Vapaj duse

tko je bio taj patak koji je izmislio dan kada bas nista ne ide???!!!

ma proc ce, sve prode he he
ali bitno da je vikend bio totalna ludnica he he

nema nista bolje no dobar provod za vikend.. onda sam dobre volje citav tjedan! i nista me ne moze bacit u komu,
sve je super i sve je za pet, kad si zensko i volis ludomet! :-)))
odavno se nisam osjecala ovako sretna, i to traje vec tjednima... fakat je dobro biti punoljetan!
pozdrav svima ovdje!
ciaos......

kazem sama sebi prebolit ces ti to. Dosta mi je toga da uvijek moram nekoga preboljet, dosta mi je toga da unaprijed znam kraj prici, dosta mi je toga da sam ja zrtva, da sam ja gubitinik, nije fer...
valjda mora biti tako, ili je to samo znak da nikada necu naci ono sto trazim.
sreca u ljubavi? daleko je ona od mene, to nije fer

   DANAS MI JE 18. RODENDAN, PA SRETAN RODENDAN MENI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

ispod ove svakidasnje maske krije se
moje pravo lice, kada skinem masku, nitko me ne poznaje..
ta maska sakriva moje suze, moje zgrceno lice od boli, moje oci ispunjene razocaranjem, moje lice prekriveno borama izgubljenog povjerenja..
sutra skidam masku, neka ljudi vide, neka znaju tko sam zapravo, neka se upitaju kada prodem kraj njih tko je to, tako mi je poznata?
naci cu se u svijetu stranaca, u svijetu nezeljenih pogleda, u svijetu prepustena sama sebi...
ne, nije to bjeg, to je puka istina koja dolazi s vremenom, prati svakog od nas u stopu, ne pokazujuci se..
zasto boli kada ju otkrijemo? zasto ono sto navise zelimo nas dovodi u takvo stanje tuge i zalosti?
moja je maska puka posljedica izbjegavanja istine, ali bilo bi dosta. potroseno je previse vremena, proliveno je previse suza, izgubljeno je previse zivota..
novi zivot, bez maske, mogu li ja to? ne znam, probat cu...
mozda se jednom u dalekoj buducnosti cuje za osobu bez maske, mozda, ako uspijem skupiti dovoljno hrabrosti..

vrijedi biti sanjar...
snovi su jedino sto nam preostane kada se nase tijelo pretvori u prah,a nasa dusa odleti u visine noseci nasa nadanja, nase zelje, nase snove u neki novi zivot...
vrijedi biti sanjar...
snovi su nasa utjeha, barem nam u njima zivot izgleda kako treba, barem u njima osjetimo stisak prijateljske ruke, cujemo zeljene rijeci, volimo voljene osobe, istinski...
vrijedi biti sanjar...
snovi nam mogu podariti srecu, ako u njih vjerujemo, ako ulozimo truda u njihovo ostvarenje, ako vjerujemo, prvenstveno u moc koja je u nama...
vrijedi biti sanjar...
snovi su nas zivot za kojeg se borimo iz dana u dan, za kojeg umiremo, za kojeg se radamo, iznova...
da, vrijedi biti sanjar!

osjecam se prepuna lijepih emocija, zelje da se smijem, da se zabavljam, sve zahvaljujuci tebi! hvala sta si dosao, hvala sto si me poljubio, hvala sta si me vratio u zivot, hvala sta si me usrecio!
ne pamtim kad sam se osjecala tako cudno i fenomenalno istovremeno, ne pamtim kada sam htijela svim glasom vikati necije ime..
ove su emocije mozda i prolazne, ne znam, opet takav pecat je malo tko ostavio...
necu razmisljati o tome sta ce biti sutra, nego o tome kako sam sada sretna, kako me ubija zelja da te vidim, zagrlim..
zar sam to zbilja ja? promijenio si me za 180 stupnjeva, na bolje! :-) hvala

klasicna recenica : imas predivne oci
ipak ti si to rekao nekako drukcije, iskrenije.. ne znam
molim Boga da ne bude opet ista prica, jer zaista mislim da sam se zaljubila..
molim te, ispuni obecanje, dodi danas, moram te vidjet..
toliko slucajnosti koje su nas povezale ne mogu biti samo slucajnosti. mozda sam trazila previse kada sam te pitala da ostanes.
onaj tvoj osmjeh ne izlazi mi iz glave, moram ovo napisati, inace cu poludjeti dok cekam da dodes, ne mogu drzati tu srecu u sebi, moram je podjeliti s nekim.. najrade bi da si to ti, da ti mogu reci da sam se zaljubila, ali onaj strah da cu te izgubiti, da nisi onakav kakvim te ja zamisljam, da ces me ostaviti na cjedilu, da ces me izdati samo jednim pogledom...
trazim previse, ili mozda malo ljubavi nije previse.. vise ni sama ne znam zasto o tome razmisljam, trebas mi samo ti..

rana
duboka rana
boli, ne znam odakle dolazi,
ne znam tko me ranio, ne znam zasto...
ljudi sude, na tako okrutan nacin, ne poznaju te, a govore svasta o tebi.
licemjernost, podmuklost, pokvarenst
nema rijeci kojima se moze opisati zloba ljudi, zelja da te uniste, sravnaju sa zemljom.
ove rijeci ne slute na dobro, mislite sigurno...
nemam namjeru uciniti nikakvo zlo, nemam se namjeru ubiti ni tome slicno... ovo su samo rijeci, napisane da odzvanjaju u prazno...
ako covjek (muskog roda) ima pravo traziti partnera istog spola na oglasima (da ne napisem za sta), ja imam pravo napisati sto osjecam bez da me za to sude.
ove rijeci koje ste procitali su samo posljedica bjesa i ljutnje koje osjecam u ovom trenutku. nista vise...

dosadilo mi je..
nije mi jasno zasto ne zelis odustati? rekla sam ne.. svaki puta popustim, ne mogu te odbiti, dosta!
cijeli zivot me pratis, kada se manje nadam ti se pojavis..ali ne mogu. sta ce reci ona?
zar si tako bezosjecajan ? ili ti bar nesto znacim? vecina ti cura dosadi, meni se uvijek vracas, uvijek me trazis, uvijek me zelis...
ne razumijem, nakon toliko vremena, zlih rijeci, jos sam ti u srcu?

Ne vjerujem da postoji srce kao organ ljubavi, to su samo ljudi prisvojili pojmu ljubavi.
Dusa jedina moze voljeti, boljeti, tugovati... Jedino ona cuva nase osjecaje, nadublje zelje, najljepse snove.
U njoj pocivaju nasi grijesi, nocne more, osvete koje smo pocinili, bol koju smo zadali i koju i sami osjecamo.
Dusa je misterij samog covjeka, prikovana uz vjecno pitanje sto je ona zapravo.
Kada umremo, tijelo ostaje bez zivota, sravnan sa zemljom, bez bilo kakve vrijednosti. Ono srce u njemu takoder je mrtvo.
A dusa? Ona prelazi u zvijezde, u svoj pravi dom,a mi i dalje zivimo u njoj jer ona nosi nase osjecaje, nas zivot, sve sto nas sacinjava kao ljude.
Dusa je jedina ljudskost naseg postojanja.

umrijet cu, nikad nitko nece razumjeti ono sto sam htjela reci, jer nitko nece prozivjeti moj zivot... ne bojim se smrti, niti kada ju osjetim tako blizu. bojim se jedino gubitka... svojih osjecaja.
osjecaju su jedino sto mi preostaje u osami zivota, jedino sto me uvijek ceka, sto me uvijek prati...
ne zelim izgubiti osjecaje, oni su mi jedini prijatelji...

recept star koliko i covjecansto... jedini nacin da zaboravimo..
ja bas onda vidim tvoj duh oko sebe, tvoje oci u svakom pogledom uprtom u mene, tvoj glas u svakoj recenici izrecenoj... mozda bas zato pijem, da te osjetim blize.
kada dodem doma, potpuno bez svijesti, ne znajuci ni da li sam u svojoj kuci pitam se zasto Davore? sto sam to ucinila da si zaboravio da postojim, tako preko noci?
teske su ove rijeci, ni sama nisam svijesna koliko, leze mi na dusi, pokusavam olaksati teret tako da ih podjelim s ostalima, ali znas sta? nije mi niti malo lakse... bacila sam sve tvoje, nek sve izgori... jedino nisam mogla unistiti onaj prokleti kamen, jos uvijek mi je na srcu, podsjeca me na bol, tugu, nemilost...
zasto Davore?

ljubav bliznjih zna biti tako teska, moze te ugusit, moze te unistit.. samo zato jer ne znaju kako iskazati tu ljubav.. propatis cijeli zivot, isplaces sve suze, zamrzis cijeli svijet, postanes osamljen... samo zato jer ljudi ne znaju iskazati ljubav..

i dogodi se nesto, preokrene mi svijet, nauci me novim stvarima i nestane...
onda cekam da se dogodi opet nesto sto ce uciniti to isto...
ali zasto cekati? zasto ne uzeti zivot u svoje ruke? zasto ne skrojiti sam svoj sudbinu bez drugih?
treba naci snage i hrabrosti za to, drugi su mi ipak potrebni,a ovako jedna mi prijateljica ostaje samoca
i dogodi se nesto....