VRIJEME

padne mi na pamet

koliko stvari ne govorimo jedni drugima

koliko stvari prešućujemo

ja na primjer nisam znao da moji bliski ne ustaju dok brišu guzicu poslije sranja

jer kažu to je normalno a i čistije je

ja se vadim skrušeno da mi ne može proć ruka između bedara , a i fali mi tehnike

kažem im da ću pokušati opet a u sebi jebem svijet u kojem ni u sranju nema

pojedinca kao takvog

bez pravila

Imao sam bijelu maju " na špaline", sprijeda s prekrasnim rješenjem g Ljubičića- krugovi (kontinenti) u vodi, dakle majicu MISS-a broj 6 . Bilo je ljeto dakle bila je ganc nova ili stara godinu dana pa vi računajte godine... Čekali smo pet sati da izađemo na ulice, bilo je ljeto i trebalo je poštivati kućni red. U pet i tri već su me zvali - ekipa je nešto spremala. Sporo sam vezao špigete a srrce mi je lupaloko ludo : šta bito moglo bit toliko važno: pljuce, vatalo po liftovima, zdipavanje penova na Zenti ( pen 1 nije boji od pena dva zato jer više s njin igraju pa je više izlizan), gađanje kesama vode...?
Ništa od toga samo su me nijemo poveli u robnu kuću. Novootvoreni soc hram bio je tamo svega mjesec dana. Mislio sam idemo gledat velike ekrane, zajebavat direktora i propomištat mu bicikle, pišat po mramorui gledat ljude kako padaju.... ali ne ne ne . Kažu mi oni, a iz očiju im sijeva neka nova strast (tada nisam još znao kolko česta će bit) kažu mi: šuti i gledaj. I popnu se na pokretne stepenice i svi gledaju deeesno, bljue, bogati, šta gledaju. Dakle bilje negdje dolje dok im pogled ne presječe druga konstrukcija pokretnih stepenica koja ide na drugi kat, kofekciju za muške i ženske. I tako ponove to oni.. jeda, dva, par puta, i ja sa njima deset puta, gore dolje, a znoj se sliva, šlape misice se lijepe.. i onda nakon sat vremena motoričkih vježbi ugledah -- to .. ono... njih... nju..!!! Prvi put u životu na dvije do dvije i pol sekunde. Savršene, bijele i nehajne sise. Gospođica je mogla biti u kasnim dvadesetim, lice joj nisam vidio al se još sijećam grudnjaka kojeg je isprobavala u sigurnosti (barem je tako ona mislila) kabine. Bio je crni onako, s puno sitnih kukica, ne znam nisam stručnjak za grudnjake s početka osamdesetih. I onda onako vreo, bez riječi sjurim se dolje i ponovo gore čekam visinu proreza na kabini ( za zrak valjda) ne bi li ugledao isto , ali ne , ništa, samo taj crni grudnnjak. Poslije sam je vido s leđa kako izlazi zadovoljna s kupnjom, svoju ( moju) prvu golu ženu. I išli smo i dalje to ljeto u kasna popodneva, ali nikad više nje, Nikad više novog uzbuđenja. Neki su se hvalili da su vidjeli ogromne , do pupka od one Đane iz kioska, ali nisam im vjerovao, možda su vidjeli neku staru u i sparušenu samo nisu htjeli priznat. I kad je škola počela otvorio sam sovju prvu erotiku, i nagledao se zapadnih sisa, ali nikad ovakvih iznenadih susjednih, domaćih nije bilo...

U 17 sati jučer pio sam kavu na šanku Lisiniskog i mislio kako je ovo stvarno nehuman termin za bilo što. U pet popodne nedjeljom zimi pravo je vrijeme za TV za Zalepugina, za spavanje kavu pa opet spavanje, za cijelopopodnevni film ili neki sport na TV. Šta ja tu radim u Lisinkom.. na koncertnoj atrakciji, drage mi grupe Vaya con dios.U biti znam zašto su mi oduvijek bili super: zanimljivi glas belgijske židovke sada u kasnim pedesetima, minimalistički klupski aranžmani, sudržanost i atmosfera koja te zavodi i miješa blues, rock latio i swing, ali je prije svega ostavlja dojam nepatvorenosti , bez trikova, iskrenost na dlanu.
I puuna dvorana, ja na dobrom mjestu desno do mene gospođa istiskuje kremu za ruke (zašto je to socijalno dopušteno, a recimo nanošenje muškog aftershave balsama napr. na mušku bradu nije???) gase se svijetla i njih pet izlazi na stage...počelo je počelooo. Odličan zvuk, njih četiri lisca i mala pjevačica u odmaknutim aranžmanima redaju uspješnice, opet primjerenije nekom klupskom điru. Baš sam poželio imat čašu nečeg plitkog i u dimu slušat i gledaat ovo, kad eto ti ga.... zarazan ritam i započme dvorana paf paf paf.... i ova kraj mene za extra slojem kreme praska okolo (posebna neupijaajuća krema valjda za namještaj polirat) ozarena i ritmički destruktivna . Dosta.
Još malo pa kraaj. Taman se zamisliš kad ono kaže ona naša zadnja pjesma... pogledaš na sat nije ni 7, a kasnili su pola sata. Sat i pol niti svirke pozorno slušanje, malo pljeskanja, zbunjeenost zbog aranžmanima, mala sudržanost profića ( jer ipak imaju u pol osam novi koncert) i na bis Ej nah nah nah ... onda raspaašoj, kao plesanje mrdanje ustajanje .. i puf doviđenjaa.
Stvarno gotovo. Ustajem primam se za naslon. A naslon od stolice br 12 i 11 zajednički masaaaan i mirisan po kamilici.. tada svatih da sam cijeli koncert udisao atriks i miri s kamilice (može li miris utjecat na doživljaj događaja??)
Puna dvorana kontra 5 crnih s menom u sredini i ženom koja ima problema sa suhćom kože... neko će reć da grintam.. ali... jebiga.. ja bih Zalepugina

Ne mogu se sjetit

ne znam da li vi volite proslave. ja baš i ne volim. obično se pretvore u "baladu pijanstva i kiča" kako je to jednom jedan pjesnik rekao. šta je još on mislio time reći? možda je mislio na thompsona ili kako se već piše: kraj jedne od ovih početnih godina ovog tisućljeća čekao sam ( ko da sam u zasjedi) u miru i topilni moga doma. i onda okrenem otv, kad tamo rečeni pjevač zabavlja ekipu. da ne govorimo o tome da marko , čast mu na nekim uradcima, i ne može cijelu noć pjevati u orginalno snimljenim intonacijama, pa mu sve zvuči raspadajuće falš, da gitaris sa crnim obšivačima sa buldoge na rukama izvodi solaže na silu gdje im je mjesto i gdje nije... na stranu to sve... obratimo ovdje pažnju na uzvanike koje se sretno koprcaju u ritmu militantnog kršćansko dinaridskog rocka-metala pokušavajući opravdati svojih par tisuća kuna kojih su uložili u svoju zabavu.. platio sam pa ću se i zababljati do zadnje kune.. i onda stvarno možete i ne morate zatečeni prizorom kada gospođa u ranim četrdesetim đuska u ritmu pazeći da joj ne spadne haljina sa grudiju i nervozno popravljajući istu, dok joj brko suprug s ostacima prasetine i razdrljenom kravatom grli večerašnjeg prijatelja a dvoranom ori.. ivane pavle drugiiiiiiiii, hrvatski te narod ljubi... e narode e narode...

jel se slažete da je prije u socijalizmu bilo bolje?
naravno da ne...
ne slažete se...
bilo je sve kontrolirano, povrće voće, cipele, rođedanski pokloni, odjeća, i soc kičeraj.. sve je bilo pod kontrolom.. dobre i loše stvari
za ove loše drago mi je da su bile pod kontrolom... bilo je manje smeća u dućanima...
i pučki ukus je bio oblikovan intervencijom države, a ukus je bio uglavnom unificiran.
danas imamo svakakvih ukusa, a najviše loših jer su najeftinijih, ili opet jako jako skupi opa ih kupuju ovi što su jučer kupovali jeftine... ma da nije svako dobro za dobro
živio kombinat jugoplstika

svi sami sebi biramo društvo, zar ne?
i ja isto....
na neke smo usuđeni na poslu, braku i tome slično a ostale biramo, iz zadovoljstva, koristi, ugode, obijesti..
ali ne znamo u koksvom ćemo se društvu naći jednog lijpog dana na stranici dnevnih novina.. kad budemo mrtvi ...
i onda ono.. moja slika i slika ostalih nesretnika tog dana.... ja odmah prst do neke bake iz gračana ili srčanog bolesnika - menadžera... inače se nikad s njima ne bih ni našao u društvu, a sad vidi.. i svi smo ravnopravni( po veličini obavijsti) niko nikom ne dosađuje... isti .. uranilovka
kakva nepravda i u smrti moram bit s nekim društvom kojeg ne poznajem niti mi je zabavno... moja lešana faaca s osobne kraj stare slike nekog umirovljenika koji nije imao love za drugu... njegov život i moj jedan do drugoga ... za nama tuguju: