Moja riječ nema smisla...

" ništa mi neće ovi dan pokvarit..." :P

..upravo mi je puklo ogledalo, na dva dijela...
kao i srce...
kažu da je to 7 god. nesreće...
da, praznovjerna sam :(
to mi se već desilo, pred 7....godina... jebat ga, nekima ne ide...
ili je ovo sad poništilo ono tad? ;) sumnjam, al nek tako stoji...

ona napokon ne zna ništa...
ni zašto je tu, ni zašto je on tu, ni što je to što ju vuče k njemu, ni zašto odjednom sve postaje drugačije boje...
ni on ne zna, ona zna da on ne zna, ništa od toga...
i dok oni ne znaju, netko drugi pruža joj ruku, onu koju je davno trebao pružiti, dok je sve još imalo smisla...i opet to radi tako naivno i loše...ona mu samo mirno kaže: «neću tvoju ruku», a njemu nije jasno da ona to misli ozbiljno...i opet ćejoj pokušati pružiti ruku i ona će ju opet  odbaciti, kao on nju nekada. ne zbog inata, nego zato što sad ima topliju ruku, neku manje sebičnu...i ne samo zato...davno je odlučila da je ta ruka njoj strana i da ju ne želi...a ona se uglavnom drži svojih odluka...za razliku od njega...
 

 

..novi dizajn- mrak, koliko mlijeko može imati mrak dizajn... :-?
...sve 5, boje na mjestu, ukus u redu...napokon lijepo i praktično otvaranje i zatvaranje pakiranja na našem tržištu...odvrneš, iščupaš plastični dio skupa s dijelićem alu-folije (kao na konzervi), natočiš i zavrneš...nice ;-)
...ali NE  jednom, NE dva put, NE tri put, ALWAYS kako iščupaš plastični dio nakon odvrtanja, alu folija ostane tamo - zacementirana za mlijeko i mlijeko ne ide van, pa moraš gurati razne pizdarije da bi probio foliju, pa ta folija upadne unutra u mlijeko, pa ako nemaš sreće popiješ i nju... :-/
eto ti nove, moderne, Meggle ambalaže... :-/
bolje da i dalje škarama skidamo vrh jednog uha mlijeka... lijevog ili desnog..po preferencijama...starinska metoda, ali provjerena, nikakva folija ne upada u mlijeko...
i od sad kad kažem mlijeku " e baš si Meggle, to mu mora biti najgora uvreda...jel jasno?"

...statistički gledano, ja mrzim plave oči...niti jedan dobar frend/frendica nemaju mi plave oči..ljudi s kojima se NE slažem imaju plave oči...niti jedan moj dečko (mislim) nije imao plave oči, osim možda prvog, prvog, davno, a i taj me zajeb'o pa se teorija potvrđuje...mislim da su ljudi s plavim očima zločestiji, hladniji, a možda su sve samo predrasude..ali statistički gledano, ne volim plave oči, a ljudi s takvim očima mi ne leže...i gotovo, i taman, kao, nađem iznimku, kad ono, samo bude pravilo na kraju..
...eto, teorija o očima, za promjenu...for no reason...

...nije mi bez veze ispalila zubarica pred nekoliko godina:" ti si stvarno klasa optimist!"...uz podli osmijeh rubom zločestih usana.zato sam i promijenila zubara...
..preskačem lokvice i samu sebe nađem kako letim...letim svojim poljima, letim svojim livadama, svojim filmovima...u svojoj sam izmišljenoj priči...i tako mi je dooobro...
..a onda tup!
...prepreka na putu, a bosa noga nađe se u lokvici...opet novo otrežnjenje...
...pa zašto me jednostavno ne pustite da živim u svom malom svijetu? tamo je sve tako lijepo...šareno i mekano...zašto mi stalno ružnim glasom morate vikati:"pa ti si stvarno klasa optimist!" da, jesam, PA ŠTA?!

u vrtlogu sivih lica pojavilo se novo, zelene boje... ima lijepe, dobre oči i um krijesnice... još ima i čarobne misli, a riječi su mu melodija zvuka...
 
«I have no choice, couse I won't say «goodbye» anymore...»
 
i razum je ostao negdje u koferu, onom starom i poderanom kojeg sam sinoć bacila u smeće ispred kuće...
 
i zašto se sve stalno vrti oko ljubavi? nije to jedina važna stvar na svijetu... to je najvažnija sporedna stvar na svijetu, negdje u rangu nogometa. ;) sreća je važnija, pa makar se i ne događalo ništa...
 
a to lice s početka priče unijelo je zrno sreće u moj život, pa makar se ne događalo ništa...makar sve prešlo u tlapnju, zrnce je tu...i ostaje tu, pa makar kao trag, trag u vremenu...

...izbriši iz mobitela stare poruke, isprazni inbox, da mogu stići nove...svježe...
 
...pospremi ormare, riješi se nepotrebnih stvari da možeš ubaciti nove, lijepe, posebne...
 
...isto tako, izbaci smeće iz života, da u njega mogu ući nove stvari koje će te podignuti, oživiti, iznova oduševiti ;)

ovaj dan se zove debakl...
želim ga čim prije prespavati i zaboraviti...
sve se odvijalo teškom mukom, gdje sam god krenula, lupila sam glavom u zatvorena vrata, vrtila se, umorila ko pas, a napravila nisam ništa..
svi moji životinjski pokušaji da barem nešto korisno napravim, završili su poražavajuće...
mrzim takve blokirane dane...
ne mogu ih podnijeti...
 
i onda još dobijem kilometarsku poruku u inbox od nove nepoznate face kako se nakon mog bloga da zaključiti da sam sjebana...i to nije prva takva poruka, istih sam dobila već nekoliko...onda se isti autor predomislio, tako da na karaju više nisam sjebana...iako znam da jesam, nije to meni nikakva novost.../ovo inače pišem da ga naživciram, kad sutra bude čitao blog, da se opet predomisli i shvati da sam ipak sjebana ;)/
 
ma uglavnom...obožavam kritike ljudi koji me uopeć ne poznaju! jer je definitivna istina da iz textova ne možeš izvući kakav je netko, ne njegovu bit, možeš imaginarno zamišljati i zabrijavati, ali pravu istinu ne znaš...
 
eto, treba mi sad neko drago rame da mu se prislonim i da me ljulja do jutra... naravno da ga nema...
doviđenja, laku noć, želim mrak...i mir...
za promjenu, jebem ti dan ovakav...  

....
ulazim u knjižnicu, dvojica građevinara sjede uz rub ceste i po običaju promatraju okolinu.
izlazim iz knjižnice i čujem kako jedan od njih govori: »ma smo slatki...» obraćajući se meni.
odmah mi prozuji glavom scena iz Beograda ove zime, te me natjera na smiješak.
sjedimo ja, stari i mama br. 2 u lijepom venecijanskom kafiću i poslužuje nas predivan konobar uz naravno, predivan osmijeh. mama br. 2 kaže obraćajući se meni :»kako je sladak, ha?», a ja odvraćam: »nije sladak, ZGODAN je!!!» i svo troje se pokidamo od smijeha.
prepričavajući tu scenu Andri (glumcu) on nam pojašnjava: «pa u pravu si, mi ovde kažemo da je netko sladak kad nemamo šta drugo da kažemo»...
eto...baš je sve to slatko...za popizdit... 

samo previše razmišljanja...
od jutros nisam stala i nije mi niti jedna glupost pala na pamet...niti jedna...
dakle, treba te uposlit da ne razmišljaš o pizdarijama...i još se osjećaš umorno i korisno u smiraj dana...diš bolje?
kakve tužne ljubavi, kakvi bakraći, kramp u ruke i udri...

...i dobro je, nije bilo vraćanja na mjesto zločina, sinoć...već sam se uplašila da ću te ponovno vidjeti...nisam se uplašila tebe, tvog lika, nego sebe, svoje reakcije..udaranja svog srca...na tvoju pojavu...uf, sve je dobro završilo...divlje, friendly, nasmijano, luudo...ali, bez tebe...i ne mogu vjerovati da si mi još u mislima, a prošlo je 40 puta više vremena od vremena provedenog zajedno...dakle, malo je potrebno da bi mi se uvukao pod kožu, a dugo je potrebno da bi opet izašao iz nje...ili si samo ostao moj izazov..a svi znaju da ja volim izazove, više no išta...

*opet kiša...
*ne mo'š vjerovat...
*isprala mi želju za izlaskom...
*al' zato sutra....
sutra je sutra...
ponekad treba i stati, pogledati se i zažmiriti...

...i dalje me privlače isti profili...dobrog izgleda, lagano nedodirljivi, pomalo tajanstveni, puni šarma i humora...i ne, ne mislim tu na ovaj virtualni svijet i na ove glupave profilčiće: koju osobinu bi volio imati da si crtani junak isl...helloooooo....
nego mislim na prave ljude, od krvi i mesa...
i jedini problem u mojoj sklonosti ka takvim tipovima je taj što takve njuškice jedino što znaju-znaju grabiti...znaju uzimati, grabiti, otimati, gutati, a ne daju ništa ili daju jako malo..zato što su uvjereni da sve to i zaslužuju...i to malo što daju, daju samo na početku priče...kasnije i to malo ishlapi i pretvori se u ništa...a bol ostane u srcu..i pitam se zašto? zbog mrvica koje sam dobijala ili zbog tog nekog čarobnog magnetizma? kad ti nije važno koliko i kako dobijaš, nego si očaran...a čime to, pitam se? i ne znam odgovor...valjda kao što muškarci vole kuje, tako i mi volimo frajere koji neće trčati za nama, koji neće zvati 10 puta dnevno, koji neće biti ljubomorni...dakle, što hladniji, to srce toplije...
i želim prestati s tom navikom...želim da mi takve stvari prestanu biti izazovi i da me takvi ljudi prestanu privlačiti...jer znam da to nema nikakvog smisla...ne želim biti nekome pumpica za napuhavanje ega, ne želim biti nekome zanimljiva samo dok sam nedodirljiva...
pa kad bolje razmislim i virtualno me privuku samo takvi likovi..oni su konstanta, ostali dođu, pa prošetaju...i ne znam u čemu je tu fora, jer kad ne dobiješ pažnje koliko pružaš definitivno se moraš loše osjećati, definitivno ti ne može biti srce na mjestu, definitivno ne možeš biti sretan i ispunjen...pa nisam valjda mazohist, pa da uživam u tome što mi netko ne daje dovoljno, a onaj koji daje, nije zanimljiv...ma nisam...nadam se da je sve to samo splet slučajnih sličnih podudarnosti iako vjerujem da ne postoje slučajnosti ;)

...i po prvi put u tvojoj sobi ne osjećam samo sreću, ne osjećam samo entuzijazam, veselje i radost, ljubav...po prvi put zidovi su dobili i drugu nijansu,po prvi put nije sve tako savršeno...po prvi put pričaš o traumama prošlih veza...i moja iskustva su za njih mala beba...ni ti nisi uvijek haj, i ti imaš svoje bedove koje skrivaš iza konstantnog osmijeha...sad mi je lakše...
 
...kakve su to niti koje se nisu uspjele niti malo ispreplesti u toliko vremena? jel moguće da ljudi mogu zadržati toliki odmak?...iako pričaju o ljubavi..ja znam da te nisam nikada voljela, ali ti nisi ni svjestan da ni ti mene nisi nikada volio, uz svu priču o ljubavi...jer ti ne znaš voljeti, nikog osim sebe...a davanje je za tebe nepoznanica...i zato mi je najviše drago da je ta priča gotova i da nije bila bolna, ni za mene ni za tebe...zadržali smo ravnodušnost od samog početka...
 
...i ne želim dalje...ne želim u novu priču, uopće mi ne treba...sasvim mi je dobro ovako...i ne mogu vjerovati da iz dana u dan imam različite filmove u glavi...mislim, dobro dođe nečije rame da se nasloniš kad ti je teško (i kad nije), dobro dođe netko da se privije uz tebe u ovo vruće ljeto, lijepo je osjetiti nečiji pogled pun ljubavi na sebi, ali puno je ljepše biti slobodan i sretan, neopterećen prošlošću i budućnošću, nego tamo gdje sam bila...sa neznancem u krevetu, sa ledenim brijegom uz rame...