divlje jagode

uskrs na mome otoku zvonio bi zvonko i radosno svih ovih godina, ljudi bi mirisni i svečano odjeveni prilazili zaštitniku sv. Nikoli visoko iznad mjesta gdje stoljećima obitava i gdje je i on jednom, još u 12. stoljeću ugostio jednoga papu, crkvena bi zvona radosno zvonila, ljudi se smijali i zazivali dobro i zdravo jedni drugima, blagoslivljali su plodove zemlje, mora, svojih ruku i čista srca vraćali se u grad u šetnju pred uskršnji obid... bilo bi uvijek sve tako čisto, vedro, jasno
... zvonio bi Uskrs preporađajući srca i duše ljudske...
ove je godine Uskrs prilično uranio... jugo je razdiralo otok ko bespomoćnu krpu, kapa tnmastih oblaka sjela je po vrhovoma otoka pritišćući bolno svaki pogled, a guste su se neprozirne i vlažne magle rastezale među najvišim vrhovima borova i česmine 
... prst se pred nosom nije vidio kad smo popodne odlučili vidjeti novu cestu koja je probivena prošle jeseni spajajući do tada prašumske i nepristupačne vrhove ponad divljih robinzonskih uvala...
... nije to cesta kažu oni koji zagovaraju brži napredak otoka... to je požarni put  (dva se automobila mogu lako mimoići i istina je da požarni put dolazi do žala morskih do kojih se do jučer još samo brodicama moglo ili pješice)... a da jest put (i u pravu su) govore oni koji još posljednjim snagama već zaboravljenih mohikanaca brane djedovinu i brane budućnost za djecu koja još ne mogu odlučivati o njoj, a već im se ona pomalo otima iz ruku...
... kapital ne bira sredstva, okrutan je, množio bi se brzo i jako, otima nam oaze posljednjih mirnih uvala, naše robinzonske ribarske bajte, naša bijela žala... brzo briše iz sjećanja prostore koje smo još do jučer mogli nazivati djedovinom... od sutra bit će to tek turističke destinacije koje je preko noći u blještava svjetla obukao mračan kapital
... tako je s ovim Uskrsom i na mom otoku započela globalizacija... 

... svjećica gori  u svjećnjaku na stolu, cijeli dan slušam radio i radim pomalo po kući... ostavio nam je papa odlazeći jednu preblagu i prekrasnu mirnu nedjelju  u kojoj ima dovoljno vremena za sve - za sjećanja, za slušanje krasnih melodija, za upiranje pogleda suncu, za šetnju i kontemplaciju, za dozivanje djece, za prijatelje, za prisjećanje na blage riječi što nam ih je uputio toliko puta, za zagrljaj i za ljubav...
... svega je toga u našega Ivana Pavla bilo u izobolju i sve nam je to ostavio, bez ijedne ograde, bez tuge, bez krzmanja...
... hvalim ovaj dan i blagosljivljam njegovu vedrinu, ufam se u njegovu ljubav kojom nas je kupao... blagoslovljen bio dragi Ivane Pavle

heeeeej...
Bog i ja... mi smo  si na ti...
... ja volim njega, voli i on mene i pritom nam se brkovi smiješe onako šeretski...... a ja tebi  ne šaljem  poruku na mail,  već ti šaljem jednu blistavo bijelu, božanski čistu tratinčicu usred mora njenoga zelenila, miriše na gorske potoke i, ako me  opaja i obujmljuje i raduje, to je samo i jedino zbog tebe, pak ti je zato i moram poslati...... ti si moj gost i ja  te takvog volim, drag si mi... jednostavan, radostan, znatiželjan i zaigran...
... naravno da te častim, ta to je meni  užitak, tek komadić onoga što ti mogu vratiti nakon onin naših čarobnih razgovora i smjehova...
... tebi tek može biti krivo što je nisi umio ubrati...
... ti si sada otvorio novi nick...
... mogućnost da te zauvijek izgubim neposredno je tu preda mnom i tužna sam zbog toga...rekao si da ćeš se javiti ... možda...
.. a ja bih zaista željela, zaista bih, da zagrljena s tobom pjevam jednu himnu radosti kakvu si u meni bio probudio...

... nije li lijepo da se netko baš tebi obraća... nije li nevjerojatno da netko baš tebi kazuje svoje snove, tuge i radosti... nevjerojatno to da baš ti primaš neke vibre i neke poruke koje bi mogli primiti milijarde ljudi napučeni svijetom... baš tebi, baš tebi da idu neke jedinstvene poruke?
... govor je čovjekov toliko raznovrstan da nikad ne možeš znati kad će ti i odakle stići poruka... čovjek govori riječima, pismom, gestom, očima, rukama, suzom i smijehom, grčem i tišinom...
tonny govori gitarom
... moja je kičma primala vibru svemira i vibru utrobe... predajući se gitari koja se metamorfozirala u harfu, u cimbale, u drombulje, u zvona crkvena, u riku divljih risova, u ciku zicada, u potmulu rijeku, u maglu u povlačenju, u govor praljudi, u zveket oružja, u helikoptere nad đunglom, u Tahan River, u Floyde, u detonacije zvukova....
... ja i danas drhtim od te glazbe koju proizvodi njegova gitara...i on s njom kad se duboko saginje, držeći je za elegantan vrat i kad njih dvoje ,.. ona i tijelo njegovo i ruke (čudesne ruke)... proizvode zvukove kojima nam se najavljuju najtiša i najdublja božanstva u nama...
bože, slušala sam Tommyja Emmanuela 

... putujem do posla svaki dan svojim autom... hehe koji je to osjećaj putovanja... dugog u kilometrima i u godinama...
... na tom putu prolazim kraj deset podružnica moje firme... neobično mi je to... što se to drugima čini običnim i normalnim...
...a ja... a ja... da ja ne putujem svaki dan, godinama, te duge kilometre...
...ja ne bih vozila taj stari auto, i ne bi mi u zimi krepavao kiler, ni pumpa za vodu... i ja ga zapravo uopće ne bih trebala
...a ja... tada ne bih trošila strašnu lovu za jedan dobar kredit koji sada plaćam za benzin
...ja bih mogla na ovoj dugoj relaciji i tramvajem putovati... možda samo 20 minuta duže ili trideset, samo bih toliko ranije morala ustati, ali tada bi mi moj stari auto stajao pred kućom i propao bi mi, jer ja ga ni prodati ne mogu... ni plaćati više
.. a ja bih , da su stvari po mjeri ljudskoj mogla i pješačiti do svoga posla, ili se voziti 4-5 tramvajskih stanica; zašto je to nemoguće
... ja ... da ne putujem svaki dan do posla s mojim autom pedeset minuta ili šezdeset, možda bih mogla štošta drugo učiniti, pametnije i ljepše i s više volje, jer ja bih uštedjela strašno puno vremena tada... i  kuna
... pročitala više knjiga
... napisala više tekstova
... srela više ljudi
... vidjela izložbe
... kupila DVD player
 
ne, ne žalim se ja, svatko svoje kusa... pak ću valjda tako i ja moj auto jednom više dokusurit... ali me sigurno neće u tome poduprijeti više nikakav entuzijazam, ni snaga, ni moć...
 

jesi li znao da vukovi umiru sami hehe... žene samo trče s vukovima...
po numerologiji broj 11 odredio mi je sudbinu samotnika, usamljenika... ma ne žalim se, ako su ono bile najbolje godine što smo ih dijelili... pa neka... zaista nisu bile nimalo loše... nešto lijepih lijepih ljubavi, nešto pitovanja čudesnih, nešto mora, igara... svađa bože  moj...
... trebala sam se roditi u središtu svijeta ili usred oceana rekao mi numerolog... i još da prolazim  cestama ovoga svijeta s velikim čuđenjem, ne razumjevajući mnogo toga... vi ste pozvani ovamo k nama reče... da nam donesete ljepotu samosti... biti sam sa sobom bez sukoba, znači pomirenost sa svemirom...
... da lijepo je on to meni obrazložio...
... zato i pišem ove rečenice... jer sve manje razumijem ovu samoću u sebi

ovako...
U toj uvali nije bilo ni tebe ni mene... sve dok se nismo pojavili... to jutro... prije mnogo više od 20 godina...
Tamo da tvoje kosti? To si si zaželio? ... U toj uvali...?
No, strmoglavio se svijet.  Ja više ne znam želiš li je kao grob još uvijek? Je li se promijenila tvoja misao... ili tuđa? Tko to tebi sada govori što želiš?
Ja bih joj išla vidati rane... uvali

... kad si mi nudio tek ubrane šumske jagode, vidjela sam na njima svaku kaplju onog jutra koje  te meni dovelo
... znam... znam... ništa se ne smije govoriti, znam to
... ja živim na drugom kraju planete, i meni su vatre što tebi snjegovi
... ja mogu žeravicu rukama, i vršu  i mrežu... mogu krljušti skidati  i iščupati šporku utrobu
... i spremam ti je s ljubavlju... pod krošnjom... sjećaš se... onoga bora... u onom kaminu..
... a borove sam i rogače, i crniku sama kosila i sama brala
... trebala sam živu vatru za naše objede pod krošnjom bora 

nemoj biti zbunjen, tih, sam... kraj žive rijeke davanja...
lako ti je tako... što sam učinio? ta ništa! bi li nešto mogao učiniti? ... ovaj... ma mislim ne ! ... ne, previše je drugih obaveza...
ma da... al vidi... lice tvoje ugledala sam u svjetioniku onom što svijetli izgubljenima u noći, molećima , ustrašenima... svijetlilo je... sjajno... ni mjesec pun te noći ne bi te bio nadmašio
popneš li se još korak do vrha, tamo sam...
pripremam trpezu prijateljima... ulješure na žaru, kavale lešo, garke na buzaru zajedno s liporima, uja maslinova, crna vina
sviram ti glazbu Svemira, Saturnove rezonance koje sliče moćnome omu 
 

ja sam ok...  stvarno... učinila sve da budeš siguran i da dođeš...
ti si ok... ali nisi za mene, učinio si sve da učiniš me kraljicom... napuštenom kao ona što je iz Sabe bila...  ne mogu uopće zamisliti da su i kraljice napuštali neki oni smiješno mali tipovi, pa ipak.. 
no nakon višekratnih ponavljanja... na sve se čovjek svikne...
... možda si ok... ali ciljevi su ti postavljeni kratkoročno...
nema veze...
snijeg i opet jednom prekriva sve, umata u tišinu... ne, ne boj se... lako je zaboraviti, teže se nositi sa sjećanjem
ajd bok 

 
Ponekad se čini da dan koji je prošao ni po čemu osobitom nije značajan... tako i meni danas kasno uvečer... pa ipak u njemu je bilo toliko neponovljivih stvari.... neki SMS -i koji su mi razgalili srce, neke melodije koje sada slušam, prijatelji s kojima sam kartala popodne... ufff nakon sto godina opet... iščekivanje one jedne tako važne poruke na iskrici... koja je došla hehee:-)))
nećak mi je poslao fotku moju koju mi je neplanirano "ukrao" nedavno ovdje za kompom... uopće nije loša, dapače...
poruke su stigle iz Singapura, iz Budimpešte, iz Thailanda... to moji prijatelji putuju...