APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Subotu sam proveo u Meksiku. Spustio sam se nekih 20 kilometara ispod 44 paralele i ujahao slavodobitno u Dodge City. Godinama nisam bio tamo. Osim repektabilne kvadrature najlona umjesto prozorskih stakala i najveće ikad viđene koncentracije invalidskih kolica (s putnicima ) nije se ništa promijenilo. Ćevapi su im i dalje dobri.
Nakon bla-bla i nja-nja, uzjahasmo i pravac sjever. Kad se na obzoru ukazao Rio Grande (Sava) obuzela me neka mala srećica.

Jel ste skontali to...kad god se vraćate odnekud u svoju voljenu domovinu, obuzme vas neki nedefinirani good feeling. Osjećaj sigurnosti valjda il tak nešt...

Sinoć sam ležao na krevetu u šumi. Digao se neki čudan vjetar i novopečeno lišće je o tom imalo što za reć. A onda je počela i kišica, o kojoj je rookie lišće također imalo svoje mišljenje. Uglavnom, lijepo je bilo to sve slušat. Bilo je ugodno toplo bez pokrivača.
Ujutro sam pored kreveta zatekao golublje jaje. Uzeo sam ga u ruku i zviznuo o drvo.
Štaš mi se tu porađat dok ja spavam...

Banja Luka. Ogromna kasarna. Moji prvi vojnički dani. Ljuta gušterčina. Među 5 000 drugih isto takvih. Gladnih i vječno pospanih.

Prvo smo bauljali dva dana u civilu. Tek toliko da se upoznamo. Onda su nam dali uniforme i nastala je opća zbrka. Znam da sam bio u istom vodu s ona dva u jeans jaknama i onim visokim Slovencem u žutim hlačama. K vragu, u uniformama svi isto izgledamo. Trebalo je nekoliko sati da nas ponovo razvrstaju.
Dobro jutro tugo je upravo počelo. Diskriminacija na svakom koraku. Brainwashing at warp speed. I tako. Skaču nam drugovi desetari po glavama cijeli dan. Do večere.

Ne sjećam se više što sam skrivio (ako sam uopće bio kriv) ali dobio sam vrlo zanimljivu kaznu (ja i neki Crnogorac).
Naime, drug desetar nas je poslao na noćno čišćenje učionice.

U učionici je bio mrak. Naredio nam je da otvorimo prozore. Da skinemo šljemove i bacamo mrak kroz prozor.
Što je tu je. Naredbe postoje da bi se izvršavale. I prionemo nas dvojica poslu, a majmun nas gleda i smješka se. Moj Crnogorac nakon nekog vremena reče:

- Ocamu jebem ako se ovo može...

Prasnuo sam u smijeh. Neoprezno.

-Šta se smeješ gušteru? Jebaće vam Đokić majku bre, ajde bre, brže to, bacaj mrak...
I tako do jutra. Tu i tamo bi on izašao van, a nas dva bi malo odmorili, no čim bi čuli njegove korake, latili bi se ponovo šljemova. Kad je počelo svitati, dođe Đokić i veli:

- Jel vidiš, kako se može!! Aj sad, marš na fiskulturu.

I tako danima. Mjesecima. Mrzio sam ih. Svi smo ih mrzili. A onda su jednog dana oni (martovci) otišli kućama. Umjesto njih došli su neki novi martovci. A mi smo bili septembarci.

Nikad nisam shvaćao zašto bi se ja sad trebao na nekom iživljavat. Meni je bilo dovoljno da im obijem ormarić i pokradem sve iskoristivo i vrijedno. No moji klasići, nisu tako razmišljali. Palili su im prste, povremeno ih tukli i tjerali ih na izvršavanje njihovih banalnih zamisli. Nisu bili domišljati, nego su ponavljali stare fore.

Jednog od guštera, posebno nisam volio. Odlučio sam ga spržit strujom. Otpojio sam kontakt na svom transporteru i pozvao njega:

- Uzmi ključ 12 i stavi ga na ovu klemu ovdje. Kad ti ja kažem, drugi kraj ključa prisloni ovdje, jasno?

Dao sam konakt, a on je odletio pet metara. Imao je novu frizuru i nije davao znakove života. Izgledao je kao mrtvi dikobraz. Nažalost, ipak je preživio. Fantastično je to što se uopće nije ljutio. Bio je spreman i život dati za borbenu gotovost našeg transportera.

Bez obzira na to, dobio sam tri dana zatvora, za pokušaj ubojstva. TRI DANA. Da sam ga ubio sigurno bih dobio sedam dana. Još mi je debil u tarabu donio kutiju pljuga i dva piva.

- Mnogo mi žao, tantra čoveče, što si zbog mene u zatvor.

- I meni.

Sivi. Običan vrabac. Kao i svi vrapci, dane je provodio leteći uokolo kao sumanut. Jeo je crve i mrvice kruha koje je mrknuo golubovima.

Elem, dođe jednog dana zima. Zima je bila strašna. Jaja su se našem heroju potpuno uvukla u tijelo, a želudac mu se zalijepio za kralježnicu.
Shvaćate, toliko je hladno bilo da jednostavno više nije bilo moguće letjeti.

I padne on tako na zemlju i počne se smrzavati... Već je bio napol puta do vrapčjeg Boga, kadli, tom livadom naiđe krava. By pure accident, krava zasere našeg glavnog junaka hrpom govana. jednostavno ga pokolopi govnasta mećava. Ali, pogađate, govna su bila vruća, te je topli drek dao našem junaku dodatnu snagu. I oživi on! AAli ovaj, put suočen s novim problemom. Nije mogao disati. Nije se dao smesti u borbi za opstanak, pa je počeo borbu za iskobeljavanje iz spomenute hrpe govana.

I uspjelo mu je! Skoro. Taman kad se dokopao površine, naiđe onuda i kuma Lija. Znate već kakve su lisice oportunisti. Skonta ona malu pticu kako se bori za život, pritrči mu i u jednom ga zalogaju proždere.

To je bio kraj za našeg vrapca, a to je i kraj priče.


The moral of the story goes:

Nije ti neprijatelj svatko tko se na tebe posere, niti je prijatelj svatko tko te izvuče iz govana.

Slušam jučer Miralema Mirka Fodora:

- Što je to...ima dvjesto nogu i nijednu stidnu dlačicu?

Prvi red na koncertu Saša, Tin i Kedžo

Ispočetka nisam volio Fodora, ali frajer zna znanje

Pretpostavimo da nekog ŽELITE UBITI. Prije svega, morate imati dovoljno jak motiv da to i učinite. Vrste motiva mogu biti razne. Ljubomora, osveta, mržnja, koristoljublje, sažaljenje…ima ih.

KAKO to učiniti. Vatreno oružje je najpopularnija metoda. Ni otrovi nisu za bacit. Što je tu bitno za razumjet? To mora biti prije svega brzo. Jer, ako se nađete u situaciji da netko moli za milost, da jauče i cili, borit ćete se s još jednim neprijateljem. A to nije lako. Poželjno je dakle, da je žrtva gotova i prije nego je toga svjesna. U suprotnom, pamtit ćete njegove zadnje riječi još dugo dugo, predugo godina, i kako se vaša vlastita smrt bude bližila, to ćete više misliti na osobu kojoj ste život oduzeli. Postoji rizik da poludite zbog imaginarne stvari koja se zove OSJEĆAJ KRIVNJE.

Ubiti čovjeka i nije neki štih, ako isključimo unutarnje moralne borbe. Većina ljudi to čini u afektu. Pa se izvršenjem čina jednostavno prijavi u prvu policijsku postaju. Ili što je još gluplje, pobjegnu i budu uhvaćeni vrlo brzo.

PLANIRANJE je trik. Naravno da ne želite u zatvor zbog tog idiota. Kao što znate, nema leša = nema ubojstva je fenomenalna rupa u zakonu. Znači treba se riješiti leša. E to je tek sranje, jer, treba ga transportirati u neku šumetinu i zakopati (loša varijanta) Najlon vreća i hrpa kamenja je puno efikasnija. Ali podrazumjeva plovilo. Pila za meso je po općem uvjerenju pregnjusna. Mada ja ne vidim zašto. Pitajte mesare što o tome misle. Rezanje mesa je upravo i samo to. Ništa više.

MORALIZIRANJE ostavite za zatvorske dane. Tamo ćete imati vremena razmišljati o svemu. Kažem vam, ubojstvo je dogmatski zločin. Mediji su ga učinili takvim. Stvar percepcije. I motiva. Ako mi kažete vaš motiv za ubojstvo, saznat ću puno o vama. Ali sam siguran da, bez obzira na motiv, SVATKO je od nas u stanju ubiti.

To vam je kao kad nikad ne skočite s mosta u rijeku i ne razumijete ljude koji su to učinili. A da ste skočili….shvatili ste.

Mračna, vlažna džungla Kambodže;

asmatični glas pita čovjeka na koljenima:

- Are you an assasin?
- I'm a solider.
(pauza)
- You're neither. You are errand boy, sent by grocery clercks to collect the bill.

Moja fiksacija pukovnika Kurtza seže do neslućenih granica svakog proljeća. Kad počnu padati kiše, kad ozeleni šuma u kojoj živim, kad nabuja rijeka pored koje hodam.

Gledam tu šumu. Vrišti zeleno. I sami po sebi, dođu mi Doorsi u glavu. This is the end...pa napalm. S mirisom pobjede.
Strah. Iskusni sudac. Moj stari prijatelj. Bez njega sam nitko. Olupina. Kad je strah uz mene, znam da je i uz tebe. I tek onda sam jak.
Jer kad nema straha, nek bude jak tko god hoće. To me ne zanima.

Sako, šulja, fitilj i šuze odbacujem s gađenjem...borbene pume, petstokec i dres gore...pravac tribine. I piva piva piva...

veselim se ko dijete

- Molim Vas gospođo, iz svega navedenog, razvidno je da niste u pravu, te Vam nažalost, ne mogu pomoći.
- Šta ti mladiću znaš o životu, moraš ti još puno graha jest...
- Čujte, ne želim spuštati komunikaciju na taj nivo.
- Ma o kakvom ti meni nivou pričaš? Nisi ti na nikakvom nivou.
- Na Vašem, sigurno nisam, ali to sad nije važno.
- Ma bogati, a na kojem si ti?
- Iako to nije predmet rasprave, ja se nepoznatim ljudima obraćam sa VI. Iz pristojnosti. Ja Vam dakle, ne mogu dati tražene informacije, jer mi je tako rečeno.
- Ali VI, znači priznajete da znate to što me zanima?
- Upravo tako.
- I namjerno mi nećete reći?
- Vidite, postoje stvari koje se rade i stvari o kojima se priča. A postoje i stvari o kojima se priča samo s ljudima s kojima se rade.
- Ne filozofiraj dečko, ti si u govnima.
- I vi, ali ja imam gumene čizme.
- Bezobraznik jedan, čut ćemo se mi još.
- Unaprijed se tome veselim. Pozdrav.
tu -tu tu-tu

telefon je zakon

- Dobar dan, doktore, došao sam po uputnicu?
- Svakako, no recite, što vas muči.
- Došao sam po uputnicu jer sam bolestan.
- Razumijem, no ipak, recite mi, o kakvom je problemu riječ?
- Dajte mi molim Vas, ispišite tu uputnicu, jer mi se strašno žuri.
- Shvaćam. Za koji odjel Vam je potrebna uputnica?
- Za patologiju.
- Kako molim?
- Doktore, tjera me umrijet.

Komuniciramo dimnim signalima. Doslovce. Ono, vatrica, dekica i ćuf ćuf: tri mala, jedan veliki, onda ništa-ništa, pa dva mala opet. I tako.

To mi je zanimljivo. Bilo. Dok nismo došli, tamo gdje već jesmo. Nas dvoje. Nije problem iznenadit. Meni. Ali i ja to volim. Aj ti jednom. Ajd ikad. A ne samo ćuf-ćuf. A često i ništa. Šta, kurac, morka drva? Znaš da znam jer ja sam znalac (vid d big ZI). Lovački ker. Krvosljednik. A i ti znaš da to nisu virtualne priče. Ne moraju bit. Ne kužim zašto to ne pretvorit u pravu priču. Dobru. Jebeno dobru. Saš se vadit na nerazumijevanje pročitanog. Jer sumnjaš. Da iza svega stoji neka ponuda. Velika laž. Neka ljubav, šatro. A nije. Pjur rispekt. Zašto? Zato što smo ti i ja rođeni u rubrici zanimljivosti. I to nije nametnuto. To je tako. Ja imam sve što fali tvom ocu. I ono što želiš da ti brat postane. I sin jednog dana. Ali ne i ljubavnik. To si sama biraj. Ne želim se upoznati. Imam bolji plan. Pakleni. Treba samo imat malo muda i ponekad vjerovat Danajcima. Jel treba dalje crtat? Jel trebam reć da te volim? Na onaj način za koji ti misliš da ne postoji.

Donio sam jučer neke dalekomente, dalekopoljedične odluke o reguliranju mojih odnosa sa jednom vrlo bliskom osobom, s kojom iste (odnose) imam već cijelih trideset godina.

Rekao sam mu da me boli kurac za njega, da ga ne želim više vidjet, i da ne želim imat posla s ljudima poput njega, i da to što mu pričam, doista mislim, i mislit ću i sutra i zauvijek.

Gledao je zabezeknuto u mene i nije izustio ništa.

Danas se osjećam prilično prazno, ali mirno. Jel to dobro?

Svatko tko vam kaže da to nije važno, je opasan lažac. Ili neinformirana budala.

Naravno da je važno. Premda, većina muškaraca peferira metražu, u odnosu na Fi.

E, to je već stvar o kojoj se može raspravljati. Držim da su u pravu prvo oni prvi, a kasnije oni drugi, jer...

Kad si klinac koji je tek počeo svoj jebački vijek, bitnija je dakako metraža. Širina baš i ne. Jer vrlo vjerojatno, tvoje partnerice su također u počecima jebačke karijere, što znači da im se još nije dogodilo ONO.

Ja ne znam što je s tim šivačima pičaka na ginekologiji, ali sam siguran, da kad se to jednom podere, ništa više nije kao prije.

Onda pod reflektor popularnosti stupaju momci koji imaju Fi.

Bio sam u vojsci. Hoću reć, jednom sam se tjedno tuširao zajedno s još 120 drugih muškaraca. Tom prilikom, dolazilo je do razumljivih vizualnih usporedbi. Relativno je lako ustanovit koliko je nekom kurac dug, ali da bi znali širinu istog, potrebna je puna erekcija, pa se to na tuširanju ne sazna.

Nakon što sam prvi puta u životu spavao s osobom koja je već rađala, shvatio sam da je širina zakon. Meni je zapravo svejedno, ali je njoj to bilo vrlo važno. A budući da svatko normalan, želi zadovoljit partnericu prije nego sebe, bio sam vrlo ponosan što spadam u Fi momke.
Brak dotične gospođe, raspao se zbog problema s Fijem. Ne znam točno koliki je kurac u njenog bivšeg, ali fakat nedovoljan. Jer rekla je:

- Jelda da ti nisam preširoka?
- Ne znam kakva si bila prije.
- Ali nisam preširoka?
- Nisi.

Kad se sve zbroji i oduzme, trik je u kubicima.

p.s. premda jedan šav više doista ne bi škodio

Prošle godine, negdje u ovo doba, nazove me stari na mobač:
- Čuj sine, ajde dođi doma, trebaju te dva policajaca...
- Jesi li ih pitao što hoće?
- Jesam, ali rekli su da trebaju tebe, ajde dođi.

Imam frenda na prekršajnom, koji me unaprijed obavijesti o takvim stvarima (ne zbog mene ko mene, nego zbog umirovljeničkog spokoja mojih roditelja) pa to riješim unaprijed...ovaj put stvarno pojma nisam imao koji me kurac trebaju dva drota...
- Dobar dan, jeste Vi taj i taj bla bla
- Izvolite...
- Došli smo po vaš revolver. Niste obnovili dozvolu za posjedovanje i tak dalje...
Bez puno pompe, predam krmcima gan.

Nakon mjesec dana, eto poziva na sud. Sjećam se da je toga dana, bilo najavljeno tri minute šutnje za poginule u Madridu, točno u 11 h. Tada je počinjala i moja rasprava.

Reče sutkinja:

- Gospodine tantra, priznajete li svoju krivicu?
- Molim Vas, objasnite mi što sam pogriješio?
- Vidite, unazad dvije godine, putem sredstava javnog priopćavanja, u više je navrata bilo objavljeno, da osobe koje posjeduju vatreno oružje, moraju obaviti liječnički pregled, te podnijeti zahtjev za izdavanje nove dozvole (slika, taksa bla bla)
- Ne pratim sredstva javnog priopćavanja.
- To ste, kao građanin RH, dužni činiti.
- I zato sam kriv?
- Da.
- Gospođo sudac, kao što znate, danas je svim građanima RH, putem sredstava javnog priopćavanja, Vlada naložila tri minute šutnje za poginule u Madridu. Ja sam se točno u to vrijeme zatekao na hodniku, čekajući ovu raspravu. Na moje iznenađenje, brojni vaši kolege iz zakonodavstva i još više onih iz izvršne vlasti, nisu fermali taj Vladin ukaz ni pol posto. I što sad, hoćemo li ih tužit zbog toga?

Gospođa sudac se zamislila i malko pocrvenila....

- Pa nećemo.
- Znači za njih ne važe isti standardi kao i za nas. Nije li to licemjerje?
- Jest.
- Molim Vas, unesite to u zapisnik.
- Vi svakako imate pravo žalbe.
- Znam. I žalit ću se. Žalit ću se gospođo sudac, jer me je sramota živjet u državi, gdje ti na vrata dođu dva paulicajca i jednostavno ti oduzmu imovinu. Ajd što to, nego mi onda još Vi odrežete kaznu, zato što ste mi oduzeli nešto što je moje...

Naravno da sam se žalio. Dobio sam rješenje. Hej, oprostilo mi kaznu!!!
HEEEEJJJ!!! nemoš vjerovat.

p.s. to dakako ne znači da će mi vratit utoku = jer liječnički, molba taksa bla bla, ali se osjećam kao moralni pobjednik i zato vam ovo i pišem

tamo gde je strah, tamo živi mrak

Isti

Poseban

Slobodan

Samo svoj



opet mi se slušaju partibrejkersi svom snagom. I volim tu konstrukciju dopadljivosti. Janjeta u vražjem odjelu.

iliti čovjek bez glasa.

Pogledavši se u ogledalo (koje me jedino razumije i voli i nikad mi ne laže) ustanovio sam da izgledam ko Vlado Kalember. A možda i ko svinjska glava s Kumrovečkog tavana familije Broz.

UŽAS. Podbuli obrazi i podočnjaci do mandula. E moj, tantra, nećeš ti u Europu. Neš ti nigdje. Osim na šljaku.

Na sreću, imam običaj razgovarati sam sa sobom, kao i svi normalni ljudi. I kad sam si poželio dobro jutro, na sveopći užas, skužio sam da ne samo da izgledam ko Vlado Kalember, nego imam i takav glas.

Ma i gori. Zvučim kao krunjač kukuruza. A i tresem se ko Banja Luka sredinom šezdesetih. Shakin Stevens best of.

Post alkoholna depresija u mene ne postoji. Zapravo manifestira se upravo obrnuto. Uhvati me snažan napad dobre volje, što nikako nije u skladu s vizualnim dojmom.

A budući da većinu posla obavljam telefonom, to je ogromna prednost. To što me ne vide. A već su mi dvije osobe danas rekle da zvučim super sexy. SEXY!?

Vlado fakin Kalember? Halo?

Mutirajući jarac s rakom glasnica je vama sexy?

Izdilovit ću.