posve osobno

Padam polako i zaranjam lelujavo u dubinu. Toplo mi je i sigurna sam iako se već polako rastajem sa svojom osobnošću. Meni ionako nije važno... Nije, zaista, nije. Znam da kad potpuno utonem i zaronim da ću se probuditi u svijetu šarenih snova kao potpuno druga osoba. I bit će mi svejedno što u stvarnosti radim, osjećam, mislim i čija sam. To ću ostaviti suncu i danu. Ali ovdje, na astralnim ravnima, ja sam slobodna od svega. I sjest ću kao i jučer ispod ogromnog drveta i zamislit ću da pokraj mojih nogu teče zelena rijeka koja se gubi negdje u daljini, i tko zna, možda čak i natapa Zemlju s koje sam upravo stigla. Isti trenutak misao slijedi želju i stvara prekrasnu hladnu rijeku…. Uranjam u nju…do bokova. I čekam… tebe. Ti si još s druge strane, osjećam tvoje zaranjanje i kako se gubiš. Nestrpljiva sam, al' samo malo. Znam da ćeš stići za koju minutu neodoljivo privučen samo mojom željom. Izlazim iz rijeke i sjedam na obalu obasjana svjetlom koje izvire sa svih strana. Polako i nježno tvoji obrisi se počinju ocrtavati ispred mene. Sjedaš na travu boje mentola i prepuštaš svoju kosu vjetru. Slutim tvoj osjećaj slobode iako ne želiš da ja to vidim i znam. Riječi ovdje ne postoje… misli nam se pletu… i dobro je …tako. Znam svaku tvoju misao i svjesna sam svega što želiš i trebaš… i želim ti dati… sada… uzmi… molim te… samo noćas…tako sam te gladna….i ne krijem više to…ne ovdje…
Pitam se kakvog su okusa tvoji poljupci, prilazim i onako pahuljasto i nježno dodirujem ti lice. Osjećam te. I nijemo te molim da se svega sjetiš sutra kad se probudiš i otvoriš oči. Hoćeš li?
Prelazim ti prstima preko vilinskih usana, kose…tako si neobičan, nestvaran. Zagrlit ću te čvrsto, koliko je god moguće u ovom nepostojanom svijetu koji će trajati toliko dugo kao i moj san… ili tvoj? Tko koga ovdje sanja? Hoćemo li si to ikad priznati? Hoćemo li se ikada usuditi izgovoriti? Strah i stid… sve se isprepliće… kao i naši prsti u ovom nijemom zagrljaju, samo tren prije buđenja u kojem će prve zrake sunca razbiti naše krhko i privremeno utočište….razdvojiti nas…. Rasuti našu želju i ljubav u tisuće svakodnevnih stvari…

...sad bih baš onak zaspala u tvom zagrljaju...

suze se spajaju
sa kapljicama tuša
u kupaoni
i iscure
kroz odvod
nitko ih
ne vidi
nitko ne
osjeti
sem
moje duše

Ja sam se zaljubila u tebe.
? Otkud to? Si popila ili sta?
 
boli.

za mene je zov čokolade neodoljiv. to je užitak kojeg se ne mogu ili ne želim odreći.
što se događa u ustima kad se tamo nađe svježa čokolada svojstvenog okusa i slatkoće?
ona se polagano topi i nestaje, no ostaje gladak i trajan osjet pod jezikom, koji bradavicama na njegovim rubovima pruža osjećaj ugode. a sve što je ugodno traži ponavljanje.....
tako jedan komadić traži drugi, a jedna čokolada drugu.
mogu li ovdje govoriti o ovisnosti ili je ta ovisnost samo psihološka?

Uvijek mi kod ljudi koje tek upoznajem pogled spontano klizne k rukama. Jer, ruke govore o osobi više od lica. Ruke imaju svoj život. Svoju prošlost koju je lice već zaboravilo jer ionako svakodnevno mijenja maske, od situacije do situacije. Nošeno nekom silnom željom ili strahom. No, ruke… Ruke uvijek govore istinu. Jeste li kad vidjeli tužne ruke? Umorne? Zbunjene? One ponizne? Da ne govorim o onim nametljivim, ljutim, rukama koje uvijek žele imati kontrolu i koje su izgubljene u uzaludnim pokušajima služenja nekom razjedinjenom biću. U rukama je molitva. Stvaranje i – razaranje. Ne postoji ljepša slika od sklopljenih dlanova u poniznoj molitvi. Ruke su naša veza sa Stvoriteljem, ali i sa svijetom u koji nas je poslao.
U rukama je ljubav, tijela s tijelom i duše s drugom dušom. Kroz njih teče energija cijelog Svemira. One opraštaju, ali i opominju. Miluju, igraju se, smiju se. Jeste li ikada vidjeli – nasmiješene ruke? Pogledajte ruke djeteta. Čiste i nevine, tek krenule u svijet uz iskonsku želju da ga upoznaju i stope se s njim u spontanoj igri dodira. Ruke služe za univerzalnu komunikaciju sa svime što postoji. S ljudima. Životinjama. Biljkama. Pa čak i stvarima. Energija dodira još dugo blagoslivlja (ili proklinje) ono što su jednom nečije ruke dotaknule.
Priče se pričaju rukama. Samo one mogu ispričati skrivene detalje koji bi se u riječima izgubili ili se učinili nevažnima. Samo ćete pogledom na ruke otkriti ljubav. Ili ravnodušnost. Ne na licu. To «piše» na rukama. Ruke sade. Njeguju. Beru. I hrane. Ruke liječe. Previjaju rane. Iscjeljuju one tjelesne, ali i rane duše, jer ona je najviše i najjače povezana upravo s rukama.
Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije. Pogledajte svoje ruke. Pratite kako se ponašaju u situacijama kada imate osjećaj da Vi niste Vi, da ste netko drugi tko je bolji od Vas, ili – lošiji. Vaše će ruke uvijek ostati dosljedne sebi. I Vama. Ma što Vi pokušavali biti, one će uvijek ostati iste, i jednostavne. I ma koliko ih natjerali da budu ljute, ili bijesne, one će uvijek sa zadrškom obavljati «posao», kao nedovoljno plaćen radnik, nemotiviran u služenju svog tvrdoglavog i nemilosrdnog gospodara. A u trenucima mira Vaše će vam ruke reći tko ste doista.
Vjerovali ili ne, rukama se može zagrliti cijeli svijet.

Posvađali smo se, život i ja, i mogu vam reći da je ovoga puta bilo žestoko. Frka me je da se više nećemo pomiriti, da smo se rasuli na dvije različite strane zemaljske kugle, na dužine , na kojima se više nikad nećemo sresti.
On je bio ljut na mene, što ga samo promatram iz prikrajka i kritiziram riječima koje nose težinu i jad, a ja sam poludjela kada sam vidjela da se osmjehuje nekoj drugoj dami, stavljajući joj u džepove sate pune sreće.
Bio je to sukob od kojega se otvorilo nebo, kišilo je danima, a ja sam se pobojala da je još na cijelu frku i Bog dao svoj začin, te da se ujutro neću probuditi - zbog neposluha.
Posvađali smo se život i ja, pa sada ne znam tko bi tu kome trebao prvi prići, što učiniti, kako se naći na pola puta , otići na cugu, popušiti pljugu, potapšati se po ramenima i reći - sve je ok ????
Ipak, bez obzira na žestinu svađe, u kojem sam mu rekla da ga više ne želim vidjeti, da se nosi, da neću njegovu prisutnost i da mi je pun k.... onih kojima dijeli kredite milosti - uhvatim se da ga tražim iza nekih uglova, nadajući se da će me zaskočiti s nekim smiješkom.
Primijetila sam i kod njega, neki dan, kada smo se sreli u prolazu - oteo mu se onaj šarmerski izraz životnosti. Ipak, prošli smo jedno pokraj drugoga, život i ja, bez riječi, ne usudivši se prvi uputiti pozdrav jedan drugom, kao da će svijet nestati istovremeno s izgovaranjem naših suglasnika...
Da, istina je, i ne znam što da radim - posvađali smo se život i ja. Mogu vam reći, ovoga puta bilo je stvarno žestoko, latentni bijes postao je orkan, pa sada ne znam - kako da ponovo koračam ulicom s vjerom u anđele, kako da maloj susjedi Beli lažem da je vrijeme pred njom jedna velika bajka, a ne znam ni kako da frendu na ulici kažem da se osjećam - sjajno.
Mislim da bi mi laž ispala iz rukava kao loše namješten as.
Posvađali smo se gospodin život i ja, razišli se do kraja, a ja ipak na svoj ženski način čekam priliku da mu se upucavam iznova, da koketiramo, da mu dam osmijeh za pet lipa, da ga poškakljam, ravno ispod lijevoga oka.
Jer baš na tom mjestu izlazi sunce.

ne može se uhvatiti senka
od života što ko dunav teče
jer je život i svetlo i tama
nekad jutro, a nekada veče
jer je život i svjetlo i tama
nekome jutro, a nekome veče.
...
ko te ima taj te nema
ko te nema taj te sanja
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.
...
neki žive blizu, a daleko
kao kamen ne mogu se maći
i kad se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu pronaći
i kad se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu dotaći.
...
ko te ima taj te nema
ko te nema taj te sanja
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.
...
dotaknu se linije života
dve sudbine kao jedna traju
il se dirnu il se ne dodirnu
al jedna za drugu dobro znaju.
...
ko te ima taj te nema
ko te nema taj te sanja
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.
 

Udarao je svakodnevno, čekao plimu i jači vjetar, ne bi li dokučio stijenu koja je obično bila daleko od vode. Rijetki su bili ti trenutci sreće kad bi obgrlio baš nju, ali bijahu sretni. No koliko god se trudio da obgrli stijenu sve jače i da se što duže zadrži u njenoj blizini, sljedeći val bi ga stizao i vukao natrag. Teško je bilo čekati novu plimu, i moliti "sljedećeg" da ga pusti kod stijene, a da se on vrati bez njega. Bijaše tamo dovoljno prostora da cijeli stane, ali... "sljedeći" nije dao, svaki put kad bi se sreli, on ga je bez dvoumljenja vraćao i vraćao...
Nezadovoljan odlukom svog "kolege" vala, morao se povinovati njegovoj odluci, jer život van mora bi trajao do prvih jačih Sunčevih zraka...
Utjehu je našao u isto tako dragoj stijeni, koja ne bijaše čvrsto prikovana za tlo, tako da se čas nalazila blizu, čas dalje, u zavisnosti od ljudskog faktora. Ova stijena bijaše visoka i strma i koliko god se i ona i val trudili da što duže ostanu u zagrljaju, nije im to polazilo za rukom. Molila je Boga da naiđe jači vjetar, ne bi li se pod udarom valova naborala i dozvolila "svom" valu da se što duže zadrži u njoj. Željela je da zadrži bar jedan dio njega, i željela ga je cijelog za sebe, nije voljela kad je udarao o druge stijene...
Na jednom mjestu bijaše šupljina, i on znajući za prohtjeve svoje "stijene" ispunjavao je, i davao joj sebe nesebično, iako ga je poslije toga svakim putem bilo sve manje, postajao je sve slabiji, i teško je udarao o druge stijene. Ubio je volju za snažnim udarima, snagu je čuvao za "svoju" stijenu. Ipak, nije mu polazilo za rukom da ostvari svoj cilj. Možda bi mu i lakše bilo kad bi se njegova "stijena" postavila sa druge strane i dopustila njegovim mlazevima da prodru u nju. Čekao je, čekao, ali, bezuspješno. Stijena, koliko god joj prijalo prisustvo njenog omiljenog vala, nije mu dopuštala da joj zađe se druge strane, jer joj je sasvim lijepo bilo ovako, ali on je tražio više... Sve slabiji, jedva je uspijevao da se uzdigne iznad dosad mnogo slabijih i manjih valova. Svakim danom sve je manje uspijevao da snažno udari neku od stijena, a "svoju" je jedva dodirivao. Ona bijaše nekoliko metara dalje, dovoljno da on ovako oslabljen u svakom petom naletu uspije dodirnuti njene krajeve. Nemogućnost je povećavala želju, želja je rasla dok jednog dana, nije niz provaliju pala u duboki ocean. Više nije mogao dospjeti do svoje stijene... trebala mu je pomoć svog kolege, molio ga je da ga pogura da je još jednom dodirne...
Rijetki su bili ti trenutci. Sad je mogao dodirivati samo bliže stijene, koje su bile uglavnom šuplje. Kroz njih je uglavnom prolazio, vraćao se pognut i tužan. Nije bilo više onog vala koji je čekao plime i bure. Nije bilo onog snažnog vala od kog su podrhtavale stijene. Drhtale su sve osim jedne, ona koja ga je najviše gotovila... ali do nje se vise nije moglo.
Utočište je našao u nekoj špilji, daleko od jakih valova, više nije bio spreman za njihove igre po moru...

Ne nedostaju nam osobe koje volimo. Nedostaje nam onaj dio nas koji su odnijele sa sobom.
Možda je tuga neka vrsta neizvjesnosti. Ulovi te kad si sam i drži te nesigurnim dok netko do koga ti je stalo odlazi ili umire. Tada znaš da budućnost više neće biti ista kao prošlost, ali nemaš informacija o tome kako će ona izgledati. U mraku si i ništa te ne može nagovoriti da gledaš pozitivnije – takve stvari će se s vremenom dokazati.
 
 
"Zavijam kao čagalj
Sam u rijetkom snijegu
Na Promini kobnoj
Na čarobnom brijegu
Zavijam kao čagalj
Malo tko da shvati
Da artist preživi
Mora ovce klati..."
                                     a.dedeć "čagalj"

Korak po korak, polako. Spotičući se o životne činjenice,ali ipak nastavljajući uspravno. Ponekad plaho, kao povjetarac, ponekad hrabro, odlučno i neustrašivo poput Sunca, pržeći uspjehom oko sebe. Kako god, nastavlja svoj put bez pitanja, bez pogovora. Pognute glave sad lebdi u zvuku tog povjetarca jer osjeća da je čežnja sve jača, svjetlo mu obuzima srce. Sve što je prošao, od samog korijena, preko mladih izdanaka punih mladosti, do, sada sve gušćih, grana čini mu se kao san. Osjeća da tajna više nema, i sve bi najradije rekao, viknuo, neka se sve zna! Ali tada, list pada, lebdeći zrakom, parajući ledeni zrak... On ga gleda kako pada... Suze mu naviru na oči, u trenutku Ga spazi pred sobom... List pada na tlo, i on nestaje. U Vječnost.

U veličanstvenoj pozi, grandiozna u svojoj pojavi sjedi tako moja maca pred svojom omiljenom igračkom nesvjesno turkajući miša isprva polagano i nezainteresirano. No, lagane vibracije izazvale su u maci buđenje interesa i vragolasto migoljenje dlakavog vrha. Nakon što je u maci probudio pažnju, miš se polako poćeo povlačiti.
Igra je počela. Taktika dobro poznata. Prvo postavi klopku. Izazovi u lovini zanimanje. Odglumi nakon toga nezainteresiranost. I lovina je upala u klopku. Maca je zastala u čuđenju kao da se pita: "I dobro što sad?? Prvo cimaš, pališ na suho i kad pobudis interes, zjenice se rašire, ti se povlačiš?!?" Maca je započela onda svoju igru. Nježno ga je dodirivala, mazila, a on ne trza. Trljala glavu o njegovo blago zaobljeno tijelo. On je hladan. Umro. Krepao. Gecrkn. I onda je pomahnitala....i jednostavno sjela na njega.
Miš se počeo batrgati, maca se nije dala.Jadan miš stenje, puše, batrga se, pokušava se osloboditi mace, ali ne ide. Maca se čvrsto primila i ne pušta. Što miš više puše, maca više uživa u igri.
Skakuću okolo tijesno privijeni jedno uz drugo, u suludom grću igre, puhanja i dahtanja, dok se na kraju, poslijednjim trzajem miš ne pokuša osloboditi se macinog stiska. Već vidljivo rumenilo izazvano krajnjim naporima maca iznenađena, u grću, lagano popušta i oslobađa pritisak.
Zadovoljno zaprede, protrlja mali nosić o miša i kaže: "Vidiš kako se lijepo možemo igrati...pa makar ti bio i običan komad plastike" 

znaš, nemam ja baš više potrebe za sad dam malo-sad ne dam. sad te želim-sad te ne želim. umara me to. sve više. trebam se osjećati mirno. želim se osjećati mirno.
pitam se trebam li ja tebe više nego ti mene. želim definirati. želim da ti definiraš. uskladiti odnos. ako je moguće. a vjerujem da jeste. ja nas trebam. i nije mi jasna ta tvoja igra. to me baš boli. i rastužuje.
komunikacija je važna. i znaš da ću opet procvjetati kad te čujem. to znaš. osjetiš. bez obzira o čemu budeš pričao. toplo ili hladno. samo komunikacija.
ta tvoja daljina i šutnja mi nije jasna.
budućnost treba biti otvorena. neopterećena nečim u prošlosti. ne želim kočnice. to bi i sam trebao znati. i iskrenost. važnija mi je od svega. istina. bez obzira kakva bila. bez obzira kako ispalo na kraju.
želim se riješiti osjećaja da nešto forsiram. ne želim to osjećati više. ne želim ništa na silu raditi. jer onda nema smisla. radije ću se povući. kukavica? ne. prije nego krenem dalje želim znati. samo mi reci. mogu podnijeti sve. želim se riješiti sumnje. koja je stalno u meni.
tužno je kad imaš pa nemaš. a još tužnije je kad ne znaš ni sam imaš li ili nemaš. a želim. želim raditi za isti cilj. želiš li i ti?
mislim na tebe. nedostaješ mi. pitam se jesam li otišla predaleko. ali ne želim se ograničavati.
ponekad pomislim da ti je svejedno. kako to rastužuje. i onda bih htjela da je i meni svejedno. ali nije...

U nutrini negdje, tamo duboko, kažu da je tamo duša, osjećam strah od tvojih dodira. Ili možda strah od svojih reakcija na tvoje diranje. Bojim se možda kako ću reagirati kad me otkriješ, razgališ skrivene osjećaje, moje tajne želje, fantazije koje nikad nikom nisam mogla otkriti ma ni pomislila nisam da pokažem. Ti me dovoljno poznaješ, znaš pitati, znaš me taknuti onako kao što se to dešava u romanima.Već i samim pisanjem osjećam uzbuđenje, toliko da ne stignem misli dovoljno brzo zapisati.
U grlu neko stezanje koje se spušta niže, pa još malo niže, tamo dolje negdje gdje bih te rado ovog trenutka vrućeg stegnula, stisnutih očiju progutala i zajedno s tobom doživjela vatromet crvenih bljeskavih boja. Nisam ovo zamišljala ovako napisano, previše poetski, romantično, željela sam da osjetiš čistu životinju u meni, ženu koja s tobom samo želi voditi ljubav dovoljno dugo, dovoljno jako, dovoljno da te potom zaboravim. Žestoko iscrpljujuće da zadovoljim svoju žeđ za tvojim rukama.
Tvoje ruke. Danima mogu maštati o rukama koje me diraju, pipkaju, traže, maze, tvoje ruke koje znaš itekako dobro upotrijebiti na mom tijelu. Lagano, znaš lagano krenuti. Primiti stopala dugim nezavršenim stiskom, čvrstim pritiskom krenuti preko gležnjeva, nutarnjom stranom sad već lagano tresućim nogama, gore bedrima, stegnima, tvoje ruke završavaju put čvrsto me zgrabivši privlačeći me k sebi.
U tim trenutcima više nisam svoja. Učinila bih sve za tebe sada. Ali tvoje ruke, tvoje ruke ni sada ne prestaju tražiti dno moje putenosti, moju potpunu predaju, moje dobrovoljno priznanje da ti postajem rob. Nježno vršcima prstiju prelaziš rubom mojih usna, znaš da to izazva ekstazu u meni, otvaram usta, tvoji prsti nazale put do mojih desni, treperim, otvaram se za sva tvoja htijenja. Lagano kao da je to prvi put ljubiš me nježno držeći moje lice dlanovima, umirem.
 

Želja za tobom vuče se za mnom svaki dan, ne mogu je se riješiti. Kad god otvorim oči, pričam s njom, sa željom mojom za tobom o tebi, i ona mi se smiješi, razgovara, razumije me. Okrenem se iza sebe, a ona lagano daje do znanja da me prati u stopu. Svaki Božji dan, svaki trenutak. Želja moja za tobom postaje ti, ali je ponekad tužna jer zna da je samo ona tu i da više ničim ne može pomoći.
Toliko sam je puta zamolila da ode. Spustila bi glavu pokorno, kao da me razumije i otišla bi neodlučno, laganim korakom, osvrćući se. Ne bi bilo lako gledati je na pragu mojih vrata kako molećivo ispituje moje lice, ali obje bismo znale da je tako bolje. To bi trajalo trenucima, satima, danima ponekad. Vratila bi se u hipu, iznenada, sretna što je ponovno došla pod moje okrilje.
Pričala bi mi o tebi, a ja sam slušala raznježenog lica, s osmijehom, skoro zavideći. Pričala mi je kako te je vidjela, tako divnog i jakog, nasmiješenog. Pričala mi je, kad nisi znao da te gleda, kako si me budio poljupcem u pupak. Pravio bi se da je ne vidiš, ali bi joj šapnuo na uho da mi javiš kako ponekad tako poželiš da sam pored tebe.
I već sam vidjela u mislima tvoje mišice, tvoj zagrljaj i tvoje usne. Tvoje trepavice bi za trenutak pomilovale moj obraz, a tvoj miris širio bi aromu, dobro poznatu, poželjnu, nikad zaboravljenu, i ja bih zarila usne u tvoj vrat.
Želja moja za tobom i ja već smo dobre prijateljice. Briše mi ponekad suze na licu, a ponekad, kad se vrati s dugih putovanja, ona mi ih stvara. Želja moja za tobom i ja se ne moramo pogledati, jer znamo. Sjedim na krevetu, sklupčavam noge, stavljam bradu u koljena i razmišljam o tebi. Ljuljam se u laganom ritmu dok su oči zagledane u jednu točku. Osjećam svu težinu samoće što mi sjeda na dušu.
Nikoga baš nema. I prođu ti trenuci slabosti. Spustim noge na pod, a ona, želja moja za tobom, lagano mi namiguje s oba oka, dajući do znanja da je čitavo vrijeme bila tu, u meni, da nikuda nije otišla. Nasmiješim joj se. Izlazimo iz sobe. Ona u meni, ja u njoj. Ti u nama.
Uvijek.
Želja moja za tobom i ja.