Apsolutno je apsolutno i...

Ustao sam rano iz kreveta, onako bunovan i ćorav dok sam našao svoje papuče smrzle mi se noge, jer sam ih cijelo vrijeme držao na ledenom podu. Ovdje mora biti da ima duhova, jer kako su mi šlape mogle svršiti ispod kreveta. Cijeli sam se stresao dok sam otišao do zahoda i pet minuta sam čeprkao po gaćama dok sam ga pronašao. Skupio se jadan kao dogorjela cigara, ostao samo pikavac. Srećom bilo je neke koristi dok sam bio mlađi sad ga mogu objesiti na klin. Koliko sam bio bunovan, a uz put i ruke mi nekako previše drhte u zadnje vrijeme tako da sam ispišao cijelu školjku. Ubiti će me nevjesta od kad to vidi, jer moja, Bog joj da pokoj, jedino se može svađati sa Petrom da joj otvori vrata od raja, ali nisam baš previše siguran da je išla u tom smjeru. Dolje će joj bar biti toplije, jer u zadnje vrijeme su jako hladni dani. Nakon toga sam se umio i obukao. Znao sam da se još nitko neće dignuti, pa sam skuhao kavu i pripalio cigaretu u znak protesta prema doktoru koji mi je rekao da moram malo smanjiti pušenje, jer da to šteti zdravlju. On će meni o pušenju, a vidio sam ga neki dan u kafiću gdje zalazim, kako puši cigaru za cigarom, a oko njega se dimilo kao oko parne lokomotive. Kad sam bio gotov sa kavom probudila se nevjesta, a ja sam na brzinu pobjegao iz kuće sa opravdanjem da idem kupiti kruha. Znao sam da će mi biti puno bolje da što prije pobjegnem vani, opravdati ću se kasnije da to nisam bio ja kad se dogodio incident sa WC školjkom. Dok sam još bio na izlaznim vratima počela je vikati, ali ja sam se već brzo spuštao niz stepenice, pa brzo na ulicu. Srećom nije izašla na prozor i budila susjede, a i ubrzao sam korak kako se to slučajno ne bi dogodilo. Uvijek se pridržavam one naše stare poslovice: Daleko od očiju, daleko od srce. Proći će nju to dok se vratim, a morati ću uzeti bar tri tople krafne sa čokoladom da se opravdam. Otišao sam u pekaru, na brzinu kupio topli kruh, krafne i još neke slastice sa kojima ću obradovati unuke. Nakon toga otišao na klupu i sa svojim godišnjacima pretresao sve tračeve i vijesti koje su se dogodile od jučer. Nakon toga sam otišao u dućan i uzeo Linoladu, jer su mi unuci rekli da marmelada više nije jako popularna. Kako im mogu ne ugoditi, jer kad me samo onako milo pogledaju, odmah bih im dao sve što imam. Nevjesta me odmah napala kad sam se pojavio na vratima, ali sam je nekako uspio oraspoložio sa tri još uvijek tople krafne. Sreća moja što voli slatko. No kad je vidjela što sam kupio unucima, odmah otvorila paljbu na mene, jer za koga je ona kuhala onu pustu marmeladu i sad je nitko neće da jede. I još mi je rekla da dok ne pojedu sve što se nalazi u boci da neće jesti ništa drugo. No sreća moja što su se u međuvremenu probudili unuci i kad su vidjeli što sam im kupio odmah su me se počeli grliti i ljubiti. Nevjesta me samo pogledala i rekla mi da ću ja morati pojesti sve ono što je ona spremila za doručak ako oni to ne pojedu, ali spasili me unuci, sve pojeli i čak na kraju popili mlijeko. Kad su sve pojeli i spremili se za u školu, izašao sam sa njima kako bih pripazio na njih dok ne stignu do škole. Kad smo došli do prvog dućana morao sam im kupiti lizalice, jer su mi rekli da neće preko ceste ako im ne kupim. A što ću kad lako popustim, ali rekao sam im samo pod jednim uvjetom, da to ne govore svojoj mami kad se vrate kući. Na što su oni normalno, odmah jednoglasno pristali. Nakon što sami ih odveo preko ceste u školu, otišao sam do kafića i sjeo sam vani, jer je bilo lijepo sunčano vrijeme. Konobarica lijepa, ne mogu reći, ali brate mili kada joj je cijeli svijet propao u zemlju ovo jutro. Nakon deset minuta se ipak upristojila maknuti od jutarnjih novina koje je čitala i sa izrazitim nezadovoljstvom u glasu pitala me što ću popiti. Poželio sam joj dobro jutro, a ona je samo komentirala da možeš misliti kako joj je dobro. Nakon toga sam naručio kavu i čašu mineralne. Desetak minuta kasnije, nakon što sam već popušio jednu cigaru i pročitao pola novine donijela mi je kavu koja se već gotovo ohladila. Uz to mi je rekla da odmah mora naplatiti kavu, jer da joj je gazda tako rekao. Dok sam joj plaćao, pitao sam je zar je kavu išla skuhati kod kuće, a ona me poslala k vragu i vratila se čitanju novina. Komentirao sam uz put da je mušterija uvijek u pravu, ali samo je odmahnula rukom i izgubila se u unutrašnjosti kafića. Nakon pola sata kad sam prelista cijele novine shvatio sam da se ništa konkretno nije dogodilo u svijetu: tek par auto bombi u Iraku, naše kukanje kako trebamo u Evropu, pa onda gomila laži i prepucavanja naših političara jer treba nekako zaraditi plaču u saboru, iako ih se često ne može vidjeti u zastupničkim klupama, ali brate znaju me nasmijati do suza, jer već godinama muljaju nama penzionerima kako će nam vratiti dug i mole boga da nas što više u međuvremenu umre.  Ipak nešto me malo oraspoložila strana sa sportom jer tu bar nešto i napravimo, a kad sam kod toga moga sam poviriti u kladionicu pa staviti pet kuna na utakmice, tu bar imam neke šanse, jer po vladi bih mogao krepati dok dignu penziju. Osim toga popodne će mi biti ispunjeno, buljiti ću u teletekst na televiziji, a možda i pogledam sa sinom kad se vrati sa posla koju utakmicu. Kad sam došao do kladionice u njoj gužva kao u vrijeme kada nije bilo kave za kupiti, pa smo morali čekat u redu. Ja ne znam, ali imam osjećaj kao da dijele novce. Znam ja da to baš i nije istina. Ja pogodim u mjesec dana jedva jednom i to ako imam puno sreće jer uvijek, da mi prostite na izrazu zasere stvar jedan par. Nakon pola sata sam uspio uplatiti listić, upravo na vrijeme za pogledati seriju koja počinje u podne iza dnevnika. Nevjesta i ja se tu super slažemo i dobro se izvičemo na sve one bandite iz serije. Nakon što je završila serija kad su svi došli što iz škole, što sa posla napokon ručali. Poslije toga malo sam prilegao, jer treba ručak da mi se smiri. Probudio sam se oko pet sati popodne i otišao malo na karte u naše okupljalište, a možda i bacim koju partiju šaha. No ako vidim Antu odmah ću odustati od šaha, jer on misli po pola sata prije no što pomakne potez i na kraju uvijek izgubi ma koliko mislio. Srećom nabavili smo televiziju koja ima teletekst, tako da smo mogli igrat na karte i pratiti rezultate. Svako malo od nas bi počeo vikat kako je nogomet namješten kada bi mu propao listić. Na kraju sam i ja zgužvao listić, ništa od dopunske penzije kojoj sam se nadao, ali biti će bolje sutra. Otišao sam nakon toga doma i pogledao na HTV dnevnik. Poslije toga sam pronašao čak i nešto za pogledati na ovim televizijskim postajama koje ne plaćamo, ali brate mili kad je neka dobra emisija ubace toliko reklama da mi idu na živce i izgubim svaku volju to gledat. No ne mogu reći da nisam upućen kad idem dućan, jer znam koje uloške trebam kupiti, koje pivo trebam popiti, koji prašak je najbolji, koji automobil sigurno neću kupiti i tako još puno toga. U neko doba noći sam se probudio, jer sam malo prispao dok sam gledao televiziju. Otišao sam oprati zube, jer već je bilo jedanaest sati, poželio svima koji su ostali dalje gledati televiziju laku noć. I to je bilo to za današnji dan, sreća bio je ispunjen. Nadam se da će i sutra biti tako. Laku noć svima.

Kutija i posjetnica ležalle su na malom stolu u laboratorija u jednoj od komora napravljene od neprobojnog stakla. Iznad stola visjele su dvije robotske ruke pomoćnice kojima se pregledavao sadržaj kutija. Još jedna neprobojna staklena pregrada štitila nas je od eventualne eksplozije ili opasnih kemijskih supstanci koje su se mogle nalaziti u raznim sadržajima. Zvali smo je Fort Knoks, jer je bila potpuno sigurna. Bart kojeg smo od milja zvali Haker ušao je u laboratorij i sjeo za glavnu konzolu gdje se nalazila kompjuterska oprema. Na trenutak nas je pogledao, a onda nas upitao:
- Znači, niste sigurni što se nalazi unutra?
- Ne.
Odgovori mu Marten i nadoda:
- Može biti svašta, ali može biti ćorak kao i mnogo puta do sada.
- Volio bih da je ćorak. Ruke su tako delikatne i fino namještene. Ne bi bilo dobro da se nešto dogodi, imao bih poprilično posla da ih popravim.
Rekavši to, nagne se prema monitoru i pokrene program za upravljanje robotskim rukama. Spoji neveliki dvostruki upravljač i polako počne spuštati ruke, uz pitanje:
- Što želite prvo otvoriti?
Marten se okrene prema meni i upita:
- Što bi ti volio prvo otvoriti?
- Posjetnicu.
- Onda posjetnica prvu.
- Dobro, onda krenimo.
Bart namjesti robotske ruke, jednim prstom pritisne na posjetnicu, a drugom polako odveže vrpcu. Polako otvori posjetnicu i odahne kada se ništa nije dogodilo.
- Možeš li je kamerom prikazati detaljnije.
- Samo malo. Fokusirati ću je.
Marten i ja približili smo se monitoru, a Bart kamerom poveča sliku. Na posjetnici je crnim slovima bio napisan samo broj 1, na što ja bijesno opsujem:
- Koji je sad ovo vrag?!
Marten je par trenutaka promatrao i onda ustvrdi:
- Bart, otvori i kutijicu, ovo nam ne govori puno.
- U redu.- odgovori mu Brat.
- Marten, znaš i sam da nam ovaj broj ne znaći baš ništa!
Marten se okrene prema meni i značajno pogleda:
- Frank, pusti me da radim svoj posao.
Odmahnuo sam ljutito rukom i rekao mu:
- Ali na mene je adresirano. No ja nemam pojma što to znači.
- Pusti sad to. Neka Bart otvori kutiju, pa ćemo vidjeti što se nalazi u njoj. Broj jedan može značiti mnogo toga.
U to Bart koji je u međuvremenu otvorio kutiju pozove nas:
- Mislim da ovo morate vidjeti.
Nas dvojica pogledamo prema monitoru na kojem se vidjela unutrašnjost male kutije. Srce mi je stalo kada sam ugledao njen sadržaj:
- Isuse! To je slika moje žene.

Prišli smo krevetu s jedne i druge strane i istovremeno se sagnuli ispod njega. Ispod kreveta se nalazila mala kutiju koja umotana u plavi omot i vezana crvenom ukrasnom trakom, koja je završavala lijepom mašnom. Jedno je bilo sigurno, tu joj nije bilo mjesto. Marten me značajno pogleda, a zatim je polako izvuče i reče:
- Mislim da ovdje ima nešto za tebe.
- Molim.
Na to mi pruži malu posjetnicu koju ja nisam vidio s ove strane i sa ozbiljnim izrazom na licu mi je pruži:
- Adresirana je na tebe, ali mislim da kutiju ne bi trebali ovdje otvoriti.
Dohvatio sam preklopnu posjetnicu na kojoj je krasopisom bilo ispisano moje ime. Bila je vezana tankom crvenom trakicom kao i kutija, s istom ali puno manjom mašnom. Slova su bila ispisana jarko crvenom bojom. Kroz cijelo tijelo mi prođu trnci i tiho upitam Martena dok sam je promatrao:
- Da je otvorim?
Marten odmahne glavom:
- To ti baš ne bi bilo pametno. Bolje da to napravimo u laboratoriju. Osoba koja je ovo napravila, sigurno ima nešto protiv tebe. Nisam siguran da ti nije nešto podmetnula.
- Da. Ubojica sigurno zna dosta o meni.
- Najbolje bi bilo da odmah odemo do laboratorija.
- Može.
Pružim mu posjetnicu, a on mahne rukom jednom od forenzičara koji je u rukama držao plastične kesice u koji se spremao dokazni materijal. Nakon što mu ih on pruži kutijicu i posjetnicu spremi u kesice i pomno ih zalijepi na vrhu. Nakon kratke upute forenzičaru okrene se prema meni i reče:
- Idemo. Mislim da ovdje nećemo ništa više pronaći.
Klimnem mu glavom i krenuo za njim. Kad sam došao do svog automobila mahnem mu rukom da ću ga pratiti. Pogledao me na trenutak, a onda nakon kratkog razmišljanja reče:
- Vidimo se u postaji.
Pogledao ga i kad sam shvatio što mi je htio reći s tim, tiho ga upitam:
- Hoćeš da ja budem ispred?
- To ne bi bilo loše.
- Ne moraš se brinuti. Neću pobjeći.
- Vjerujem ti.
Znao sam da mi nije vjerovao u potpunosti, ali ni ja ne bih bio manje zabrinut da sam ja bio u njegovom položaju. Ipak bio sam prvi osumnjičeni i ne bi bilo dobro da mu pobjegnem. No ja nisam imao namjeru bježati, jer ovo je bilo previše osobna stvar. Želio sam raščistiti svaku sumnju u mene, a i otkriti kurvina sina koji je ovo napravio. Pokrenuo sam automobil i dalje razmišljajući o svakom trenutku od prošle noći, ali nisam mogao pronaći ništa sumnjivo. Cijelim putem do stanice, bezbroj slika mi se vrtio po glavi, ali ništa, baš ništa mi nije otkrilo nešto novo. Samo sam cijelim putem vidio Gvinino nasmijano lice i njene tužne oči, oči koje su me cijelo vrijeme promatrale i molile. Tek sam sad shvatio koliko sam je volio, ali je bilo kasno za sve. Izgubio sam je, izgubio sam je, a da joj iskreno nisam priznao da je volim. Udari sam bijesno šakom po volanu i viknuo svom odrazu u retrovizoru:
- Frank! Ti si jedna obična svinja!
No nije pomoglo, jer se nisam osjećao ništa bolje. Glas mi je zadrhtao i tiho izustim dok mi je suza klizila niz lice:
- Oprosti mi ljubavi. Oprosti mi ljubavi. Obećanjem ti da ću pronaći gada koji je ovo napravio.
 

Povukao sam jedan dobar dim, a onda ga upitam ispuštajući ga glasno iz pluća:
- Jeste li što otkrili?
- Znamo da je imala snošaj prije smrti, no nije bilo ničeg nasilnog u vezi s tim. Imamo spermu i dosta otisaka posvuda po stanu, ali sumnjam da će nas to odvesti negdje jer je bila poznata kao eskort dama.
- Znaš li da sam je dobro poznavao?
Samo je klimnuo glavom, a ja tiho nastavim nakon što povučem još jedan dobar dim.
- Pronaći ćeš moje otiske, a  i… Bio sam ovdje prije sat vremena!
Pogledao me samo na trenutak, a onda zaključi:
- Je li znaš da se ubojstvo dogodilo upravo tad? Upravo sa tom izjavom si mi postao prvo osumnjičeni Frank. I bilo bi dobro da ne sudjeluješ u prikupljanju dokaza.
- Znam! Rekao mi je Harry, ali ona je bila više no živa kada sam otišao od nje. Više no živa Marten. Isuse! I ja bi se svrstao među glavne osumnjičene, tako da te razumijem. No tu ima jedan mali problem ja je nisam ubio!
Uhvatio sam se rukama za glavu, no nisam mu želi reći da su posljednje moje riječi bile ispisane na zidu iznad njene glave. Kako je to bilo moguće? Nikoga nije bilo u sobi, baš nikoga. Kako je mogao onda znati moje riječi? Osim ako nije bilo kakvog prislušnog mikrofona. Pogledao sam put Martena koji me ozbiljno promatrao i upitam ga:
- Jeste li pronašli oružje sa kojim je ubijena?
- Ne, ali pretpostavljamo da je to neka vrsta sablje. Glava joj je osjećena jednim potezom, što govori da je to napravio profesionalac.
- Jeste li možda pronašli kakve prislušne uređaje ili nešto slično?
- Ne, ali iskreno nismo to ni tražili.
Pogledao sam put njega, a onda mu kažem:
- One riječi na zidu. ono su moje posljednje riječi prije no što sam otišao iz njenog apartmana. Ubojica ih je morao nekako čuti ili pomoću prislušnih uređaja ili… ili je bio u apartmanu dok smo nas dvoje bili u njemu.
- To ti ozbiljno govoriš Frank?
- Da.
Marten me pogleda, a onda zakašlje i stavi ruku na trenutak na usta jer mu je bilo malo neugodno postaviti pitanje koje sam pretpostavio da će me pitati. No onda me samo tiho upita:
- Koliko dugo si bio sa njom u apartmana?
- Od ponoći do jutra.
Samo me značajno pogledao, ali ništa nije komentirao jer je znao da sam oženjen i samo nadoda:
- Hajdemo onda vidjeti postoji li kakav prislušni uređaj u apartmanu, ali pomno ću pratiti što radiš jer ne želim da se izgubi kakav dokaz.
- Ne moraš se zato brinuti i meni je u interesu da pronađem ubojicu. Usput hvala ti što me nisi maknu sa ovoga.
- Za sada jedino ja znam za to što si rekao, ali uskoro ću morati obavijestiti Harrya o tom.
- Razumijem te i hvala ti što mi vjeruješ.
On me samo značajno pogleda i okrećući se od mene reče:
- Problem je što ti ništa ne vjerujem.
Povukao sam još jedan dim, a onda cigaru zgnječim nogom na popločanom podu i krenem za njim. Pola sata smo pomno pretraživali svaki kutak u prostoriji, ali nismo pronašli ništa. I on se okrene prema meni i odmahne glavom kada je pogledao i zadnji prekidač u sobi. Nisam si želio priznati, ali po svemu sudeći ubojica je bio u sobi sa nama cijelo vrijeme. Stresem se od te pomisli i polako počnem pretraživati pogledom apartman, jedino se mogao skriti na dva mjesta. Ormar ili ispod kreveta, te ja mahnem rukom Martenu da mi priđe. Kad je došao do mene šapnem mu na uho kako ostali forenzičari koji su e nalazili u sobi ne bi čuli:
- Mislim da je cijelo vrijem bio u apartmanu zajedno sa nama.
Pogledao je po prostoriji, a onda me upita:
- Krevet ili ormar?!
- Krevet!

Na brzinu sam se javio Mariji i objasnio joj da je iskrsnulo novo ubojstvo i da se moram još zadržati na poslu, a onda okrenem automobil i krenem nazad prema zgradi Gvine Portel. Poručnik Senders stajao je ispred ulaza u njenu zgradu i nešto zapisivao na papir kad sam stigao, samo me pogledao preko oka i mahne rukom.
- Mislim da ti se ovo neće svidjeti Frank! Bolje ne ulazi.
Pogledao sam ga i upitam ga:
- Zar je tako gadno?
- Da. Osim toga ti je i poznaješ.
- Mislim da to ipak moram vidjeti.
- Kako hoćeš. Upozorio sam te.
- Primio sam na znanje.
Prošao pored njega u njenu zgradu, ulazni hol je bio ispunjen zbunjenim stanarima koje su ispitivali policajci i detektivi, zapisujući njihove iskaze u male rokovnike. Ispred lifta je stajao jedan od policajaca i kada sam mu prišao, podigne ruku i progovori:
- Gospodine, žao mi je ali ne smijete ići gore.
Kad sam mu pokazao značku izmakne se u stranu.
- Oprostite gospodine inspektore nisam znao.
- Sve je u redu. Možeš li mi ukratko objasniti što se dogodilo ovdje.
Ispalo je da je on bio prvi stigao sa svojim kolegom na poziv i na brzinu mi je objasnio što se dogodilo. Nakon razgovora liftom sam se prebacio do drugog kata razmišljajući o svemu. Nešto se nije poklapalo, nešto definitivno nije bilo u redu, priča je bila previše puna rupa. Dugi hodnik je bio ispunjen hrpom forenzičara koji su prikupljali sve tragove što su se mogli pronaći u njemu i bilo ih je možda i previše za moj ukus. Tad me ugledao Marten koji je bio obučen u bijelu plastičnu navlaku koja mu je prekrivala odijelo i pruži jedno odijelo sa hrpe .
- Uzmi ovo. Trebat` će ti.
Bez riječi sam je navukao na sebe i krenuo za njim prema sobi. Prizor  koji sam ugledao kad sam ušao bio je više no strašan. Krv je bila posvuda po zidovima, a njeno tijelo je bilo iskomadano. Iznad kreveta krvlju je velikim slovima bilo ispisano "Kurva". No prvo što sam zapazio bilo je da tijelu nedostaje glava.
Marten koji je razgovarao nešto tiho sa jednim od forenzičara kojeg ja nisam poznavao okrene se prema meni i mahne rukom:
- Znam da si je poznavao, ali ovo moraš vidjeti.
Nakon toga krene prema vratima od toaletu koja su bila kompletno krvava i lagano ih gurne u stranu. Njena glava je bila na malom stoliću, a iznad je njenom krvlju bilo napisano, "Danas će stvarno to biti jedan lijep dan".
To su bile moje posljednje riječi koje sam izgovorio prije no što sam otišao. Odjednom želudac mi se pobunio i izletim trčeći vani, sve do prozora koji se nalazio nasuprot hodnika. Gdje sam ostao neko vrijeme pokušavajući doći do zraka.
- Je li sve u redu sa tobom Frank?- Upita me Marten koji je došao do mene.
- Sve je u redu! Imaš li samo jednu cigaru?

Promatrao sam još par trenutaka njen prozor, a onda sjednem u svoju krntiju i upalim je. Ma kako ružno izgledala palila je iz prve i to mi se kod nje najviše sviđalo. Osim toga bio sam siguran da će me odvesti do kuće koja je udaljena dobrih sat i pol vremena vožnje. Obožavao sam kada je sve jednostavno, ali ovo što sam sada radio i nije baš bilo jednostavno. Pitao sam se svaki put kada sam odlazio od nje, jesam li normalan? Pa imam ženu koja me voli! Što mi ovo treba? No tada sam upao u jutarnju gužvu, grad je tek se počeo buditi jer svi su željeli doći na posao. Par puta sam opsovao pojedine vozače koji su nesmotreno vozili, a onda se uputim 101 ulicom, gdje je bila manja gužva. Već sam bio blizu kuće kada začujem svoj policijski radio:
- Frank, javi se! Znam da si još uvijek budan!
Podignu sam nevoljno slušalicu, a onda ga upitam:
- Što hoćeš Harry?
- Imamo jedno ubojstvo koje bi te moglo interesirati.
- Znaš da idem kući i ne volim da me uznemiruješ kad sam na putu. Marija će poludjeti od brige.
- Ali ovo bi te stvarno moglo interesirati, jer žrtvu poznaješ.
- Pričekaj trenutak da pronađem mjesto da se zaustavim.
- Nemoj da kao i prošli put čekam kao budala.
- To je bilo prošli put. Dok sam mu to govorio našao sam jedno prazno parking mjesto sa strane i zaustavim se, te ga upitam:
- Tko je žrtva?
- Gvine Portel.
Usta mi se trenutno osuše, jer sam upravo sada došao od nje. Kako, nije mi bilo jasno kako se to moglo dogoditi i kad sam došao malo sebi upitam ga:
- Kad se to dogodilo?
- Prije petnaest minuta smo dobili obavijest od njene susjede. Odmah sam se sjetio tebe, jer sam znao da je dobro poznaješ.
- Dobro. Preuzeti ću ovaj slučaj. Je li još netko poslan na mjesto zločina?
- Poručnik Marten i Senders.
Znao sam da su oni ma koliko ih ja nisam voli dobri policajci i to mi se nije svidjelo:
- Zar nije bilo nikoga drugog?
- Ne.
- Znaš da ih previše ne ljubim?!
- Znam. Ali takav ti je život. Tu ti ne mogu pomoći. Znači preuzimaš, to na sebe.
Zastao sam trenutak, razmišljajući, a onda mu odgovorim:
- Da.

Prije svitanja saginjem se nad nju, ljubim je tek onako ovlaš. Budan sam već satima, ne mogu da spavam, progone me neki snovi koji nisu moji. Gledam kroz zamućene prozore i tada začujem njen glas:
- Ne spavaš?
Okrenem se prema njoj i odgovorim joj spuštajući čašu sa viskijem koju sam držao u ruci na noćni stolić:
- Ne. Opet sam sanjao onaj san.
- Isti?
- Da.
- Dođi.
Prišao sam do kreveta i legao pored nje, a ona me upita:
- Kad će to prestati?
Pogledao sam u njene plave oči i odgovorio:
- Ne znam, stvarno ne znam, previše dugo se to ponavlja.
Nakon tih riječi naslonim glavu na njena prsa i nadodam:
- Ali uživam u ovom trenutku i pored tebe mi je lijepo. Pored tebe se osjećam slobodan, kao ptica.
- Svi se pored mene osjećaju slobodno. Ali jedino pored tebe se ja osjećam slobodno. Pripali dvije cigarete i doda mi jednu:
- Ali mislim da ti to znaš, još od onog prvog trenutka kada si me ugledao na ulici, pored Excelziora. Od trenutka kada su nam se pogledi spojili u prolazu.
- Znam.- Povukao sam jedan dobar dim i čujno ga ispustio iz pluća, pa nastavim:
- Moram ići! Još malo pa će svanuti!
- Ona te čeka kod kuće?
Uvukao sam snažno još jedan dim i odgovorim na njeno pitanje kratko:
- Da.
- Zašto joj se vračaš, ako je ne voliš?
- Zašto se ti svaku veće vračaš na svoj posao?
Odgovorim joj protu pitanjem, no ona mi nije ništa odgovorila. Samo se zagleda kroz prozor kroz koji se moglo vidjeti tek djelić sunca koji je izlazio nas horizontu i reče:
- Biti će to još jedan lijep dan!
I ja samo na trenutak pogledam kroz prozor, a onda se zagledam u žućkasti plafon i zaključim:
- O, da. Danas će stvarno to biti još jedan lijep dan.