Moja riječ nema smisla...

Prozvao mi netko blog nepoćudnim. Poslali mi poruku upozorenja, vrlo kulturnu i finu doduše. Očekivala sam da cijelog bloga neće biti više jer sam "nepoćudna". A fale samo neke slike (sigurno najbolje), valjda, ne znam si tekst na pamet. Što uopće znači biti nepoćudan? I tko je toliko osjetljiv na moju "nepoćudnost" što god to značilo... Očekivala sam da će kod svake prostačine biti točkice ili piiiiip umjesto teksta, a ono fale fotke koje uopće nisu bile prostačke, bile su apstrakcija trenutka. Ja puno stvari na svijetu ne razumijem, a jedna od njih je i cinkanje nepoćudnog bloga! HAHAHAHA! Pa nemoj čitati, majku mu. Ne, nego čovjeka nema mjesecima, vrati se nakon skoro pa godine dana i nađe poruku da mu je blog "možda nepoćudan"...Veselo...
Nepoćudno!

postalo je fakat preteško...sto kila po jednoj ružnoj riječi...i teže...po svakom urliku-tona, po ružnom pogledu-dvije tone, po minuti bijesne šutnje- tri tone, po pomisli na fizičku povredu- četiri tone...sve na mojim nejakim leđima...strah je definitivno najteži..teži i od iščekivanja..povremeno..kad kažem krivu rečenicu, kad se pobunim zbog rizika koji ne želim, kad uđem u svađu..toliku cijenu plaćaju samo budale.ja ne želim biti budala, ničija budala, mogu biti samo svoja mala budalica...i to ne prečesto.
danas, trebao je doći DANAS da misao sazrije, da izađem bez straha od samoće, da izađem slobodna i sretna, zbog pravilno donesene odluke, zbog riječi-DOSTA...
kad sam bila jako neodlučna, u neodlučnoj fazici svog života, svih sam pitala za savjete..mislila sam da će svi znati bolje odlučiti od mene, o mom životu..to nekad i sada radim, ali puno manje..znam, znam, nedostatak samopouzdanja ili samo strah od samookrivljavanja..ipak, lakše je kriviti nekog drugog.. no, dobro, tada-u toj fazi netko mi je rekao:"zašto se toliko opterećuješ, odluči, što god bilo i znat ćeš..ako budeš neizmjerno tužna, znaj pogrešno si odlučila...ako ti- iznutra -bez realnih vaganja, bez reakcije mozga, bez pluseva i minuseva nisi sretna, to znači da je odluka loša...i promijeni je..." nisam to shvaćala niti prihvaćala..i danas je došlo:KLIK! zadnja odluka bila je kriva...međuprostor i međuvrijeme nije bilo loše, čak štoviše, al ja sebi nisam bila više ja, prodala sam se, za vrlo nisku cijenu i predala se u ruke daljnjim povredama...možda danas nije pravi dan za odluku, ali je odluka prava! osjećam se dobro u svojoj koži-to sam ja, koliko god to strašno izgledalo...nisam ovaj put izgubila sebe..i to je dovoljno da budem sretna...

ti si jedno....
i ono drugo...
to drugo ne mogu shvatiti...
bojim se, ni prihvatiti...
da li ja jednostavno izvlačim tu mračnu stranu u ljudima ili je ipak u tebi problem?
opraštam ti povrede, ali ne zaboravljam ih...i da želim, ne mogu, srce me zaboli kad ih se sjetim i želi iskočiti..vrišti:"Nemoj me ubiti, ja te volim.... Reci OPROSTI i ja ću te i dalje voljeti, ali će me i dalje boljeti, tvoja povreda, tvoja mračna strana, demon u tebi" Opet ne odlazim, ostajem u sjeni tvog crnog đavola. Ostajem i vičem mokrim očima:"Ajde još jednom, ja to mogu i tražim, ajde! Pa onda odlazim, u samoću beskraja" Nedostatak hrabrosti, samopoštovanja, ili jednostavno pameti? Nisam pametna...

Butterflies taste with their feet.

nisam pisala, nisam pisala stoljećima...vadim se na nedostatak inspiracije, što nije točno, na nedostatak vremena, što je još manje točno...pravi razlog ne želim znati..tko ga jebe...možda živim da bi moglo biti novih tekstova, a možda ih nikada ni neće biti...tko ga jebe..tekstovi nisu bitni..dugujem si samo čestitku za rođendan, onako sebično, sama sebi...sretan mi rođendan, starija sam jedan dan...baš je to nice, pametnija nisam, to znam, zrelija još manje, i to znam, al sretnija možda, sa sobom i u glavi, barem danas....sutra tuuuuulluuum, samo moj!

Žena je jedino stvorenje koje može plakati ili se smijati zbog istog razloga, a često i u isto vrijeme.
- Moliere

.... sjedimo, šutimo, gledamo u ništa... a sve je u redu...jel u redu doista? Nešto mora biti ne u redu, kad je takva vibra u zraku..a nije..sve u redu...na papiru...
praznina u meni, praznina oko mene...
osjećam tvoj pogled na svom obrazu, ne želim te pogledati, jer ne znam što bi ti rekla...
znam da si stranac...ponekad....
ponekad sam tako sretna u tvojoj blizini da mi ne treba ništa više u tom trenutku, no ponekad osjećam trnce nemira...sjene prošlosti, tvoje namjerne povrede mog ega, tvoje udaljavanje kad sam ti ja blizu, tvoje približavanje kad sam daleko...hvatamo se, jurimo se u krug...ne znam hoćeš li me stići i ne znam želim li ti potpuno vjerovati...vjerovati da se šališ kad me provociraš, vjerovati da me voliš, vjerovati da si sretan, vjerovati da me nisi namjerno povrijedio zanemarivanjem na trenutak....ne, ne želim ti vjerovati! Ne želim nikome vjerovati, ne do kraja....ne onoliko koliko sam vjerovala u «Njega»...znam da mi je zbog toga teže, ali uvijek sam birala teže igre, pa mogu i ovaj put...znam da nije u redu ne prepustiti se potpuno, ali ne mogu drugačije...barem ću si moći reći ako bude trebalo:»dobro da nisam...znala sam...»
ne mogu da ne pomislim da tvoj dodir priča sa mnom, da je iskren, da me voli..tako nježan prema meni...ali ne želim vjerovati ni njemu, ne potpuno...želim ostaviti malu dozu sumnje...to je garancija...lažna garancija da više nikada neću biti povrijeđena, nikada više onako slomljena, mutnih očiju, drhtavih ruku, sa stijenom u želucu..nikada više...i iako mrzim povrijeđene skeptične žene, moram tako...ne daju mi drugačije...moji mali zli patuljci...

klub
naglih promjena raspoloženja
dodjite i ispušite se :)
 
 

...hiperosjetljivost proizvodi padove...
nakon mounteverestskih uspona...višednevnih...

liježeš pokraj mene,rame ti dodiruje moj vanjski dio ruke i to je sav dodir tih trenutaka...
nema ni onog uobičajenog dodira mislima...praznina...

...očekujem da budeš moja misao, moja potreba, moje sve...

...i to i jesi..čak i tada...

dobro ne baš tada, tada, ali svakako koji trenutak kasnije kada me grliš tim istim nastavkom ramena i pokušavaš poljubiti..poljubac ti ne dam, jer on neće ispraviti prazninu od nekoliko trenutaka ranije...

neće ispraviti ništa..i ja takav polu-poljubac ne želim...

tvoj otrovni žalac je još u meni i ja to ne mogu..ne mogu prisloniti svoje usne na tvoje... i neću...

"ne da mi se ni živjeti, kad me ne želiš poljubiti"...zvuči predamatično,ali bilo bi lijepo i možda egoistično da tako zaista i misliš...svejedno, lijepo...možda jer to nikad nitko nije mislio, gotovo sam sigurna u to...a ni rekao nije...

prepuna dojmova otpijam gutljaj kave i pravim se ravnodušna...a nisam...ne potpuno...

i razmišljam kako bi se o svakom dijeliću trenutka dalo napisati stranice i stranice teksta,ali fali vremena...i možda malo volje...

zato neću...

sama sebi  sam teška,oprosti...
boli  me moja težina...
nisi  zaslužio takvu ljubav...
oprosti...
ne trudim se dovoljno biti bolja, iako je to najviše što trenutno mogu...
ne dajem ti dovoljno topline...
ni dovoljno pažnje, iako si mi neizmjerno drag...
svjesna sam mogućnosti da te otjeram od sebe...
ne želim to, ali razumjet ću ako odeš...
ne trebam ti ja, ovakva...
samo to znam...
bili su u pravu kad su mi govorili da nisam za u dvoje...
ali nisam im htjela vjerovati...
ni riječi...
sada znam da su bili u pravu...
iako se i dalje nadam da nisu...
duboko u sebi znam da jesu...
na žalost...
i ne znam što me pretvorilo u ovo što jesam...
opet tražim krivca, a krivac sam ja...
najlakše je reći:"to sam ja i tu ne mogu ništa"
tjeram te hladnoćom, a ne želim da odeš...
kakva sam ja to osoba?
očekujem od tebe čuda, a nije fer...
vidim bol u tvojim očima...
ujedno je moja bol još jača...
i sve ću ti uredno objasniti pms-om, iako nisam baš sigurna da je samo tu problem...
sjebana sam i tu je kraj priče...
nemoj me voljeti, ne zaslužujem to...
svaki tvoj dodir predivan je, ali nekome drugome bio bi više namjenjen...
da li gradim zidove namjerno ili su tu od prije?
samo znam da ih ne želim...
i da ne želim biti ovakva, ne prema tebi...
oprosti...
 
 

neobjašnjivi tragovi nemira zuje mi pod kožom...zovu me u pakao svijetova...
ne znam hoću li im popustiti ili se oglušiti na njihove zle dozive...

ja nisam buba mara sa zlatnim točkicama...
ne mogu biti golubica nježnih dodira....
imam onaj zli sjaj u očima, kloni me se, molim te...

sva moja raspoloženja skupila su se u jednom...
zato što odbijam razmišljati ili zato što previše razmišljam, svejedno, vodi istome...
prije bi moglo biti ovo drugo...ipak...
navikla sam s vremena na vrijeme podvući crtu i pitati se...
a to ne valja...znam...

i kao što znam da se mrzim i volim u istome danu tisuću puta, tako znam da i tebi mora biti tako...
a moje znanje je uvijek glupavo...i nije točno, ali ja znam...
kao...
znam da znam, a znam da ne znam...ali znam...i dalje, ja znam, sve što ne znam...

neke priče još nisu do kraja ispričane, i to znam, iako se uspješno pravimo da nije tako...
znam da će izviriti ispod tepiha, pokazati svoje glavice i bit će tu...
da nam vrijeme više ne bude sunčano...samo zato....

krivulje neuspjeha redaju se i pretvaraju u uspjehe, a ja i dalje ne želim biti sretna...
zašto- ne znam...

uspješno tražim redove gluposti da ih pretvorim u nešto, nešto što će me zaokupiti...umjesto da samo uživam u vrtoglavici koju proizvode tvoji poljupci...

ljubiš me poljupcima boje meda...
volim te poljupce više no išta trenutno...
san ili nije?
to nitko ne zna...
tanka je ta granica između sna i jave...poderiva noktom...
i ne želim razmišljati o prolaznosti, ne želim uopće razmišljati...
 
i nižu se stih za stihom:
/... "ti imaš snove skitarske, tebe je teško voleti" .../
znam da je to istina, ali možda napokon nekome uspije...a možda i ne, kao da je važno...važan je trenutak, the moment...samo to je važno...
 
/..."smešnih stvari se bojimo..."/
treba li komentar?

nikad se boje nisu toliko topile,
nikad nije sve bilo toliko nebitno,
nikad se nisam razumjela bez riječi ili se samo nadala da me razumiješ na taj način...
nikad se nisam manje bojala
i nikad se nisam manje brinula,
ni za ono što će biti, ni za ono što je,
ni za ono što je bilo, ni za ono što jesmo...
nikad mi koža nije toliko reagirala na nečiji dodir,
nikad nisam toliko drhtala na običan prelazak dlana mojim ramenom.
puno toga bilo je nekad, ali još više nije bilo nikad...
i nije važna činjenica "nikad", već je važan ovaj feeling...

leptirići u zraku...
leptirići u trbuhu...
sunce je napokon tu...
sretna sam...
rekli bi vi:"ajd, napokon!"...
:)
a bez nekog posebnog razloga...
sretna sam sama sa sobom...
i s vama...
svima...
i nek tako ostane...
jer napokon je dobro...
sve oko mene...
i u meni...
frrrrrrrrrrrrrrrr