Razmišljanja...

Ona voli svoje dijete.
Život je drukčiji otkad je ono tu. Sve nedaće nestaju kada pogleda u njegove oči, u sretan osmijeh kada se mama pojavi, raširene ručice koje trče u zagrljaj. Ne postoji niti jedan osjećaj koji to može zamijeniti, ništa na svijetu nije važno i ničemu se ne raduje koliko njegovoj sreći.
Ona radosno svima priča o svojoj ljubavi. Pjeva o njoj. Pjeva o svom djetetu. Svi znaju što je prvo. Muž, roditelji, prijatelji... svima je objavila da je našla svoju sreću, svoj smisao postojanja. Ništa, apsolutno ništa ne postoji što bi moglo stati na put toj njenoj sreći. Svaki njegov osmijeh rastapa, svaka njegova suza boli.
Ona najbolje zna što usrećuje njeno dijete. I uvijek će to znati, zato jer ga osjeća u dubini duše, zato jer je to neobjašnjiva, neraskidiva povezanost između majke i djeteta koja nikada, nikada neće nestati. A njoj je dovoljan gugutavi smijeh da je usreći... i nikada joj ništa drugo neće trebati.
Ona će znati kako da ga usmjeri u životu. Posvetit će mu se, uložit će u njega svu ljubav, svo vrijeme ovoga svijeta. Neće dozvoliti da ga pokvari ovaj svijet, da sa njegovog lica spere taj anđeoski pogled. Njegova će ga mama čuvati. Od droge i alkohola. Od lošeg društva. Od razvratnih, bezosjećajnih djevojaka koje samo traže način da povrijede njeno čedo...
Znat će odrediti u koju školu treba ići. Svijet je okrutan i treba ići samo za novcem, u novcu nije sreća, ali bez novca nema sreće... usmjerit će ga u školu koja će ga pripremiti za vrhunske pozicije, a fakultet će sigurno završiti. I ako mu bude teško, učit će jer jednostavno neće imati srca da je razočara. Jer i on nju voli.
A kada dođe vrijeme, znat će ona odabrati i ženu za njega. Ne, neće on biti ni svjestan da ona odabire... stavit će mu to do znanja blagim protivljenjem njegovom izboru, ukazat će mu na sva lukavstva kojima se današnje djevojke koriste da bi manipulirale njenim djetetom, njenom najvećom ljubavi. Ako treba, malo će ga obmanuti... ponekad je potrebno i malo slagati. Sve za njegovo dobro. Jer... premlad je on, ne zna što je život.
Ona voli svoje dijete.
I mrzi one koji kažu da to nije istina, da je bolesno zaljubljena u vlastitog sina.
Kako oni mogu znati?
Ovu beskrajnu ljubav nitko ne može razumijeti.

Volimo li... ili smo zaljubljeni? Gdje je granica između jednog i drugog? U čemu je razlika?
Postoji osoba bez koje ne možemo živjeti. Da nje nema, umrli bi, ugasili se istog trena. Ne postoji stvar koju nećemo učiniti za tu osobu. Dovoljna je pomisao na nju da se licem razlije osmijeh, srce brže zakuca, a toplina krene iz grudi i razlije se cijelim tijelom... Najdraže nam je kad nas svi puste na miru, da možemo zuriti u strop i misliti, misliti, misliti o njoj...
To je zaljubljenost. Najdivniji osjećaj na svijetu kad je uzvraćen, najveća bol kada nije. U životu nema intenzivnijeg osjećaja od zaljubljenosti.
Samo... zaljubljenost nosi u sebi jednu okrutnu obmanu. Dok smo zaljubljeni, čini nam se da će trajati vječno, da ne postoji nikakva sila koja će taj osjećaj ugasiti. A to nije istina... zaljubljenost prođe. Svaka. Bez izuzetaka. I ako ste zaljubljeni i čitate ovo, vjerujte... vaš vas osjećaj vara. I vaša će zaljubljenost proći.
Što kada zaljubljenost prođe? Tada ljudi progledaju. Vide onog drugog onakvim kakav on jest, a ne kakvim su ga zamišljali i idealizirali. I tu je raskršće. Odluka. Je li ta osoba takva da s njom želimo ostati još nedefinirano vrijeme, ili u svojoj zaljubljenosti nismo vidjeli da se radi o nekome totalno drukčijem od nas, s kim, u stvari, ne želimo imati ništa?
Drugim riječima: Je li ta osoba vrijedna naše ljubavi? Želimo li provesti još dugo vrijeme, možda i cijeli život, razvijajući se zajedno s njim, prolaziti kroz sve dobro i loše što nam život donosi, želimo li mu biti podrška i želimo li da baš on/ona bude podrška nama?
To je trenutak kada zaljubljenost ustupa mjesto ljubavi. Ljubav nije nikakav ludi osjećaj, nikakav zanos srca i duše. Ljubav je postupak prema drugome, želja da se u napor života, koji uvijek postoji, uđe zajedno baš sa određenom osobom. Ljubav je želja da se razvijamo kroz obostrani, dvosmjerni odnos...
Mi ne možemo odlučiti hoćemo li se u nekoga zaljubiti, ali odlučujemo koga ćemo voljeti. Zato ljubav, jer je to naša odluka, može trajati cijeli život... ako smo samosvjesne i čvrste osobe. A zaljubljenost izvjetri, nestane...
Mnogi ljudi ne mogu kontrolirati svoje osjećaje. I to je ljudski. Zaljubit će se više puta u životu iako su odlučili voljeti samo jednu osobu. Pri tome je jedino bitno da svojom zaljubljenošću ne povrijede osobu koju vole...

Razlog ljubomori je strah da ćemo izgubiti partnera. To je prirodan strah, nametnut evolucijom u kojoj je bilo bitno da imamo potomstvo. Psiholozi kažu da je ljubomora kod muškarca i žene različita upravo iz evolucijskih razloga.
Biološki, muškarci ne mogu biti sigurni je li dijete koje žena nosi njihovo. Iz tog razloga je u njih ugrađena netrpeljivost prema seksualnim odnosima njihove partnerice s drugim muškarcima. Muškarac je prvenstveno ljubomoran na ženine izlete drugima u krevet. To doživljava kao izdaju, prijevaru, poniženje, toga ga je strah i na to je ljubomoran. Emotivnu vezanost žene uz drugog muškarca neće podnositi samo zbog stalne opasnosti da završe seksom, ali u biti to mu je manje važno.
Žene po prirodi stvari znaju da je dijete njihovo, to nije problem. Ali, uvijek su se morale brinuti za potomstvo i zato im je, zbog fizičke i egzistencijalne sigurnosti njih i potomstva, trebao muškarac koji će biti vezan uz njih dulje razdoblje. Korijen ženske ljubomore nije u seksualnim odnosima partnera, već u emotivnoj vezanosti partnera s drugom ženom, jer je to velika opasnost da napusti ženu i dijete. Žena je ljubomorna i na seksualne odnose, ali samo zato što su oni indikator emocija ili mogućnosti da se one razviju.
Ljubomora je, dakle, prirodna, nismo ljubomorni zato što smo glupi, posesivni itd... već je to nešto što je ugrađeno u nama.
E, sad... strah od gubitka partnera može biti objektivan i subjektivan, pretjeran. On je uvjetovan našom vlastitom sigurnošću u sebe i ponašanjem partnera. Ljubomore nema kada postoji ravnoteža između sigurnosti u sebe i ponašanja partnera. Ako je ravnoteža narušena, bilo da smo nesigurni, da nemamo samopouzdanje, ili da se partner ponaša na neprimjeren način... dolazi do ljubomore.
Lijek za ljubomoru? Vjerujte u sebe. Ako volite sebe postići ćete obije stvari: Biti ćete sigurni i samopouzdani, pa nećete šiziti na normalne, konvencionalne znakove pažnje partnera prema drugom spolu, a s druge strane bit ćete dovoljno jaki da odbijete partnera koji se ponaša na način da vas vrijeđa i čini vas (ponekad i namjerno) ljubomornim.

Zašto toliko često razmišljamo o drugom spolu kao o amorfnoj masi, čoporu koji jednako misli i ponaša se? Koliko sam puta čuo: Vi muškarci ste ovakvi i onakvi, ne znate pokazati osjećaje, ne dajete onoliko koliko vam se pruža, mi žene smo domaćice, majke, kurve (u krevetu, u pozitivnom smislu... :)), a to nam se nikako ne vraća...
Ja nemam nikakvu namjeru vraćati bilo što cijelom ženskom rodu. (Ne daj bože... tko bi to i mogao. :)) Vraćam ono što primim onome od koga sam dobio. Svaka je žena za mene posebno biće, vrijedno pažnje na svoj način. Ne pristupam niti jednoj ženi na jednak način i... zato, molim, smatrajte me individuom. Cijenite me po onome što ja pružam, a ne po tome što su vam drugi oduzeli.
He. Čitajući ono što sam gore napisao i vidjevši koliko sam puta upotrijebio riječ "vi"... vidim kako je lako upasti u čoporativnu logiku... :)