pivo. Veliko pivo pijem ne zato što sam pijanac, neg zato što odbijam biti prevaren, plaćajući 0,33 ili u još gorem slučaju 0,25 nekog parfem-šminkerskog stranog piva po cijeni 0,5. To je jednostavno prevara, i ja to nikad neću pit.
Nego stol do mene...
njih neke dvije stvaraju mi buku...te im je svježe, te prohladno na krsta te neznamnisam. Skrenuh im pozornost, kako ne bi trebale baš toliko kukat, kako na život treba gledat pozitivno. Upitaše me da kak to mislim i da dam neki primjer.
kao primjer, naveo sam činjenicu da nam je Osijek odkomarčen. Inače bi sredinom lipnja, u sumrak, svi naši sugrađanji izgledali poput onih golemih lutaka u koje se napuhuje zrak po stadionima...znate one lutke-baloni, što mlatarju rukama u svim smjerovima. i uopće se ne bi moglo na terasama sjedit. Vidiš -vidiš, zaključile su.
za trenutak, pomislio sam da sam odnio pobjedu. No gorko sam se varao. U mah, dakako sasvim prirodnim tijekom dijaloga, prešle su na: šta-vi muški-nikad-ne-spuštate-dasku.
ne znam koliko to ima veze s komarcima ili životnim optimizmom, al što je tu je...
a zašto bi mi spuštali dasku? zašto je vi ne biste dizali? Aktivirao sam vulkan. ETO! TO JE TO! VI STE SVINJE!
Ne. Mi nismo svinje. zar na dasci prilikom kupnje postoji uputstvo o upotrebi? I zar u njemu piše koji je default položaj daske? Tko je odredio pravilo da daska mora biti spuštena? Aj tko? Tko polaže pravo na položaj daske. S kojim pravom? Nek mi to netko objasni, bio bih mu zahvalan...najlakše je reć da je naša dužnost spuštati dasku nakon nužde. to je vrlo lako. 
Nakon dobrih pola sata ratoborne rasprave od kojih su njihovi rovovi bili ukopani u stereotipne navike i frazetine modnih magazines, a moj bunker je utemeljen na jednakosti (jer...ako važi koji kurac nisi spustio dasku nakon pišanja?...onda važi i koji kurac nisi digla dasku nakon pišanja?)  one su kao zadnji argument izvukle feng shui.
Feng shui. Da zbog tog, ja trebam spuštat dasku nakon nužde. NE ZBOG žena, neg zbog feng fakin šuija. Kako bi živio u skladu sa Narodnom republikom Kinom, ili s čim već...
Kad sam rekao da je to obična budalaština, jer da kinezi  recimo, hračkaju po ulici i da miljardu kineza svaki dan pljune bar desetak puta po cesti i nogostupu, i da kome oni seru za položaj daske , taki zapljuvani.
Na to mi one odbrusiše da ne skačem s teme na temu. Ako ni zbog čeg drugog, ono zbog toga što to one nikad ne rade.

ja takijeh
imam dosta
ko kamenja
ispod mosta

Joj što ja puno toga ne volim…
 
ne volim kad napišu u profilu da mrze kašnjenje…odma znam kaki su (prave se preciziše und punkutuališe, a najčešće su oni ti na koje se čeka)
 
ne volim one koji za krug prijatelja napišu da je širok i da su svi super…e nji tek ne volim (u čemu se vjerojatno ne razlikujem od ostale okoline im, jer ti-takvi ne vole nikog, nit nji iko voli, površni su ko…štajaznam…ko lopoči u ritu, pa si misle da ak i je puno, da su si onda dobri)
 
e a što ne volim ove šta ne bi svoje mane mijenjali…c-c-c nji  najviše ne volim (to su oni šta kontaju moje je samo moje a tvoje je moje i tvoje…taki su ljudi egoistične pijavice na šupku konja odrezanog repa)
 
pa onda ove šta bi letili…jezuš marija, šta tek nji ne volim ( ti su najgori, da mogu, ni odali ne bi..lijene bube ljen-bube…ma daaa, bi oni letili, kak ne, sam da neko drugi maše krilima)
 
pa sport billy torbice…nji prezirem ( taki su mi dosadni…ko da su sam taj crtić gledali)
 
a znate one šta „Odličan, vježbam svakodnevno“ e nji isto ne volim (pretjeruju ako ništa drugo)
 
a ne volim ni ove šta „nisam homoseksualan, ali mi to ne smeta“ (ti su naaki, nit smrde nit mirišu,  bez stava i ovisni o tuđim mišljenjima, neoliberalni poslušnici medija)
 
ajoj, a kad vele da slušaju sve sa top lista…auuu ti su najgori ( od taki odma bješte…šta će ti taki čovjek koji sluša sve sa top lista? – odeš lijepo kupiš si radio il tv, pa imaš isto to)
 
AL TEBE VO-LEM
TO JE FAKAT
TI SI MI LJUUUBAV JEDINA

otkad je eurosonga, ja ga ne pratim. Istini za volju, pratio sam euroviziju, nekad davno.
ali kak, da vam kažem, pratio sam je nekako više u natjecateljskom smislu, neg u nekom...glazbopoštovalačko-voliteljskom zanosu. Tada mi je važno bilo da se mi dobro plasiramo i ako je ikako, moguće pobijedimo.
A kad je pobijedila Riva s pjesmom "Kamen, ja, beba" izvodeći je na anglosaksonštini, bio sam iskreno sretan. Iako sam se povremeno zapitao, nismo li trebali biti diskvalificirani što ne koristismo mader tangštinu.
Godinu poslije, u novinama sam pročitao da kuku lele koliko je koštala organizacija eurovizije u Zadru. Ne sjećam se točno iznosa, al to su bile neke sasvim ogromne pare, za sasvim besmileno natjecanje, koje nikom nije koristilo, pa čak ni grupi Riva, koju su svi, u tih godinu dana njihove pobjedničke pijedestalizacije...zaboravili. 
E otad, pa do danas i za vijeke vjekova, imam dvojaki stav prema eurosongu. 1) molim boga da ne pobijedimo i 2) pjesme su i dalje sranja (sjetimo se kligonaca od prošle godine).
Stoga, glede prvog stava, ove sam godine sasvim miran. Dodač nema šansone. U to sam bio posve siguran, pogotovo nakon što sam na jutubu, pregledao neke od kandidata, a napose osmanlije: http://www.youtube.com/watch?v=Mv85OWp9qzo
Da se razumijemo, i njihova je pjesma sranje. Najobičnije šištanje suglasnika, uz škrgut zubi i činele + tu i tamo koje drmajuće dupe. Ali zapravo sam htio napisat blog, o tome kak me taj spot podsjetio na onaj film jedan.
ne znam kak se film zove (al nešto je u vezi s anđelim nekim zlim). I sad, Denzel je murijak, koji lovi tog nekog zlog anđela Azazela. A taj je pak toliko moćan, da bez po muke prelazi iz jedne osobe u drugu, čim se te dvije osobe dotaknu. A to, mu nije problem odradit, jer kad u nekog uđe, on upravlja njime (pa tako i njegovim kretanjem)
Uglavnom, prilično nepobjedivo se Zli Azazel sprdao s Denzelom, dok mu je šiljio fore na sredu ulice pune prolaznika...promijenio je jedno dvjas ljudi u manje od minute. To je Denzoša jako frustriralo.
E, to mi je palo napamet, dok sam gledao spot made in anatolia. Oni tak čagaju po trgu. Neko vrijeme se jedan drmusa, a ostali ne. Pa onda on stane, a počne tamo neki drugi. I tak. A iguran sam da su prilikom snimanja spota, najčešće ponavljali te scene čage na trgu...
Il bi se neki slučajni prolaznik umiješao u njihov izričaj, ili je pak baš toga dana, na baš tom trgu, svaki dvadeseti prolaznik, ujedno bio i gledatelj dotičnog filma, sa smislom za šalu. il...AZAZEL POSTOJI