APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Čitao sam stare tvoje objavotine.
Toliko su stare da je skoro smiješno čitati ih danas.
Rast je razvidan. Ne prema nebu. Nego rast u dnevničkom smislu.
Odrasli ljudi, ukoliko nisu kapetani brodova, ne bi trebali pisati dnevnike. Samo djeca. Jer se lisatanjem onda vidi kak brzo rastu. U svakom pogledu. Kod odraslih, se sve svodi na trenutno raspoloženje. I razmišljanja o inevitabilnom.
Postajem sam sebi dosadan.
p.s. I zato ću otić odavde, kako bi si bio dosadan negdje drugdje
 

Idem tamo često. To je moj izgovor da putujem u Aziju. A zapravo samo pređem most. Pa se pravim važan. Kao bio sam u Aziji.
Ali ipak ima razlike. Suprotno logici, u europskom dijelu Istanbula stanuju muškarci s brkovima. Žene tamo ili ne postoje, ili su prilično dobro maskirane. U azijskom dijelu ima puno više žena koje se ne maskiraju, rade po buticima i izgledaju normalno. Tamo nema muškaraca s brkovima. I oni izgledaju drugačije od ovih iz Europe. Općenito azijski je dio puno ljepši. Postoje i parkovi. Nema smeća. Zapravo tamo je Azija Europa i obrnuto.
Luckasti su ti Turci. U tih dvadesetak posjeta, obišao sam sve landmarke koji tamo postoje. Ništa osobito. Crkva Svete Sofije još ajd ajd, drugo je sve bezveze. Ako imate dovoljno vremena i prevoditelja, isplati se posjetiti Carigradski arhiv. Ima tamo puno o nama.
Šetao sam Kapali čaršijom, nekad najvećom konjušnicom na svijetu. Klasični turski labirint malih trgovinica koje prodaju sve. To me uopće ne zanima. Tražio sam nešto drugo.
I našao. Kazahstanski mongoloid i njegov brat drže antikvarnicu. Malo smo popričali. On jednom godišnje putuje u zavičaj i hoda okolo po selima. Otkupljuje razne stare stvari, nošnje, nakit, alate, sedla, ukrase, obuću, namještaj...
Kad sam ugledao taj prsten, naježio sam se. Takvo što je teško zamisliti, a kamoli napraviti. Tom analogijom, nije ga lako ni kupiti. Cjenkao sam se svom snagom. Od početnih 400 eura, skinio sam ga na 250, ali ne ide dalje. Spreman sam platiti 150, a on ga sigurno neće dati ispod 200.
Kaže da puno ljudi pita za taj prsten. Rekao sam mu da ću ponovo doći, za nekoliko mjeseci i ako je prsten još tamo, dat će mi ga za 150. Izvukao sam novčanicu od 20 i pružio je kao kaparu. Ako prsten ode, ode i mojih 20. Ako ne, prodat će ga meni za dodatnih 150.
Inšallah, rekao je. Rukovali smo se. Inšalah indeed, pomislio sam.
Ne znam kakve veze ima Tolkien s tom zajebancijom, ali taj me prsten ždere. Vuče me tamo. U pustinju Gobi iz koje je došao. Razmišljam o čovjeku koji ga je izradio i o onome koji ga je nosio. Prsten je magičan, u to više ne sumnjam. Imat ću ga za šest mjeseci. A onda ćete vidjet svog Boga.
Pri odlasku, iz hotelske sam sobe ukrao Kuraan s engleskim prijevodom. Recepciji je to naravno bilo javljeno. Očekivao sam da mi lik sad kaže nešto tipa, molim Vas provjerite prtljagu, da niste slučajno i tak dalje... Imao sam spreman text i igrokaz. Lupit se po čelu i glumit zaboravnost.
Ali dobro sam ih procijenio. Njima je zapravo bilo DRAGO što je neki kršćanin maznuo svetu knjigu. Širenje islama i te spike.
Ljubazno se nasmiješio. I odlučio nam platit taxi do aerodroma.
E, moji osmanlije. Ne znate vi s kim imate posla.
 

Namrštio sam se najbolje što znam. Pokušavao na taj način signalizirati konobaru da naručeno pivo ne namjeravam popiti posthumno.
A on je služio neke tete i čike koji su došli poslije mene. I pravio im tople čokolade. I još neke napitke koji se sporo prave. A ja sam mu bio nešto kao građanin drugog reda. Mene se preskočilo. Ja sam nevažan. Ja nisam jako žedan. A moj jebeni nick u bilježnici s grbama je u pretplati. Hej! U PRETPLATI. Lijepo piše (ne tantralover, jer kak se tak moš zvat u birtiji) + 80 kuna...
Jedina gora stvar od drskog gosta je drzak konobar. Ja ga pokušavam shvatiti. On je novi. On nije svjestan statusa koji ovdje uživam. Ja ne želim biti drzak gost, ali ne želim ni da on bude drzak konobar. Moram ga ugurati u hijerarhijsku ljestvicu. Objasniti mu da se ovdje cuga PRVO donosi meni.
Dok sam smišljao prikladan text, iza ćoška naleti Vajzmen.
Pogledali smo se onako kako se pogledaju dva krokodila kad se sretnu na sunčanju pored rijeke. Sjedili smo i šutnjom stvarali atmosferu. Netko je jučer spominjao aure. Vajzmen je ima. Ne znam koje je boje, ali on je ima. Ozračje koje stvara svojim prisustvom je opuštajuće. Toliko jednostavnosti u njegovoj akademskoj veličini. Čista metafizika. Popodnevnu gradsku huku nadglasavalo je naše zujanje. Nešto poput dvije trafostanice.
Rekao mi je da je čitao neke moje radove. Dao mi je par savjeta glede forme i tempa samog texta. I o odabiru tema. Nisu to bili savjeti u smislu čuj mislim da bi ovo-ono, ne. Vajzmen jednostavno otvori usta i poteče. Univerzalizam. Viewegh je kurac za moj tempo. A to možda i nije tako dobro. Jer tempo određuje  formu i tak dalje.
Uskoro nam se pridruži Medik. Zovemo ga Medik. Treći krokodil. Rastura po onkologiji sve što hoda. Iznio je zanimljivu prispodobu o insignijama djelatnika bolnice. Ak je bijeli mantil sa zelenom, plavom ili bijelom kragnom. Pojma nisam imao da je to tako. U igri asocijacija, kad netko kaže bolnica, ja pomislim klompe.
Upijali smo sunce i pivo. Nismo razgovarali o nogometu. Ni o politici. Ni o prometnoj policiji. Ni o filmovima. Razgovarali smo o fazama u braku. Zapravo razgovarali smo o razvodu i o djeci.
Djeca. The little ones. Mali ljudi. Saznao sam ponešto o njima. Medik i Vajzmen ih imaju. Ali mislim da ih oni imaju na drugi jedan način, nego što drugi ljudi imaju djecu. Ne znam to objasniti.
Nakon šest velikih piva  otišao sam u knjižaru potražiti neku knjigu. Nemaju. Odlučio sam kupiti neku drugu. Jučer sam se osjećao kao Bukowski. Pa sam ga i kupio. Dao sam knjižničarki 100 kuna, a ona mi je vratila 20. Tako bi on to rekao.
Krenuo sam kući. Nitko me nije pratio.
 

Mogu li se ljudi zaljubit jedni u druge preko pisama?
Ono pišu jedno drugom i zaljube se u ta slova, a bez da se vide. Mislim da je to danas teško ostvarivo. Doduše, meni je jednom upalilo s razglednicom, ali to je ipak izuzetak. Danas se ljudi prvo moraju neko vrijeme gledat, pa tek onda nešto drugo. Prije se govorilo da se muškarac zaljubljuje očima, a žena ušima. NEKAD. Danas se i cure zaljubljuju očima. One su evoluirale. Mi nismo. U svakom slučaju, male su šanse da se zaljube ako se nisu nikad vidjeli. Bez obzira na najljepša ljubavna pisma.
Ali s druge strane, zašto ne bi mogli? To su stoljećima radili. Pisali su si do iznemoglosti. Zaljubljivali se u slova. Opise.
U čemu je kvaka? Mislim da je ključ u tome da su se onda pisma iščekivala danima, tjednima, pa su samim tim bila vrlo dragocjena. Ovak na netu....štajaznam, Bi li se Roxana baš tako zatelebala u Cyrana da su si mogli izmjenit 120 poruka dnevno? Možda.
Mada, recimo kak bi to tebi zvučalo da ti ja sad napišem da recimo nikud ne idem bez šešira velikog oboda u koji je zataknuto pero. I da i po ljeti nosim čizme...i da nosim mač okolo po gradu...priznaj pobjegla bi glavom bez obzira...a do nosa još nismo ni došli

Znate Fileta?
Lik će postati zvijezda. Pazite što vam kažem. ZVIJEZDA.
Čudi me kako to nije postao ranije. Zapravo ne čudi me. Znam zašto. Zbog mediokritetskih ego tripera koji su zasluge tog benda pripisivali sebi.
A držao ih je File.
I sad hvala bogu nije više s njima.
U nedjelju je predgrupa Lajbahu. I to će biti njegov novi početak. Ne zbog Lajbaha (koji mi se nikad nisu sviđali, a sad su isti takvi samo još stariji i preseravaju se) nego će to bit početak Filetovog uspona.
Kakvi Riperi, Gopci, Bareti ili Ede...Fileta kad vidite ljudi, sve će vam bit jasno...
p.s. ovo vam pišem kako bi se mogli okolo preseravat i govorit kak ste ga nanjušili još davno..
 

Ima tome već nekoliko godina. Zapravo, ne znam točno ni kad su ga ubili, mislim da je bio ili početak ili kraj ljeta, uglavnom nije bilo jako vruće, a za priču nije ni bitno.
Bitno je da sam ga poznavao. Ne sad nešt specijalno dobro, al recimo da sam ga uvijek na ulici pristojno pozdravio. I on mi je uglavnom odzdravljao. Pajo je bio neizmjerno velik i snažan čovjek. Svi smo ga se pomalo bojali. Osim moje stare. Ona ga se nije bojala. Radili su nekad u istoj firmi i tak, navodno mu je ona pomagala dok još nije postao mafijaš. Kad mu je trebalo za kiflu i jogurt valjda. I on joj to nije zaboravio. Znao je doć nekad kod nas. Pa bi sjeo, jeo i pričao. Nikada nije zapamtio moje ime. Zvao me je Anin mali. To mi je bilo suludo al štaš...O' di si Anin mali! Daj cugu Aninom malom i tak.
Anin mali je imao 30 godina. I tu i tamo je kartao poker za novce. Za siću zapravo. Nas par frendova skupili bi se kod nekog i blefirali jedan drugog. Nikada nisam odnio više od 200 kuna. A ni izgubio isto toliko.
Kad kartate poker s frendovima i kad se karta za siću, to su poštene partije. Nema varanja. Nema varanja ni kad se igra za velike novce. Kad je u pitanju 10, 20, 30 iljada, isto nema varanja, jer ode glava. Al one srednje partije, kad je u pitanju dvije tri pet tisuća, e tu svi varaju.
Uglavnom, Pajo je kartao srednje partije s nekim mamlazima. Oni su varali. Al pazi kako. U tom je sobičku bio ormar. U ormaru je bio klinac. Ormar je imao rupe. Iz ormara je išao silk ispod tepiha. Privezan za članak jednog od te trojice. Pajo bi sjedio leđima okrenut ormaru. Kroz jednu od rupa mali bi mu vidio karte i cimao. Dvaput cimne, znači par slika. tri + dva full. Druga dva mamlaza su bili statisti. Čovjek zavezan silkom je sjedio i čekao svoju šansu.
Kod varanja na pokeru, zapravo nema puno varanja. Stvari se dogode u samo jednom miješanju. Inače bi bilo očigledno. I tako bi oni čekali po cijelu noć da Pajo dobije jake karte, a čovjek sa silkom još jače, i da mu onda uzmu kintu. I tako i bi. U par navrata digli su mu po par tisuća eura. I Pajo ih skonta.
Dogovore se za partiju idući dan. Pajo kupi deset špilova karata. Zamiješa ih, zapakira u celofan i ode do kioska. I kaže: Slušaj teta, evo ti ove karte i evo ti još 100 eura. Doći će jedan tip poslije i ti ih mu prodaj, jasno? Jasno.
Sjedne on i latentno gubi. I kao popizdi i kae jednom od tih mamlaza. Daj idi po nove karte. I sve tako. Dođe tip s tim novim špilom i Pajo dijeli.
Čovjeku sa silkom da tri kralja. Sebi desetku, dečka i damu zelenu + još dvije dame. I to uslika klincu u ormaru. Mali cimne triput as if triling. Pajo spusti karte i baci dvije dame. I kupuje osmicu i devetku zelenu, a majmunu da četvrtog kralja i jednog asa. Pajo ne diže karte i mali to iz ormara ne vidi. mamlaz ima poker kraljeva i jednog asa. Atomski ulaz. Izlicitira se za kamaru para. I naravno, Pajo uslika svoj strejt fleš i uzme im pare. Ustane se, strpa pare u džep. I ubije ih svu trojicu od batina.
Otvori ormar, da malom 100 eura i mrš kuć.
Imao je stila taj Pajo.
 
 

Koračao sam ulicom i razmišljao o tome. Pokušavao sam dokučit jel se ja to šetam ili putujem...
Šetao sam. I išao lijevom stranom ulice. Automobili koji su išli u suprotnom pravcu, prolazili su pored mene. A ja sam hodao polako. Kad hodaš polako, to valjda stvara vizualni podražaj šetnje. Ljudi koji mi dolaze u susret hodaju brže, i izgledaju kao da se žure.
A kad putujem, hodam desnom stranom ulice. Automobili koji idu u mom pravcu, dolaze mi iza leđa. Ljudi koji mi dolaze u susret hodaju polako i izgledaju kao da se šetaju.
Meni to ima smisla. Taj neki nesvjesni statement koji praviš odabirom strane i brzine hoda.

Odnosno osoba koja se super kuži u varenje piva. Tak bi se ja zapravo trebao zvat. A ne imat ovakav pederski nick. To mi je sad jasno. A jebemu, moje me laičko simpatiziranje tantre dovelo tu gdje sad jesam. Nisam oprezan. To ti je ono kad kaeš: Jebiga, starci mi dali ime Chad i što ću sad, ne mogu to promijenit. Al nick si biraš sam. Tu leži klica mojeg nepromišljanja o posljedicama odabira vlastitog nazivka.
I što se onda događa? Profač mi škicaju pederi. Ne znam kolika je razina staromodnosti u mene, ali jel i vama (ako ste muškarac) isto neugodno kad vidite da vam je profil čitao neki tip? Weird osjećaj. Ono, kao, kuiš, koji kurac, ti mene imaš pregledavat pederu jedan. A još ak ima neki nick po kojem nemoš skontat sexualnu pripadnost, pa elem klikneš i ti na nick dotičnog čitača tvojeg, a kad ti tam piše da je recimo BI, ja se zacrvenim ko osmoškolac. I ljut znam bit onda. Na sebe što sam to uopće napravio, a još više na njega. I obavezno padnem u napast da mu saspem sijaset domišljatih uvreda, al se nekako suspregnem. Jer kontam da ak to napravim, stvar će bit još gora. Pa kuliram. Čilam so to speak. Plešem haku po uredu. Unezvjereno zurim u zamišljenog adversarija, mašem rukama i beljim se, šaram si flomasterom po faci. Pa se sjetim da tu ipak primam plaću. Onda opet sjednem i pokrenem moždani mod merkantilne psihologije, te pristupim poslu.
Pokušavam negirat postojanje pedera. Nekad uspijem u tome. Žderu me neke spoznanice o tome. Recimo, kontam da bi se žene uvijek prije odlučile na druženje s pederčinama nego s štajaznam nogometnim huliganima na primjer. Jer ovi potonji nose šarene majice od očajno malo pamuka pa smrde, deru se nasred ulice, a nekad se i tuku. Kad su takvi, ispada da uopće ne vole žene, da im žene ne trebaju. A vole ih i trebaju im. A pederi su seksi kul, uglađeni, sofisticirani i imaju strpljenja s ženama. Ispadaju idealni. Ponašaju se kao da oni vole žene i da im one trebaju. A ne trebaju im i ne vole ih.
Istini za volju, neke žene znaju bit jako radoznale, pa baš hoće recimo na utakmicu. Da one vide kak to i šta. I prave se da im uopće nije dosadno. Aj još kak tak ak ak igrate kod kuće. Ali zaboga, ne vodite ih na gostovanja. Tu nema etike. Ni logike. Samo rizik. Mada dobre su za krast po trgovinama. Jednom smo naletili na neku lujku u Boredauxu prije tekme s Rumunjima.
Nakon dva tjedna skitnje po Francuskoj ustanovili smo da  franaka vidjeli nismo od Ljudevita Posavskog naovamo. Pristupismo otimačini. Navijačima se ta otimačina tolerira. Ono upadne vas deset dvajs u trgovinu, napravite galamu, iscenira se tučnjava, ugrabiš što možeš i bris van. Sve se odigra vrlo brzo i ne možeš birat. Al jebemu, nemoš ni živit od čipsa i čokolade. A meso je iza pulta.
Al ta cura je bila zakon. Nosila je gitaru(!). Dođe do nas i kae: E, ajmo sad krast. Ja ću zabavljat majmuna, a vi trpajte…
I ufura unutra, drin dran dron, dva tri akorda, namigne čovi na blagajni i udari pjesmu:
Kra-di, kra- di, kra-di, ne-gle-daaa, ne-gle-daaa, ne-gle-daaa aa. Ide-ide iza bla-gaj-neee, bla-gajnee, me-ni uz-mi nešto žesto-kooo, žesto-kooo…Šiz totalni. Mi smo na miru učestvovali u refrenu i pomno birali.
Još mu se pokloni na kraju i ovaj mamlaz učipi dvajs franaka za izvedbu. Kao baš smo mu simpa.
Potpuno nenormalna cura. Pila je samo žestu, jer a kak bi i pila pivo da mora svakih deset minuta pišat po nekoj zgradi, jel. I imala je pune sise trave. I znala je motat jednom rukom.
Ne sjećam se kak se zvala, al imala je lijepe zube. I nokte. Nije se šminkala i nije kukala. Sreli smo je opet u Parizu. I još jednom na nekoj benzi u švabiji. A poslije više ne.
 

Tako sam ponosan na sebe. To mi se ne događa često, ali jučer sam briljirao. Baš jesam.
Općenito, od svih strejndžera najlakše mi je sa švabama. Švabe su dobre. Ne kvase te i pragmatični su. Dobro, to svi znamo. Ali ja znam još i više.
Kako se ljudi spremaju za poslovni sastanak sa švabama? Ne znam, vjerojatno čitaju stare mejlove, prave listu tema o bonusima, targetima, cijenama, deklaracijama i sličnim pizdarijama. To svi rade, pa i ja, ali to nije dovoljno ako hoćete svarno pobjedit...
Koncentrirao sam se na procjenu čovjeka, i na nove Bundes prvoligaše...naš ono Duisburg, Koln i Eintracht..to je dobro znat. I Povijest moraš znat kad ideš s švabama pričat. Jer znate, oni povijest jako vole, a malo je se i stide...
I moraš još znat kak se kolju svinje, ono, zora, zima, blato, selo, vješala, noževi, korita, rakija, kuhano vino, krofne, džigerica, bijeli luk i sve to...
Tu ga zgroziš. On konstatira kako je to ipak barbaric tradittion i da kad jednom uđemo u EU, toga više neće biti...
I tak drvimo o životu švabo i ja. O sportu. I falimo jedni druge do imbecilnosti. I pita on mene:
Koja je Vaša tajna? Kak tak mala zemlja, tak dobro zna sve to s loptom, drive for victory, killer instinct  i te stvari...
Jeste li kad ubili sisavca težeg od 100 kila hladnim oružjem? Ne? E, vidiš, u tome je tajna. Viš, svi naši sportaši su ko mali išli na ta klanja i vježbali...kuiš i sad kad su veliki i kad ispred njih na teren izađe 11 drugih sisavaca, naši njih doživljavaju u puno drugačijem svjetlu...killer instinct i te stvari. Zbunio se.
Prešli smo na druge teme. Kak su nas recimo u školi učili da je WW 2 počeo 01.09. 1939. napadom njih na Poljake. Pa mu spomenem kak su nam recimo, zaboravili spomenut da su i Rusi istog dana napali Poljake. E tu ga već cimaš.
I kak ne voliš gledat Discoveryeve dokumentarce o ww 2 jer ih pišu engleži, koji vole lagat...tu se on ozari...
I ondak mu napomeneš kak imaš kritiku na njih, jer smo već dvaput bili allies i dvaput izgubili. It's not like we are complaining or anything, but please, next time, organise a bit better. E tu je tvoj.
Kad pređeš na CNN i amere, e tu si pobjedio. To njihovo izdrkavanje sa zastavama na svakom ćošku, Wolfowitz, Rumsfled, Cheyney, Rice i foreign policy...i odmah se složite kako ih treba što prije napast i to bez objave rata jer nisu niš bolji od Hitlera.
I onda ti čovjek prizna i gdje mu je djed bio i što je sve radio i kak ga uopće toga nije sram jer kak moš zamjerit 19togodišnjem djedu što je išo u SS...misim fakat, ko da ga je netko pitao, bi li nebili
Bottom line...boli ga kurac i za marže i rabate i bonuse i targete. Dat će ti čovjek sve. Sam te zamoli da gore navedene teme ne stavljaš u promemoriju sastanka...
Blog nije spominjao.

Sjedio sam jučer na prozoru s pivom s nogama visećim...gledajući sebe tak sam te se sjetio da sam te skoro vidio

Nekad sam ljude dijelio na tri osnovne skupine: jogijevci, skubidubići i stvarnikvarnići. Sve tri rase imaju svoje prednosti i mane.
Za sebe sam mislio da sam skubidubić. O' mladosti ludaa.
Danas sam umalo odrastao tip. Više se ne zajebavam s debilnim podjelama. Zapravo, više se uopće ne zajebavam. Ne dijelim.
Način na koji funkcioniram je naprijed (jogijevac).
Često svjedočim situacijama u kojima loši, zli i neljudi ugnjetavaju one dobre. I divim se vlastitoj inertnosti (skubidubić)
Ponekad me uhvati grižnja savjesti. U trenucima kad se sjetim s koliko sam malo nečega napravio nešto, potpuno nezasluženo, koliko je boljih od mene prošlo lošije ili uopće nije prošlo. (stvarni kvarnić)
Kao u onoj priči kad Napoleon postroji vojsku za pregled. I sad jaše oko njih i spazi jednog sa blatnjavim petama:
- Vojniče, zašto su ti pete blatnjave?
- Care, neprijatelj nikada neće vidjeti moje pete.
Promaknuo ga je u generala.
 
Eto. A onda opet, kontam ako nisam jogijevac, ni skubidubić ni stvarni kvarnić...mislim aj definiraj se frajeru bogamu...
Pa mi padne napamet  the Book of prophets: Ezekiel tvenifajv sevntin:
The path of the righteous man is beset on all sides
by the inequities and selfishness of evil men,
but blessed is he, who in the name of charity and good will,
shepperds the weak through the walley of darkness,
for he is truly his brothers keeper
and finder of lost children.
And I will strike down with great vengeance
and furious anger, those who attempt to poison and destroy my brothes
And you will know my name is the Lord.
znate to iz filma...al nije to što me tjera na razmišljanje. Nego kad dotični djelatnik gospodina Wallacea (Jackson) uperi gan u Ringa (Roth) i zapita se:
Are you the evil and I'm the rigtheous and Mr. 9mm here is a vengeance?
Or, are you the brother and I am a sheperd?
I would like that. But the truth is:
You are the weak and I am the tyrant.
But I'm trying Ringo...I'm trying real hard....
 

Dođe to u valovima. Pa nas baca. Kad sam gore, osjećaj je neopisiv. Ta snaga velike vode. Kad sam dolje, ždere me engzajeti kad će doći novi val. Od tebe. Bude me malo strah dok ne dođe. tako je velik. Najveći. I smijem se od straha i moći kad surfam na njemu.
Nikako da se pogodimo u isti ritam. I ne mogu te rukom dohvatiti. To mi je bed. Ali dok god idu ti valovi, plutat ću ovdje i čekati novi. Vidiš li ti moje valove? Jeli i tebi tako? - vičem pučini.
Još bih te pitao sto toga. Jesmo li dovoljno iskreni? Što je to inat? Koliko volimo slovne autoportrete?...I kad će novi val.
Vrti mi se u glavi. Trebao bih ili prestati ovo raditi, ili se pomiriti. A ono treće je jezivo. Nemam ja muda za to. A nemaš ni ti.

Volim miris benzina, baruta, duhana na prstima i...recimo spaljenih dlaka.
Eto te mirise volim. Jesu li to uopće mirisi?Zapravo, te mirise jedine i osjetim...
Volim ljuto, slano i kiselo...slatko me ne dotiče. Govori li to o mom karakteru? Ili o količini osjetilnih živaca na jezičini i u nosu?
Možda bih trebao prestati pušiti. Jednom sam to probao i uspjelo mi je. Nedugo zatim sam se strašno razbolio i skoro umro.
Jednjak, ždrijelo i dušnik potrebno je opetovano mazati katranom. Katran je zakon. Koja se god bakterija na njega zalijepi, u trenu nestane.
Želudac, jetru i bubrege, redovito puniti alkoholom. Alkohol dezinficira sve ono što katran na ulazu nije pobio.
Otkad pijem i pušim, nisam bolestan. Pušenjem i alkoholizmom protiv svega ostalog. To je jedini put do zdravlja. 
 

Ljudi vole planinarenje. Pogotovo žene. Ili me lažu. Jer fakat, često po ovim profilima, cure vele da im je hobi planinarenje.
E meni nije. Al nije da mi nije. Bilo.
Jedno mi se baškovodansko jutro baš nije dalo na plažu među nekoliko tisuća bosanaca.
I di ću šta ću kud ću, ugledam Biokovo (što stvarno nije teško, mislim to ugledat ga)
Idem ja tamo, možda s njega ugledam tu Bosnu iz koje dolazi toliko bosanaca. Možda skontam di treba začepit tu rupu iz koje kuljaju. Popio sam vode koliko sam mogao i zapeo uzbrdo.
Tamo je nekoć požar poharao borovu šumu i ugljenizirani oštri ostaci stabala opasno vrebaju vaše noge, skriveni u visokoj travi.
Al pregrmio sam tu makiju nekako i došao do stijena. Feeling je odličan. Čeveronoške sam napredovao vrlo brzo. Popeo sam se prilično visoko, a još uvijek su se mogli čuti zvuci tj. graja što je proizvodi niže smještena raja koja renta smještaj od vlaja.
Bio sam malo žedan, ali dobro idemo dalje. Neću još dugo, kad naiđem na prvu vodoravniju stijenu sjest ću i odmoriti se pa pičim nazad.
Ne da nisam našao prikladnu stijenu, nego je teren bio sve strmiji, ja sve žedniji i umorniji , a sunce je pržilo sve jače.
Uskoro me počela pucat sunčanica. To je ono kad vas boli glava i imate halucinacije. Jebote oćel' više ta stijena ja ne mogu dalje...
Najednom sam začuo tup tup tup...
Koji kurac? Nisam vidio ništa ali sam jasno čuo to tupkanje. I bilo je sve bliže. Držao sam se ko gušter na gotovo okomitom kamenu... kad se iznad mene stvorila jebena divokoza!!!
Odmah je bilo jasno tko je tu u prednosti. Ja samo što se ne sunovratim i postanem lavina sam od sebe, uopće mi nije trebao njen poticaj u vidu ogromnih jebenih rogova, jakih kopita te ostalog oružja koje posjeduje ta stanovnica vrleti po kojoj se ja verem.
Jebomepas, stajala je točno iznad moje glave i buljila u mene. Iš, mrš, šic bu hu vau vau uopće nije pomagalo. Zapravo ju je ljutilo. Začepio sam i napravio najpomirljiviju facu koju uopće čovijek može proizvest. Draaga divokozo, draaga divokozo, molim te odjebi od mene, mogu umrijet i sam bez tvoje pomoći.
Nakon nekog vremena zvijer je odtopotala negdje. I sad mi je kao super. Samo sam žedan i imam sunčanicu. Odlučio sam krenut nazad i u tom trenutku se naglo sjetio da se bojim visine...uz to sam se sjetio i kako mi je netko rekao da je neusporedivo teže silaziti niz planinu (jer moraš u rikverc četveronoške)
Imao sam pred sobom hrpu egzinstencijalnih problema., ali kao što vidite preživio sam.
Stigao sam dolje u sumrak, na rubu smrti...sav krvav izboden, izgreban, dehidriran...totalno sjeban.
Neka žena mi je dala vode. Osjećao sam se spašen. I to je kraj mojih patnji, pomislih dok sam padao s mola u more da se rashladim.
p.s. bolje da sam skočio u kipuće ulje nego u slanu vodu...moje je izgrebano tijelo zavrištalo od bola. To jebeno peče. A ja sam mazohist par ekselans...

to što vas boli kad padnete s konja, nego je tredžedi što vas potom kljuse gleda s visoka s takvim bezobraznim podsmjehom i još se uz to belji...
Nije da sam ja sad neki iskusan jahač, ali jahao sam nekad davno. Doduše, ne znam koliko se to moglo kvalificirat kao jahanje, jer imao sam 15-ak kila i sjedio na seoskoj mrcini od pola tone (pa me je on vjerojatno doživljavao kao oveću muhu na svojim leđima, koja su uzgred bila veličine prosječne pješačke zone), ali recimo da sam ipak stekao neka osnovna iskustva...
I tako krenam ja na to jahanje. Nakon trećeg ili četvrtog treninga, obrlatim konjovođu da me ostavi na miru da projaham sam uz Dravu bez nadzora.
Moj sivac je lijep i pametan konj. Kuži trasu, pa ga ne moraš cimat uzdama i nabijat mu žvale. Kaskali smo veselo a ja sam pjevušio Dixie i osjećao se kao rebel  u holodeku. Skuteri su kurac od tuljana u odnosu na konje.
Nakon nekog vremena sreli smo nekoliko gusaka. Guske su vrlo glupe životinje i boje se konja. Kad su nas spazile počele su bježat...ali kako. Počele su sprintat uz puteljak ispred nas. Ajmo sad u galop, Rohan boy, jebaću im ja mamicu ptičju. Điha sivče, podbodem ja svoje prometalo petama po stegnima i damo se u juriš. Glupe su guske jednostavno trčale pravocrtno uz taj put. Nije im palo na pamet da recimo skrenu lijevo ili desno...ili da na primjer polete...a ne. Samo su pičile naprijed, a moj ih je sivac polako sustizao laganim galopom. Pametan kakav je, nije ih htio obići nego bi malo usporio kad bi im se približili...to mi je bilo sjajno, vjerojatno se svidjelo i njemu.
Naime nakon otprilike minutu, jedna je guska jednostavno pala u nesvijest od iscrpljenosti, a odmah zatim i druga. Počeo sam se smijati kao lud na taj prizor. Oko nas su padale guske i bilo mi je žao što nema nekog da to sve vidi i da se smijemo zajedno. Međutim, moje je klebarenje sivcu dopizdilo, vjerojatno je kontao: a šta se ti toliko klebariš, oš' i ti u nesvijest...zakočio je naglo i spustio vrat...
Izveo sam: ošini po prašini s okretom od 270 stupnjeva težine 7 skok., te aterirao na moj rebelski kuk.
Krv ti jebem, jesi ti gledao Ples s vukovima? Zamisli da je neprijatelj oko nas...
maglilo mi se pred očima od boli, a on je hladno rekao RZ RZ, i došetao do mene i gruao me glavom, kao sorry stari šalio sam se.
Jedva sam se popeo na njega. Truba je svirala povlačenje. Pljuckao sam prašinu iz usta i molio boga da stignemo u logor prije nego što stvarno padnem u nesvijest. Bilo mi je drago što nema nikoga da me vidi ovakog.