Haj-hi, haj-ho....

Ja dok sam bio jako mali, kao i većina mojih vršnjaka imao sam mamu i tatu. Oni bi mene, kad bi došlo ljeto, poslali baki u jednu drugu državu kako bi na miru mogli svemirskim brodom otploviti svaki na svoj planet, jedan od drugog udaljen grilijardama svjetlosnih godina, sa kojih se nisu mogli vidjeti dimni signali, kojima su inače komunicirali. 
Nevjerojatno, ali upravo u to doba roditeljskog autizma rodio se moj mlađi brat. U kasnijim razvojnim fazama svojeg života, kad sam već ponešto doznao o seksualnosti, rodama i kupusu, zlurado bih znao primijetiti da je moja majka živi primjer da začeće po duhu svetome nije isključivo biblijska zajebancija, ili da je u najmanju ruku tu svoje prste, a i neke druge inokosne organe imao poštar, ili vodoinstalater. No,  ko za inat moj mlađi brat nalikovao je mom ocu više od mene, tako da sam samome sebi ipak morao priznati da je i moj brat nastao na nekako sličan način kao i ja. 
Dok je bio mali, moj brat rastao je poput svakog drugog djeteta. Puzao je livadama svoga djetinjstva, jeo čokolina, bejbi pape, gliste i ostalu hranu obogaćenu proteinima i vitaminima, a kad je puzanje zamijenio hodanjem, otkrio je mnoge društvene igre poput razbijanja prozora, pokazivanja guzice susjedu Tomeku i igre partizana i nijemaca u kojoj je uvijek, ali uvijek, on bio Sirogojno. Nikad Boško Buha. Sirogojno je pravi frajer, rekao bi. On je preživio rat. Jebalo mu se što je Boško imo svoj film, moj mlađi brat uvijek je bio praktičan, čak i kao dijete. 
Dvadeset godina nakon Sirogojna, nakon otprilike tri overdosea i osam godina tumaranja po raznim komunama, moj mlađi brat ima polovicu razjebane obitelji, jetru veličine lubenice i nekakvu polušansu za novi život. Iz te polušanse bi možda neki Pele stvorio priliku za gol, ali kad vidim svog umornog brata čisto sumnjam da bi on mogao biti taj Pele. 
Što sam zapravo htio reći? I što zapravo cijeli ovaj niz godina želim reći?… Mali… kad te vidim, digne mi se kosa na glavi od svih onih slika što mi protutnje mozgom u toj nanosekundi. I ubio bi te najrađe zbog milion stvari za koje si direktno, ili indirektno kriv, a uništavale su mnoge živote, dok si ti mislio da je važan jedino onaj tvoj. I odrekao bi te se preko svih novina, čak i preko Modre laste i Smiba. 
Jebi ga, mali. Cijelo ovo vrijeme ti zaboravljam reći da te volim. Beskrajno. I budi Sirogojno i dalje.

Ja dok sam bio mali imali smo livade i susjedovu trešnju. Imali smo i susjeda čija je bila trešnja i koji se pravio da nas tjera s nje, dok smo se mi klinci pravili da je ko fol mažnjavamo. Poslije bi nas znao poslat po novine, il po litru mlijeka i ostavit nam restl od stotice.
Dok sam bio mali, imali smo šumu iznad grada i svaka bukva je nosila naše inicijale. Oni šta spašavaju kitove po Grenlandu bi se zgrozili na rečenicu iznad, al unatoč tome, šuma je preživjela, dapače, vjetar ljeti još uvijek onako zastrašujuće šumi kroz krošnje pred oluju. Bar nešto je ostalo isto.
Ja dok sam bio mali, bilo je i jabuka i krušaka i šljiva i kuruze po poljima za mažnjavat pa se poslije sjest uz vatru i peć. Sanjao sam to neku noć, zbog toga sam ujutru bio sav sjeban, osjećao sam se ko da sam došao iz nekog paralelnog svemira.
Nažalost, nisam. Nakon šta sam stao u dvadeset kilometarsku kolonu na putu prema poslu, shvatio sam da je ipak ovo ovdje realnost.
A ja, nakon što je bilo sve ono dok sam bio mali, nisam spreman za nju.
Jebi ga. Priznajem.

Ja dok sam bio jako mali, onda je novac bio jako rijetka stvar. U to vrijeme termin "kuna" imao je dva nedvojbena značenja: s jedne strane označavao je životinju plahe naravi, koju bi obično svako prosječno dijete miješalo sa oposumom, nutrijom, ili vidrom, a s druge strane ovaj termin se od milja rabio u predkoitalnoj fazi, kada bi žena želeći od muškarca trunak kunilingualne nježnosti rekla: "aj mi daj koju kunu, majketi."
U to prethistorijsko doba, naša se moneta, po uzoru na moderne ekonomije (Kuvajt, Saudijska Arabija, Indonezija) ponosila imenom "dinar". Od samog njenog začetka pa do kraja, ovaj termin je bio sinonim za svakorazne devalvacije, denominacije, inflacije i ostale felacije, koje našoj nacionalnoj moneti nisu osiguravale baš neki međunarodni kredibilitet, kakvog bi ona jamačno zaslužila, samo da oni iz raznih monetarnih fondova internacionalnog tipa nisu bili zavidni i jalni.
Jer, ako je negdje cvala perspektiva, onda je to bilo baš tu i baš tada. I doista! Bilo je to vrijeme u kojoj je plaća od nekoliko milijuna bila normalna pojava. Standard je bio tako jak, da smo tada iz čiste pizdarije i obijesti prema cijelom svijetu oko nas, odredili da cijena litre mlijeka bude milijun i po dinara, tek tolko da pokažemo snagu kupovne moći, koju ima naš prosječan građanin.
Međutim, kada bi broj nula na novčanici prijetio potrebom da se ista proširi za desetak centimetara, ne bi li sve stale na nju, onda bi se uvijek našao netko praktičan koji bi reko da od sutra ono šta je bilo milijarda sada vrijedi jedan dinar. Međutim, nemoš ti samo tako iskorijenit ono što je praksa dala, pa se tako još uvijek za ono šta je vrijedilo 15 dinara, govorilo da košta 15 milijuna, a za ono šta je koštalo, primjerice, dinar i po, kazalo se da vrijedi sto i pedeset tisuća, i tako dalje.
Tako sam i ja, kad sam bio mali i krenuo u školu, upao taman u jednu od tih denominacija. Kako sam bio dobro dijete i uzoran pionir, tako je bilo nužno da imam i dobru baku.
Tako sam jednom imao sedmi ili osmi rođendan, ne sjećam se više točno, ali se sjećam da mi je baka osim gumenog Šilje, poklonila i 10 dinara pa nek si kupim bombone, ili mikića. Naoružan samosviješću i bogatiji od Fort Knoxa, ušao sam taj dan prije škole u dućan, ne bih li se prije nastave pojavio sa lizalicom u ustima, izazivajući pritom svu moguću zavist cijelog razreda.
Stao sam se sa svojih 10 dinara pred blagajnu i upitao zlu prodavačicu kolko koštaju karamele. "Osamsto tisuća", rekla je ona. Hm... osamsto tisuća bilo je puno više od onih deset dinara, razmišljao sam si ja. "A pošto tortica?", pitam ja. "Četiristo trideset tisuća", bilo je uporno zlo đubre. Nakon nekoliko pokušaja, već vidno ojađen, upitao sam: "A pošto lizalica?", vjerujući da barem taj artikl mora biti ispod vrijednosti koju sam držao u ruci, k vragu. "Osamdeset tisuća", smiješila se prodavačica osmijehom Josefa Mengelea...
I tako. Izašao sam zbunjen iz dućana, ne znajući u koju zonu sumraka sam sada upao. Pred mojim očima vrtjele su se kuće, ljudi, brojevi i bomboni. Ipak, poslije škole otišao sam kod Đevđetija na šampite. Koštale su dva dinara.
Često sam poslije znao viđati zlu prodavačicu. Kako sam ja rastao, tako je ona starila. Onda je najednom nestala. Sve do jutros. Čekajući danas ujutro uputnicu za iščačkavanje ušne masti kod otorinolaringologa, vidio sam i nju - rezigniranu staricu s dalekim pogledom uprtim u jedan od zidova ambulante. K vragu, kolko sam joj htio ispričati ovu priču!!! Ali nisam. Jebi ga. Bilo mi ju žao. Mislio sam si, dovoljno je to što znam da nema unuka kojemu bi dala deset kuna. A znate kako znam da nema? Znam, jer unuke imaju samo dobre bake.

Ja dok sam bio mali, bio sam strašno osjetljiv na sunce. Ljeti sam smio izlaziti samo ujutru i u sumrak, a vjerojatnost da ću gradit kule u pijesku na sunčanoj plaži bila je manja od vjerojatnosti da ću izumiti lijek protiv dijareje od esencije mahovine što sam je izgrebo sa kineskog zida.
Liječili me dermatolozi, sociolozi, psiholozi, kinolozi, internisti, eksternisti, komformisti, traktoristi i bigamisti, al se sve svodilo na onaj automehaničarski princip da svaki idući doktor zna bolje od onog prethodnog, uz neizbježnu rečenicu da "koji je kreten djetetu prepisao terapiju od kojeg bi se konj od muke sam smoto u salamu". Prolazile su godine, a jedini efikasan lijek i dalje su bili dugi rukavi u kolovozu.
Igrom slučaja i kolopletom okolnosti, kako to već obično i biva, izliječio me narodni mudrac, travar, vidar i vidovnjak, koji se sa mnom u istom kupeu vozio na redovnoj liniji Zagreb - Strizivojna/Vrpolje. Reko je: "A šta ti, dijete, ne bi jeo mrkve? Aha! Onako ko zeko: žnjap žnjap. To će tebi pomoć."
Više iz očaja, a manje gonjen snagom travarskog autoriteta, taj dan pojeo sam svoj prvi kilogram mrkve. I šta reć? Da ne ulazim u analize biokemijskih procesa, koje ni sam ne shvaćam, a koje su se u mom tijelu mogle zbivati, ali i nisu morale (kako se stručno izrazio jedan ugledni liječnik zapanjen mojim naglim iscijeljenjem), ja ne samo da sam, eto, prizdravio, već sam počeo tamnjeti čak i na umjetnom svjetlu.
Naravno da jedna stvar uvjetuje drugu, tako da sam kroz godine razvio vrlo razvidnu ovisnost o mrkvi, al baš me briga. Napokon i ja mogu graditi kule u pijesku na sunčanoj plaži.
I na kraju svega... gospodine travaru i narodni mudrače...ja vam zapravo nikad nisam stigao zahvaliti. Tad sam vas vidio prvi i zadnji put. Volio bih da ovo čitate, jer bi vam se makar na ovaj način volio reći hvala. Doduše, ako ovo čitate, svaka vam čast, jer bi onda morali imati preko devedeset godina i mašala ste poživjeli. Hvala vam za mrkvu!

Mi dok smo bili mali, svi smo htjeli bit Sandokan.
Sandokan se pojavio negdje u tranzicijskoj fazi između Save Kovačevića, Boška Buhe i Sirogojna, pa prema Rambu, Rockyju, Conanu, Georgeu Michaelu i ostalim tetkicama. Kad malo razmislim, mislim da su i Rambo i Rocky htjeli bit Sandokan isto. George Michael je vjerojatno htio bit Marianne. Njemu se želja jedinome ostvarila.
Osim što se borio protiv Engleza, fejk tigrova tajvanske proizvodnje, prodanih duša i malezijskih kvislinga, Sandokan je imao još jedan adut spram svojih komercijalno jačih protivnika poput Kodžaka i šerifa iz New Yorka. Imao je, naime, album sa sličicama.
Neću nikad zaboraviti vrele ljetne dane, kada sam sa špilom sličica, pošteno zarađenih na kokanju pred školom, hitao kući da u album ulijepim hrpu samoljepljivih dokaza da sa Sandokanom nema zajebancije. Nakon toga bi mi klinci svi zdušno trenirali onu scenu kad Mariannina dadilja s dva maigerija i špagom u zraku skenja četu malezijskih švaba i domaćih izdajnika, koji oće otet dijete. Neću da se falim, al bio sam najbolja Mariannina dadilja.
Zašto vam sve ovo pričam? Zato šta ne mogu nać Sandokanov album sa sličicama. Imam i Heidi i Muppet show i sve fudbalere i timove i Povratak otpisanih. Al Sandokana nema nigdje.

Šteta je kidati dnevnike. Jer ako na tako heretičan način mehanički djeluješ prema vlastitoj povijesti, vrlo lako ti se može zadesiti da zaboraviš da je, naprimjer, 7. ožujak 1990. bio topao sunčan dan sa svojih 16 stupnjeva.
Ja dok sam bio mali, onda sam ja pisao dnevnik. Ne zato jer sam bio nešt specijalno literarno nadaren, već stoga što su se tektonske ploče mog tinejdžerstva opasno počele sudarat jedna o drugu, prijeteći da svoje potresne efekte sublimiraju u neku subverzivniju djelatnost poput vezenja goblena, ili vrtlarstva. Zbog toga sam radije odabrao pisanje dnevnika.
Nakon jednog stanovitog vremena, moja preodveć znatiželjna roditeljka nanjušila je da njeno dijete, na njene nagle ulaske bez kucanja u njegovu sobu, ne reagira tek samo buntovničkim anatemama poput "daj-kucaj-kozo-stara", ili "jebo-ti-pas-mater", već je počesto zatvaralo neki prastari rokovnik sa slikom drugova Tita, Marksa, Engelsa i Koče Popovića Starog i naslova "Železničari - Sretnu Novu 1985. godinu, želi vam vaš sindikat!" na prednjoj strani.
Roditeljka je jedno jutro, dok se dijete školovalo, tajno interveniralo po njegovim ladicama, a dijete je saznavši to, dnevnik ljutito i povrijeđeno bacilo u smeće. Blesavac. Mogo sam ga samo malo bolje sakrit.
Kako bilo da bilo, nakon jednog vremena, otvorio sam neki drugi sindikalni rokovnik i njegove prazne strane počeo ispunjavati svakodnevicom.  Tada mi se ta svakodnevica činila možda previše svakodnevnom. Danas odiše tako toplo i domaće.
Da nisam, ne bih znao da 7. ožujka 1990. ne samo da je bilo 16 proljetnih stupnjeva, nego sam si kupio i traperice. Baš lijepo.

Odma da vam kažem jedno: osmi patuljak, on je ko neka siva eminencija. Patuljasto siva. On je kum svih patuljaka. Ako ste tipovi koji se ne mogu maknut s mjesta bez da vizualiziraju stvari, onda ga možete vizualizirati kako sjedi i gladi patuljastu mačku, a ostali patuljci mu dolaze u sobu jedan po jedan i traže nešt sitnog za perec, pivo, ili pola sata sa Snjeguljicom.
Prava priča počinje kad sam bio mali. Onda su meni tata i mama za uspavanku pričali što izmišljene, a što istinite priče, nakon čega ja do dugo u noć ne bih mogo usnut pa sam zbog toga drugi dan bio sav zakurac u vrtiću, al to sad nije tema priče, nego je tema o tome da je moj otac jednom kad je bio pijan, pobrko broj Betovenovih simfonija i Andersenovih patuljaka pa mi je ispričao priču o Snjeguljici i jednom patuljku više nego što je trebalo.
Iako dijete, znao sam da su time poremećeni fundamenti pravila zlatnog reza u literaturi, ali to nije bilo bitno. Ono što mi se u tom segmentu posebno svidjelo, bilo je to što je u slavnoj očevoj interpretaciji navodni patuljak imao nadimak Klempavko.
Rekoh sebi, prodano. Živio Klempavko.