U krivo vrijeme na krivom mjestu

ima ljudi koji imaju savršeni dar tolerancije... s lakoćom komuniciraju s ljudima koji su inteligentni, neinteligentni, marljivi, lijeni, lijep, ružni, zabavni, naporni i tako dalje...
tolerancija uvijek i za svakog... pragmatičnost... diplomacija, prvi izbor... drugi im jedu iz ruke, rade umjesto njih... obožavaju čak...
ja nisam jedna od tih, he, he...

Dvije stvari u životu izbjegavam maksimalno moguće... vožnju u tramvaju i odlazak doktoru... obzirom da ne prakticiram niti jedno niti drugo, osupnem se profesionalnošću i kulturom nam svagdašnjom...
Nedavno me ulovila nekakva glupa alergija i sve čekam da prođe sama od sebe, međutim ne odustaje... i šta sad, ništa, odlučim konačno otići do doktora...
U ambulantu dolazim u 7h obzirom da tada počinje radno vrijeme mog doktora, čekam do 7:45h, odlazima na svoj posao obzirom da se doktor nije pojavio...
Vraćam se pola sata prije kraja radnog vremena, međutim, nakon 20 minuta čekanja da u opće netko otvori vrata iako nema pacijenata, izlazi doktor u ozračju „put pod noge“... ne preostade mi ništa drugo nego zaskočiti istog i objasniti da još uvije nije završio sa svojim radnim danom i da mi stvarno treba pomoć... bezvoljko ipak daje nalog sestri da mi šikne injekciju...
Naravno potom sam se vratila na posao i shvatila da mi se spava, te sa smanjenim reflexima ponovno vozila doma... super što mi je rekao da možda ne bi trebala voziti, jer injekcija izaziva pospanost... naravno, alergija nije reagirala...
Nakon 2 tjedna i dalje nema promjena i opet shvaćam da moram otići kod doktora... dolazim u 7h, ponovo, pronalazim sestru u sobi za ispijanje kave i pitam ju da li je doktor došao, a ona meni odgovara:
-aaaaaaaaaaaaa, neeeeeeeeeeeeeee... oko 8h... ali ne brini se ti, ti dođi kasnije bude ti napisao bolovanje
Već na rubu strpljenja, iziritirana alergijom i medicinskom šlampavošću i neodgovornošću, svrstana sam u njihov način života i odgovaram:
-meni ne treba bolovanje, u 8h moram biti u uredu jer imam obveze koje poštujem, meni treba lijek, jer mi nije dobro!!!
...čekam do 7:45h, ponovo odlazim... vraćam se ponovo pola sata prije kraja radnog vremena, ponovo doktor odlazi... ponovo ponavljam da sam 4 puta u ambulanti, sa početko i krajem radnog vremena i da ne mogu cijeli dan provesti u ambulanti... konačno me pita što mi je i  na moju dijagnozu mi daje uputnicu za dermatologa...
Dermatolog naravno ne radi jer je na godišnjem... dolazim dugi dan i dobivam broj... iako svi jako dobro znaju tko je prije koga, pograbili su se bez imalo srama oko brojeva... tek kada sam to na glas primjetila svi su posramljeno stali... lešinari... obzirom da sam uzela broj 9, odlučujem otići do obližnje pizzerie nešto pojesti, vraćam se, na redu je tek broj 6, odlazim do doma obaviti nešto, vraćam se i upravo je ušao broj 11... velim, odlično, kad me uze napadat primitivan muškarac srednjih godina
–da kaj ja mislim da je on kreten ako sjedi tu već 2 sata, a ja sam bila na kavi...
-molim vas nema potrebe da se tako nekulturno razgovarate, nemam se namjeru svađati sa vama. Nisam vam ja rekla da ste kreten, niti mene zanima gdje vi provodite svoje vrijeme čekajući, nitko vas ne sili da sjedite ovdje. Došla sam prije 3 sata stoga ne čekate dulje od mene, već sam očito propustila dvoje ljudi koji su došli nakon mene...
Ovaj pak doktor napisao mi je sto pretraga, od zubara do fizioterapeuta, na što sam odgovorila da nemam namjere hodati više po doktorima, jer ću prije ili ozdraviti ili umrijeti nego što napravim bilo koju pretragu... nasmijala se i dala mi neke tablete i kremu...
E sad izdvajanja za zdravstveno... svake godine meni država uzme preko nekoliko stotina kuna za zdravstveno osiguranje...
Odlazim u apoteku i pitam koliko bi me koštali ti lijekovi i saznajem oko 80,00kn, apotekarka mi sugerira da odem po recept... rekoh sama sebi, ajde nebudi ti mrsko, ako si sve ovo do sad provarila, odi još po recepte ne bi li ušparala 80,00kn...
Dolazim ponovo svom doktoru i čekam 1h... iako sam rekla da mi ne trebaju uputnice već samo recepti, morala sam čekati cijeli sat vremena i opet sam dobila sve... veli meni sestra:
-30,00kn
-za što?
-za participaciju
-platila sam sad 11kn kod dermatologa
-to je bila taxa
Ok, plaćam 30,00kn, odlazim u apoteku, kad će ova meni:
-48,00kn
-za što?
-za participaciju
-gospođo koliko koštaju ti lijekovi
-80,00kn
-upravo sam dala za recepte 30,00 i vama sad 50,00 i zašto točno mi se više isplatilo ići po recepte?
-a znate to se penzićima isplati, jer oni taj mjesec više ne moraju plaćati 30,00kn
Kad mi nije para počela izlaziti na uši...
Uzela sam lijekove i spremila ih u ormar i samoj sebi rekla
-hebem ti život i sve, ako ne ozdravim od muke sama sebi ću odrati kožu na živo!
Evo, danas mi je bolje:)

ima koji mjesec kada sam pokušala dogovoriti uvjete u jednoj auto praoni za pranje oko 10-ak vozila iz voznog parka tvrtke... međutim, mladi nadobudni gazda nije htio dati rabat niti gratis pranje na količinu i još mi je objašnjavao kako će pranje zapravo poskupiti, jer je voda poskupila... no, kao glavni razlog, iznio je kvalitetu pranja kojoj oni posvećuju posebnu pažnju...
neki dan odlučila sam oprati svoje vozilo kod njega, iz čisto praktičnih razloga... ostavila sam ga, rekla da nema žurbe i da mu slobodno posvete svo potrebno vrijeme kako bi ga doveli u red...
dolazim po vozilo i prvo što uočavam jest da ona ladica na vratima nije obrisana, potom prag... ispod zadnjeg sica prašina i pjesak... spuštam zadnju klupu kad ono gle, usisavač tamo nije ni primirisao...
ma mislim si, nije ni da sam očekivala, ni prvi ni zadnji put, i tražim krpu i usisivač kako bih obavila posao do kraja... bez prigovora i nervoze... međutim, mladi nadobudni gazda se zapjenio i shvati to valjda kao osobnu uvredu i zapravo se naljutio na mene... zgasio mi usisavač i počeo objašnjavat kako sam zmazan auto dovezla, he he... i kako bi zapravo trebala platiti 120,00kn da mi i to bude oprano, he he...
o gluposti ljudska, nema ti kraja...

nemreš više otič u šoping kupit to i to i vratit se doma... ne, ne... sad imaš 100 dućana na hrpi i moraš u svaki uč ne... i sad... takav šoping ne traje ispod 2 sata, a prosječno to traje ko oni šopingi u grac di si celi dan tam u onom metrou di ne puštaju djecu u kolicima, no dobro... ali mene fascinira nekaj drugo...
dolazak na parking...
dolazi se na parking koji je obično u onom djelu bliže ulazu/izlazu dupkom pun... gustoča vozila na tom području graniči sa parkingom u vlaškoj, a okolo još 100 mjesta praznih... no, ona su dalje od 20 metara od ulaza/izlaza... i sad se grčevito kruži i to po nekoliko puta oko tih centralnih 20 metara ne bi li se neko isparkiro možda... he, he... i to svi sudionici u vozilu munjevitim pogledima pretražuju, skeniraju ko terminatori, gdje ima mjesto, he he... a zanemarujući činjenicu da će od ulaska do izlaska iz šoping centra, pješke običi i do 4 takva parkinga... aaaaaaaaahahahahaha...

čudno je to s tim snovima... ponekad su toliko realistični i nastavljaju se iz noći u noć, i vuku nas u taj svijet snova, a odvlače od želje za stvarnim... da poželim nikada se ne probuditi...
a ponekad su toliko prekrasni da nas mrzi svaki novi dan kao i mi njega...

I take just like a woman
Yes I do
And I make love just like a woman
and I ache just like a woman
but I break like a little girl

Moj ukupni izgled se može opisati kao:
žene/muškarci (omjer 1:5,61)
Dijete majke prirode i oca karikaturista
382/4284(763)
Ispodprosječan
130/411(73)
Prosječan
608/27444(4890)
Iznadprosječan
1700/17429(3105)
Jaaako dobar
7931/10773(1919)
dakle...
žene/muškarci
Dijete majke prirode i oca karikaturista
3,55%/7,1%
Ispodprosječan
1,21%/0,68%
Prosječan
5,66%/45,48%
Iznadprosječan
15,81%/28,88%
Jaaako dobar
73,77%/17,85%
 
i što sad reči na ovo? koliko smo iskompleksirani ili?
pretpostavimo da je veći broj onih koji su ovdje u potrazi za nekom romansom ili sexom... i jedino što je iz ovoga 100% sigurno jest da od sexa u većini slučajeva ne bude niš... mislim, ako nekome piše u profu Iznadprosječan ili Jaaako dobar izgled, za pretpostaviti je da se za tom osobom okreneš na cesti ne? dakle, samim neobjektivnim viđenjem vlastite pojave sabotiramo mogućnost da se u opće nekome svidimo... onaj s druge strane ziher si misli kak bu dobil sličku nekog iznadprosječnog komada, he he...
 
dakle, da neke pojasnoče načrčkam, sasvim subjektivno naravno i u grubo...
ako si žena visine 170 i težine 50-60 (visina - 110 do 120 = taman kila), imaš dobru liniju
ako si muškarac visine 170 i težine 60-70 (visina - 100 do 110 = taman kila), imaš dobru liniju
 
ma da ti je kosa ne znam kak duga ili ravna ili ne znam kaj, ak je spucana i neuredna, 0 bodova...
ma da su ti oči ne znam kak plave, ak su male, brate svinjske su...
ak ti rastu dlake po leđima, nemreš mi reč da si komad, ma da imam jedno stakleno oko, a na drugo da vidim na pol...
ak imaš podbradak, klempave uši, veliki nos, male cice, stupaste ili krive noge, nemaš struk, imaš strije, imaš trbuščić, ispod guzova možeš spremat olovke, prsti su ti debeli, fali ti zub ili su ti zubi žuti ili neravni, a sve drugo da je idealno u najboljem slučaju I DALJE TVOJ IZGLED NIJE IZNADPROSJEČAN, A KAMOLI JAAAAKO DOBAR...
 
no, sva sreća da 89,58% žena i 46,74% muškaraca na iskrici ukupno izgleda iznadprosječno i jaaaaaako dobro, he he...
sva sreća da je samo svaki drugi muškarac takav komad, inače bi patila od vrtoglavice, he he...
 
pitam se tko je bil na onom iskricapariju onda, ahahahahaha

oooo kako predivno jutro... kada u 7h dobiješ kompliment da zgledaš 3 godine mlađe... istinit je, žena ga je uputila ženi, he he... sunce se pojavilo, konačno... zagreb ja volim...

„Najstrašnija stvar na svijetu: to je pravda odvojena od milosrđa.“
 Pa kaže...
 „Pravda bez milosrđa postaje okrutnost, a milosrđe bez pravde je slabost“
 Koliko u stvari ima pravde... nekako ljudi su u dojmu da je pravda spora, ali dostižna čini mi se, međutim sagledavajući živote i događaje, malo tu pravde ima... u stvari rijetka je koliko i istina... život nije praveden, ni ljudi nisu pravedni, i šablona prema kojoj se odvija taj životni proces pretače se s koljena na koljeno... kako to da je jedonostavnije i isplativije zastraniti... sebičnost, licemjernost, zavist, osveta, mržnja, oholost, strah, nemar, lijenost, indiferentnost... zašto je to lakše sresti i toliko je učestalo da je za očekivati... tko se sjetio reči da su pravda i istina ono što želimo ili čemu težimo... meni se sve čini kako je to opet jedna od onih bajki s kojima nas hrane u djetinjstvu... rekla bih... jao si ga pravednom, skupo će ga stajati nepravda... i da se od pravde živi, svi bi pomrli od gladi...
 no, he he... kada dođe trenutak, jedan, mali, toliko rijedak, čak i slučajan gotovo... kad zagrizem jedan mali zalogaj pravde, oh koji je to predivan osjećaj... toliko je predivan da otvara vrata milosrđu i zadržava čistoću osjećaja... taj osjećaj, to je slap koji je potekao kada se srušila brana... i u onoj silini slobode u kojoj je oslobođen sapire svu patinu sa stijena i njegove raspršene kapi refletirajući svjetlost obasjavaju tamu...
 o da, kad pravda bude zadovoljena, to je predivan osjećaj...

A sve nešto se zgledam i sam vidim sve kak ti muški nekaj kukaju... te nemreju nač normalnu curu, te su sponzoruše, te nečeju gutat, te nečeju kuhat, te ovo, te ono...
 
I sad, iako bez neke namjere, nekak mi je baš došlo malo bacit svijetlo s druge strane...
 
Di se može nać muškarac koji ima završeno nešto više od srednje tokarske škole, koji zarađuje podjednako kao ja, recimo ne manje od 5.000,00 kn, da ne živi sa starcima, da ima svoj auto, da ima normalan kurac cca 18-20cm, da izgleda normalno, dakle da nije debela masna svinja s pokvarenim zubima i klempavim ušima i 2 leve noge, koji je ambiciozan dovoljno da vidi nekakvu perspektivu u svom životu, da ne cmolji svaki put kad ima loš dan, da me pošalje u pičku materinu kad ga počnem tlačit, da je samostalan i neovisan, da voli skuhat 2-3 svoja specijaliteta ponekad, da podijeli obveze kućne z menom, da ne hoda po birtijama, da se ne osjeća ugroženo ako i ja imam svoje mišljenje drugačije od njegovog, da zna pridržat vrata, reči –izvoli, hvala i oprosti... jel to previše? Ma to je totalni SF, he he...

nekak' sam postala sramežljiva... premalo sexa, premalo, he he...

ljudi su jedina vrsta koja ne živi u skladu s prirodom... ne kontrolirano troši prirodne resurse, istrebljuje druge vrste, razmnožava se izvan svake ravnoteže... ljudska vrsta, širi se poput virusa... voda, vatra, vjetar i zemlja su imunološki sustav prirode i nekontrolirano širenje virusa sprečavaju poplavama, požarima, zračnim vrtlozima, potresima... zašto nas to ne uče u osnovnoj školi?
na vijestima gotovo svakodnevno slušamo o novim napadima prirode... i biti  će ih još... i više... i neka...

Ponekad poželim... da dan promijeni boje... da zaboravim sve što znam... da srušim brane... da jezera postanu rijeke... miris čistoće, miris djetinjstva... da koraci postanu meki...da postoji sve što ne postoji... da stane sve što kreće se... da je osmjeh sve što oko zapaža...

Sve se kreće u nekom pravcu... pa tako i čovjek sa svojim razmišljanjima i shvaćanjima... i nešto što nam je nekad predstavljalo vrlo važan događaj, spoznaju etc. danas se čini tako davno i toliko malo u usporedbi s nekim novim danima... i onda si misli čovjek, pa i to što se danas čini važnim i okupira naše misli i vrijeme, u stvari je vrlo malo bitno u nekom vremenskom sveukupnom prostoru kroz koji prolazimo...
 
Ma što želim reči u stvari...
 
Dokazivanje sebe samima sebi, pa tako i drugima, sastavni je dio života... netko uspije, netko ne... netko postane zadovoljan, a netko digne ruke od sebe... i tako ponekad donosimo odluke i shvaćamo stvari na neke načine koji nam ne donose ništa sa sobom dugoročno gledano, odnosno gubi im se svrha...
 
Promatrajući ljudske odnose, neizbježno primjećujemo kako ljudi biraju osobe s kojima bi trebali provesti ostatak života... Često se ljudi zadovoljavaju sa second best i pokušavaju izbor opravdati gomilom razloga koji bi u stvari trebali biti realni i da su s osobom s kojom to istinski i žele... obzirom da sam oduvijek to smatrala neispravnim, biti s nekim za koga znam da -to nije To-, počela sam promatrati život iz one druge krajnosti, a to je -i need nobody-... sad se vraćamo na dio odluka kojima se gubi svrha... i dalje smatram i dokazalo se bezbroj puta da je takav pristup ispravan, mislim na to da čovjek ne treba nekoga... ali svrha je izgubljena u onom trenutku kada se -ne trebati- pretvorilo u -ne željeti-...
 
I don't want half-hearted love affairs, I want someone who really cares. Life is too short to play silly games, I've promised myself I won't do that ever. It's got to be perfect, it's got to be worth it, yeah. Too many people take second best, but I wont take anything less. It's got to be Yeah! Perfect. Young hearts are foolish, they make such mistakes. They're much too eager to give their love away. Well I have been foolish too many times, now I'm determined i'm gonna get it right. It's got to be perfect, it's got to be worth it, yeah. Perfect.

Zar ne znaš... umrijeti ćeš jednog dana... najgora je prava ljubav, ona koje se ne možeš riješiti ma koliko boljela... zar ne osjećaš strah... nikada me nećeš izgubiti i  nikada me nećeš imati... zar ne vidiš... koliko strah zasljepljuje... bojati se onoga što ne znaš i voljeti isto... možeš li to objasniti... sebi... da li ćeš ikada vidjeti... možda ne, bolje... koliko bi tek tada boljelo... nemoj gledati, manje će te boljeti... ja više nemam izbora... vidjeti ono što ja vidim, a ne ostati slijepa od prizora pred mojim očima... da barem mogu kao ti... a ni ne znam kako ti... nikada se nećemo razumjeti i zauvijek ćemo se voljeti...