U krivo vrijeme na krivom mjestu

Da li ikad poželiš doditivati moju kožu....
Krenuti rukom prema mojim bokovima...
Vrhovima prstiju...
Osjetiti toplinu moga tijela...
Polako kliziti dodirom uz moja leđa...
Zastati na mom ramenu...
Svojim dlanom obuhvatiti moj vrat i nježno me poljubiti...

...čemu služi koji gumb i kako se strujanje usmjerava bez opasnosti po primarne dijelove što vanjske što unutarnje... odrediti temperaturu također je važno... kako prilagoditi hlađenje i grijanje svojim potrebama... odvlaživati također treba znati, jer ipak.... prevelika vlaga otežava disanje... same upute ponekad su suhoparne i nedovoljne, praktična primjena ipak je neizostavna... onako oči u oči, iz ruke u ruku... oprez, nikada se ne treba previše zadržavati na glavnom izlazu....

Nekad nemam što raditi I jedino što mogu je razmišljati o sebi… želim zaboraviti o sebi sve što znam, vratiti se kao premotana video vrpca na početak, u utrobu… ponekad… ja sam oštećeno mjesto u svemiru, jedna velika mana, jedino što uvijek imam je nedostatak nečega, iznevjerena od života I ljudi… prolazim kroz vrijeme kojim upravlja neka nevidljiva sila, rasteže ga I skuplja… ali prostor je uvijek isti, prazan I proziran… nema ničega u meni, nema ničega oko mene… što mi preostaje osim nestati… kako bi bilo savršeno roditi se u trenutku smrti I započeti život zadnjim izdahom… pretvoriti prošlost u budućnost… imati 40 godina, 30, 20, 15, 10, 5, 1 konačno I nestati u blaženstvu neznanja I nespoznaje… o kako bi to divan život bio… svakim danom ostati s manje uvida I manje boli, manje iskustva I mudrosti… do potpunog neznanja…
 
Ono centralno mjesto pretvara se u vrtlog, vidim poznata lica I čujem glasove… glasove straha, radosti I ljutnje… bol pomješanu s uzbuđenjem I radost življenja… sve to vidim, okreće se sve brže I brže… stojim tu, u središtu, nepomično I ukočeno… ukočim se pri samoj pomisli… ne pripadam tamo… zar moramo pripadati negdje, koji je to duboki strah… u strahu od straha, pružiti otpor prema svemu, jedino tako mogu ostati izdvojena… sabrana, svjesna, nepomična točka u vremenu, vrijeme više ne postoji, postoji samo tjeskoba… pogled u bezdan, padati mogu uvijek jer prostor ne postoji… samo skup čestica, besmislenost postojanja… ni ova slova zapravo nisu stvarna…

ponedjelja, 8 sati, započinje radni dan...
ulazim u poštu s namjerom da pošaljem 2 paketa...
službenica: što je to?
ja: 2 dječje pidžame
službenica: kolika je vrijednost pošiljke
ja: oko 200,00kk
službenica: šaljete preporučeno?
ja: ne, obično s povratnicom
službenica mi daje kuvertu prikladne veličine za pakete...
(napišem na kuvertu po primatelj: prezime + ime & ime)
službenica: ne možete napisati imena djece
ja: vi gospođo ne znate da su to imena djece
službenica: zapravo ne bih trebala znati, ali ste mi rekli. Napište ime majke
ja: ne znam
službenica: napišite ime oca onda
ja: ne znam
službenica: napišite ime bake onda
ja: ne znam
službenica: onda pošiljka neće stići!
ja: gospođo ne šaljem preporučeno, dakle pošiljku može preuzeti bilo tko od ukućana, sasvim je svejedno koje ime pište!
službenica: onda prekrižite jedno ime, ja ne mogu zaprimiti pošiljku sa 2 imena!
prekrižim jedno ime i u dio pošiljetelja upišem svoje ime i prekrižim ga...
službenica uzima pakete, preko stakla, i stavlja ih na vagu...
ja: molim vas R1
službenica: ne mogu vam izdati R, jer pošiljatelj nije pravna osoba
ja: možete gospođo, jer račun plaća pravna osoba!
e sad ja gubim strpljenje i tražim ju njezino ime i prezime i podatke od nadležne odgovorne osobe u jebenom HP-u!
službenica: ja tu radim već 30 godina!!!
sad ona zove nekog, to naravno traje, već to traje soro pola sata... gubim strpljenje i govorim...
ja: nemam vremena gospođo stajati ovdje dok se vi educirate, vratite mi moje stvari, poslati ću ih od negdje drugdje!
službenica me ignorira i dalje čeka da ju prespoje na 58 osobu u jebenom HP... konačno nekoga dobije, nešto porazgovara, poklopi slušalicu i kaže mi...
službenica: evo! ja sam u pravu!
ja si mislim bravo za tebe i boli me dupe, samo više želim poslati jebene pidžame...
ja: dobro gospođo, recite što želite da napišem?
službenica: ime firme na kuvertu
(u to nestaje struje)
napišem joj jebeno ime firme na kuvertu i ponovno dodam paket preko stakla... službenica stavlja paket na vagu i kaže...
službenica: sada ćete pričekat da dođe struja!
tu sam sad stvarno izgubila i želju i volju za slanjem dječjih pidžama, jedina želja koju sam imala jest da skočim kroz ono staklo i skopam joj oko...
ja: gospođo ja sam ovdje došla kupiti vašu uslugu, obzirom da mi ju vi očito ne možete pružiti vratite mi moje stvari da mogu otići! stvarno nemam namjeru ovdje čekati dok vama dođe struja niti me se to tiče!
službenica: može ali morate platiti 5,00kn!
ja: za što?
službenica: za kuvertu!
ja: ponavljam vam da sam došla kupiti uslugu koju mi ne možete pružiti i nisam dužna platiti ništa, s vašom kuvertom nemam ništa, vratite mi moje stvari!!!!
službenica: platite 5kn ili ću otići po policiju!
ja: (sad već urlam, derem se i luda sam do razime da bi stvarno mogla razbit ono jebeno staklo i nabit joj kuvertu u guzicu!) hoćete li mi vratiti moje stvari ili JA idem po policiju!?!?!?!!
odlazim stvarno na policiju, policajac odlazi do pošte, čekam ga u postaji... dolazi struja!!!!!! vraća se policajac i kaže...
policajac: evo došla je struja, možete poslati svoj paket
ja: ja više ne želim poslati svoj paket! ja želim da mi vrati moje stvari!!!! zato sam došla po vas!!!
policajac: odite tamo, pa ak vam neće vratit, vratite se nazad
odem, neće, vratim se....
dolazi drugi policajac i odlazi sa mnom u poštu... nakon osnovnih informacija kaže službenici...
policaja: gospođo da li ste zaprimili pošiljku?
službenica: ne
ja: a što radi onda kod vas u rukama!?
policajac: po zakunu i čl. nekom, ne smijete zadržavati tuđu imovinu radi naplate svojih potraživanja, moram vas upozoriti. vratite gospođi stvari!
službenica: ne, to nije moralno ja ću iz džepa dati onda 5kn za nju, pak-pak-paaaaak-paaaak-pak
nakon što joj je policajac strpljivo po 5 puta objasnio isto, službenica se odlučuje vratiti pakete! i sad, izvadi ih iz kuverte, naravno jel, i gura ig kroz otvor ispod stakla, a preko ruku policajca koji piše njezine podatke u svoj blokić... obzirom da čovjek piše, neću ići preko njega i strpljivo stojim i čekam da dovrši... potom... krenem svojim rukicama prema paketima, a službenica mi ih onak povuće iz ruku jer bi ona još jednom ipak razmilila da li da mi ih vrati ili ne... he, he... policajac me primirio, jer bi ju sad pred njim skopala oko, bez predomišljaja, onako sirovo bi joj gurnula prst u oko lijevo!
na kraju sam došla nazad u posjed svojih pidžama, i došla na posao u 9h... i mislim si, pa valjda nam se i to mora dogoditi...

Da li je istinita tvrdnja: ako nekoga dovoljno voliš možeš mu sve oprostiti?
Isplati li se izgubiti obraz i ponos i pravo? Isplati li se oprostiti? Da li je teže oprostiti ili ne? Zar oprostiti ne znači prihvatiti? Može li se oprostiti a ne prihvatiti, ne naći opravdanje ili dati oprost a da nije tražen? Da ne postoji priznanje pogreške? Iskupljenje? Što? Gubimo li više zapravo oprostom ili ne oprostom? Ako ne oprostimo svakako smo u pravu, svatko je za sebe u pravu. I to je sasvim racionalna i logična odluka. No što ako to znači prazninu, odricanje i tugu? Oprostom dakle ispunjavamo emocionalnu potrebu, dobivamo pravo, zapravo si dajemo pravo zadržavanja predmeta kojemu opraštamo. S time smo izgubili razum zapravo, postupili smo nerazumno. I opet dolazimo do ključne nesavršenosti ljudske suštine, razum ili osjećaji, u svakom slučaju jedna strana ostaje osakačena. Kako pomiriti želje i istine. Ima li neki treći izbor?
Možda će se široj masi činiti da pričam o klasičnim ljubavnim razmiricama partnera, može se gledati i kroz to, no moje promatranje je dublje zapravo. Uzmimo na primjer odnos roditelja i dijeteta. Roditeljska ljubav bi trebala biti bezuvjetna, barem majčina. Što znači što zapravo? Da li bi majka trebala svom sinu oprostiti što je silovao i ubio ženu na primjer, a on sam ne pokazuje kajanje? Ili da li bi dijete trebalo oprostiti ocu što je ubio majku? Ili još gore, ako je izopačenost usmjerena direktno s dijeteta na roditelja ili obratno. Što ako dakle postoji ljubav, neraskidiva, i desi se nešto toliko grozno, nešto zapravo prema svim kriterijima i normama neoprostivo, što tad? Ljubav je tu, ne možeš ju ugasiti, dakle čežnja za počiniteljem ne gasne. Kajanja nema, iako je ljubav dvosmjerna. I što tad? Da li u ljubavi čuči opravdanje ili snaga oprosta?

najmrskija vrlina je strpljivost... strpljivo ništa ne raditi, čmrljiti dok se nešto počne dešavati, to je prestrašno... takva vrlina po meni samo trati vrijeme koje se može konstruktivno iskoristiti akceleracijom događaja...

nedavno sam našla objašnjavati jednom dugogodišnjem poznaniku nešto vezano za posao u namjeri da ga uputim kako da napravi ispravno nešto što treba... nakon jednostavnog i preciznog objašnjenja, ostala sam blago zatečena s komentarom koji je uslijedio u prijateljskom tonu:
-od kada te znam, uvijek nekome nešto objašnjavaš:)
kasnije sam zaključila... naravno kada sam okružena idiotima kojima vječno treba nešto objašnjavat... he, he...
 
pametni ljudi postoje da bi imao tko ispravljati iza glupana
by me

Jedna od mojih slabosti je što baš i nemam pretjerano visoko mišljenje o ljudima... U glavnom su glupi, lijeni, nesposobni, nelogični, prevrtljivi, koristoljubivi, zapravo su najčešće mix nekih osobina za koje baš i nemam strpljenja. To nije problem u privatnom životu, jer naravno tu biram ljude s kojima se okružujem, ima ih malo ali su briljantni. No u poslu nije takva stvar... kroz dan  pa tako kroz tjedne, mjesece i godine pronađemo se u situacijama da surađujem sa svakojakim ljudima. Obzirom da je to pak u okviru posla, postoje neka nepisana pravila komuniciranja kako bi suradnja s drugima bila što uspješnija. Naravno uvijek se nađe netko tko misli da ima dozvolu za vrijeđanje, podmetanje, odnosno određenu komociju u odnošenju s drugima i desi se s vremena na vrijeme da se nađemo u situacijama kada drugi uzmu shodnim zadirati u naš integritet bilo tonom, riječima ili postupcima.
 
Ono što je važno i što je prvi korak zapravo, jest razumjetiti takvo ponašanje kao tuđu malu bolest i ne shvaćati to osobno, zadržati se u svom okviru i ne izgubiti iz vida cilj, a cilj je uvijek zadovoljstvo obiju strana.
 
Kroz prošlu godinu borila sam se protiv vlastitog principa kažnjavanja... zapravo tek sad s odmakom shvaćam da sam određene postupke drugih, sa njihovom bolešću, shvaćala osobno. Time sam izgubila iz vida cilj i jednostavno se prepustila čarima kažnjavanja krivaca. Princip je bio –ako sam u pravu, pokazati ću ja tebi-. Smješno, možeš biti u pravu i bez ovog dijela „pokazati ću ja tebi“ i opet ostvariti svoj cilj, no dobro, čovjek uči dok je živ...
 
Tako sam učeći od svog mentora (koji je sve ono što bi svatko trebao biti, a većina nije ni pola:) ovladala relativno brzo i uspješno sa iskorakom u plus, ophođenje s neugodnim osobama i situacijama. Jednostavno sam prestala biti uvredljiva i bahata prema ljudima koji su se tako postavljali prema drugima („i zaslužili su to u umrloj svijesti“), te sam postala netko sa kime je većini vrlo drago surađivati i svakako se nitko ne može požaliti na moje ophođenje, dapače čujem pohvale sa svih strana. A najbitnije, shvatila sam koliko je lakše na takav način ostvarivati zadane ciljeve. Moja mala pobjedaJ
 
Konačno funny part... šetam neki dan kroz centar i u prolazu sretnem poznato lice. Automatski percipiram to kao pozitivnu situaciju i sa osmjehom ispružim ruku i od srca pozdravim osobu. Obzirom da je situacija ispala nenadano, ta osoba je isto imala određenu reakciju. Samo što se u njegovoj mogla iščitati nelagoda, poželio je postati magla. Naravno, u drugom trenutku, kada smo produžili svaki svojim putem, momentalno sam izvela zaključak od kuda ta nelagoda s njegove strane. Ta osoba volila se busati svojim stavovima i principima i tako se pokazao kao borac za jednu određenu stvar, no junaci se poznaju tek na mukama. Vrlo brzo desila se situacija u kojoj je bilo logično za zaključiti da se pojavit i uključiti u borbu za to za što se sam zalagao. Međutim, podvio je rep i to je bilo sve. I sada, nakon svega što je davno prošlo, danas mora skrivati vlastiti obraz pred svojim postupcima, mjesto da kao častan čovjek može svakome pogledati u lice. Nasmijala sam se nad tim jadom i nekako se čak sažalila nad tom osobom.
 
I što se dešava s druge strane? Dobila sam u mentorstvo novu osobu za koju se vrlo brzo utvrdilo da apsolutno nema potrebne atribute za posao koji bi trebala obavljati. Uz to, ponašanje te osobe je izvan svih granica poslovnog i bilo kojeg drugog oblika nastupa. I iako sam jako dobro, barem sam takve povratne informacije pokupila s terena, ovladala samokontrolom, opala sam na ovom testu nakon 2 mjeseca. Potpuno sam izgubila samokontrolu i u onim situacijama kada ti je jasno da je ovaj drugi zaslužio jedino odstrel, ali ti ga ne odstreliš, izvadila bih mitraljez i sfaširala ga. UžasL Samu sebe sam tako razočaralaL

Mogla bih večeras napisati najljepše stihove
Kada bi pronašla riječi
A riječi ne mogu pronaći jer tebe nema u njima
 
Mogla bih večeras napisati najljepše stihove
Kada bi srce govorilo usnama
A usne ne govore jer ih ne ljubiš ti
 
Mogala bih slapove riječi pustiti da teku
Kada bi kaplje pronašle put do korita
A korito je suho...
 
O kako je okrutna stvarnost
I istina koja se skriva u nama

ljepota fantazije leži u mogućnosti njezinog ostvarenja...
samom materijalizacijom iste gubi se ona čarolija želje... i zapravo gubi se izvor užitka... o zašto ne možemo živjeti cijeli život u fantaziji... koliko puta sam poželjena živjeti sanjajući... divne li vječnosti...

Dance me to your beauty with a burning violin Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in Lift me like an olive branch and be my homeward dove Dance me to the end of love Dance me to the end of love Oh let me see your beauty when the witnesses are gone Let me feel you moving like they do in Babylon Show me slowly what I only know the limits of Dance me to the end of love Dance me to the end of love Dance me to the wedding now, dance me on and on Dance me very tenderly and dance me very long We're both of us beneath our love, we're both of us above Dance me to the end of love Dance me to the end of love Dance me to the children who are asking to be born Dance me through the curtains that our kisses have outworn Raise a tent of shelter now, though every thread is torn Dance me to the end of love Dance me to your beauty with a burning violin Dance me through the panic till I'm gathered safely in Touch me with your naked hand or touch me with your glove Dance me to the end of love Dance me to the end of love Dance me to the end of love

kao jedina žena u firmi u kojoj radi... kao žena u poslu s kojim se bave muškarci... kao žena koja dnevno komunicira s njih na desetke... neizbježno biva izložena parazitskim pozivima na kavu... mislim... ok su pozivi za kavu, samo je problem što uvijek dođu od pogrešnih muškaraca... malo se našališ preko telefona, opa poziv na kavu... on dođe do firme zbog nečeg, opa poziv na kavu... ona dođe do firme nekim poslom, opa poziv na kavu... zapravo bi iole zainteresirana žena za te vrste općenja, odmah se sjetim srednjoškolskih ispijanja kava prije prvog sata - bljak, našla shodnim pola dana ništa ne raditi... i postala alkoholičarka ne, mislim nemreš stalno kave pit... nije ni čudo da se žene smatraju nesposobnima za obavljanje muških poslova, he he...
hoću reči... da nema tih poziva na kavu od nepoželjnih kavopijaca... gdje bi bila čar onog jednog toliko željenog i očekivanog, trep-trep...
i koliko god bio nespretniji od svih dotadašnjih, slađi je najslađe kave...

upala bum u krizu srednjih godina... tak i onak ne brijem živit duže od 50... nekad smo lumpali svaki vikend... cijelo ljeto je bio jedan produženi vikend zapravo... ok, nismo baš ni radili... nismo imali nekih velikih obaveza i odgovornosti... ali nije ni sada sa 25 da baš moramo brinuti o tome da brinemo... dan po dan... godina po godina... kad od jednom... marta ima dečka... kristina ima dečka... sanda ima dečka... tea se udala... okreneš se i nema više nikog... prizor iz onih prastarih vesterna... ti i pusta prerija... vot d fak? a meni se još uvijek lumpa do zore, samo mi je ponestalo ekipe...

...prepoznati šarmera bez pokrića na vrijeme?

S vremena na vrijeme pronađem se u jednoj, po meni totalno smješnoj, situaciji... radi se o muškarcima... muškarac obično da bi napravio nešto za/a ženu/om, to se odnosi  i na poslovni svijet, prema mojim zapažanjima, mora osjetiti neku privlačnost... to ne mora biti ljubav ili neke krupne emocije, no mora postojati neka doza privlačnosti... to može biti psihološki faktor, tipa da ga žena asocira na majku, sestru, prijateljicu ili neku drugu dragu žensku osobu... ili privlačnost može biti fizička jednostavno... moguće da je isto i kod žena, međutim nisam iz muške perspektive imala priliku sagledati širu sliku...
I sad, ok, ponekad se dešava da privlačnost spram neke žene preraste u želju... međutim to nije neka pogubna emocija niti nešto što bi trebalo imati bitan učinak na percepciju muškarca... međutim... neeeeeeeeeeeeeeeee... to često dovodi to totalnog iskrivljenja iste...
 
Kako, ako muškarcu daš do znanja konkretno da želiš to i to i iz točnih i logičnih razloga (dakle ne radi se o sexu ili ljubavi), bez da ostavljaš prostora za slobodnu interpretaciju, on zaključuje da se tu krije mogućnost ostvarenja njegovih pohotnih htjenja? I čak, ok, svima nam se zna pomutiti objektivnost ponekad, no kako se takav muškarac nađe uvrijeđenim i povrijeđenim i čak nađe shodno uvrijediti ženu koja mu je pružila i tražila točno to što je rekla i ponašala se u skladu s istim?
 
A da ne pričamo o tihom sexualnom pritisku... savim diskretno i prijateljsko ponašanje, koje od jednom prerasta u jedan oblik ucjene i tada shvaćaš da se iza toga krije neostvarena pohota... Tipa kad muškarac nudi, a zapravo traži, od žene neke situacije koje su totalno nelogične u odnosu na ono što im je trenutno zajedničko... i svako odbijanje žene da sudjeluje u nečem što nema veze s onim o čemu se stvarno radi, također je direktan napad na muškarca...
 
I tako dolazimo do one meni drage:
Kurva, nije dala
 
He, he...