APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Jedina prava pravcata i iskrena ljubav jest...
OVISNOST
sve drugo je komercijala 

lol
supač
ahaha
kaj kuiš
ahaha
kisić
cmokić
ahaha
ahaha
hihaha
dabogda vam ruke izgorile do laktova, tak da nikad više ne napišete nijedno slovo, mulaste vam mamare jebem što vas okotiše takve iskrivljene!!!
 
 
 

Ne tako davno, ali ne ni tako nedavno, jedna je blogerica napisala da kak ona ne razumije ljude koji stoje na obali mora/rijeke/jezera/bare/bajera/ponornice/bunara/lokve i bacaju kamenje u tu tekućinu…razmislio sam malo o tome i ubrzo zaključio da se potpuno slažem s njom.
 
Nije da se nisam okušao u tom sportu, o ne. Svakako. Bacio sam do danas, po mojoj slobodnoj procjeni, jedno šes kubika kamena u ambis. Što oblutaka, što gromada što frizbi žabica. I priznajem da me je nekad to strašno zabavljalo. Te žabice. Ali nakon što sam sjebao rekord svog starog od 11 skokova, naglo mi je opao entuzuijazam. Doduše, još uvijek mi se zna dogodit, da na izmaku duge i jake zime, odvalim neku stjenčugu i hitnem je NA zaleđenu Dravu, tek da vidim, koliko je led čvrst (oće reć: kaće proljeće).
 
Ali zapravo, shvatio sam da je bacanje kamenja u vodu, sport za bedake i za klince. A ja nisam ni jedno ni drugo. Tak da vas lijepo molim, da ne izlaprdate ovu moju konfesiju svakome koga vidite.
 
Uglavnom, jutro je bilo sunčano i na posao sam krenuo pješice, promenadom. Ubrzo sam spazio nekog lika koji je stajao na samom rubu benta i žvakao nekakvo pecivo. Žderao je kao da sutra ne postoji. Kao kakvo pseto. U taj mah, nisam tom deficitu bontona pridodao nikakvo osobito značenje. Nego, kad je taj moron progutao sav sadržaj papirnate vrećice, zgužvao ju je u lopticu i hitio u rijeku…
 
Kad vidim takve stvari, ja se zgrozim. Načisto. Priznajem da nisam lud za ljudima koji bacaju škanicle po vodi. U trenu sam se sjetio moje drage blogerice i njene teorije. A već slijedeći čas, dok sam prolazio pored njegovih leđa, zaželio sam ga gurnuti dolje. Stvarno jesam. Međutim, bojao sam se da kreten pri padu ne slomi vrat il tako nešto. Kakve sam sreće, zbog budale bih mogao završit  iza rešetaka (za koje moja majka tvrdi da su moja konačna životna destinacija). A istini za volju, bilo bi mi čak i žao. Ne žao tog debila ko debila. Neg žao sebe, što ga moram nosit na duši…Savjest, Bog, pokora i ostala sranja, shvaćate.
 
I dok je on i dalje stajo na rubu, potpuno nesvjestan moje unutarnje dileme i kako mu radim o glavi, ja sam prošao dalje.
 
I razmišljao. Da sam ga gurnuo, bi li mi Bog oprostio? Valjda bi, ak bi se jako kajao. A možda i ne bi. Tko zna? Nitko. Nitko ne može za života sa sigurnošću tvrdit, koje mu je od počinjenih grijeha Bog oprostio, a koje nije. To su samo nagađanja. No ipak, postoje ljudi koji ZNAJU kad im Bog oprosti. Nema ih puno, ali ipak ih ima. Recimo Jasenko Houra je jedan od takvih. Ima onaj jedan stih kad Jasenko moli neku ribu da mu oprosti. «…oprostio mi Bog, mogla bi i ti…» Vidiš, vidiš. Iako Jasenko ne nudi baš neke osobite argumente, zašto bi mu ta ženska trebala oprostit (osim da mu vrata gledaju na sjevernu stranu, pa nema sunca, a sam Bog valjda zna, zašto bi se trebalo opraštat ljudima kojima vrata gledaju na sjever) ipak, on zna, on ima provjerenu informaciju od Boga da mu ovaj oprašta…
 
Hodao sam dalje i razmišljao o tome. I dok sam se bavio malom digresijom Jasenkovog izričaja u kojem on «..kosu svoju mažem vinom…» potvrdilo se ono što sam o Jasenku i prije znao, a to je da ga ne volim. Šta mažem kosu vinom? Graševinom? Rizlingom? E moj Jasenko, idući put napiši kruh polijevam paštetom…
 
Ubrzo sam stigao do trga. Trg je bio gotovo posve pust. Tri prosjaka i stotinjak golubova. Nisam baš lud za golubovima. I to je još jedan razlog zašto ne volim Houru. Nije da mu ja zavidim što je on frend s Bogom, nego zato što to svoje prijateljstvo koristi za gluposti.
 
U glavi  se vrtjela scena gdje Bog šeta ulicom i slučajno sretne Jasenka. Jasenko je nekamo žurio i kada je sreo Boga i on se iznenadi. Ali nije usporavao, nego je samo pozdravio rekavši:O Bože! (to je kao iznenađeni pozdrav) a onda mu lakonski dobaci: Čuvaj ti (oni su si na ti kao što vidite), naše golubove i sirotinju…»
 
I tako sam shvatio zašto nam je cijeli gradi zasran golubljim govnima. Sve je to Hourino maslo. Zamislio sam si kak on i Bog, sjede, puše i igraju pere-ždere il okoš-bokoš, a Bodalec im tu i tamo promijeni pepeljaru, dok ga oni iz zahvalnosti ne poliju litrom kiseliša po glavi…
 
Stigao sam u ured i skuhao kavu. Zijevnuo sam zadnji put i prestao zanovijetat, te se bacio na posao, često kršeći zabranu pušenja na radnom mjestu.

osim što sam ksenofob, militarist, rasist i manijak, ja ne znam razgovarati na telefon.
ako nisu u pitanju službeni razgovori s točno definiranim ciljem istog.
jednostavno. to mi ne ide. nije moj fah. a nije da nisam probao. posljedica toga je da me se bezobzirno optužuje. za deficit ovoga i onoga. pažnje, koncentracije, ljubavi...
valjda jedina životna situacija u kojoj bi ja poželio biti žena je kad se treba pričat dugo na telefon o ničemu. kako to dobro one rade!!! to je za gledat i plakat. sve virtuoz do virtuoza.
takav razgovor u odnosu na moj je kao da uspoređujete Dostojevskog i mog trogodišnjeg nećaka.
ja možda jesam jezgrovit (da, ne, kada, koliko, može ne može, hoću, neću, u osam u devet, vidimo se bok) ali sam pravi amater kad je s druge strane slušalice žena.
a najviše se bojim da mi ne ponestane riječi. da ne nastane muk od nekoliko sekundi. iako je za muk potrebno dvoje, naravno kriv sam ja. ko što i jesam. jer njoj MUK ne znači da ona nema ništa pametno za reć, neg znači da ja nemam ništa pametno za reć, a pro po toga, znači da ni ne želim, što opet znači, da sigurno nešto prešućujem, dakle skrivam, iz čega se može zaključiti da sam loša osoba.
a uopće nisam loša osoba. samo mi ne ide to s telefonom. imajte razumijevanja. jer vas ja volim. čak i kad baljezgate gluposti.

i odem ja na taj blind date...zapravo nije potpuno blind date al ono..idem se sad upoznat s tom nekom s neta, s kojom sam se dopisivao neko vrijeme...
i dogovor je pao da se vidimo tamo i tamo, pa ćemo na kavicu...
nije me ni malo čudilo što kasni...kao to je fora neka, mislim si, to tak valjda mora bit...i čekam...
kad eto ti nje...spičkana ko ultra folk pevaljka...kuiš, čizmetine i bundetine, dvajs deka pudera, četri para obrva...ko lik iz SF serije...O.K. možda malo pretjerujem...odnosno JE ona zgodna sise&guzice noge štajaznam, sve to ona ima, čak iznadprosječno...al problem je u meni...nemoj mene folirat seko, nagledao sam se takvih. Uglavnom Miss Siječnja se fura na Paris Hilton, Britney, madonnu, oprah i uglavnom na sve te neke pičke što su kao super popularne i zgodne i imaju love i sve to skupa...
-bok di si! bla bla....započnem ja razgovor s mojom voštanom figurom, te se usaglasimo oko gdje ćemo pit kavu...
imao sam loš predosjećaj čim sam je vidio, ali najgore je tek slijedilo...
uđem u birc, ona iza mene. spazim odmah da se namjestila meni polu-bočno-polu leđno (oće reć skini mi bundu) jebemti. ajde. prođe i to. objesim nam pokrivala na vješalicu i sjedosmo.
naravno, pogađate, čim je otvorila usta, počeli su hvalospjevi. da kak ona zapravo nikog ne treba, njoj je sve bedasto i bezveze, ljudi sa iskre su sranje (valjda misli na mene, pomislih), ona ima para ko blata, prijatelja ko dreka, pametna je nenormalno i svi joj to non stop govore, piše knjigu, a razmišlja o ponudi za film, nakon čega  će bit tv voditeljica...
isuse! ja sam mislio da takve žene ne postoje, da su to samo muška pretjerivanja! al ne! jedino što je osim samohvale radila, je bilo to što je čekala da joj ja natočim mineralnu, pripalim pljugu i ne skidam oka s nje...
izdržao sam dobrih pola sata. doslovce sam buljio u nju. o čemu sam razmišljao možete samo nagađati, uglavnom osmijeh na mojem licu je ona potpuno krivo protumačila kao poticaj za još više preseravanja. i ne budi joj lijeno, doda ona gas...postalo je ne znam, groteskno...a ja sam se sve teže suzdržavao da prasnem u smijeh.
i tako. napokon, kad me je uvjerila da trebam idućih 5 mjeseci bit sretan što me je ona počastila svojom nazočnošću i da samim tim i ja sad više vrijedim na ljestvici ljudi, dozvolila mi je da platim tu nesretnu kavu (iako joj to nije običaj, naglasila je).
tek kad sam joj pridržavao jebenu bundu da se obuče ona iznenađeno primjeti: ah! pa nisi mi ništa rekao o sebi? kako to? - stidljiv sam, što ćeš, odgovorih s osmjehom anđela...-znam ja takve, opet će matrona, značajno upirući oprsteni kažiprst prema meni.... (znaš ti moj kurac iskompleksirana krmačo, pomislih odmah, te stisnuh dršku sjekire u džepu jakne, sad će ti T. objasnit koliko uopće nisi ni lijepa ni pametna ni zanimljiva ni ništa, nego samo tu prsiš sisurde i valjaš guzove i praviš se važna, a glupa si ko točak i prezirem te)
-nećeš me otpratit do auta? zatreptala je ljudska olupina. - rado. al sad mi se nekako ne da. - molim? ne da ti se? kakav si ti kavalir?
-idi sad zbogom i ne progovaraj više ni jedne jer bi ti mogla bit zadnja.
zbunjeno se zblanula, otvorila usta koja su još nešto htjela reći, a onda sam ja digao kažiprst i namrštio čelo. to je shvatila..TOK TOK TOK TOK, glasno je jebala petama majku dok se udaljavala...
gledao sam za njom zadovoljno.
 
 

Poznajem ljude koji imaju prilično luckaste uvjetovane reflexe. Imam ih i ja. Recimo kad netko spomene panda medvjeda, mene potjera srat.
Dugo toga nisam bio svjestan. Zapravo jako dugo. Do jutros. E jutros, sjedeći na školjci, kad sam PONOVO, na zadnjoj strani nekih novina pročitao da su u tom i tom zoološkom vrtu, medvjedi dobili prinovu....govno je krenulo.

prigodnu božićnu pjesmicu, možete vidjeti ovdje:
http://www.youtube.com/watch?v=J9Cgzq3Qy60

nedavno sam gledao na telki nekih dvoje debila što su se upoznali preko iskrice.
i onda su tako malo oni o tome pričali. prvi dejt, onda je on reko ovo, a ja njemu ono. pa onda će on ono, a ja njemu ovo. tu se uplete on i kao: nije tak bilo, bilo je ja sam tebi reko ovo a ti meni ono, a tek poslije si ti rekla ono a ja ovo...a da da u pravu si reče ona: stim da sam ja mislila da si ti onakav, pa to nisam rekla, a zapravo si ovakav, a to isto nisam rekla...
 
uglavnom dosadni su bili za popizdit. i na kraju priloga, rekoše oni da kak su se otkad joj on gura golog pišu u golu koku odlučili zbrisat s iskrice, jer kao ...pa sad su našli partnera i to im više ne treba.
rekli su još i da im je sad žao zbog tog. meni nije bilo žao to čut od njih dvoje. zapravo sam to i očekivao.
mada...kad već nemam boljeg izgovora zaš ne pišem log, onda bi možda trebao pokušat s tim njihovim: pa eto, znate , pa imam sad curuuu, pa nema smmmislaaaaaaa, pa ovo i ono.
al kurca brajooo. ne da mi ne da, nego ne da mi.

nedavno mi je frend u povjerenju ispričao...
da ima problema. taj je problem imao i prije ali jako davno, još kao sasvim mali dječak, negdje oko treće godine mu se to prestalo događat. al sad se vraća. bilo mi je jako smiješno to slušat. a njemu jako neugodno to pričat.
ma.
jutros sam začuo zvono budilice i istrčao na hodnik jer sam mislio da zvoni za veliki odmor. (?!?)
eto šta ti je čovjek.

rasterećen briga ušao sam u gostionu u kojoj su stvari već poodmakle. facijalni izrazi mojih prijatelja uznapredovali su ka alkoholnoj komi. burno su gestikulirali i smijali se besmislicama. shvatio sam da me čeka duga i teška noć.
ali nije noć ono čega sam se bojao. nego jutro.
odlučio sam se za veliki Becks iako sam znao da mi to (bar prvih nekoliko sati) neće pomoć. U smislu stizanja njihovog stanja. I tako. ispočetka su mi strahovito išli na živce. al trpio sam. čekao svoju minutažu.
polako, gotovo neprimjetno, klapa se osipala. meni više apsolutno ništa nije išlo na živce i osjećao sam se, svakim gutljajem sve bolje. pred kraj prvog čina maratonske praizvedbe "petak navečer" ostali smo četvorica.
opremili smo se novcima i napustili bazu u smjeru opskurnih gostiona koje to zapravo ni nisu. al su stvorene za nas. oće reć da bi mi imali gdje lokat i igrat se. i gdje je fajront stvar koja nije vezana uz vrijeme. nego stanje.
kad smo dostigli stanje. ostalo nas je troje. nitko nije spominjao idnju kući. a budući da smo se našli u zoni između 4 i 6 ujutro, hitno nam je bio potreban PLAN. kratkoročni. kako ubit 120 minuta, jer u 6 se otvara prva normalna gostiona na tržnici.
izbor je pao na OMW pumpu. i to je bio odličan izbor, moram vam reć. jer...uskoro sam zaključio da su pumpe postale značajan faktor noćnog života grada.
dođite na pumpu vikendom oko 4 ujutro i zaprepastit ćete se koliko je tamo dobro. U smislu da je puno kao u disku. Alkohol teče potocima, ima i za jest, pušta se glazba, pa čak se i pleše. benze su se od utočišta, pretvorile u in mjesta. oko 6 još uvijek nas je bilo trojica.
tržnica. e tu su nastali prvi problemi. Hogar je objašnjavao nekoj dvojici da su oni zapravo murijaci u civilu i da nas špijuniraju. Ta su dvojica bili netom probuđeni mrgudi čija se paprika vjerojatno loše prodavala, a iz iskustva znam da su paprikari na tržnici uglavnom dobro naoružani, pa mi se nije svidio Hogarov nastup.
no. nisma se miješao. nisam smirivao Hogara, jer to nema svrhe. kad ga pokušavam smirit, on još više poludi. samo sam namignuo jednom od mrguda sa "ic okej" migom. Hogar je uskoro premjestio fokus bullshitanja na konobara-gazdu kojegzna odavno. čovjek se tek probudio i nije mu se dalo pit s Hogarom koji ga je nazivao pogrdnim imenima i sustavno ga vrijeđao. Namignuo sam gazdi sa "ic okej" migom. uskoro smo ostali dvojica.
oko 8...to vam neću ispričat jer je apsurdno i teško shvatljivo to što smo mi išli radit od 8 nadalje.
oko 9 sam stigao doma. i pravio se da sam se tek probudio. doručak, novine, Tv i tak dalje. upalilo je.
oko 10 me nazvao Hogar. On se još nije predao. Ali je bio blizu. vrlo blizu. gotovo je izgubio moć govora. Ipak uspio sam shvatit njegovo pitanje: I i e au? Taj mi je detalj tijekom noći promakao. Stvarno nisam znao reć gdje mu je auto.
Naći ćemo ga ovih dana. A prije idućeg petka sigurno.

nijemi od zajebancije
 

nedavno tremendus je rodio. pa smo to išli obilježit. dobio je ćer.
doduše nije rodio tremendus neg njegova žena, al to se tak kaže. tremendus nije loš tip all in all. al malo je kvasitelj. i voli pretjerivat. tako je i stekao nadimak. osim što pretjeruje, tremendus voli pripisivat tuđe zasluge sebi si.
jer reče tremendus: 
-i sad sam ja konačno čovjek. to mi zvučalo nekako biblijski. ta njegova rečenica. a onda je nastavio u nebiblijskom svjetlu:
- imam tridest godina, uspješan sam, vozim citroen imam stan od 80 kvadrata, imam ženu i evo sad i ćer. kompletan sam čovjek. imam i auto...bla bla bla
nereče tremendus da mu je žena digla taj kredit, koji otplaćuje pola ona, a pola njen buraz, kojem je njihov otac ostavio kuću, a ono ošo živjet na dunavski splav.
uglavnom tremendus ne daje ni suhe daske za taj stan. i boli ga kurac ako nešto krene po zlu. on će pokupit svoje igračke a vi se gospodo jebite. jedino za što je tremendus zaslužan je to što je naprcao tu svoju ćer. to valjda nije upitno.
iako: sasvim je dobro prihvatio moju čestitku: e jebo joj ti mater!
možda ja negdje u dubini duše prezirem tremendusa, al to sad niej ni važno...uglavnom tremendus i većina ostalih gostiju te večeri, dolazila je iz ugostiteljskog miljea, oće reć gazde  i bivši gostioničari.
pa je to bila i glavna tema našeg druženja. zapazili smo nekoliko trendova. a to je da htjeli mi to prioznati ili ne, sve više gostiona pušta narodnjake. o tome nema zbora. nabrojali smo primjere u svrhu argumentacije te tvrdnje
dalje smo lamentirali o tome što im je činiti u takvom okruženju. neki gostioničari pribjegavaju trikovima. tipa: poštaju im tamburice, il tak nešto što recimo slični al nije folk....i sad su se oni dalje nadglasavali jel može to tako il ne može i tak dalje.
a ja sam nekako gledao te klince oko nas i razmišljao:
eto. što hoće klinci: prije svega hoće da je gužva. bez tog ne ide. onda, hoće da se radi do barem 4 ujutro. i hoće da je svijetlo prigušeno, a glazba glasna. a za sve drugo ih boli kurac. to odgovorno tvrdim.
i svaki će gostioničar na kraju puštati onu glazbu koju većina gostiju traži. pa i narodnjake.
prije smo se mi smijali njima. a po novom se oni smiju nama. nas više nema.

krizno je razdoblje. ne smišljam niš pametno ni revolucionarno. već duže vrijeme. a inače to radim svakodnevno da si razbijem svakodnevicu. al sad....mrka kapa.
zadnja iole interesantnija paralela koja mi je pala na pamet je bila:
- da se bicikl koji ganjaš po asfaltu glasa ko oveći komarac koji ti noću leti oko glave. i to je sve. nda.
i još o biciklu:
- da bicikli imaju siceve koji su neupotrebljivi za sjedenje i za sve, osim za dobit hemeroide na šupku.
- da se ja zapravo ne volim vozit bajsom. ne bih to volio čak i da nije žut & ženski.
sanjao sam noćas djevojku si koja je rekla da će doć u petak. sto posto sam siguran da sam to sanjo. jer u zadnje vrijeme ne pijem, dakle otpada mogućnost da mi je ona to rekla dok sam s njom pričao pijan.
moj stari je npr. sanjo da će engleski goalkeeper promašit loptu i zabit sam sebi gol.
jel to znači da ona dolazi?

naručio sam kavu, soka (bilokojeg) i novine... sjeo i listao...
stari reper izboranog lica sjeo je pored mene. mogao je sjesti i negdje drugdje, budući da je gostiona bila sasvim prazna. to bi bilo isto kao da je sjeo pored mene, jer je gostiona toliko malena da sjesti negdje dalje zapravo i nema smisla. tak da je sjeo pored mene.
zagrlio me. nagovarao na rakiju. trgnuo je dvije-tri. i onda me je pitao:
-da ja umrem, bi li mi ti dao osmrtnicu u novine?
nisam znao što da odgovorim. zbunio me.
-kakvo ti je to idiotsko pitanje?
-ne. reci mi. Bi li stavio oglas u novine?
-zašto me to pitaš?
-reci mi!
namrgodio se. oči su mu bijesno sjajile. nisam imao pojma što da odgovorim. iako nismo osobito bliski, vjerojatno bi otišao na tu sahranu, pomislio sam. jebiga, valjda bi onda dao i oglas, zajedno s ostalim momcima iz šire klape...
-bi. dao bi.
-sam?
-kak misliš sam?
-sam! posljednji pozdrav Boss the Beatu od Mr. T-a? Jel bi?
počeo sam naslućivati o čemu se radi, mada kroz gustu maglu. Boss the Beat je izgledao...hm pa čak pomalo suicidno u tom trenutku, pa sam riješio okrenut na neku zajebanciju.
-pitaš me zbog love?
-ma jebeš lovu! ja ću ti dat lovu, oš lovu?
-pa zašto onda sam?
-zato što čitam osmrtince neki dan. i neki jadnik, kuiš buraz, ima samo tri. Tata, mama, neki tamo... i posljednji pozdrav iz kafića tog i tog, od mice mace, šace, raje, vlaje, gaje, bakija, cakija i vlakija...ja...zgrozio sam se. neću to. kuiš, neću da ljudi misle kak sam bio jada...oću barem dvije stranice.
- a jel bi rađe veliki vijenac i buket il osmrtnicu?
-zajebavaš? kakav crni buket? oću oglas. jel ti jasno? oću oglas, da ih ima bar 50. i posvetu.
-O.K. al napisat ću da si bio bitanga i pijanac.
-gade.
-jebiga. ak neš buket, onda ja pišem što ja oću.
-O.K. da ti dam pare?
-neću pare.
-dogovorili smo se onda. odo ja sad.
ustao se i krenu van. Jebemti, ne smijem ga sad pustit. Što ako se majmun baci pod vlak il si prostrijeli tintaru? nosit ću skota na duši.
-Boss the Beat! čeeekaj malo. Di ćeš sad? sjedi vamo. popit ćemo rakiju. I prestani se mrgodit i pričat takve gluposti. plašiš me. Sjedi tu!
sjeo je. pozvao sam konobara i naručio dvije rakije i vode. nisam, ali stvarno nisam tu večer htio pit, ali ovo je bio imrdžnsi kejs. zašutili smo. pušili i pili.
-haha. ipak piješ! slavodobitno je rekao.
-a da znaš da ću stvarno napisat da si bio pijanac.
i oću.

kad me stara istukla 200-ti put prestao sam brojat. shvatio sam da se ona na taj način pravi važna. jer, nekad bih dobio po zubima samo zato da bi drugi vidjeli kak je ona stroga.
kasnije, naučio sam poštovati pravo svakog čovjeka da se pravi važan, ako to ne uključuje udaranje mene. da budem do kraja iskren, moju staru i dalje, često, napadne poriv da me tuče, ali ipak su se odnosi snaga bitno promijenili.
uglavnom je pustim da priča što hoće, a ako su neki prazinci ili blagdani, udovoljim njenoj želji da me i opali, ali ne po licu. ako se pak drzne i zavali mi šljagu, ščepam je za ruke i odvučem do neke meke površine te spustim na istu. i onda je držim i gledam kako se pjeni.
pronicljiviji među vama, već su to zaključili, ali za vas ostale, moja je mama dalmatinka. ona se jednostavno voli svađat i galamit.
za razliku od oca. taj se pak, ne voli svađat i galamit. on mirno pušta suprugu si da šefuje. jednom godišnje, a nekad i rjeđe mu to dopizdi. u tim se trenucima stara pretvori u...u ništa. prestane disat i postojat. uvijek sam sa zanimanjem pratio metamorfoze karaktera mojih roditelja u takvim trenucima. nda. otac me istukao dva puta i to dobro pamtim.
recimo da je to kraj loga. uz napomenu da sam sinoć gledao emisiju otvoreno s hloverkom i neka četiri dalmatinca, od kojih su dva iz hdz-a a dva komunisti...
 isuse, kakav nedostatak ponašnja. deficit ophođenja. manjak zdravog razuma. explozije ega. šarada mahanja dokumentima po studiju. nadglasavanje, ustajanje sa stolca, prijetnje...hloverka ih jednostavno nije mogla držati pod kontrolom. toliko je to degutantno izgledalo, ta četiri lopova, četiri bitange koje se svađaju o odakle se čisti riba, i tko je manje ukrao...
da sam na trenutak pomislio da kad bi moj stari došao do točke kad mu dalmatinsko njakanje počne ić na živce, sigurno, ali sto posto sigurno, bi se i oni pretvorili u obelisk discipline u roku od odma. I uživao bih u toj tišini, priznajem.
Ovako, ugasio sam tv. od sramote.