Zelene oči moje drage...

naučiti trik

http://www.youtube.com/watch?v=1FE_dxZi9pE

 
http://www.youtube.com/watch?v=fnCspy7Xy7c

Nekome se ovo može činiti kao suvišno pitanje. Drugima se opet može činiti kao suvišno pitanje, ali iz suprotnih razloga. U svakom slučaju, ovo je jedno od ključnih pitanja u radu na sebi, koje direktno vodi pitanju smisla života. U svakom obliku rada s ljudima, a posebno sam toga bila sve više svjesna dok sam radila kao socijalni pedagog u školama, to je točka na kojoj razvoj ili kreće uzlaznom putanjom, ili se zaustavlja. Posebno u radu s 'problematičnim' obiteljima i pojedincima, ne može se očekivati promjena dok god osoba prebacuje odgovornost na vanjske okolnosti - a s najvećim brojem ljudi teško je uopće načeti tu temu bez gubitka njihovog povjerenja.Kako me osobno prilično iritira kad se od mene zahtijeva da nešto vjerujem samo na temelju nečije riječi ili uvjerenja, isto nastojim ne tražiti od drugih. Međutim, psihologiju, a posebno duhovnost, iznimno je teško pretvoriti u brojke, pravila i materijalne dokaze, a tako će i ostati. Službena psihijatrija priznaje (koliko mi je poznato) isključivo psihoanalitički Freudov pristup kao terapiju; svi ostali psihoterapeutski pravci smatraju se 'alternativnima' i nedovoljno znanstveno dokazanima, premda se nekolicina njih u stručnim krugovima priznaje i cijeni. Međutim, niti Freudova teorija nije niti izdaleka znanstveno dokazana - priznata je vjerojatnije zbog opće proširenosti (a do pred nekoliko desetljeća i zbog nedostatka bilo kakve alternative) nego zbog dokazanosti, a sve se više smatra zastarjelom i punom ishitrenih zaključaka, pa i manipulativnih pristupa. Svatko od nas prije ili kasnije počinje se pitati o smislu života i vlastitoj prirodi. Mnogim ljudima je potrebna snažna emocionalna ili materijalna kriza da ih istrgne iz orijentiranosti na materijalne aspekte života i potakne na razmišljanje. Ponekad tek kad smo suočeni s vlastitom patnjom ili patnjom drugih ljudi, počinjemo se pitati što je svrha života, jesmo li samo proizvod materije prepušten na milost i nemilost slučaju - ili ipak više od toga? Jesu li sve naše misli, emocije, ljubav za koju smo sposobni samo produkt kemijskih reakcija u našem tijelu - ili je možda obratno? Kao i sa znanstvenim teorijama, i tu postoji mnoštvo mišljenja, spekulacija, širokoprihvaćenih uvjerenja koja se s vremenom počinju doživljavati sputavajućim i suhoparnim, te se iznalaze nova... a ono u čemu moram dati za pravo onima koje cijelo područje duhovnosti i alternative a priori odbija, jest činjenica da je to idealno područje za manipuliranje lakovjernima.Hoće li netko vjerovati u nešto ili ne, presudna je njegova emocionalna spremnost, pa i volja i želja da se u to vjeruje - to je slučaj s bilo kojom vrstom uvjerenja. U prirodi svih nas kao ljudskih bića je da svoja uvjerenja ne biramo putem racionalnog uma, nego putem emocija, koristeći cijeli niz obrambenih mehanizama da filtriramo nove informacije kako one ne bi previše uzdrmale naš postojeći pažljivo izgrađen sustav uvjerenja. Nekad prihvaćamo neka uvjerenja ili riječi neke osobe čak i samo na temelju nade da će nam to pomoći. Treba li samo zbog toga područje duhovnosti i unutarnjeg iskustva potpuno zanemariti? Mislim da to nije mudro.U području duhovnosti nastojim slijediti svoj snažan unutarnji osjećaj istine i povremena intenzivna unutarnja i vanjska iskustva. Primjećujem da mnoga od tih iskustava i osjećaja dijelim ne samo s brojnim ljudima s kojima dolazim u dodir, nego i s milijunima ljudi širom svijeta (bar sudeći po nakladi nekih od meni dragih knjiga). Nastojim izbjeći prihvaćanje previše detaljiziranih i specifičnih pravila, jer mi se ona u većini slučajeva čine proizvod ograničavajućih uvjerenja koja zahtijevaju kruto ponašanje u realnom životu. Kako je život previše raznolik da bismo ga mogli strpati u kutije i katalogizirati, radije se orijentiram na što je moguće sveobuhvatnije ideje.Vjerujem da su naša tijela duboko povezana s našim nesvjesnim umom i unutarnjom mudrosti, te često koristim tijelo kao 'barometar' za provjeravanje smislenosti pojedinih informacija. Drugim riječima, naša podsvijest i tijelo percipiraju i reagiraju na mnogo finiji i obuhvatniji način nego naš racionalni um, a ako dovoljno svjesno i pažljivo pratimo tijelo, primijetit ćemo kako reagira praktički na svaku našu misao. Na neke od njih odgovorit će stezanjem i nelagodom, koliko god ponekad suptilnom, a na neke osjećajem radosti, opuštanja i širenja. Kad god uzmem vremena da ispitam i prevedem u riječi i najmanju nelagodu ili stezanje u tijelu kao reakciju na neku ideju, obično se ona pretvori u vrlo smislen i mudar prigovor.Kao pravilo, prihvaćam isključivo one ideje koje u mom tijelu izazivaju potpuno pozitivnu i radosnu reakciju. Naravno, pritom je uvjet, ako već nemam materijalne dokaze ni za ni protiv, onda barem da ih mogu doživjeti logičnima i racionalno prihvatljivima. Jedna od njih je i ideja da nismo nemoćna bića prepuštena okolnostima, nego da sami stvaramo i privlačimo okolnosti u svojem životu, po načelu da ćemo privući vanjske okolnosti koje odražavaju naš unutarnji svijet.Pojedinci koji nastoje znanstveno prezentirati ovu ideju, obično se ograničavaju na racionalni dio objašnjenja: ako u nešto ne vjerujemo, imat ćemo mnogo manje hrabrosti, želje i motivacije uopće pokušati krenuti u tom smjeru, a pogotovo ustrajati. Pritom se ističe ustrajnost i vjera u sebe gotovo svih pojedinaca koji su stvorili nešto istinski veliko i obilježili ljudsku povijest. Ipak, ova ideja nadilazi razinu same konkretne akcije u vanjskom svijetu i obuhvaća još dva koncepta: prvi je da na energetskoj razini naše misli i emocije privlače sličnu energiju izvana, a drugi da na nad-svjesnoj razini ta iskustva oblikujemo kako bi nam na najbolji mogući način pomogla u našem razvoju.Ovaj koncept donosi nam svijest o moći, odgovornost, osjećaj smislenosti života jači nego što ga bilo koja druga ideja može dati. Kakvog smisla ima zemaljski život pun napora i često patnje, ako patnja nema svrhu? Što je logičnija svrha izazova i patnje nego razvoj i učenje? Nije li za očekivati da osobna (a i kolektivna) evolucija ima određene zakonitosti i strukturu? Kako bi to bilo kad se ne bi mogli nadati da će, kako malo - pomalo napredujemo, naš život postajati sve kvalitetniji i sretniji, umjesto da se uvijek iznova suočavamo s istim oblicima patnje? Nije li logično da su naše misli te kojima oblikujemo svoja iskustva i svoje lekcije, budući da upravo naše misli i emocije pokazuju stanje naše svijesti; koliko smo napredovali i što još trebamo naučiti? Nema teorije koja nam istovremeno može donijeti toliku svijest o vlastitoj vrijednosti, a istovremeno toliko potaknuti preuzimanje odgovornosti. Počinjemo biti svjesni da je isključivo na nama odgovornost za sva naša iskustva i kako ćemo na njih reagirati. To nije nametnuta odgovornost pod prijetnjom krivnje, nego odgovornost koja donosi moć i motivaciju. Više nema potrebe za zamjenskim pokazivanjem moći nad drugim ljudima ili prebacivanjem krivnje na druge, jer prepoznajemo uzroke i posljedice takvih impulsa.Službena psihologija prepoznaje i priznaje da kao djeca doživljavamo sebe kao uzrok svega što se događa oko nas. To je razlog zbog kojeg djeca preuzimaju toliko odgovornosti za ponašanje, osjećaje, ponekad i iskustva drugih ljudi. Djeci je svojstveno i ono što se (često pogrdno) naziva 'magijskim razmišljanjem' - vjerovanje da možemo stvoriti određene okolnosti ili događaje samim time što to želimo. Ako je to (uz želju i očekivanje za bezuvjetnom ljubavlju) prirodan i instinktivan način na koji u najranijoj dobi doživljavamo svijet - ima logike u pretpostavci da se radi o vrlo dubokom instinktivnom sjećanju na realnost iz koje dolazimo (i u kojoj, zapravo, uvijek i ostajemo).Sjećanje na to ubrzo se gubi i zamjenjuju ga vrlo snažna uvjerenja o nemoći i osjećaj da vanjske okolnosti kontroliraju nas, zbog vrlo spore manifestacije posljedica u odnosu na uzroke u našem svijetu, koje je zbog toga teško povezati i prepoznati, te iskušenja često teških, zastrašujućih i nerazumljivih za dijete. Okolina taj proces svesrdno potpomaže svojim strahovima, upozorenjima i opomenama djetetu, te žaleći se pred djetetom na svoje uvjete života.Sigurno postoje područja u vašem životu u vezi kojih se osjećate nesigurno i godinama, možda i desetljećima, doživljavate vrlo slična iskustva i obrasce, dok u drugim aspektima života uspijevate, a da ni ne razmišljate naročito o njima. Vjerojatno znate pametne i sposobne ljude kojima se, bez obzira čak i na najpovoljnije vanjske okolnosti, uvijek iznova nešto ispriječi na putu, a očekivanja izjalove. Možda poznajete i ljude čijim se uspjesima u pojedinim područjima potajno čudite: izgleda kao da ih postižu bez napora ili brige, čak i u naizgled nepovoljnim okolnostima. Ako istražimo bilo koji od takvih slučajeva, uvijek ćemo otkriti strah, brigu i nepovjerenje u slučaju kroničnog neuspjeha, te optimizam i prirodno, opušteno očekivanje povoljnog rješenja u područjima kontinuiranog uspjeha. Slučajnost? Možda, ali nikad još nisam upoznala ljude kod kojih bi bilo obratno.Promatranje iskustava koja privlačimo zapravo je najbolji način otkrivanja kakva uvjerenja nosimo u sebi, budući da su mnoga od tih uvjerenja vrlo suptilna i nesvjesna. Neka uvjerenja su nam toliko duboko ugrađena u temelje karaktera da možemo imati teškoće u tome da ih uopće percipiramo kao nešto što bi se moglo promijeniti. Upravo izbjegavanje prepoznavanja i suočavanja s tim dubokim i iznimno utjecajnim uvjerenjima, ono je što mnoge ljude ometa u razvoju i drži u stanju stagnacije.Posebno ako smo se tek susreli s idejom pozitivnog razmišljanja, možemo biti u iskušenju da je doživimo i koristimo prilično površno, kao način izbjegavanja suočavanja s dubljim emocijama i pokušaj da se na brzinu izmijeni realnost. Često se očekuju promjene nakon samo površnog rada na sebi - npr. mehaničkog ponavljanja afirmacija ili vizualizacije. No, prema mom iskustvu, to jedva da i dotiče dijelove nas koje smo otcijepili i duboko potisnuli. Soulwork tome dodaje ideju da su sva uvjerenja stvorena u odnosima s važnim drugima i imaju svrhu očuvanja tih odnosa. Negativna uvjerenja u pravilu se stvaraju u trenucima traume i njihovo stvaranje zahtijeva odbacivanje dijela našeg izvornog identiteta. Rad s ovim aspektima neophodan je za trajnu promjenu uvjerenja - a vaša iskustva najbolji test uspjeha.

Windows.Genuine.Advantage.Validation.v1.5.708.0.CRACKED-ETH0.rar

"Giordanu Brunu u čast, njemu pogubljenom na Campo del Fiori 17. 02. 1600- te godine. Tog jutra je iz tihe lomače jedna Legenda poletjela u nebo. Gioradnu Brunu stvoritelju svjesne spoznaje ove čudesne energije, koju već stoljećima nazivamo Ljubav posvećujem ovu predivnu melodiju iz Le Jardin De Mélodies i ovaj tekst.Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem.
Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.
Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek na sebi svojstven način sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo.
Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio.
Giordano Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje.
Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio.
U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.
Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio."Ova predstava je smišljana četristo godina""Rim pere ruke prekasno""Pogledaj dolaze glumci"
S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja." prisjetih se podataka iz nedavno pročitane knjige "Giordano Bruno ili ogledano beskonačnosti"
"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz svjetskog nasilja."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
Sjetih se knjige" O herojskim zanosima" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti.
Učinilo mi se da čujem njegov glas:"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo."U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene.""Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra."Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili.""Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući""Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba""Kako to znate?""Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše."Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik"Zar čitaš moje misli?""Osjećam ih."
 
Shvatih sve ozbiljno pa tako i smrt jednoga pjesnika od prije četiristo godina. Moj miljenik je imao dva problema. Prvi jer je pokušao pomiriti katolicizam i neoplatonizam uzevši pri tome Epikura za duševnog oca te sukladno tome volio tjelesna uživanja i žene i to toliko da nije mogao dana bez njih i njihovih milovanja. Pošto nije bio ni blizu onog što bi se moglo nazvati ljepotanom možemo pretpostaviti da mu je dar govora bio neodoljiv.
Drugi problem je bio, junačio se da je spavao sa više žena nego kralj Solomon koji je ako ćemo vjerovati Bibliji, a trebali bi, spavao s više od tisuću.Govorio je: "Hodati, ljubiti, plivati, rasti, osjećati, živjeti i umirati nije ništa drugo do kretanje u krugu"... Kardinal Belarmino je mislio da to znači da ne vjeruje u euharistiju,sveto trojstvo, da zastupa postojanje više svjetova, vjeruje u seobu duša, jede meso petkom i spava s bezbrojnim prostitutkama....E što je previše je previše...mislio je kardinal i  spalio ga!
Zapalimo danas svijeću za tog čovjeka koji je vjerujući u ljubav spremno otišao u plamene jezike srednjevjekovnih lomača."

http://www.youtube.com/watch?v=NRqtKLskPQs
 

http://www.youtube.com/watch?v=dzGCPUV5yXk

http://www.youtube.com/watch?v=pG4WRNPA-Mc

http://www.youtube.com/watch?v=xl7Hd2r0LOs

zove me supruga na novi site www.iskrica-nova.com, kaže, fotke se direktno stavljaju na blog, a ne ovako komplicirano kao tu. Razmišljam jel' da je slijedim ili joj ovdje ostanem vjeran.