d-IVA-n DAN !

Evo, ...znas da ne volim srceparajuce pjesmuljke, ali da znas da se to dogadja cesto i da nije bas neka neuobicajena pojava.
I, da,sele, htjedoh ti samo reci da su suze odraz ljepote velike duse.
Lađa
Svu svoju nataloženu
ljubav
poklanjah lošim
ljudima.
Komadaše je
Moje sne i želje
Moje strasne zagrljaje
Moje teško izrečene
nježnosti.
Mene samu.
Kako je mučno
nakon svakog brodoloma
osjetiti gorčinu
u njedrima.
I reći suzama:
Nikad, nikad ti nećeš
vidjeti raskošnu lađu
Tebi život velikodušno
i tako licemjerno često
daruje jadnu olupinu.
I zato ne zavaravaj me
da ćeš mi donijeti
maestral.
Potonulih olupina
puno je i previše
u mom moru čekanja.

Svi oko mene u nekom polusjetnom-polutugaljivom raspolozenju jos od vikenda.
A ja nasmijana, ne tangira me to ni malo, ni malcice.
A znam, dobro znam da ce i mene puknuti pa evo uvoda, od jutros( uh, ljuta sam na sebe kad vidim da depra pocinje, bezobraznica ohola).
           Umivam usnule poljupce
                          Jos snene i tople
           Da ih poklonim
                          Tebi
           A jutro u mojoj dusi
                          Nikako da svane
                                                     Zasto?

Ne znam da li samo ja to tako gledam i vidim, ali...
Kad se voze dvojica frajera u nekom bijesnom, poliranom, bljectecem, refleksnom, ma, skroz mrak autu, uvijek vrijedi jedna cinjenica: suvozac je lep k´o slika, a ovaj sto vozi, daklem, vlasnik i ne treba ni biti nes spesl jer ima tu zvijer.
I sad me zanima: koji odfura komada, lip ili mocan?
 

Jucer je mom dobrom frendu bio rodjendan. A to nisam smjela zaboraviti jer je malko sujetan. Pa ja lipo sebi pripremila ni manje ni vise nego 5 podsjetnika, sto vizualnih( na frizideru, na kontrolnoj ploci u autu), a sto alarmnih. Znate ono, kad se sjetis, ako isti tren ne nazoves, gotovo, pisi propalo.
I ja kod cetvrtog upozorenja odmah nazovem, vozim, dobro, kolona je spora, nemam 500 kunica za globu, ali imam smijesak.On se razveselio. Pitam ja, ima li torte kakve, ne stanu svjecice, on ce,pa ja- ma kupit cemo samo onako 2 broja, a ima li tuluma, on- a mozda vecera u subotu navecer. A ne, nisam stara bas toliko da za rockase sjedim u restoranu i slusam visokoumne price uspjesnih managera. A i sama pripremam bas tad kod sebe vecer za druzenje.
I stigne meni poruka na poslu, do kada radim pa da odemo njegova draga i mi na kolace. Aha, moze, iako bas nisam neke volje, ali znatizelja je jaca od umora.
Dolazim ja veselo, njih dvoje vec sjede.
I tad, ona mene skenira, laganini, od vrha( kakva mi je frizura, od kada su ti pramenovi), lice( a koja krema, koja sminka, mozda kvarcanje, ne?!), garderoba, bokovi, noge, a bogme i tenisice. Da, tenisice, pa ipak sam ja s posla.
I smijeska se, namjesteno.
A tek prica? Ona, naravno ima svoju firmu, uredjenje interijera, a, bas dobar faks, arhitektura, ja cu, ona me blijedo gleda, ma, ne, nisam ja to zavrsila, mi smo zivjeli u moskvi pa sam onda isla u italiji na brlji, brlji, ...ma, reci, stara, slobodno, starci su mi pljunuli lovu za neki tecaj, nemoj mene zasprehavati s tim spikicama, prodavaj to mom frendu. Usput, on se samo blazeno smijeska, joj, kako ste vi, muskarci, glupi.
I dalje ona dobrano siri rendgenske zrake k meni, uh, jos malo pa cu i zasvijetliti. Niti jedan frajer me ne moze taaako dobro odmjeriti kao polu(ne)sigurna zena.

Voljela sam i ja nekad ici na utakmice, ne nogometne, kosarkaske, vec rukometne i na bazen, kad su igrali oni momci=muskarci varpolo.
Kazu meni frendice kako su im malo ti vatrpolisti predebeli, a ja se smijem, kao da su sve jucer stigle s lentama s opcepoznatih i uvazenih natjecanja ljepote.
Sad gledam samo jednu tekmu, ne dnevno, tjedno, mjesecno,...vec stalno, za istac.
A na terenu sve poznate face: moja djeca, roditelji, sis, buraz, frendovi, neki dragi ljudi.
A protivnicka momcad bogmec jaka, drze sva odabrana i mocna dozvoljena pomagala: podsmjehe, ignoranciju, prezir, nozeve( za ledja, a i sire) i oci im ludjacki sjaje.
A mi? Skroz cool, laganini driblamo, koji puta i mi nabacimo koju fintu, lopta klizi, voda prska na sve strane kako smo brzi i vjesti.
S tribina  se cuje: malo vas je, malo vas je...i gledaju put nas.
Nije bed, dok vodimo s tolikom prednoscu, a i jurcamo, zaigrano kroz vodu kao delfini. Mi i nebo nad nama.

Sunce je opet nase, njezno miluje nase razbarusene glave, lipo je skiljiti i smijeskom mu vracati paznju.
Gledam ja nas sve tako, dok zurimo, jurimo kroz guzvu, zbrku, zivot. I vecina nas ima cvike. Bas smo fora. A i frajeri su mi nekako boljsi s tim pokrivalom. I nekako vise intrigantni i zanimljivi. Pa se pitam, ako su oci ogledala duse, ako je bas dobro vidjeti kako sjaje ili promatrati necije obrve dok se krive, onako smisno i nesvjesno, zasto  ih s(a)krivamo?
Moze li boljeti i sama spoznaja da netko naslucuje kakvi smo i sto govorimo, a sto mislimo?
Moze li se biti ogoljen, a ponosan, na tu golotinju, na sebe samog?
I posebno su mi smijesne one ocale sa svijetlim, najcesce zutim staklima, kao fol za blaze sunce i maglu.
A magle kao u prici, u nasim zivotnim bajkama.

  Jucer se vratih, jos mi stoji ona prepoznatljiva teska gruda u njedrima.
  Boli kad ga ugledam, a ne mogu iscekati da u daljini sjaji, izmedju krsa i ljeska se i veseli ka´ dite jer mu dolazim. I tesko mi je, uvik i gusi me ta hrpetina pomijesanih osjecaja i nekako mi je mazohisticki lipo.
Onaj tko ne (pre)poznaje taj osjecaj, neka ne cita dalje. Razlike se privlace, ali spoznah da sve ima svoje granice. Onaj koji voli ravnicu, a more ga ne dotikava, ne moze shvatiti snagu oporog kamena i moc plavetnila. I beskraja. I jake tisine. Njemu je to nezanimljivo, a ovom vitru u meni neshvatljivo.
Parkiram auto, trceci odnesem torbetine u kucu i jurim niz cestu, kao da ce, zakasnim li vise od 7 minuta( to je prag tolerancije) nestati. Nosim mu svu sebe i teske su mi ruke, puno je toga olovnoga. I onda uronim rukama u nj i trudim se sto dulje zadrzati bujicu i spoznaja da su mi oci vec pune suza mi je odvratna jer mrzim sama sebe kad placem. Pa mu pricam sve sto se dogodila od zadnjeg susreta, a bilo je to davno, u 10.-om mjesecu. Pa ga pitam da li je ovo ovako, da li bi bilo pametnije tako,da li je to bilo nuzno, ako je, neka malo veci val posalje. Naravno, on me voli pa val hita k meni. I ruke bride, od hladnoce i prisnosti. I sve su bjelje, odlazi svo ono sivilo olova , briga, strepnji i jada. I gledam ga kako zaigrano prelazi preko njih, smijeskajuci se zrakama i odbljescima.
I pita me kcerkica s kim ja to pricam, a ja pokazem na more( ona knedla je vec visoko u grlu, ne progovaram), a ona mi se blago nasmijesi. Probaj i ti, nagovaram je, a ona iznenada vice: Cujes li i mene? I smije se, glasno, a more udara sve jace.
More mirise na srecu, sjetu, mir, nemir, prijatelja, suze i smijesak u kutu usana.
I dok ga tako mirisem, osjecam svu svoju snagu i dobro mi je, vraski dobro.
 

Ne volim kad ne vladam situacijom, u prijevodu: sobom. Znam da se ovo dogadja i vama, ali boli jedino vlastito iskustvo ili nedaca dragih ljudi.
Dakle, ne volim kad me se uhvati polusavrsenu, vidljivih i opipljivih slabosti i sto je nagore, tad tonem sve dublje i dublje u taj bezdan. Oooo, vrlo sam pametna i sabrana kad drugima prosipam sto i kako bi trebali, a sebe dovesti u normalu je kao trcati maraton dok u pozadini svira tema iz nemoguce misije.
Bila sam sva ponosna kako vec dulje vrijeme ne mislim na Neodoljivog i Fatalnog ( sve u jednoj osobi), kako i vise ne napregnem svu pozitivnu energiju kad stigne sms, ne bi li ugledala na zaslonu njegovo ime, kako vise i nemam zelju prolaziti slucajno tim kvartom( kao siparica), jednostavno, vladarica sam svojih osjecaja.
I onda, bas danas, ugledamo se. Kako netko moze uopce i pomisliti biti tamo di uopce ne bi trebao nikad, a ni tada biti? Frajeru, krivo mjesto, los tajming, cudna ekipa s tobom, a najgore- ja nespremna. Skroz, totalka.
I onda pocne ronjenje, onaj tip sto obara rekord na 50m za mene je amater. Slusam se i ne vjerujem, najradije bih se samozasamarala, ali ne, i dalje hrabro dolje, na dah. Bez daha.
 
 

Ooooo, vidim ja da mi je Sele uspjesno presla iz minus u plus fazu, bas dobro, kave su nam bile otuzne( osim onog prolijevanja iste).
Pricamo mi, a naravno o frajerima( citaj=luzerima), ne moz´ doci jedna od druge na red, pa kaj je ovaj rekao, a ca je onaj ucinija, a sto si ovaj umislja...
I zakacimo se za to kako percipiraju nas dvi s dvoje djece ( a sincic joj je med ), kako smo u njihovim ocima gore nego bilo koja glupa i plitka i nemastovita i iskompleksirana zenska osoba. I to sto imamo djecu, opasnije je, nego da imamo bilo koju spolnu ili neizljecivu bolest jer se od njih mozes bar stititi, a od djecjeg osmjeha, tesko.
Zivimo same s djecom, same smo to izabrale i odlucile i napravile i imale petlje i ne ocekujemo da ce netko slepati nas i sve sto ide uz nas i s nama. Trebamo samo malo puno njeznosti, zafrkancije, topline, zajednickih trenutaka. Puno? O.K., idemo dalje.
Kaze meni neki dan moj dobar frend: Sto non- stop nesto seruckas, evo, ja bih te zenio odmah, bez obzira sto imas dvije prikolice!
Stari, nemas ti toliko konja da sve potegnes do kraja. Iako si, opcenito pravi muskarac.
 

 

Da, da nisam bas skroz fina( dobro, lazem, skoro skroz) rekla bih da su njih dvojica goli k...za moje kuhanje, ovako, nis.
Jucer ja docekam obitelj, uzu, nas 8( da, ima nas) na rucku, kasne pola sata, a meni odgovara, nikad dosta tih minuta, sati, dana, osim kad nesto(citaj- nekoga)iscekujem.
Sestrin decko u cudu jer ja imam i pregacu, znaci bit ce 2 vrste tjestenine, sali se on.
Popili mi aperitiv, brat nalio 2 puta, kao nije sigurno da ce se najesti pa bar da popije. I on saljiv neki momak.
Aaa, ljudi moji, kad sam pocela iznositi na stol, te juha, te piletina s ananasom i povrcem i ostalim pizdarijicama, one kineske fore u woku, pa stakleni rezanci, pa riza, pa salate, a za kraj cokoladna torta sa sirom.
Jadan moj otac, ne vjeruje da sam se tako predano posvetila kuhanju. Ja ili kuham delicije ili jedem u kantini citaj- kod majke, nema 3. opcije.
Sjedimo poslije i pijemo nesicu, a ja mislim:  Mogla bih ovako, jednom mjesecno, pod obavezno organizirati nedjeljne ruckove, bas me to nekako veseli, bas sam faca( moja majka je takva faca onda skoro svake nedjelje),  a i nije neki napor ni tlaka.
A sto mi vi kuhate?

 


Citam ove blogove, neki su sretni, neki sjetni, neki saljivi, ali- komentari! To je pun i pravi dozivljaj, ekstaza osobnosti i samosvjesnosti.
I mislim si: muskarci mogu mrziti zene, jako i strasno, a zene? Cak nema ni u nasem lijepom jeziku naziv za one koje ne vole muskarce. Ne, nisu to lezbe, one ipak vole nekoga, a za one koje ne mirisu frajere kazu: nedo...bana krava, stara frajla(to je nekak´ njezno i suosjecajno), glupa guska, poremecena k(svasta na to slovo dobro ide)...
A tek ona fora s g-din i g-dj(ic)a! Frajeri su uvijek i gospodini, a zene su mlade i pozeljne ili zauzete i nezanimljive.
Pruzi meni neki dan jedan frajer ruku pri upoznavanju i kaze: Aaa, vi ste, dakle iva ta i ta, gospodjica ili gospodja( uz neodoljivi i nezaobilazni smijesak)? Ja, u svom stilu divljakuse, osinem ga pogledom i uz prekopirani njegov smijesak kazem: Nista od toga, samovoljna raspustenica. On- smijesak i dalje, nekako kisel i bojazljiv. Ti ces mene cimati, a imas li uopce ogledalo kuci? Ili je u tu svrhu dobra i rangla? Nerdjajuci celik Cr-Ni, naravno.

 
 

I SRETNA SAM ZBOG TOGA JER JE
 
ONA DIV(N)A: LIPA, LUCKASTA, PAMETNA I SMISNA.
 
FRAJERI, JESTE ZAVIDNI? I MOZETE BITI!
 
SELE, EVO JEDNA OD ELEMENTALA, ZA TEBE:
 
Prsti Jedne Ruke
....
Tesko je nositi oklop sto me stiti od drugih
I ispod oklopa dok cvilim ne cuje se moj urlik
Imam dojam da sam sam, makar svi su oko mene
Nikome ne dajem previse, lako se preokrene
Pa to ispadne ko oruzje od mene protiv mene za mene
Povrijediti u mene uperit, mene sredit
Frendova je malo, onih pravih stvarno malo
A i njima tesko otvaram se, zbog toga mi je zao
Ti sad slusas moju pricu, mozes biti bilo tko
Nocas otvorio sam previse se previse rekao
 
K´o prsti jedne ruke, prijatelju ti poznas me
K´o da se znamo oduvijek, ti lako citas me
K´o prsti jedne ruke,prijateljice, vjeruj mi
Makar ne kazem to cesto,
Hvala na potpori
K´o prsti jedne ruke, prijatelju ti poznas me
K´o da se znamo oduvijek, ti lako citas me
K´o prsti jedne ruke,prijateljice, vjeruj mi
Makar ne cujes to cesto,
Hvala na ljubavi
Makar ne cujes to cesto,
Hvala na ljubavi
Makar ne cujes to cesto,
Hvala ti

  Jucer se nadjoh s frendom, generacijom na kavi. Naidje njegov frend, drugar s kojim je te 88. sluzio vojni rok u skopju. pa padne zagrljaj, pa sjecanja, pa brzi pregled danasnjice.
A ja mislim, blago im se, makar se i dan danas mogu praviti s tim dijelom zivota. I prepricavati kako je bilo tesko. A danas ovi malci,... sve mi ih je zao. O cemu oni da uzdisu? Npr. ovi u civilnoj po javnim kuhinjama? Odmah mi je lakse kad pomislim da do neceg dodje, sigurna sam, no frks, oni bi me branili likvijem. Ili carlijem. A ovi u kasarnama-vojarnama, svaki vikend ili popodne kuci, uzas. Valjda bi ih na vrijeme roditelji dovezli po puske i mitraljeze.
   Zenama je puno lakse, uvijek ostaje nezaobilazna tema: porod. Sigurno ste bar jednom bili u babinjama i slusali sve te mracne price: a kad je meni poplavio test, a kad sam dobila vene i strije, a koja krema, a kad je meni pukao vodenjak usred ducana, a kad je ovo izlazilo 18 sati, a kad su me sivali sa 658 savova...
    Dobro, danas je i to lakse, narocito ako imas vezu ili ides privatno. Npr. mozes naruciti dan kad ces roditi, kao ono kad se narucis kod zubara ili frizera. Odredis bas taj utorak jer ne zelis da ti natalna karta nekog tvog bude u tom groznom ovnu, ma bolje i ribica. Pa biras, hoces carski, da se ne mucis i ne izgledas van kontrole jer se tebi, savrsenoj to ne smije dogoditi. Ili epiduralnu, da sve gledas, tu si, ali te nis ne boli( satro, poslije 5 dana ne osjecas noge i to je kao u redu).
    Babe ostaju babe, uvijek sloze dramu, a deckicima ostaju igrice na compu. Tu su svi bosko buha.
 

Neki dan mi se javio neki mali da cisti po kucama, to smo tu na blogu i vec izkomentirali, nisam jedina dobila tu zamamnu ponudu, a danas? danas bi me, isto mladic savjetovao o parama, mojim. evo ovako:
vidim da ste napisali svoj stav o novcu, no da bii u buducnosti imali takav stav trebate se vecdanas pobrinuti.ja radim kao financijski savjetnik, tocnijepripravnik sam u firmi koja se bavi ojektivnimimovinsko-financijskimsavjetovanjem prije svega gradjana i malihpoduzetnika.jeste li zainteresirani za takvo sto?
pravo pitanje bi glasilo: jesam li stvarno tako ocajna u profilu kad mi se javljaju pomagaci, svakojaki?

jutros, jureci po obicaju na posao svako me malo zaustavljali semafori na vukovarskoj, a i pohvatah sva tamno-zuta.
i tako, kod lisinskog stojim prva, tik pod semaforom i gledam u lijevi jer sam zadnji cas odlucila zakociti pa mi je onaj moj iznad krova.
u vidokrugu i auto do, u njemu fini gospodin. vidim,smjeska se i klimne glavom. odakle ga znam, ubih se razmisljajuci, a on i dalje gleda, uporan. sad se vec i ja smjeskam, on, cini mi se, mozda grijesim, salje i pusu, sve nehajno.
ne, ne poznajem ga, iako ima istu auto- sjedalicu kao i ja na zadnjem sjedistu.
uh, koliko ruznjikavih i aseksualnih muskarcina u ovom gradu drzi sebe neodoljivima.