APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

...greb-greb po nosnoj nutrini, kad izađe balac i to zlatni i kaže:
- Ja sam zlatni balac. Pusti me i jednu želju ispu...
NJAM

Kad je ovako sunčano, težim nešto svijetlijim temama.Jedno ljeto, dođe mi u goste frend iz Sydneya. Naš dečko, cool tip.Do iznemoglosti zaljubljen u Hrvatsku. No, još nije pronašao adekvatnu Hrvaticu, da tu svoju ljubav kanalizira i personificira s nečijim sisama.
Odlučili smo provesti dva tjedna vozikajući se po obali/otocima.Nakon nekoliko dana "on the road" života, stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Imali smo dovoljno novca i goriva, a ni ten nam nije bio loš. Još samo da skinemo neke dvije košute i to je to.Momak priča hrvatski, recimo za nijansu lošije nego ja engleski, pa sam mu predložio:-Čuj Frank, (Frane) večeras idemo u pičke. Ajmo pričat na engleskom, to će olakšati stvari, vidjet ćeš. Smotat ćemo nešto, garantiram.- Misliš? - 100 odsto. Slušaj ti mene. Znam ja ove naše sponzoruše.- O.K. mate.Te smo večeri pili puno, ali zato naglo. Nismo galamili, ali dovoljno da nas čuju.  Komunicirali smo engleštinom by Guy Ritchie. Otezali svaku rečenicu, i persirali si ko ploudebili...tipa:
Hey Charlie, can you see that boat over there?
Yes Frank. I can. That blue one that one?
Yes Charlie, the blue one.
It's a big fucker innit' Frank?.
Dunno Charlie, but it's blue allright.
Debilna priča, ali je prolazila. Te naše cure su stvarno something else.."što luđi seljak, veća lubenica" Išlo nam je dobro.To sam shvatio kad smo nakon strateškog mijenjanja birtije, ubrali da nas prate.
Još kasnije, u neakvom klubu, naša pratnja u vidu dvije purgerice parkirala je pored nas. Cugale su čistu votku i klebarile su se čim bi zinuo. Uskoro smo se upoznali. Moj dragi Frank je izjavio da je Brazilac (!?). a ja sam kao englež.Lagali smo tako, čagali s njima i naručivali te votke. Frankova purgerica je ponešto bolje podnosila cugu, pa je s njim počela "uho na uho" neakvu tešku temu. Nisam tome pridodavao neki osobit značaj. Bio sam koncentriran na ovu moju. Bila je već dobrano pijana, i u tom bih trenutku bio spreman potpisati i blow job. No još ima nade za koitus, idem se lijepo popišati, pa da ih vodimo odavde...Vratim se s WC-a i imam što vidjeti.- Kak' te nije sram, bedak jean! na čistom hrvatskom, obrati mi se moja nesuđena.- ? - Kae? Kaj se foliraš da si englez?Pogledao sam Franka. On se nevino smiuljio. Merd. Ribe su dale petama vjetra.Uhvatio sam ga za rame i povukao van. - Dobro, koji je tebi kurac?- Zašto?- Šta zašto glupane, jesmo li se lijepo dogovorili da nam je engleski cover. Aj mi reci zašto si se prosrao?- Ja ne možem lagat. Rekao sam da smo Hrvati, šta ima veza?- Aj' kad si rekao svojoj, ali zašto si pokopao i mene?- Ali, možda oni još hoće s nama.- Jao. Evo, ti se vrati. Meni je za danas dosta. Ljut sam na tebe.Idućeg dana, dogodilo nam se isto. I još jednom poslije. Shvatio sam da Frank nije načisto bili guzio il' bi se ženio. Uvijek bi naposlijetku priznao. Siroče, valjda je kontao, da mu je bolje priznat prije nego što umoči, jer tko zna , možda je baš ona žena njegovog života. Prestao sam se ljutiti na njega, jer ja sam ionako bio samo collateral damage u tom njegovom questu.
NE ZNAM KOJI JE KURAC OVOM FONTU

Never-neverland. Imam državljanstvo dotične republike. Neverlanđanin, eto tko sam.
Nije lako to postat. Iako svi smo po difoltu neverlanđani. Prvih nekoliko godina života. Poslije izgubimo status.
To mi je bilo najveće razočarenje u životu. Pole position u utrci razočarenja. To i Djed Mraz. Kad su mi rekli da ga nema. Sva ostala razočarenja skupa, su mlaka vodica u usporedbi sa ova dva.
Oh kako sam bio ljut na sebe. Kad sam prestao bit neverlanđanin. A prestao sam polako.
Naime, najdraži dio dana moga djetinjstva bila je, dakako noć. Ono kad te starci poteraju u krpe. Pa se pokriješ preko glave i stupiš u neverland. I tamo provodiš sate. I tamo vidiš sve i svakog i sve si. Što zamisliš.
Bio sam dovoljno mali, da nisam znao što znači riječ mašta. Idem mislit, tako sam si govorio.
Danas, kad pogledam unazad, tih nekoliko sati prije nego što zaspim bili su bolji od bilo kakvog sexa. A zbog sexa sam i izgubio državljanstvo. Neko sam vrijeme krivio curice. Jer sam počeo mislit o njima, a u neverland više nisam išao. Kad sam otkrio masturbaciju, s neverlandom je bilo svršeno. Curice su pobijedile. Prvi orgazam je bio ključan sensation.
E, al vremena su se promijenila. Doduše lagao sam. Nemam državljanstvo neverlanda. Imam rezidens. To je isto ko i državljanstvo, uživaš sve povlastice, samo nemaš pravo glasa. Prilikom izbora. Svejedno. Izbori u neverlandu su ionako hilarious happening.
Ne mogu vam otkriti kako se status dobije nazad, jer uostalom, to je za svakog ponaosob potpuno drugačija procedura.
Povjerio sam jednoj prijateljici jučer, svoju spoznaju o članstvu. Dok, sam joj sav u zanosu, to prenosio, smiješak joj se ocrtavao u kutovima usana. Rekla je: -Vi, muški. Nikad nećete odrast....kakav patos. -A jebemu, kakva si ti curica, i šta mi se tu praviš ozbiljna? -Daaj tantra, uozbilji se, dodala je i prešla na neke svjetovne teme. Ona je počela pričat o problemima, a ja sam počeo susprezat smijeh.
Znam da mi duboko u duši zavidi.

Teta Beba je bila najpouzdaniji diler u gradu. I gotovo uvijek je imala robe. Krmci su znali da ona šljaka, ali joj ništa nisu mogli.
 
Ona je bila već pomalo starica s nekih pedeset plus, ali je izgledala još starije, valjda zbog burnog života, kojeg se nitko od njenih klijenata nije sjećao. Iza nje su stajale neke mrcine iz Zi Dži-a, i kad su joj lokalni čobani htjeli preuzet posao, prebilo ih na mrtvo, vozalo po gepeku i jebalo šipkama u dupe.
 
Teta Beba je radila uglavnom s horsom. Ranije je radila i s bombonima, ali otkad im je pala cijena, to joj se više ne da. Male marže sinko. Imala je jednostavan, ali učinkovit plan distribucije.
 
Svaki dan je šetala gradom sa svojim dobermanom po imenu Ćuko. Jedan dan u mjesecu, kad je imala robu (koja je bila vjerojatno u Ćukinom šupku) išla bi okolo po naseljima, parkovima, promenadom i pripremljene paketiće od po gram, dva i tri, lijepila selotejpom na čudna mjesta. Budući da u obzir nije dolazilo zapisivanje lokacija, niti ponavljanje istih, potrebno je bilo imati bujnu maštu i slonovsko pamćenje.
Teta Beba je u glavi imala svoje jedinice, dvojke i trojke, i znala je u svakom trenutku koliko robe joj stoji vani i gdje. Krmci su je zaskočili meleon puta, ali u njenom stanu, nikad nisu našli ništa. Pratili bi je dugo, danima, i svaki je dan pretresali, ali od robe ni H.
 
Šašavi bakutaner nije imao mobitel, što je znao biti problem. Na tvrdu žicu javljala se do 19:30, jer poslije početka Dnevnika, šljaka nije dolazila u obzir. To su znali svi njeni klijenti, čiji je broj bio stabilan. Uglavnom su to bili ozbiljniji ljudi, s pravim đankozama nije radila često, jer prave đankoze najčešće nisu imale love. A kod Tete Bebe se radilo na avans i nikako drugačije.
 
Tama pakira svog Golfa dvicu pedesetak metara od zgrade. Nije bilo mudro nasrat se ravno ispred ulaza. Lija se laganim hodom uputi prema zgradi. Kad je stigao do zgrade, otipka Teta Bebin broj.
 
-     Dobro veče, Teta Beba, Mladen je.
 
-         A ti si sine, hoćeš navratit kod mene?
 
-         Bio sam tu u prolazu, eto baš sam ispred Vaše zgrade, pa rekoh da Vam se javim. Evo stižem.
 
Popne se na drugi kat. Pozvoni. Otvori mu Teta Beba uz koju je stajao Ćuko.
 
-         Dva komada, tiho kaže Lija i pruži osam stoja.
 
-         Park Kralja Tomislava, treća klupa od Drave, kroz aleju Kestena. Na donjoj strani druge daske, uz desni rub.
 
Vrata se zatvore. Heroin je bio točno tamo gdje je Teta Beba rekla. Uvijek je bilo tako. U par navrata bi situacija propala, nešto bi se dogodilo, netko bi ga pronašao slučajno, ili bi paketić stradao od vlage. Teta Beba nije pravila pitanje. Poznavala je dobro svoje klijente i imala sposobnost prepoznati laž. Naravno, onaj koji uloži reklamaciju, dobije samo novu adresu; nikad lovu. Ako bi teta Beba skontala da je netko laže, jednostavno s njim više nije radila.
 
p.s. Imena ljudi ( i pasa) iz ove priče izmišljena su. Izmišljeno je još ponešto, ali što i koliko ovisi o percepciji čitatelja
 

Negdje sam pročitao definiciju prijatelja.
"...Prijatelji su ljudi koji se cijeli život boje da će te iznevjeriti, ali to nikada ne naprave..."
To mi se svidjelo.Mada, to nije potpuna istina. U životu ne možemo birati mnogo. Na primjer, ne možemo birati datum rođenja, roditelje, braću ili sestre, zemlju u kojoj se rodimo i još pun kurac dodatnih bitnih odrednica naših života. Često je i odabir bračnog druga samo splet okolnosti.
Ali možemo birati priljatelje. So choose wisely.
Nekada si mogao pijan vozit neregistriran auto. Mogao si nemat dozvolu. Ali nisi mogao hodati bez pištolja.Svi su bili naoružani. Čak i neke žene.Jednoga jutra po povratku iz brije koja je prošla više-manje miroljubivo, došli smo u kuću moga frenda.
Ne sjećam se točno zašto, ali uzeli smo sjekire u ruke i počeli razbijat namještaj. I prozore i crijep. Uostalom, sve što se udarcem sjekire uopće može razbit. Lupali smo tako neko vrijeme dok se nismo umorili. To nas je jako zabavljalo.
Kad smo sve rasturili, predložio sam mu da odemo nekamo na cugu.To ga je valjda razljutilo pa je izvadio pištolj i uperio mi ga u glavu. Nije mi bilo smiješno. Stajao je nekoliko metara od mene i ciljao mi u čelo. Divljački se smijao, a oči su mu svijetlile kao Sotoni. Pomaknuo je ruku udesno i opalio.
- Sad ti pucaš pičko!
- Raširi noge.
Pucao sam kao Goluža sedmerac. Ovaj put njemu nije bilo smješno.Pucali smo jedan na drugoga i svaki put su zrna prolazila sve bliže tijelu. Srećom, ostali smo bez municije.
Na poslijetku smo ipak odlučili otići na jutarnje pivo.Pred kućom je stajala policija. Vjerojatno su bili tamo već neko vrijeme i slušali naše orgije. Nisu pokušavali ući. Kad su nas vidjeli, pitali su:
- Dečki, jel sve O.K.?
- Naravno. 'oćete s nama na cugu?
- Hvala, ne. Molim vas pazite se.
Fale mi ta vremena.
I prijatelji kojih više nema.

- Ćoso kende?
- Abe, abe. Nemangavla.
-So be?
- Is.
- Sasto be?
- I barval pudela be.
Odjebite dušebrižnici prajvata. Ja volim cigane. Naravno da ih volim. Razlog tomu leži u mom djetinjstvu. Kad sam uvijek više volio indoše, a ne kajoše...dakle sklon sam plemenima, a ne nacijama ili zanimanjima.
Cigani su pleme. Nomadi. Krhhki su i bespomoćni. Uvijek su ih i svi tlačili. Oni nikad nikog. Imaju dušu za svakog. I sviraju za popizdit.
Ovaj vikend će nam ponovo svirati. Dolaze iz Vojvodine. Kitit ćemo im violine s eurima i razbijat stakleni inventar bijelih ljudi, jer to ide jedno uz drugo.  
Molim vas da romsku glazbu ne brkate s folkom. Ne slušam narodnjake. 
 

Danas sam za lakše teme.
Često šetam gradskim ulicama. I kontam kako je na njima sve više prosjaka. Ljudi bez, ruku, nogu, običnih pijanaca i malih cigojnera...Fakat se ima gadnih scena za vidit. Ja im nikad nedam kunu. Možda će netko pomislit da sam hladan i okrutan tip. Možda i jesam, ali ja svoje kunu-dvije čuvam za ulične svirače.
Pod jedan, oni ne prose, oni rade. Iako se to ne bi moglo nazvat poslom u klasičnom smislu, ajmo reć da oni volontiraju za neizvjesnu zaradu. Ima jedna mala što u Krežminom prolazu pegla violinu, tik pored onog kipa s violinom po kojem je prolaz i dobio ime. E njoj uvijek dam. To mi ima smisla. I ostalim sviračim po Kapucinskoj isto uvijek ubacim neku siću.
Ne zato da ih pomognem u smislu da ih maknem s ulice. Ulični svirači su potrebni gradu. Oni su dio njega i treba ih nagradit. To s prosjacima nema veze. Ako lovu date njima, samo ćete ih ohrabrit da dođu u većem broju. A nije isto slušat nekog na gitari ili violini ili neke momke s Anda što duvaju u drvene cjevčice ili slušat zapomaganje malog Roma od nula godina.
Primjetio sam i da vrlo mali broj ljudi uopće daje lovu bilo kome. Ali imam osjećaj da bi dali, kad bi mogli. Tu prvenstveno mislim na ljude koji šetaju ulicama. Ne na vlasnike automobila. Jer ako ste vlasnik automobila, vjerojatno rjeđe prolazite onuda gdje svira neka glazba ili sjede prosjaci.
Mada, ja doista nemam ništa protiv posjedovatelja automobila, samo pretpostavljam da oni ipak bolje znaju kamo će sa svojim kovanicama. Čak sam svjedočio  jednom liku koji je došao kod uličnog svirača razbit cenera za parking.
Dajte da sviraju. Ne dajte radi davanja. (ili ako ste potpuni debajli, uplatitie smsom za nečiji blog).
p.s. Mala ti mene zajebavaš. Neki ti bude. Sad se ja kao ljutim. Onoliko koliko se ti kao praviš blesava.
p.s.s. Samo molim te nemoj napisat kak ti daješ onim Hare Krišna, Višnja i Dinja luđacima, jer ću totalno ispalit. Jer njima isto nikad ne dam. Banda. U stanju sam ih sve našamarat potpuno trijezan i u odijelu.
 

DAJ AJDE
 
p.s. A napiši nešto bogamu. Ja moram čitat.
p.s.s. E sad znam da nećeš. Sad tek nećeš. Sad baš nećeš. Sad namjerno nećeš. Sad ćeš otić...
p.s.s.s. Mrzim odlaske (osim svoje). I uvijek je tako...budem u "bilo koja luka u oluji" filmu neko vrijeme, čarolija traje i: puf! ti odeš...
p.4xs. konspirativna si do iznemoglosti. Ko da si u OŠ "emajsiks" išla. A nije to loše. Čovjek se u tebe može pouzdat....Sasvim pouzdano mogu tvrdit da od tebe glasa čuti neću. A nepouzdano mogu mislit da mi zapravo želiš nešto reć. I još puno toga mogu smislit s potpunim nepouzdanjem.
p.5xs. I to je nešto. To nepouzdanje moje mašte versus tvoje pouzdano susprezanje od interakcije s istom.
tupi.fajves. Svejedno. Bar nisam napirlitani egoist. Eto, imam i ja slabu točku. Oh, još i kako je imam. Tebe uvijek zasere, to što misliš da nisi. Ili da mislim na nekog drugog.PA KOGA drugog JEBOTE LED?
tupi.sikses. Znaš što? Ja bih htio da ti o sebi imaš puno bolje mišljenje, no što ga imaš, regardless of tvog VL stava koji svi ovdje pljugaju do imbecilnosti.
tripi.sikses. I gotta be trippin'
forpi.sikses. No forplay. Pure madness.
forpi.sevenes. Jedan mod verbalnog izričaja dugujem gospodinu po imenu Mike Seaton. Stari me jarac naučio svačemu..tipa: I'll pay the rent on Monday (by tantra) postao je: By Monday, I'll be able to raise sufficient funds to maintain my accomodation (by Mike). I još puno takvih sitnica zbog kojih se čovjek doima pametniji no što jest.
fajvpi.sevenes. A ni od tog nemam koristi. Koji god mod izaberem, ti samo čitaš i u sebi se smijuljiš. Kad god se okrenem prema tebi, stojiš mi iza leđa. Baš si pizda eto. Pizdo jedna.
skispi.sevenes. Slijepljenih leđa hodamo kroz život. Tako smo si blizu da nam je vruće, a predaleko da bi...da bi bilo što

Drugi srednje.Negdje u listopadu na Marakanu u Beograd dolazila je Engleska.Kao svaki samosvjestan predsjednik razreda, omladine i inih socijalističkih struktrua, odlučio sam ne lagat, te pitat razrednicu da nas četvoricu pusti na tu tekmu, jer jelte' igra Jugoslavija...
I pusti nas raska. Rahmetli raska je bila dobra žena, puna razumijevanja.Skupio se jedan autobus ljudi iz Osijeka, točno 50 ljudi. Sve klinci i tu i tamo koji stariji momak. Ne brkam face, ali brkam gostovanja, pa pouzdano mogu jamčiti jedino za braću Runac, da su toga dana bili tamo.Stigli smo pred Marakanu pola sata prije tekme. Imali smo karte za jug. Upali smo unutra. Battlefield je izgledao ovako:
Sjever je bio dupkom pun. Cigani su se tada još zvali cigani. Bilo ih je tridesetak tisuća. Istok i Zapad također puni.Na istočnoj strani juga, bio je napravljen kavez za Engleze koji je opkolila specijana murija. U kavezu 2-3 milje engleža.Na zapadnoj strani juga cca 5-6 milja grobara. Sredina potpuno prazna.E, sad k grobarima nam se ne ide, ne ide nam se ni pored murije-engleža, pa smo zauzeli tu sredinu.Netko je rekao: -Ajmo, pjesma! Iz 50 grla: Marjane, marjane, ča barjak ne viješ...
Slabo smo se čuli, ali čuli smo se sve bolje, jer su cigani sa sjevera ušutili kako bi mogli čuti o kome se tu uopće radi, zašutili su i grobari i englezi. I stvarno smo se čuli. Jedno pola minute, samo mi...
Odjednom, sa sjevera zapjevaše cigani:- Ubijte ih grobari, ubijte ih grobari!!! I ne budi im, teško, grobari razviše zastave i doslovce svi, počnu sveopći juriš pješadije prema nama. Ne znam je li tko od vas doživio sličnu scenu, ali od ove mi se još uvijek ledi krv u žilama. Strašan prizor.Južno stajanje je prilično prostrano, tako da im je trebalo određeno vrijeme da do nas dođu.
Sjećam se da mi je pokojni Vlatko Runac rekao: - Mali, uvuci se u sredinu! (to sam znao i sam)Preplavila nas je grobarska plima i počela je sveopća makljaža. Muriju je apsolutno bolio kurac. Oni su čuvali engleže.Glupo mi je pričat tko je tu popio više batina i razmišljat kako bi sve to završilo da se nije pojavio ogroman bradonja s šajkačom i zaurlao:- STANI!!! PREKINI! Grobari su stali. Prirodno, i mi.- Sramota bre, da se bijemo, jesmo došli za Jugoslaviju da navijamo?!Ju - go - slavija, Ju - go - slavija!!!Svi su to zdušno prihvatili.
Kasnije smo polako jedan, po jedan, izmigoljili iz mase, začepili gubice i molili boga da sve što prije prođe.
Engleži su dobili 4:1. (Katanec)

Uvijek sam mislio da je najbolje mjesto za grad na ušću jedne rijeke u drugu. Što i nije osobito intelektualno dostignuće. Mislim, Sisak, Karlovac, Beograd...svi su na ušću. A zašto onda Osijek nije recimo u Aljmašu? Jer ušće Drave u Dunav je fakat strateško mjesto.Uvijek svi trube kako je Osijek na strateški vrlo važnom mjestu i bla bla. Potpuno mi je to nejasno.
Sjedio Lajoš u fotelji. Sjedio Sulejman na jastuku. Obojicu su zvali II. I misle oni kako da jedan drugom jebu majku. Sulejman je bio drčan, ali nije bio glup. Pozove svoje vezire i kaže:- Uz Alahovu pomoć, na proljeće idemo u Mađarsku...iiiebat ću im mrtvu majku i sve opljačkat i spalit. Uhode mi govore da u Budimskoj riznici ima 600 kovčega zlata.
- Huraaaaa! povikaše veziri, a u očima im zasvijetli logo dolara.- Mustafa, rekne sultan, aj ti meni reci, kojim putem ćemo u Mađu?Paša Mustafa Jahjaoglu je bio respektabilan logističar. Znao je čitati i pisati i volio je zemljopisne karte. I kaže on:- Veliki sultane. Imamo problem. Najlakši put do Budima je od Beograda ravno na sjever uz istočnu obalu Dunava. Ali to je banana. Budim je naime, na zapadnoj strani Dunava, i koji ćemo kurac tamo ako dođemo s krive strane rijeke. Ne moš ni dopucat do zidina, a kamoli forsirat tako široku rijeku.- Nda. Nastavi.- Drugi dio problema počinje ako krenemo od Beograda uz zapadnu obalu Dunava. To je sama šumetina brate mili. Teško prohodno. Ondak ćemo doć do Drave. Malo dalje na zapad se nalazi Osijek. Osijek je na južnoj strani Drave. I kad ga recimo, osvojimo i prijeđemo Dravu, tek onda smo u kurcu, jer sjeverno od Osijeka  počinje močvara. Opća kaljuža. Ne možemo kroz nju vući topove ni kola. A čuo sam da u ispod tog blata stanuje sam Šejtan i proždire svakog ko onamo zakorači. A opet ako ne osvojimo taj Osijek i budemo išli dublje na zapad uz Dravu, veliki obilazak moramo napravit. Elem, ostavit ćemo desno krilo potpuno prazno i ako budemo morali Allah forbid, bježat...- I što predlažeš?Kontam da Osijek svakako uzmemo. Napravit ćemo most preko sjeverne močvare u roku godine dana. I kad to bude gotovo, eto nas brajo na zapadnoj obali Dunava. Sjurimo se gore and we are laughing all the way to the bank.
Tako i bi. Lajoš okupi 25 tisuća i spusti se do Mohacsa. Sve je to super i blješte im oklopi, al 100.000 Turaka je sto iljada Turaka. A Osijek je idućih 150 godina imao most koji je bio svjetsko čudo.Sad mi je to jasno.

Ljudi ne znaju koja su krvna grupa.
Ali znaju koji su horskopski znak, podznak, predznak i di im je jupiter a di mars i u kojoj im je od kuća sunce...
A kad su ovce. Sinoć ih je na srbiji jedan vrijeđao a oni se branili. Oni, misli na te astrologe. Gornja granica gluposti.
A ovaj što ih je vrijeđao, to je dosta dobro radio. Njih i njihov jebeni sinkronicitet i Junga. I da se sve astrološke nebuloze raspu like tears in the rain, kupnjom jebenog teleskopa. I kvit. Sve ih je postrojio.
A znate što su zaključili? Da on to ne misli o njima, nego o nekim drugim astrolozima, a ako i misli to baš o njima onda se zeza. I da ima još jedan novootkriveni znak, trinaesti po redu (vidi naslov loga).
Jebomepas ak nisam zmijonosac.
 

Hvar. Zoraće mi je oduvijek bila fejvorit plaža. Zapravo ne toliko plaža, koliko onaj gore mali restoran. Onaj "razvedeni" restoran. Kljucao sam školjke, pijuckao vino. Moji su jambali, a ja sam buljio u Vis. Kad eto ti njega, moj frend DJ...
Di ste psi, di si ti bla bla...sjedi s nama, jedi, pij. Došao je jučer. Ima partijanu večeras na tvrđavi. Al je u kurcu. Jer, je dogovoreno da još neki drugi lik dođe, kao pola večeri on, pola ovaj drugi i na kraju neki žabar. A taj drugi još nije stigao i ne javlja se.
Sjedili smo do kasno popodne. On je postajao sve nervozniji. Morao je ić tamo gore namjestit svu tu opremu i tak. Organizator po imenu Mliky se dogovorio za lovu za njih obojicu. Konta ovaj moj, da će dobit samo pola para. A to je nedobro.
Ja ću ti to odradit, rekoh. -Zajebavaš? -Uopće ne. - Jesi li radio to ikad? -Nisam, ti ćeš mi malo pokazat i stvar hoda.- Daj ne lupetaj, nije ti to sam tak. - Onda ništa. Mislio sam da ti pustiš neku glazbu njegovu ili bilo što od te elektronike a ja ću na plej bek tamo se pravit da kao nešto mičem potenciometre, mjenjam ploče i skrečam.- Ti si potpuno lud. - Aj get det alot.
Nazvao me je oko osam. - Hej, jel važi još ona ponuda? Otuširao sam se i otišao kupiti neku majicu bolesnih dezena. Večeras nastupam, pa moram brinut o outfitu.
Party je počeo oko 11. Frajer je sve podesio i rekao: Čuj, po svemu moš drkat, samo ne diraj ovaj gumb ovdje, jer onda ideš live. Tu su ti ploče, ovo ti je za ovo, ono za ono...
Ljudi kako sam ja svirao...drmusao sam se tamo s jednom slušalicom na uhu i pravio se da nešto non-stop mrdam po tom pultu. Plej back nitko živ nije ubrao. Skontao sam da je trik u tome da čim malo pozadina fejda, naglo se pojačaju basovi i rulja počne vrištat. Masa je izgledala zadovoljno. Prežderali su se kemije, bili bi zadovoljni i da im ovdje njače simfonija tovara.
Trajao sam cca 2 i pol sata. Stekao neke fanove. Kao  svaka istinska zvijezda s gnušanjem sam odbio autogramistice. Njima je ionako samo sex na pameti. A meni štošta drugo.
 

Trosjed. Dvosjed. Kauč. Televizor. Dva frižidera. 800 praznih pivskih flaša. Nekoliko punih. Bilježnica sa grbama. Cjenik. 10 stolova (većih) 1 stol (manji) 4 špila karata. Kockice za jamb. Olovke. 10 stolica. 8 komPujtera. 2 para skija. Jedne pancerice. Kostim Djeda Mraza. Telefonski brojevi svih dostava hrane. Razbijeni miševi & tastature & monitori. Jako puno žica. Zgužvani papiri od preferansa. 10 kilograma paučine. Prljave čaše. Dosta raznog smeća. 14 pepeljara. Posteri.Tahićanska palica za skidanje/bacanje spellova. Kartonske kutije pune CD-a. Rizle. 2 nargile. Hrpe ključeva koji ne otvaraju ništa. Boca soka bolesne boje. Pravilnik ponašanja. Kalendar. Grb.
sve ostalo si ponesite sami

Pisanje loga je super stvar za ne radit neko vrijeme.
Ali onda opet počneš. Jer nešto čitaš. Neke druge logove. Ili knjige.
Kad ništa ne čitam, ništa ni ne pišem.
TI
si kriva za to. Jer si me ovdje dovela. I baš toga, prvog dana, napisala nešto za upecat budalu poput mene. Veselim ti se ko malo dijete igrački. Ko šaran, gutam kukuruzna zrnca koja tu i tamo baciš i umišljam si da kukuruz postoji da bi se mene hranilo. Via tvoja ruka.

za ostvarenje svega što sam imao na umu.
Ispočetka mi se to činilo vrlo jednostavno i lako ostvarivo. Napravio sam sve potrebne predradnje. Podesio sve sustave. Zapalio cigaretu i još jednom dobro razmislio o tome što točno želim. Sve sam posložio u glavi i dao se na posao.
Bez uspjeha.
jednostavno nisam mogao zaspati.