Vapaj duse

dio si proslosti, zasto te ne zelis shvatiti, zasto me ne ostavis na miru?
ulazis mi u najljepse snove,
pretvaras ih u najvece more...
tvoja je sjena uvijek uz moju,
rijeci davno recene odzvanjaju u sjecanju..

tuzna tisina polako obuzima moj svijet,
sve iluzije, sve mastarije...
sve guta, prozdire, unistava
ta tuzna tisina.
bojim se da ce nestati svih prekrasnih zvukova, svih prekrasnih melodija zivota koje jos uvijek cujem...

sve, sve mogu pretrjpjeti ali noz u leda... svaki je put taj dogadaj bolniji, svaki ga je put teze preboliti.... trudim se, ucinim sve sto mogu, pa zar sam tako losa osoba da ne zasluzujem barem malo dobrote, srece... nista....
u cemu je stos? sta ljudima znaci nanosti bol? sta vide u tome, nek mi netko objasni jer ne razumijem.

put trnovit, u magli... to me ceka?
ili ima nade za bar malo svjetlosti?
nije bitno, danas zivim kao da sutra ne postoji...


.... ovo su samo trenuci ispunjeni tmurnim mislima... proci ce me za koju minutu...

snovi su moj bjeg, moja imaginarana sreca, koju ne pronalazim u ovom svijetu.
svi kazu biti ce lakse kada jednom shvatis i odrastes, postanes netko...
ja se zelim vratiti, biti dijete koje sam nekad bila, zaboraviti na svu bol, tugu, nezadovoljstvo...NEPRAVDU... jer ljudi nisu fer..

godinama se nadamo susretu nekoga tko ce nas razumjeti, tko ce nas prihvatiti takve kakvi jesmo, tko ce nam pruziti srecu bez obzira na sve zapreke.
tek nedavno sam shvatio da je taj carobni netko moj odraz u ogledalu...