APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Pako. Pakito za frendove. Kakav frajer. Kakva njuška. Vitak, crn, s pederskim brčićima. Kastiljac. Nikad mi nije baš jasno bilo, zašto u njegovoj birtiji rade isključivo Baski. Al ta birtija (kao i sve ilegalne birtije) je bila nešto posebno…
U nekoliko godina Londonskog života, obišao sam više ilegalnih birtija, kockarnica, pušionica opija nego pubova….tako da znam o čemu pričam.

Upoznao sam Paka slučajno. Naime, greškom sam umjesto u WC, upao u skladište. Lijevom je rukom pridržavao šmrkalicu i usisavao koku poput mravojeda. Desnom je sumanuto drkao. Nezgodna scena, složit ćete se.

Izletim van, posramljen. Ubrzo izađe i on i pristupi mi:

- Ola hombre! Aj em Pako. Hu ar ju?
- Aj em Tantra! Lisn, ajm so…
- Cajate, cajate, hombre…Don tel mi nating. Ica mens biznis. Ica mens ting. Aj luk et ju, end aj nou. Ju ar smart gaj. Ju nou vot tu du.
- Aaight.
- If ju nid help, đast kam si mi..O.K.?
- No worries, I hear you.

Nije mi se to sve skupa svidjelo. Taj tekst ko iz Kuma. Al me prilično bolio kurac, jer uostalom čovjek ima pravo drkat u vlastitom bircu. A gudrovina…to je njegov izbor. Što se mene tiče, ja se ničega ne sjećam. Naučio sam gledat svoja posla.

Taj je birc bio na Invernessu u podrumu neakovog hotela koji su držali Albanci. Hotel im je zapravo služio kao paravan za dilanje, te kao skladište za ukradenu robu. Ako niste znali, Šipci su žešća mafija u Londri. Jedino se oni ne boje Yardeeja, rasta čamuga koji su donedavno tamo rulali.
Jednom sam zgodom upoznao šipija. Kasnije se ispostavilo da je taj šipi bio visoko pozicioniran u njihovoj hierarhiji.Dolazio je kod mene u pub i ispunjavao kladioničke listiće. Iz puke dosade, trkeljamo o nogometu. Kaže navija za Flamurtari. Kad sam rekao da se sjećam gola koji je Kušta zabio Partizanu na JNA krajem osamdesetih, frajer se poptuno izbezumio. Nije vjerovao da je itko čuo za jebeni Flamurtari, a kamoli da zna strijelca nekog gola.
Instantno sam stvorio zaleđinu u vidu šiptarske mafije. To mi je često znalo bit od koristi. Prestao sam kupovat po trgovinama. Jednostavno su mi dodijelili čovjeka, vrhunskog šanera po imenu Riba. Ja bih nazvao Ribu i pokazao mu što želim. Riba bi tu stvar proizveo u roku 24 sata. Ponekad sam platio pola, ponekad ništa, ponekad rundu-dvije pića.
I pušio sam najbolji weed na otoku. S vremena na vrijeme, dobijao sam dojave tipa Hurllington stipl čejs 14:02, Harriets wish…

Godile su mi te povlastice. Standard mi se rapidno povećavao. Luksuz je prestao biti pojam koji shvaćam. Iznajmio sam 200 kvadrata na Kensingtonu i provodio noći po klubovima, okružen skupim ženama. Ali sam i dalje gledao svoja posla i držao distancu između sebe i šipaca.

Jedan od rođendana odlučio sam provest kod Paka. Pozvao sam tridesetak ljudi. Švedski stol, vagoni piva, brda droge..all on me. Žestok party.
Dođem sutradan kod Pakita da riješim ceh. Odokativno, moglo je koštat oko 3 000 funti.

Veli on:
- Nothing, man. Ju ou mi nating. Nada. Ju ar maj frend. Ju a fakin Šuker. Ju ar not det kant Prosinecki (Nikad Paku nije išlo u glavu kako je Prosinečki mogao igrat za Stella Rosa).
- Na, na na,men, don gimi nou šit. Ju a not maj fakin ded. Ju not gona pej maj bils. Tejk d fakin mani Pakito, am sirius. Dis ejnt nou džouk.
- Lisn ombre, If you vont tu giv mi mani..O.K.. Bat don kam to Pako ever agen, ju hijr? Nevr.
- Fak det Pako, dec not rajt.
- Tink of it ez maj prezent tu ju. Rosana, dos San Miguels porfavor…

Jebiga. Ništa nisam platio. Nego, pitam se čime možeš zadužit čovjeka, potpunog stranca, da ti oprosti jedan novi Twingo? Aj, čime? Mislim, imam ja prijatelje and all that, ali…štajaznam ne u ovakvom kontekstu.

I danas, često namjerno upadnem u skladište nekog birca, u nadi da ću tamo zateć nekog Paka in flagranti…

Već sada, sa sigurnošću tvrdim, da nemam pojma kako će završiti ova rečenica, a kamoli log, jer mi prstići, with the mind of their own, mitraljiraju tastaturu.

E da, nakon dugo vremena sretnem jučer pametnog čovjeka, VAJZMEN VIZDOM ga zvasmo dok smo se intezivno družili.

Bezveznu popodnevnu kavu, prekinuo je on svojim ulaskom u birtiju. Sav neki samtanast u browniš outfitu, sjeo je pored nas.

- Faljen Isus i Marija, reče.
- Navik faljen, odgovorismo.
- Jeste za šta popit?
Muk. Pravimo kisele face i pogledavamo se. Radni je dan i ta sranja.
Opet će on:
- Jebote, kad nekog pitaš jel za popit piće, na licu mu se iscrtava strašna moralna dilema, intimna dvojba... vi niste baš normalni.
- Pa i nismo, daj zmiju (polukilaški kiklop od hmelja)

I ništ, pričamo i s vremena na vrijeme pišamo bijelu mokraću. Vajzmen nas je informirao o svojim recentnim dostignućima. Dogovorismo se posjetit njegovu izložbu.

Nekoliko smo puta naručili zadnju rundu.
Pristojno ožderan, Vajzmen reče:

- Ova je birtija poput živog blata. Teško je u nju ući, a još teže iz nje izać...

To mi je imalo smisla. Općenito Vajzmen ima smisla. I složio je jebenu izložbu. Masoni i te stvari. Idem je popodne vidjet.

Volim kad si hiperproduktivna.

I kad hodaš.

Ako išta na svijetu volim, onda volim kad ti hodaš. Ti tako lijepo hodaš. Druge žene pored tebe izgledaju kao loše upravljane marionete.

Onako, pomalo poput gejše, kratkih koraka, kršćanski odmjerenih, orijentalno senzualnih.

Taj tvoj hod me sludi u trenutku. Nikada me ni jedna žena nije osvojila hodanjem. Nisam ti ni lice vidio, a već sam se zaljubio. Čak do te mjere, da sam na trenutak poželio biti neka vrsta tvog kućnog ljubimca. Barem sam se tako osjećao, dok sam te, hipnotiziran slijedio...

Odlučio sam. Bit ćeš moja djevojka. Bit će teško (uvijek je teško) ali ti zapravo nemaš izbora. Koliko god trajalo, koliko god prepreka bilo, na kraju ćeš se ti zaljubiti u mene.

Moji jataci, drukeri, snitchevi su upravo sumanuto aktivni ovih dana. Podijelio sam im zadatke. Skupljam ih kao mozaik. Mreža se plete. Fajl se puni. Pripremam te na to da me upoznaš.
To će naizgled biti nevelik trenutak. Ali sudbonosan. Od tog trenutka nadalje, ne namjeravam ti izlazit iz glave. Suptilno, tiho i opasno u tri pičke materine.

Zbog tvog hoda, riskirat ću sve, pa čak i da postanem bolja osoba. Kad se nečemu doista posvetim, na kraju imam osjećaj, da je došlo samo od sebe.

I kad postaneš ružna i bolesna starica, uhvatit ćeš me pod ruku i koračati pored mene.

Ljudi zamjeraju Bogu mali milijun stvari za koje ih je uskratio kad je djelio iste...

Zašto nemam zgodne noge, ljepše dupe, više kose, duži kurac, veće sise, šira ramena, bogatog tatu, green card, sreće, ljubavi, ovog-onog...

Ali budite sigurni u jedno. Stvar zbog čijeg nedostatka se ljudi ubjedljivo najmanje žale jest PAMET.

Doista svi misle kako su prosječno, a češće vrlo pametni. Nije li tako?

Pamet je teško mjerljiva kategorija. Osim toga je i tabu tema. Nezgodno je nekome argumentirati koliko je nepametan, jer se odmah i istinski uvrijedi.
S druge strane, ako me išta na svijetu može izbacit iz kolosijeka, to je ljudska glupost.

I onda, takav izkolosječen, rapidno stvaram neprijatelje.

Reče mi nekoć jedan stari čiča: Bolje jedan iskreni neprijatelj, nego šest polu-prijatelja.

Čiča je davno umro. A ja nemam ni jednog jebenog polu-prijatelja. I pun kurac neiskrenih neprijatelja.

Moje bih neprijatelje prigrlio svim srcem, kad bi barem priznali da to jesu.

ISPLATA NA GUMENOM MOSTU
pročitah nedavno negdje.
Razmislio sam o toj rečenici. I svidjela mi se. Ne znam zašto, ali ima u njoj nešto, ono…
Naizgled, četiri obične riječi. Ali odaju atmosferu neku, štajaznam, misticizma i optimizma nekog neopravdanog. I humora i tragedije u isto vrijeme. Osjeti se nekakva radost početka, bez obzira što slijedi neminovno razočarenje.
Kao, svi smo mi u očekivanju neakve isplate, a znamo da gumeni mostovi ne postoje...

Ili ja nemam nimalo smisla za humor, ili je autor sažeo cijeli svoj život u te četiri riječi. Ni Konfucije ne bi mogao u manje.

Imao sam koban plan. To mi je bilo itekako potrebno, jer je tip bio znatno viši od 190 cm. I u to vrijeme je trenirao bacanje koplja.

Plan je fakat bio koban. Za mene.

Ne sjećam se točno zašto se nismo voljeli. Mister spearthrower i ja. Znam samo da sam u jednom trenutku poželio njegovu smrt.

Naravno, gad poput mene, nikad ne bi sam napao gospodina Konana. Doduše, nisam nosio ni bokser, ni nož, ni suzavac, ni pištolj, ni pušku, ni zolju, ni tenk, ni ništa, ali sam poveo jednog frenda.

Nije bilo obaveznog uvoda tipa: Šta je? Šta gledaš, majmune, jebem ti mater i tak dalje…morao sam biti vrlo brz.

Ja kleknem iza Hulka, frend ga gurne, King Kong pada, a onda je moj. Najgluplje fore, uvijek pale.

I orušimo mi Velog Jožu. Pao je preko mene i zviznuo tjemenom o beton. Puknuo sam ga špicom čizme točno po rebrima i sjeo mu na prsa.

Blek Stena se nije dao. Zabio mi je prst u oko. Potom je stigao desni kroše Mikea Tysona. I što je još gore, odnekud su stigli i Tysonovi prijatelji…

Netko mi je prebacio jaknu preko glave. Počeo je šuterski trening. (Džizz, kako su me tukli,evo ježim se i sad). To su bile najžešće batine ikad (murija included).Ne sjećam se koliko je cipelarenje trajalo, ali sam čuo da je netko rekao: -Dosta, ubit ćeš ga! Pomislio sam da je gotovo. Pogledao sam kroz ruke. Popio sam koljeno točno u zube. Razbijeni zubi isjekli su mi jezik i pao sam u nesvijest.

Sreli smo se nakon par sati na traumi. Ja sam došao po uputnicu za šivanje glave, jezika, pa na makselofacijalni po novi komplet sjekutića, a Kameno Tele zbog slomljenog rebra.

-Šta ti je ovo trebalo? upitao me.
-Nosi se u pičku materinu budalo.
-Hoćeš još idiote?
-Aha. Srest ćemo se mi još gorilo.

Nikada ga više nisam vidio. I bolje. Jer sam poslije nabavio tenk a bogami i posadu.

uslijed opetovane ejakulacije grlom,

dovele se me pred Zid Šutnje.

A pred Zidom Plača stajao je On. I plakao.

Nezadovoljan mojim objašnjenjem da je Fisichella odustao zbog kvara na mjenjaču.

I kako ja sad da ne budem osupnut suzama bliskog mi rođaka starog 1560 dana?

I kako, da ne budem ljut na Fisichellu, jebemu Fisichellu i Renault i Slavicu i cijelu tu zajebanciju???

Nisu to freakovi u punom smislu te riječi (koja u hrvatskom niti ne postoji). Koja bi bila prikladnija?

Hm. Ponavljači, recimo. Da. DEŽURNI PONAVLJAČI S ISKRICE.

Hrpa praznih ljudi čiji se vokabular sažima u: kisić, cmokić, pusica,jutreko, sunčeko, kavica, lol, (pa crtanje stenografskih znakova poput :) :D :P i tak dalje)...PONAVLJAČI

Svaki dan jedno, te isto. Čim im blog padne ispod 10. evo ih ponovo s identičnim bedastoćama.

Posjeduju zadivljujuću sposobnost da im to nikad ne dosadi.

Često se iznova začudim broju ljudi koji ne razmišlja kao ja. A čemu se ja zapravo čudim?

Statistika je tako okrutna disciplina. I da rak jebe pasa, onih 5% u koje ja spadam, nikada neće pobjediti osatlih 95%.

Umišljeni uobraženko, reći ćete...

Možda su moji stavovi krivi, ALI JA IH BAR IMAM, MATER VAM JEBEM, onu nepismenu, nenormalnu, nedojebanu, mulastu, žvalavu, kancerogenu...

Sve vas treba u logor radi koncentracije.

teška morbida i mrtvilo danas...
Odustat ću ljudi majke mi

Znate što? Weblozi, kao forma, postatli su vrlo popularni u nas. To je jasno. Velika je šansa da će se kroz 10-ak godina proučavati u osnovnim školama, čak postati neka vrsta lektire.

No, oni se vrlo razlikuju jedni od drugih. Po čemu?

Recimo, čitam ih na blog. hr, pa na iskrici, i na inim različitim adresama i došao sam do slijedećeg zaključka:

Različite vrste ljudi pišu tamo (negdje) i tu. Zapravo, kontam da ovo i nije pravi web log site. Među zadnjih deset objavljenih, uvijek se nalazi 5-6 istih nickova. Nisu oni tu zbog pisanja bloga.

Tu su jer im je dosadno, jer skupljaju komentare, nebili se s njima dičili, jer imaju...uopće nije ni bitno. Na drugim sajtovima, ljudi se nekako više trude, napišu što već imaju za reć' i furaju svojim poslom.

Da pojednostavim, ovo je nešto više kao chat log, if you know what I mean.
Mada to je razumljivo, jer na koncu, ova iskrica je i osmišljena zbog jedne sasvim druge svrhe. To s profilima, porukicama and other bullshitima...

Ne kritiziram, samo konstatiram. Ovdje vrlo često zna biti prilično dosadno, slažete se? Stoga, rezoniram da nije dovoljno samo odlučiti kakav ćete blog pisati, nego i gdje ćete ga objaviti.
Logovi poput 90% ovih, drugdje nemaju smisla. I obrnuto. Jer, čini se, ljudi su ovdje lijeni čitati. Lijeni su i pisati, otud i silno copy pejstanje, dopisivanje radi dopisivanja, ne radi sadržaja...

Znate, kad imate 33 godine i osjećate se poput stanovitog stolara iz Judeje?

E, i subota je sunčana. Kupili ste od Zeca sve moguće legiće i formule. Obavili sve trice i kučine.

Uz lagani pelinkovac ćaskao sam ostatak dana veselo s društvom. Kako se Uskrs, odnosno ponoć bližila, postajao sam sve sigurniji da ću uskrsnuti sa dvanaestim otkucajem. Jednostavno, opozvat će me Matori iz ovog body of evidencea i gotovo: Puf! I nema ga više.
Ode, a ne plati, so to speak...

Delirij tremens potpuno je ovladao mnome. Plesao sam (zapravo skakutao). Još malo, još malo...

Dođe i ponoć kad ono niš! Nisam uspio u svojoj nakani. Nisu me čuli gore.

Hm, po znakovitom kucanju u predjelu potiljka, zaključio sam da su me čuli dolje.

Povukao sam se, bez velike pompe u svoj brlog, čekajući Nečastivog i njegov hihot.

K vragu, rekoh, i lupih se po ustima odmah zatim.

Kakve su šanse da ipak završim u Čistilištu?

Teško je iz ove pozicije to procijeniti.

Čovjeku poput mene, flesh only, ne preostaje drugo...a trećeg ni nema.

Rat je bio. Nas četvoro karta belu u podrumu čekajući da nas utovare u kamione i odvedu u blatnjave rovove.

Al veseli smo. Boli nas kurac, so to speak. Imamo 20 godina i fućka nam se živo. (rat je inače fenomenalna prigoda da čovjek odbije odrastati na neko vrijeme).

Upada neki brkati čovo u prostoriju: - Ranilo Jareta!!

-Šit, pis, fak!!! Gdje?
-Otkinulo mu nogu! U bolnici je!

Skupimo na brzinu nešto love, kupimo šteku pljuga, pol litre konjaka, i dva-tri jointa i eto nas u bolnici.

Nije bilo vrijeme posjeta, razumijete, bilo je to jedno sasvim drugo vrijeme. Polupijana, dobro naoružana 4 mladića mogli su stajat i u operacionoj sali, ako su to baš htjeli.

Upadamo kod Jareta. Matori je bio legless. Potkoljenica mu je falila.

-Di si Jare! -Di ste dečki, bla bla, srać srać, evo cuge, evo pljuge i tak družimo se...

Kad nam je dopizdilo, velim ja:

- Stari, odosmo ti mi sad!
- Hej pa gdje ćete?
- Kako gdje?. Pa na nogomet. Oš' s nama?

smijali smo se satima

p.s. trebao sam zapravo pisati o nečemu drugom, al potako me jedan msirenin komentar na razmišljanje o čovjeku bez noge i kak se ono zoveee, ah da, empatiji, odnosno nedostatku iste.

Uz nemali napor pročitao sam NE TAKO OBIČNE PRIČE.
Konkurencija je oštra i izjednačena. Isto kao i teme. Hrpa ljudi se natječe za gomilu žica i pretplatu (koju će nakon godinu dana plaćati sami).

Da se prijavim, neupitno bih pobijedio. Ali nagrade su sve samo ne izazovne. Moja bi priča zaslužila NASSA-in komplex, ili bar jedan čestiti satelit.

Opet ovaj razmetljivac, reći ćete.

i bit ćete u pravu.

Opalio sam je iznenada.

Desni direkt. U bradu, a pomalo i po zubima (što je izazvalo krvarenje mog šačnog dermnog pokrova, ali barem je zašutila).
Dok je padala prema zemlji, prekinuli smo našu vezu.

No, pitate se kako je sve počelo, zar ne?

Koncert Stonsa na hipodromu. Došli smo rano. Rasprostrli naš perzijski ćilim i izvalili se na suncu, sretni kao prasci, pili, pušili i ljubakali se.

Nakon par sati, ledina ispred bine, postala je opasno puna ljudi.

-Mala idem do onih zelenih WC kontejnera, ne miči se odavde.

Dok sam se udaljavao, okrenuo sam se nekoliko puta prema njoj. Da se orjentiram, da se znam vratit. Bajka o Ivici i Marici, dobila je na svrsishodnosti.

Vratio sam se. Sad je na nju bio red da ode piškit. Otišla je, bez osvrtanja. Nije se vraćala. - Izgubila se guska, pomislio sam. Ili je možda dugačak red ispred kontejnera. Ili je ošla do šanka po cugu. Ma, vratit će se.

Čekao sam je dugo, predugo. Što sad da radim, u pizdu materinu? Da je idem tražit? Kurac ću je nać' među ovih 80.000 ljudi. Ne smijem se maknut s ovog mjesta jer se onda nikad nećemo pronaći. Stajao sam, kako bi me lakše spazila. Stajao sam i stajao.

Spazio sam ja nju. Histerično je tumarala ( s krive strane) unezvjerenog pogleda. Imam prilično jake glasnice i u stanju sam urlat jače nego bilo tko kog poznam.

- ANAAA!!Mahao sam i derao se kao životinja. Konačno su nam se pogledi sreli. Došla je do mene i počela je sa svojim izljevom bijesa. Vrištala je i psovala.
- Kako si me mogao ostavit? Zašto me nisi išao tražit? Boli tebe kurac... Pričala je velikom brzinom i mlatarala rukama. Čini mi se da je i plakala.
Pokušao sam je smirit. - Hani, nisam te smio ići tražt, kužiš, nisam se smio maknut s ovog mjesta jer...Nije me skužila. Nisu joj čitali Ivicu i Maricu. Nisam to pretpostavio. Nije se smirila. Naprotiv. Pizdila je sve više.

Ljudima oko nas, to je bio zanimljivo i smiješno. Dobacivali su koješta. Trudio sam se bit smiren. Ana me je i dalje psovala na pasja kola.

Kad postanem jako ljut, počnu mi se grčit mišići vilice. Ta se kontrakcija vidi na obrazu i slijepoočnici. Ona je to znala. Nije mogla vjerovati, da, osim što nisam kriv, još se i ljutim. Bundeva.
- Za koju si pičku materinu išla bilo gdje, kad se ne znaš vratit od točke B do točke A? I šta se dereš tu na mene i praviš scenu?

-Ne želim te više vidjet, rekla je i otišla. Zapravo odbauljala u masu ljudi nad kojom je padao sumrak.

Skupio sam naše stvari i pošao za njom. (Bože, ja nisam zaslužio ovakvu djevojku, stvarno nisam) - Čekaj! viknuo sam .

Kad je vidjela da idem za njom, potrčala je. Isuse, pa ona stvarno nije normalna!! Stajao sam zbunjen neko vrijeme. Pao je mrak. Kod mene su bile sve njene stvari, novčanik, dokumenti, sve. A pao je i mrak. Počeo koncert.

Sve je sjebano. Išao sam uokolo nebili je slučajno ugledao. Beznadno. Nema je nigdje. Odem do šanka po pivo. I imam što vidjet. Stoji pored nekog tipa. Pijana.
Kad sam im se približio ugledala me je. Zagrlila je tu budalu napadno, okrenula mi se i ružno iskezila: Štaaajeee!
Od bijesa, jedva da sam procijedio glupost: - Mislio sam da nijedna žena nije kurva, nego samo moja! (shvaćate što sam zapravo htio reć)
- Ko ti je ovaj? upita tip.
ŽBAM! prvo nju, a onda njega. Izvadio sam dokumente i bacio ih u travu pored nje.
- Evo ti osobna, da sutra saznaš tko si!

Otišao sam s koncerta.

Poštovani iskričari!

Imam namjeru prebit jednog dripca ovdje.

Zove se Forsaken. Već neko vrijeme, ide mi na živce. Ako bude cvilio, izvući će se i šamarom (od kojeg će mu izletit balac ko kandžija)

Ako i Vama ide na živce iz bilo kojeg razloga, a znate njegovo ime i prezime, molim Vas da mi tu informaciju proslijedite (može i anonimno)

Unaprijed zahvalan

Tantralover