A jebiga, moj weblog

kaj ej to dan zena? isto kaj i noc vjestica samo po danu :)

traper je pokojni jer sam zaboravil s kojeg emajla sam se ulogiral, aneda mi se pretjerano vise s tim zajebavati. eto, traper se kroatiziral...

godinama zaboravljeni stari nick!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! ma nemrem verovati da to jos postoji!!!!!!! u potpisu: traper :))))))))))))))))

mars u pizdu materinu idiote jumferaski ti i tvoj softporn!!!
traper

.... ak se nekomu ne svida thompson, nek ide doma, kotrlajti kamenje i sisati ovcje vime ukradene ovce
http://youtube.com/watch?v=52I-iGDItOs

 

žzele Vam KKK
i skinhead hauptsitz

Turina brani ko Šajeta

ovo je preslo sve granice idiotizma. ovaj chat kao da vodi gjorgje grmek ml.

Nisam baš i neki vjernik, zapravo, nisam nikakav. Cijenim to da netko vjeruje, to da. Znam, isto tako, da je vjera mnogima pomogla prebroditi krize i teške trenutke. Ljudima je lakše kad misle da je netko na njihovoj strani. Ja se kopam sam iz dreka. With a little help from my friends. Ali da me je papa i srdil i oduševljaval cijelo vrijeme pontifikata, je. Umrl je velki čovjek. Jako velki. Za mene najveći čovjek dvadesetog stoljeća. I žal mi je da je hmrl. Falil bu mi, isto ko i Kuharić. I on me je i srdil i oduševljaval. Obojica puno više ovo drugo. Nemreš postat ni kardinal ni papa ak se ne držiš dogme. To je vjera. Ja to ne kužim, ali poštujem iako me ponekad zna fest rasrditi. Ali duhovitost, čovječe, to pokapa sve ono kaj sam im zamjeral. E moj Woytek kak si me znal ponekad nasmijat. A bogme i dal mi kaj za mislit ponekad. Nateral me na preispitivanje vlastitih postupaka i savjesti. Ne baš da sam nekaj promenil, ali sam se zamislil nad sobom. Nitko me na to nije uspel natjerat. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam htel biti kao ti. Imati mir i mudrost, snagu i duhovitost. Ali, ja sam ja, a ti si ti. Kad ja otegnem papke, siguran sam da se nebumo videli u istoj birtiji. Najiskrenije sam ti se divil, Woytek, i zato, s punim poštovanjem, počivaj u miru.

Brazaville, Kongo (Transbug)- Prema zadnjim izvješćima PAA-e (Protu Afežeovska Agencija), u Brazavillu je održan summit AFŽ-a i sestrinskih te toplobratovskih udruga, na spomen dr Hooper-a i dr Koprowskog, velikana humanitarne misli i izumitelja HIV-a. Summitu nisu mogli nazočiti laureati dr Frankenstein i dr Mengele koji su se ispričali zbog trenutne spriječenosti. Dr Frenkenstein nije se mogao odlijepiti od stranica knjige u kojoj je glavni lik, a d Mengele se ispričao da je treutno mrtav, te nije u mogućnosti uveličati dogođaj svojom prisutnošću. Jedina zamjerka njihovom nedolasku došla je od delegata iz Jankomira, Carle Del Ponte koja je ustvrdila da jednoga skrivaju Svjetske knjižnice, a drugog Gospodin Bog, te ih zbog toga treba pozvati na odgovornost. Summit je prošao u toplom ozračju, poglavito zbog delegata koalicijskih toplobratovskih udruga koje su iskoračile iz kongoanske džungle. Među znanstvenim radovima koji su prikazani, najviše ovacija dobio je rad iz Nebitnog Kraljevstva. Taj je rad bio ugodno iznenađenje, budući je su bili najavljeni rezutati istraživanja odnosa muških članova kraljevske obitelji i životinja, ne ženskih. Nenadani obrat tek je u početku razočarao slušatelje koji su očekivali razradu i povijest običaja da se muški nasljednici prijestolja moraju pariti s kamilama, jer bez toga, unatoč poodmakloj dobi, ne mogu postati kraljevi. U prilogu u potpunosti prenosimo rad naturalizirane nebitanke dr. Cvjetke Tvrdoćunović.
Prije najavljenog rada moramo se osvrnuti na protuustavne i neljudske reakcije nekolicine crnih, crvenih, žutih i zelenih čitatelja na našu najavu brazavillskog summita od prošle godine. Ova redakcija, od pisca teksta preko lektora, dr Bladana (koji sve zna) do čistačice Bare, ograđuje se od bilo kakvih insinuacija o antihomoseksualizmu. Štoviše, smatramo da je homoseksualnost itekako i nužno potrebna u našem društvu i svijetu kao cjelini. Neki od najvećih svjetskih vođa potječu baš iz redova te izuzetno bitne društvene grupacije. Za našu mladež, a isto tako i odrasle, ženski je homoseksualizam svojevrsno nadahnuće odrastanja i ispunjenja života. Naročito kad je na internetu besplatan, što je danas, na žalost, rijetkost, te se mi zdušno borimo za njegovu liberalizaciju i oslobađanje svih dadžbina i PDV-a.
Izlaganje dr Cvjetke Tvrdoćunović, održano u Sheraton Hostelu Brazaville:


My, oh my!

Once upon a time
in a land far away,
a beautiful, independent,
self-assured princess
happened upon a frog as she sat,
contemplating ecological issues
on the shores of an unpolluted pond
in a verdant meadow near her castle.
The frog hopped into the princess' lap
and said:
"Elegant Lady,
I was once a handsome prince,
until an evil witch cast a spell upon me.
One kiss from you, however,
and I will turn back
into the dapper, young prince that I am
and then, my sweet, we can marry
and setup housekeeping in your castle
with my mother,
where you can prepare my meals,
clean my clothes, bear my children,
and forever feel grateful and happy doing so."
That night,
as the princess dined sumptuously
on a repast of lightly sauted frog legs
seasoned in a white wine
and onion cream sauce,
she chuckled and thought to herself:
"I don't fuckin think so."

Ispričavamo se čitateljima koji ne razumiju jezike Nebitnog Kraljevstva što nema prijevoda, ali inokorespondentica i prevoditeljica N.N. (inicijali se ne čitaju Adriana Kosovar) je trenutno odsutna, tj, otišla žena u inozemstvo na večeru sa sir Anthony-em Cash-om. (što je krajnje ozlojedilo delegatkinju iz Jankomira koja se nadala toj večeri, te je tako ostala suhe pičke)

Dolazi naše vrijeme. Napokon. Eto, prva se naša ponosna država odlučila pokapati đankije uz sve državne, vojne, crkvene i akademske počasti. E moja sestra Bernardica i ini naivci, zajebali smo vas. Kakve komune, kakva odvikavanja, sad više nema krepavanja u anonimnim podrumima i pod zmazanim štengama. Malo morgen. Sad se urokaš, rikneš, pošaljeju avion po tebe i odeš ravno u raj na preporuku državnog vrha, crkvenog vrha, uz blagoslov akademske zajednice (kojoj kao propali student ionak ne pripadaš), uz plotune i glazbu. Jebite se idioti koji ste ovu državu stvorili, krepavajte od gladi, raznosite se kinderjajcima, životarite po iznajmljenim izbama, ko vas jebe. Vi nebute dosli u dnevnik na tv, ni na naslovnice nepristrane nam štampe. Joj, serem kolko sam težak, visok i glup. Ma od jada ne znam ni kaj napisat, a moram. Ovo je krajnji idiotizam. Ode čovek pošteno zaradit kruh, ukokaju ga, niko ni da bi prstom mrdnul dok se familija ne pojavi na teveju. Kolko mi je poznatih zgubilo posel i ostalo na cesti jer su dobili otkaz dok su ratovali. Za koga? Frenda su mi kak krepanog pesa hitili u plehnati kofer i otpelali kak šinteri. Zoverdoziranog. I nije mu vlada na pokop došla. A počel se drogirati jer je otišel u rat kak dete, i ko dete je videl i delal stvari kaj ih ni ko odrasli ne bi trebal videt ni delat. I zviznul je. Prolupal. I krepal kaj pes. Ni u crnu kroniku ni došel. Njemu na sprovodu nisam ni bil jer nisam ni znal da je hmrl. Za lijesom dragog mi prijatelja smo isli mi, kaj smo se skup fajtali, ono familije kaj je imal i zmotani pop. I pun jastuček ordenja. Rješenje o oduzimanju mirovine je ostalo negdi doma, med drugim papirima za šekret. I remen na koji se obesil. A išli smo tihi kak miši. Nikad ne znaš ko bu od nas prvi za njim. Kompa je u Lepijani jer je pošte pljačkal. Ne da si plati put u Indiju, nego da dete prehrani. I nije bil hvaljeni student, jer ni srednju školu nije završil. Ne zato kaj je bil bedast ili len, ne, zato kaj je pobegel od doma u rat. Zato jer smo svi iz ulice otišli. Nek mi oprostiju svi dobronamjerni, oni zlonamjerni netrebaju, ali moral sam se scendrati jer me to sranje kaj sam danas na televiziji videl užasno boli. Boli me i trga to krajnje licemjerje, ta bljuvotina koju su si mogu priuštiti. Nije mi drago kaj je dečko zginul. Ni razlog, ni način. Videl sam smrt kroz Argusove oči. I svako je oko vidlo drugo lice. I drugo mjesto. I drugi način. I nikad nije bilo lijepo. Ali ovakav cirkus i selski sajam nis videl na teveju jos od vremena kad je Škegro viski marisal. Tulike sam imal za reći. Žal mi je i vreme i komp na govna trošiti.

Ojme meni, koji dan. Kam god se okreneš, ak je žensko s te strane, odmah uleti neka šamarčina. Vrajžji Međunarodni dan AFŽ-a! Pa ko još to normalan pamti. Kaj bi sad normalni, obični građanin lijepe naše prebogate domovine trebal cukat za sobom japaner pušlekih, cmakat sve kaj se smatra ženskim, spizdit plaću na groždanu mast da mu usne ne natekneju ko onom ciganu Muškanoviću, ili muškarčini Ciganoviću, kaj već je. Fakat, ko zna kaj je to J)))…Uh, odoh ja u sci fi. Natrag na današnji usrani dan. Prvo jutarnji chat. Uzjogunile se nekakve frigidne feministice po cijelom ekranu. Daju si curice truda, nema kaj. Ne treba njima kita (riječ je o cvijeću), ne treba njima muških, moreju one bez nas bezveznjaka. Onda naleti neki naivac, cmokne ženske za osmi mart s nostalgijom na KPJ i druga Tita, a rospije se rastope daljnjih dvadeset redaka. I sjete daleke grmljavine stada i mladosti. Ode komp u krasan od poplave suza radosnica. Onda krene društveni život u realu. Nema neke direktne zamjerke, to ne. Aluzije pljušte sa svih strana, trgofkinje, konobarice, kondukterke, bivše žene, bivše ljubavnice, ženska rodbina. Znane i neznane. Onak, ko šamari iz mraka, ili šaka u bubreg. Sva sreća pa mi je kćer premala da bi znala koja ludnica hara današnjim danom. A ja, muška stijena, sve stoički podnosim. I okrećem drugi obraz. Po mogućnosti susedov. Kaj bum svoj trošil. Dan je tek počel. Bi se znucal do večeri. E pa žene drage, nek vam bu taj osmi ožujak sretan i vesel, samo da bu mir. I dosta nevinih telefonskih poziva i dvosmislenih smsova. Želim vam od srca sve ono kaj drugima želite, a posle se nemojte žalit. Želje su vaše. J

Dan prvi: Joj curo kak si ti izgledala! Znam da sam te odmjeril od glave do pete i samo se okrenul. Nezainteresirano. Čak i razočarano. Kaj su mi sve o tebi napričali. Čovječe, očekival sam komad kaj ruši sve oko sebe a ne nenašminkano, blijedunjavo stvorenje duge plave kose. Istina, obučeno skupo ali prenapadnih boja za lice bez obrva i trepavica i boju kose. Zapravo, jadno. Službeno upoznavanje, kurtoazni osmjeh s obje strane. Mislim da se inje počelo hvatati po izlozima od silne strasti koja je iz nas izbijala. Šlampava, bezvoljna ruka u mojoj. Misli i tebi i meni negdje u sferi „Bože, kaj mi ovo treba????“ Ja top gun u svojem poslu, ti u svom. Nasilno spojeni za dobrobit firme. Moš mislit. Dvoje hladnih profića spojenih u ubitačnu kombinaciju bezglasne borbe i hladnog prezira. Nisam se tak loše i razočarano osjećal već dugo vremena.

Dan dvanaesti: Sjedim u kobili, bahato sparkiran na pol nogostupa, Dedeki i bakice koji se s cekerima vraćaju s placa kuneju mi sve po spisku. Ko vas jebe, pengači dragi, jebite mater gradonačelniku, ne meni. Da ima mjesta za parkiranje tam di ga treba, pred općinom, ne bi vi trčkarali slalom među autima. Tak i tak nemate kaj teškoga za nositi. Vrećica, dve sparušene zelenjave i polugnjilog voća u pol cijene. A ja lijepo sjedim, lakat vani, pušim i uživam. Dok ne dojde drot. Ili ti. Ko bu prije. Među špancirom krebljavih, nogovukućih stvorova i ukočenih mrzovoljnih lica vidim kako izlaziš iz zgrade i kao svileni duh lelujaš među njima, jedva dodiruješ tlo. Lice ti je svjetlo, kosa lagano leprša. Ploviš među ruljom tužnih klaunova samosvjesna i zavodljiva. Pred autom lagano zastaneš, pogledaš me kroz šajbu preko naočala i nasmiješ se. „Kolega, baš si faca!“ kroz smijeh ulazi s tobom u auto.

Dan dvadeseti: „Fak!“ veliš i smiješ se. Volim način kak to veliš. Odlaziš u kuhinju po krpu. Cola lagano kaplje sa stola na tepih. Vraćaš se lelujajući kao kobra. Uvijek kad si opuštena hodaš na taj način. Bez žurbe, ko traka svjetla kroz more po bonaci. Znaš da te gledam i uživam. I ja znam da znaš. I ti znaš da ja znam. I oboje znamo da i ti u tome uživaš. Zapravo, mi sve jedno o drugom znamo. Izrečeno i neizrečeno. I ono nedorečeno. I pogledi su nam kratki, ali uvijek oči u oči. Nema nepotrebne konverzacije i dugih gledanja u stranu. Tvoj diskretni parfem godi. Hvatam te skrivenim pogledima kako njušiš zrak kad prođem. Isti smo. Lovci i ubojice. Kobra i mungos.

Dan zadnji: Šutke se vozimo kišnom cestom. Nijedna tema više ne izaziva razgovor. Kobra i mungos, svaki u svojem kutu. Sorry kiddo, ja znam da si ti škorpion, ali ja nisam žaba. I tebi je to jasno. Ja jesam vuk, ali ti nisi janje. Sad je to i meni jasno. Nema pobjednika. Nema poraženog. Šutimo blesavo ko dva boksača koji nisu razmijenili ni udarac, a gong je odzvonil. Ma curo isti smo. Hladnokrvni, bezosjećajni gazitelji. Revolveraši koji samo zarezuju ručke revolvera. I ne osvrću se. Ravnopravni smo, i to je ono kaj frustrira. Nismo se nikad dotakli, niti jedna nježna riječ nam nije zbrisala u trenucima dobro glumljene slabosti. Sreli smo se da se uništimo. Nije nam uspjelo. Sretno.

pasmater koje sam ja sreće. prvo mi t-com, svjetski znana karitativna tvrtka iz danke deutchland ukine telefon, jer, kakti nis platil ništavna tri meseca (ko da bi propali da su me ostavili online), onda se napokon fštekam i kaj doživim, iskričari nisu platili digichat pak su i njih odštekali. i kaj sad? nemaš koga gnjaviti, jebat u zdraf mozak, nekoga i pohvaliti (još da je i povaliti...). moj Murphy, zakaj si se dal u legaliste. a kaj trabunjam, da se ovaj šljam nije dal u politiku isto tak bi nam bilo bolje. a morti i ne bi. malo sam neodlučan. a možda i nisam. ma nek mi svi oprostiju, fali mi chat, onak, makar malo, pa sam lagano crnjak i poprilično bedak. uživajte nacijo chaterska ak morete

Život je opet lijep. Sparine su popustile, pingvini se šamaraju da im ne bu zima, a beli medvedi se zavukli u birtije. Koje li radosti kad se ujutro digneš iz kreveta a u brlogu zima da ledenice vise s lampe. Ma sama pomisao kak je onima vani grije srce. Pengači gađaju asfalt, samozvani Fitipaldiji drobe aute i pješake, klošarija se tuče za kartonske kutije. A meni sjajno. Donekle. Istina, moral bum kupiti viagru da mogu iti pišati bez pincete,ali i to je život. A život je lijep. Više nemoram zapirati vrata od frižidera jer ionak samo troši struju da bi hrana u njemu ostala toplija od one koju ostavim na stolu. Zato se častim s dogrijavanjem na struju koju ovak i onak platim tek pred Božić. Za celu godinu. Da nema deka na prozorima i flastera na pukotinama izmedu plajnkih, bilo bi fest zima. Ovak se živi normalno. Donekle. Kobila ima Ćelestonke na felgama pa je svaki zavoj rođen za valcer. Rock 'n' roll ak dolazi neko iz suprotnog smjera. I kojoj budali onda treba nekakav rave party. I kaj bi trošil nofce na speed kad se tresem ko parkinsoničar par sekundi nakon izajdem van. I elegantno hodam, Kak gejša. Sitnim koračićima. Prst pred prst, ne nogu pred nogu ko oni pengači iz traume. To je kad poseniliju pa misle da moreju hopsat po ledu ko Idora. Fala Bogu da nemaju nofcih, inače bi si nabavili i šal ko Isadora. Pa ne bi bili u traumi i toplicama, nego na Mirogoju i prije toga u frižideru na patologiji. A mislim, to im tak i tak ne gine. Mirogoj, ne šal. Nedaj Bože nofci, ionak bi ih spiskali na lijekove, od kojih im trifrtalj ne treba. Ma doba godine za bogove. Snega nema ni za lijek (ma da je snijeg lijek, već bi ga pengači pohapali), zato ima mraza. I to fest. Susedi posijali neke biljčobe, pšenicu, ječam, kaj ti ga ja znam, to lijepo proklijalo i sve se zmrznulo. U proljeće figa friška. Niš z toga. Nek se ljudi rekreiraju, sve ispočetka. Digresija: nisam ja zloban, ja im samo želim zdrav život, onak športski, s puno gibanja. Nofcih imaju ionak preveč, unatoč cendranju. OK, to je to, ne da mi se više, idem u birtiju gledat kak se auti tumbaju po cesti. Morti se stumba i koji autobus.